Samoubojstva optuženih i osuđenih za razna krivična djela, posebno kad su optuženi u pritvoru, nije rijetkost ni kod nas, niti drugdje u svijetu – neke statistike govore da taj broj čak i raste posljednjih godina.
Nije uzrok samo činjenica da je netko iza rešetaka, u prostoru koji je – barem kod nas – u velikoj mjeri prenapučen i neuvjetan. I tamo gdje postoje odlični uvjeti za boravak pritvorenika, jedinica Haškog tribunala u Sheveningenu, na primjer, događala su se samoubojstva. Ubio se ratni gradonačelnik okupiranog Vukovara Slavko Dokmanović, i potom Milan Babić.
Posljednji slučaj koji je uzbudio duhove kod nas je samoubojstvo doktora Nenada Borojevića, koji je nakon hapšenja (afera citostatici) u nekoliko navrata bio u pritvoru, da bi potom imao – ne zna se zašto, jer mu je radijus kretanja bio ograničen ne na stan, već na beogradski teritorij – zaštitnu narukvicu.
SLUČAJEVI I ANALIZE: Osim njega, na primjer, u julu 2006. godine u Centralnom zatvoru objesio se Miko Brašnjević (54), vlasnik firme Eko produkt, koji je uhapšen kao član „stečajne mafije“. Toga dana ujutro je, po ustaljenom običaju, s ostalim pritvorenicima izišao u šetnju, potom se požalio na bolove u stomaku i vraćen je u ćeliju, u kojoj je nakratko ostao sam; trebao je biti odveden liječniku. Tamo je uzeo ranije napravljeni konop (od iscijepane plahte), zavezao ga za rešetke i objesio se. Prema tvrdnjama nadležnih, nije pokazivao bilo kakve samoubilačke namjere.
Iste godine u pritvoru se objesio (o plahtu vezanu za gornji dio kreveta) Zoran Nedeljković, osumnjičenik iz „drumske mafije“, čiji je brat, bivši financijski direktor JP Putevi Srbije, također tad bio u pritvoru (pušten je na slobodu nakon prvostepene presude, četiri godine nakon samoubojstva brata).
Svjetska zdravstvena organizacija napravila je analizu u kojoj navodi da su pritvorenici i zatvorenici tradicionalno među osobama s najvišom stopom rizika od samoubojstva. Psihološko djelovanje hapšenja i pritvora ili svakodnevni stres kojem su izloženi u pritvorskim ili zatvorskim uvjetima mogu biti jači od sposobnosti tolerancije ranjivih pojedinaca, navodi se, a tu je i nepostojanje formalnih uputstava i postupaka za identifikaciju suicidnih zatvorenika i postupanje s njima. Čak i kad oni postoje, preopterećeno i nedovoljno obučeno osoblje može previdjeti rane znake upozorenja koji ukazuju na mogućnost samoubojstva, a tu je i nedovoljan pristup stručnjacima u oblasti mentalnog zdravlja.
Beogradski Institut za mentalno zdravlje je, u suradnji sa SZO, napravio priručnik upravo za službenike zatvorskih ustanova. U njemu navodi konkretne podatke. Kad je riječ o optuženicima u pritvoru koji posegnu za samoubojstvom, najčešće su to muškarci mlađih godina (20-25), neoženjeni, kojima je to prvi prijestup i uhapšeni su zbog manjeg prijestupa, obično u vezi sa nedozvoljenim supstancama. U trenutku hapšenja obično su pod djelovanjem nedozvoljenih supstanci i samoubojstvo čine u prva 24 sata, a najčešće u prvih nekoliko sati nakon hapšenja. Za njih je drugo rizično razdoblje suđenje, posebno njegov kraj, kad se očekuje nepovoljna i teška presuda.
NAŠE SPECIFIČNOSTI: Kad je o osuđenima riječ, oni koji počine samoubojstvo u zatvorima najčešće su stariji (30-35 godina), nasilni prestupnici koji izvrše samoubojstvo poslije dužeg vremena provedenoga u pritvoru (često četiri ili pet godina). Samoubojstvu može prethoditi sukob u ustanovi, sa drugim zatvorenicima ili upravom, porodični sukob ili raskid s porodicom, ili negativni razvoj situacije u pravnom postupku – kao što je gubitak prava na žalbu ili uskraćivanje prava na uvjetno puštanje.
Postojanje psihijatrijskih poremećaja ili emocionalnih problema su česti u slučajevima samoubojstva zatvorenika. Uobičajeni krajnji okidač koji zatvorenika vodi u samoubojstvo je osjećaj bespomoćnosti, smanjivanje izgleda za budućnost i nedostatak načina da savlada krizu, ono je jedini izlaz iz situacije očaja i beznađa.
Većina samoubojica su – logično, oni prevladavaju u zatvorskoj populaciji – muškarci, ali i žene nisu ništa manje rizična grupa. Prema istoj studiji, zatvorenice pet puta češće pokušaju samoubojstvo od žena na slobodi, a dva puta češće od muških zatvorenika.
Svemu valja dodati i naše specifičnosti: pritvori i zatvori pretrpani (o čemu govore i istraživanja Beogradskog centra za ljudska prava i Helsinškog odbora Srbije), osoblje nedovoljno obučeno i plaćeno, sudovi koji mjeru pritvora češće koriste kao kaznu, nego kao mjeru osiguranja prisutnosti optuženika, sporost istrage (vidjet ćemo koliko će tužilačka istraga, kako se obećaje, ubrzati postupke), silni broj onih koji su godinama pred sudom zbog djela zloupotrebe položaja, koje će sada biti ukinuto…
