Taksa za državnu nebrigu

Istina je da je srpsko pravosuđe sporo i neefikasno, ali to nije posljedica nerada pravosudne administracije, pa Sindikat pravosuđa Srbije, koji je u ponedjeljak počeo generalni štrajk, opravdano postavlja pitanje zašto Vlada Srbije kažnjava administraciju koja svoje radne zadatke obavlja isključivo po nalogu nosilaca pravosudnih funkcija. Totalnoj obustavi rada, kako su to pravosudni sindikalci nazvali, pridružilo se, prema njihovoj tvrdnji, 90 posto zaposlenih u sudovima i tužilaštvima u Srbiji. Podatak Ministarstva pravde nešto je drugačiji, u štrajku je 35 od 173 suda (čemu valja dodati i zaposlene u ostalim pravosudnim institucijama), u kojima su umjesto na svojim radnim mjestima, zaposleni ostali u sudskim holovima, a obustava ne vrijedi isključivo za pritvorske predmete, koji su po slovu zakona hitni.

Brojke, međutim, tu nisu toliko važne, jer je štrajk – ipak velik po svojim razmjerima – upozorio na akutne probleme u pravosuđu. On je, naime, samo nastavak protesta pravosudne administracije koji su intenzivno počeli u septembru ove godine, iako – po drugoj računici – oni traju još od 2000. godine i zadaju glavobolje svim ministrima pravosuđa, od Vladana Batića, preko Zorana Stojkovića, do aktualnog Dušana Petrovića, koji nipošto nisu jedina odgovorna, ili uopće odgovorna adresa. Naprotiv, čak su najslabija karika u namnoženim problemima.

STO ODSTO PLATE: Zahtjevi Sindikata pravosuđa, do čijeg ispunjenja će štrajk biti nastavljen, povećanje zarade za najniže kategorije zaposlenih za sto posto, izuzimanje pravosudne administracije iz Zakona o plaćama državnih službenika i namještenika, te potpisivanje kolektivnog ugovora, jedinog uvjeta bez čijeg ispunjenja – po riječima organizatora štrajka – rad može ponovo početi.

„Posebno naglašavamo da se zarade zaposlenih kreću od 9200 do 18.000 dinara, uz napomenu da je topli obrok i regres u tom iznosu obuhvaćen sa 7500 dinara, pa je čista zarada administracije od 1700 do 11.500 dinara. Sme li Vlada da potvrdi i objavi taj podatak, s obzirom na to da je minimalna zarada za teritoriju Srbije Zakonom propisana 11.160 dinara – neto?“, pitanje je kojim se Sindikat pravosuđa, koji okuplja zaposlene u sudovima, tužilaštvima, prekršajnim organima i ustanovama za izvršenje zatvorskih sankcija, obratio javnosti. Prevedeno u brojke, kaže predsjednica Sindikata Slavica Živanović za „Vreme“, ta organizacija predstavlja oko 12.600 ljudi od ukupno 16.000 zaposlenih u tim ustanovama.

„Traženo povećanje plata od sto odsto realan je zahtev“, kaže Slavica Živanović, navodeći konkretne brojke iz raspona plaća od 9200 do 17.000 dinara u pravosudnoj administraciji. Spremačice, domari i sudski dostavljači mjesečno imaju 10.000 plaću, nešto malo više ima sudska straža i vozači, daktilografkinje imaju 14.000, a referenti – sve to sa dodatkom za topli obrok i jednom dvanaestinom regresa – doguraju do cijelih 17.000 dinara u mjesečnoj platnoj vrećici. Tako ispada da je, na razini općinskih sudova, raspon plaća administracije čak jedan prema devet, a u okružnim sudovima i jedan prema deset prema najbolje plaćenima, sucima. Slavica Živanović daje još jednu usporedbu: prema Zakonu o plaćama državnih službenika i namještenika, plaća propisana za direktora državnog organa je 13.000, načelnika službe 60.000, a službenika 15.000; pravosudna administracija je ispod tih cifri u plaćama. Zaposlenima u državnoj administraciji plaće su, usprkos odluci o zamrzavanju od 31. decembra prošle godine, povećavane zahvaljujući uredbama i podzakonskim aktima, dok je pravosuđe ostalo na toj prošlogodišnjoj zamrznutoj cifri.

Posebna su priča zatvorski čuvari, koji sa dodatkom na noćni rad zarađuju od 15.000 do 17.000: „manje nego što koštaju patike osuđenih lica“, kaže Živanovićeva, dodajući da rade sa zastarjelom opremom i oružjem i u neadekvatnim unformama, nemaju niti redovne zdravstvene preglede, o psihološkoj podršci (kriminalci oduže svoje i izađu na slobodu, a oni cijeli svoj radni vijek provedu iza rešetaka) da se i ne govori. Čak i one beneficije koje su imali do kraja prošle godine – 30 posto dodatka na uvjete rada i beneficirani radni staž (deset mjeseci im se računalo za godinu rada) – ukinuo je tadašnji „tehnički“ ministar financija Mlađan Dinkić. Beneficije koje je ukinuo zatvorskim čuvarima, ljutita je Živanovićeva, dao je zaposlenima u Poreskoj službi. „Da li je lakše čuvati pare ili osuđena lica?“, pita ona.

Svi su ministri obećavali da će pomoći da se stanje popravi, kaže Slavica Živanović. Vladan Batić je, zatekavši 2001. godine katastrofalno stanje u pravosuđu, učinio što je bilo moguće, Zoran Stojković je praktično sve te dobre pomake poništio, Dušan Petrović obećao je i u program svog Ministarstva unio i poboljšanje materijalnog položaja zaposlenih u pravosuđu, ali očito u Vladi Srbije kao cjelini nema sluha za to. Naprotiv: još od Dinkića kao ministra financija, koji je tvrdio da ima suficit u budžetu, a da je država istovremeno (u aprilu 2006) dugovala Ministarstvu pravde i sudovima gotovo 800 milijuna dinara, pa do Stojkovića koji je obećavao i nije ispunio, tvrdi Živanovićeva, da će taj novac stići do pravosuđa, stvari se ne mrdaju s mrtve točke.

MINISTRI I BES: I novi ministri su se uključili u taj trend, pa je tako ministar trgovine Predrag Bubalo prvog dana štrajka izjavio da su plaće u Srbiji male s obzirom na cijene, ali da je „pitanje da li su i takve zarađene“, te da bismo „i u pravosuđu mogli da smanjimo broj zaposlenih“. Jasno da je tom izjavom izazvao bijes štrajkača, ali i činjenice govore same za sebe: nasuprot, kako već rekosmo, 16.000 zaposlenih u pravosudnoj administraciji (od čega je hiljada još virtualna, s obzirom da nisu konstituirani zakonom i Ustavom predviđeni apelacioni sudovi i upravni sud) stoji podatak da je državna uprava posljednjih godina narasla na čak oko 70.000 zaposlenih, da je i u vrhu države povećan broj ministarstava i ministara sa sve savjetnicima za koješta, koji ne rade za crkavicu kao pravosudna administracija, daktilografkinje i zatvorski stražari, ili stručni suradnici s pravosudnim ispitom (koji „dobace“ do 30.000 mjesečno), već za plaće primjerene državnim budžetima mnogo razvijenijih država no što je Srbija.

Nacionalna strategija pravosuđa optimistično je predvidjela (možda jednoga dana!) ustanovljavanje posebnog pravosudnog budžeta, s obzirom na to da je sudstvo treća grana vlasti, ali badava je misliti o tome kad ministar financija Mirko Cvetković u septembru ove godine – tokom razgovora s predstavnicima Sindikata pravosuđa – kaže da će „razmisliti da za poslove najniže plaćenih sudskih nameštenika i službenika angažuje privatne agencije“, te da će (prema saopćenju Sindikata od 7. septembra) „granica zamene“ biti povučena ispod sudaca i tužilaca. Ideja je potpuno začudna i svjedoči da ministri financija tradicionalno nemaju baš predstavu o tome kako pravosuđe funkcionira: onomad je Dinkić (zbog odluke Vrhovnog suda Srbije o „slučaju Karić“) ispalio da sve suce treba otpustiti, pa sudove praviti iznova, a njegov nasljednik Cvetković bi privatnim agencijama prepustio državni posao vrlo velike osjetljivosti. Ne znamo čije bi to agencije bile niti u koju bi se vreću s novcem – kad već nema budžetskog novca za povećanje sramotno niskih plaća službenika u pravosuđu – zagrabilo za plaćanje tih privatnih agencija. Kao, svejedno je da li je netko daktilograf u nekoj firmi ili je to na sudu, gdje daktilografi ne gađaju tek slova po tastaturi, već obavljaju popriličan broj poslova neophodnih u radu sudaca i tužilaca i vezani su nekim specifičnim pravilima svoga posla. Sudački poslovi i ažurnost, osim toga, zavise od brojnih ostalih zaposlenih u pravosudnom lancu: nema normalnog odvijanja postupaka ako svoj posao ne rade, na primjer, sudski dostavljači i druge službe, poput poštanske, ili ako referenti zabušavaju, pogotovo kad se u obzir uzme podatak kojega ističe Sindikat pravosuđa da čak 27 posto od ukupnog pravosuđa otpada na grad Beograd, čiji sudovi imaju čak 68 posto od ukupnog broja sudskih predmeta u Srbiji.

Ta činjenica, kao i to da do danas nije primijenjena nova organizacija sudova niti se u prošlih nekoliko godina odvija normalan izbor sudaca i tužilaca (zbog neodgovornosti zakonodavne vlasti, parlamenta), govori da državni vrh – pri čemu je Ministarstvo pravde među nevinijima, jer njihove su mogućnosti i ambicije ograničene financijama – nije zainteresiran da stanje u pravosuđu zaista promijeni nabolje. Čak usprkos tome što je upravo pravosuđe, u svim evropskim izvještajima o stanju u Srbiji, označeno (uz korupciju u društvu uopće) kao rak-rana srbijanske stvarnosti.

To je jasno i iz podatka Sindikata pravosuđa da se pravosuđu, unatoč zakonskoj odredbi da se 60 posto naplaćenih taksi treba vratiti samim sudovima, među ostalim i za poboljšanje materijalnog položaja zaposlenih, kao i uvjeta njihova rada, taj novac ne vraća redovno i „transparentno“. Svake godine, tvrdi Slavica Živanović, pravosuđe zbog toga ostaje bez najmanje milijarde dinara godišnje; procjena je da se godišnje od sudskih taksi prikupi oko 7,5 milijardi. Samo Prvi opštinski sud u Beogradu dnevno naplati dva milijuna dinara sudskih taksi, a Slađanka Milošević iz Sindikata pravosuđa navodi da beogradska Palata pravde u budžet dnevno ulije čak četiri milijuna dinara.

„Za vreme obustave rada neće se naplaćivati takse, pa ćemo videti koliki je to gubitak“, kaže Slavica Živanović, koja dodaje i jednu dobru vijest, da je u razgovorima s „ministarskom trojkom“ (Cvetković, Petrović i Rasim Ljajić, ministar rada) prije objave štrajka dogovoreno da će radna grupa (u kojoj je i ona kao predstavnica Sindikata pravosuđa) i prije novog budžeta u martu iduće godine, do kraja ove „snimiti stanje“, odnosno procijeniti broj potrebnih sudova u Srbiji i broj zaposlenih u njima.

RASPLET: U trenutku kad se ovaj broj „Vremena“ u četvrtak nađe na kioscima, bit će poznato da li će brojni sudovi u Srbiji biti i dalje blokirani štrajkom, ili će se ipak postići neki dogovor na sastanku „ministarske trojke“ dogovorenom za srijedu, dan nakon pisanja ovog teksta. Slavica Živanović kaže da se prostor za izlazak iz sadašnje situacije nalazi u kasi sudskih taksi: zarade zaposlenih mogu se povećati isplatom pravosudnog dodatka iz te kase svim zaposlenima, a „ne da se po sadašnjoj praksi isplaćuje samo sudijama i tužiocima“.

Kako god se to završilo: državni vrh, nakon decenije uništavanja sudstva i pravosuđa u cjelini nije pokazao namjeru da stvari bitno poboljša. Problem pravosudne administracije tek je jedan dio tog problema, koji u prvom redu ide na dušu izvršne i zakonodavne vlasti i njega niti jedan ministar pravde ne može riješiti bez dobre volje i odgovornosti onih u Skupštini Srbije i onih koji kroje državni i zavisni pravosudni budžet.

Ma što se dogovorile „zaraćene strane“ u posljednjem štrajku, pa taman ministar Cvetković i našao neku kasu u koju će posegnuti za novcem koji će bar malo smiriti administrativne pravosudne duhove, ostaje činjenica da i dalje imamo sistemski problem u državi koja ne primjenjuje zakone koje je donio njen vlastiti parlament, koja i dalje zbog političkih igara u parlamentu i međustranačkim nagodbama nema Ustavni sud niti mrežu sudova koje je propisala, koja ne bira suce iz političkih razloga ili ih hoće birati upravo u skladu s njima i koja ne brine niti o sucima niti o njihovom osoblju.

Problem je što oni jedni bez drugih ne mogu i što se cijeli problem sveo isključivo na preživljavanje onih bez kojih se ne može.