

Novi broj „Vremena“
Pobuna i defetizam: Ko bi to da digne ruke?
Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Zašto drvlje i kamenje na Specijalnog tužioca samo zato što se nije protivio izvođenju
Novinar NIN-a g. Nikola Vrzić potpuno očekivano se pojavio opet da „razjasni misteriju razgovora Kajganić – Bagzi“ (N. Vrzić, „Ko je ‘J’, a ko ‘B’“, NIN broj 2927).
Pošto je reč o problemu od šireg društvenog i sudskog značaja, a koji je originalno potekao iz vašeg nedeljnika „Vreme“ („Svedoci, saradnici i stari drugari“; „Vreme“, 9. septembar 2004) i neposredno se tiče vašeg novinara Miloša Vasića (koji je zbog toga pravosudno šikaniran), obraćam se i vama, jer na nadležnoj adresi nisu dve nedelje hteli da objave ovo moje razmatranje.
G. Vrzić nam prvo saopštava da taj razgovor nije „odslušao niko“ (kurziv g. Nikole Vrzića!); i drugo, citira „izvor NIN-a koji je (ispada jedini) slušao originalni, presretnuti razgovor“. Drugim rečima, novinar NIN-a i njegov misteriozni, anonimni i eksluzivni „izvor“ jedini na svetu znaju sadržaj tog razgovora, pa će nam sada to otkriti i rešiti misteriju, jednom za svagda.
Naravno, već prva tvrdnja je notorno neistinita. Mi već sada znamo da su „originalni“ audio-zapis tog razgovora, po prirodi stvari, morali „preslušati“ bar ljudi u UBPOK-u, dvojica istražnih sudija kojima su zapisi dostavljani, kao i sudija Marko Kljajević. A s obzirom na njegovu zanimljivu sadržinu, vrlo verovatno i mnogi drugi! Ovom neistinom g. Vrzić pokušava da unapred uveri naivnog čitaoca da on i njegov navodni anonimni „izvor“ jedini znaju istinu.
A prema toj „istini“, suprotno onome što navode „Vreme“ i g. Miloš Vasić, u tom razgovoru „nisu spomenuti ni Jočić ni Bulatović, već ‘J’ i ‘B’ koji bi mogli da budu ova dvojica“. G. Vrzić nam ne objašnjava iz čega zaključuje da bi taj „J“ i taj „B“ mogli u stvari biti ministar Jočić i direktor BIA Bulatović. Možemo samo pretpostaviti da se to zaključuje iz konteksta razgovora.
Prema g. Vrziću (odnosno njegovom navodnom „izvoru“) taj kontekst je bio razgovor o „fizičkoj zaštiti Bagzija i njegove porodice“, jer se, prema g. Vrziću, jedino o tome i govorilo (Ovo zvuči poznato… ah da, o tome, i samo o tome su, prema ministru Jočiću, isti ovi „J“ i „B“ tajno razgovarali u noći njegove predaje i sa Legijom, tj. „o fizičkoj zaštiti njegove porodice“). Postavlja se, naravno, pitanje – ako je tačno da se samo o tome razgovaralo – zašto bi gđa Kajganić u tom razgovoru upotrebljavala inicijale, tj. pokušavala da prikrije idenitet gospode Jočića i Bulatovića?
Ako je to tačno, postavlja se takođe pitanje, zašto se onda tužiteljka Trećeg opštinskog tužilaštva, gđa Gordana Čolić, žalila u jednoj TV emisiji da je na nju vršen pritisak da ne istražuje sadržinu toga razgovora, već da i bez tog dokaza tuži Miloša Vasića za „iznošenje neistina“, tj. klevetu?
Ako je to tačno, postavlja se i pitanje: otkud ovolika buka po medijima oko obelodanjivanja ovog transkripta? Zašto drvlje i kamenje na Specijalnog tužioca samo zato što se nije protivio izvođenju ovog dokaza? Pri čemu g. Vrzić potpuno ignoriše činjenicu da je, s jedne strane, izvođenje ovog dokaza ponuđeno jedino da bi se proverio iskaz Dejana Milenkovića u kome on tvrdi da u razgovorima sa gđom Kajganić nisu nikada pominjani ni Jočić, ni Bulatović, a da, s druge strane, i sam g. Vrzić i njegov „izvor“ tvrde da gospoda Jočić i Bulatović jesu pominjani (bilo otvoreno, bilo šifrovano, svejedno).
Najzad, zašto sve to radi g. Vrzić? On to sam kaže u svom tekstu: njega brine (citiram) „još jedna politička intriga, kojom se dokazuje veza između Vojislava Koštunice i Đinđićevih ubica“.
Eto čemu može da vodi takva preterana briga.


Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Može se reći da su izbori koji se održavaju u deset lokalnih samouprava – najskuplji lokalni izbori u istoriji svetskog višestranačja. Upregli su naprednjaci sve svoje resurse da bi pobedili na tim izborima, ne bi li održali utisak nepobedivosti. Represija koju svakodnevno sprovode ima pre svega za cilj da stvori percepciju režimske moći i odlučnosti. Bitka se, kako stvari stoje, vodi pre svega na psihološkom planu. Ključno je pitanje da li će utiske koje produkuju naprednjaci uspeti da nametnu većini građana i da im oduzmu svaku nadu da su političke promene moguće


Šta se zaista dešava u poslednjih nedelju-dve na Kosovu? Da li je zaista rešeno pitanje boravišnih dozvola i da li je uzimanje, odnosno dobijanje kosovskih dokumenata veliki ili mali korak i ka čemu? Da li je srpskoj zajednici na Kosovu išta lakše ili ne? Kako na to gleda, ako uopšte gleda, Brisel? Hoće li Srbija zatvoriti makar jedno pregovaračko poglavlje u okviru onog čuvenog i sve daljeg puta ka članstvu u EU? I kakve veze, ako ikakve, sa tim imaju predlozi Aleksandra Vučića


Status Kosova ostaje centralno pitanje za Srbiju. U takvom kontekstu, dinamika evropskih integracija susednih država dobija poseban značaj. Brza integracija Crne Gore značila bi dodatno razdvajanje političkih tokova u regionu i smanjenje manevarskog prostora Beograda u odnosima sa Evropskom unijom


Naša prva adresa je zgrada iz pedesetih godina – verovatno neokrečena od tada. Gospođa u penziji: “Mi smo aktivisti za studentsku listu. – Izvinite, ja vas ne podržavam.” Entuzijazam blago opada. Ulazimo u sledeću zgradu. Građena je kasnih sedamdesetih, fasada je od betona i crvene cigle, osam spratova, bez lifta. “Oooo, pa gde ste vi meni, znam sve, vidimo se na glasanju”
Propagandne strategije režima
Ima li pobunjeno društvo razlog za defetizam Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve