Četiri dana pred zakazani nastup Prljavog kazališta u Beogradskoj areni, uprkos pakosnim priželjkivanjima, nema naznaka da bi mogao biti otkazan. U petak, 14. decembra, sajt Arene bio je na meti hakera koji su postavili fotomontažu na kojoj je frontmen grupe, Jasenko Jajo Houra, u ustaškoj uniformi, uz natpis „prljave ustaše“. Houra, međutim, u mnogobrojnim intervjuima za srpske medije koje ovih dana daje, tvrdi da na koncertu Kazališta neće biti nikakvog posebnog obezbeđenja. Srpski nacionalisti trebalo bi da su se do sad ispucali, naročito nakon što su u Beogradu uspešne koncerte proteklih godina održali i izvođači poput Tereze Kesovije ili Dina Merlina, koje ovdašnji desničari naročito uzimaju na zub. Najveća potencijalna provokacija na koncertu bi mogla da bude izvođenje pesme Mojoj majci, sa alternativnim nazivom Ruža hrvatska. Pesma je prvi put objavljena 1988. godine na albumu Zaustavite zemlju i posvećena je Hourinoj majci. Međutim, ubrzo je zadobila druge konotacije.
Po objavljivanju albuma, Prljavo kazalište krenulo je na turneju čiji se vrhunac odigrao 17. oktobra 1989. na koncertu održanom na Trgu bana Jelčića (u to vreme Trg Republike) u Zagrebu. Procene kažu da se tog dana okupilo između sto i sto pedeset hiljada ljudi. Egzaltacija publike za vreme izvođenja Ruže hrvatske, bila je za mnoge „budnica“, najava, kako danas o tome pišu hrvatski mediji, nadolazećih promena. U to vreme, bilo je i onih koji su pesmu tumačili kao posvetu Savki Dabčević-Kučar, jednoj od vodećih ličnosti Hrvatskog proljeća 1971. godine, koja se baš u to vreme ponovo politički aktivirala. Kasnije, početkom devedesetih, Savka Dabčević će upravo ovu pesmu koristiti u predizbornoj kampanji Hrvatske narodne stranke.
Kada je u avgustu 2009. Savka Dabčević preminula, Houra je za Jutarnji list izjavio: Ruža hrvatska doista je, kako sam u niz navrata isticao, napisana kao posveta, odnosno u spomen mojoj majci, što sugerira i sam naslov pjesme. Naravno, vrlo brzo sam postao svjestan kako je ta pjesma zadobila neke druge konotacije, neovisno od izvorne posvete, no to me nikada nije smetalo. Tako, naravno, nisam imao ni ništa protiv toga što su mnogi tumačili kako se ta pjesma, između ostalog, odnosila i na Savku Dabčević-Kučar, a nije me smetalo ni to što je pjesma bila i korištena u njezinoj predizbornoj kampanji“, rekao je Houra.
Houri već u to vreme nije bilo strano nastupanje u predizbornim kampanjama, što mu je i dobar deo publike u Hrvatskoj ozbiljno zamerio. Nakon što su u predizbornoj kampanji 2003. svirali na završnom skupu Hrvatske demokratske zajednice, 2009, takođe u predizbornoj kampanji došlo je do malog skandala: Prljavo kazalište odbilo je da nastupa na predizbornom skupu SDP-a u Šibeniku, pravdajući se da tog dana nastupa u Nemačkoj. Međutim, dogovoreni nastup nije bio u Nemačkoj, već dve ulice niže, takođe u Šibeniku, na skupu HDZ-a.
Ipak, kako zasad stvari stoje, Ruža hrvatska će biti izvedena na koncertu u Beogradu. Međutim, Lupi petama (i reci sve za Hrvatsku) sa istoimenog albuma iz 1993 – neće. Zbog ove pesme „prljavci“ su optuživani da su „zajahali“ na nacionalističku euforiju koju su iskoristili u estradne svrhe. Houra je i to demantovao: „Na tom sam albumu želio švejkovski opisati kakav se košmar događa kada putuješ na turneji od Zagreba do Vinkovaca devet sati. Taj album počinje pjesmom Pet dana ratujem, subotom se zaljubljujem. Imaš dečke koji sjede u rovu, mi se vozimo od Splita, preko Paga, pa do tko zna kuda i želio sam imati švejkovski odmak. Album završava s pjesmom Uzalud vam trud svirači, i nisam imao nikakvih primisli. To su bili takvi trenuci, bilo je tragikomičnih situacija. U tragediji nastaju i komične situacije, a ja sam želio imati švejkovski pristup. Reći ću vam kako je nastala pjesma Lupi petama. Moje društvo se zapilo do zore, neki su imali oružje, neki nisu, neki su bili u onim gumenim čizmama, fajrunt je u birtiji, jedan odlazi i kaže „Znate kakvo je ovo vrijeme?“. Mi smo zastali i gledamo ga, a on kaže: „Ovo ti je vrijeme lupi petama i reci evo sve za Hrvatsku.“ Sjedio sam za stolom, razmišljajući o tome što je taj čovjek rekao. Funkcioniram na takav način, a to što ljudi misle da sam proračunat, nije istina. Nisam isplanirani hitmejker, pišem o onom što vidim i čujem.“
KLINCIMA U MOZAK: Neplanirani hitmejker, rođen 1960. godine, muzičku karijeru započeo je 1977. kada je na talasu panka u zagrebačkom naselju Dubrava nastalo Prljavo kazalište. Zagreb je, inače, u pesmama Kazališta uvek igrao važnu, katkad i glavnu ulogu, iako je svojevremeno, na jednom gornjogradskom zidu u Zagrebu osvanuo grafit sa porukom Branimiru Štuliću: „Džoni, vrati se, jebe nas Jajo“. Ime grupe potiče iz epizode stripa „Alan Ford“, kada članovi družine T.N.T. dolaze u pozorište nazvano Prljavo kazalište. Prvu postavu grupe činili su Jasenko Houra (gitara), Zoran Cvetković (gitara), Davorin Bogović (vokal), Niko Hrastek (bas) i Tihomir Fileš (bubnjevi). Debi album promovisali su 1979. godine, kao predgrupa Bijelom dugmetu na stadionu JNA. Između ostalih, odsvirali su i Some boys, sa čuvenim stihom „Ja sam za slobodnu mušku ljubav“. Pretpostavlja se da baš zbog tog teksta, ondašnja komisija za šund nije oslobodila ploču poreza. Pa ipak, za čitavu jednu generaciju jugoslovenskih klinaca, taj prvi album Prljavog kazališta, koji se i zvao Prljavo kazalište, bio je jako važan. „Pogodili smo klince u mozak, a znaš zakaj? Onda smo i sami bili klinci“, rekao je 1981. tadašnji pevač Kazališta Davorin Bogović za „Polet“.
„Taj prvi album bio je himna našoj zajedničkoj nezrelosti“, zabeležiće kasnije u knjizi Sretno dijete, nazvanoj upravo po jednoj pesmi sa te ploče, zagrebački novinar Igor Mirković. „Nije tu bio problem u onome što se govori – te bi iste konstatacije u Poletovim tekstovima, na primjer, prošle bez problema – koliko u činjenici da ih, izravno i tvrdokuhano, koncentrirano u svega nekoliko stihova, izgovaraju osamnaestogodišnjaci“, beleži Mirković, uz opasku da je Houri u to vreme za bilo kakav ozbiljan tekstopisački rad falilo elementarno životno iskustvo. Ali, bez obzira na svu tu naivnost, ili baš zbog nje, Houra i Kazalište odmah su osvojili simpatije i publike i rok kritičara. Novi talas je počeo.
POSVETE: Prvi album prodat je u 25.000 primeraka, a čitaoci „Džuboksa“ odabrali su Kazalište za najveće mlade nade. Posvetu Rolling Stonesima dali su na omotu koji je realizovao Piko Stančić, odlučivši se za crtež na kome je iseckan jezik Mika Džegera proboden zihernadlom. Drugi LP Crno bijeli svijet snimaju 1980. godine u Milanu. Već tada odustaju od panka i prave pop ploču sa elementima tada popularne ska muzike. A zašto su se u početku držali panka, Houra će kasnije objasniti svojim slabim poznavanjem veštine sviranja: „Punk sam poistovjećivao s mojim znanjem sviranja gitare, a to su bila tri akorda. Da sam i pokušao, ne bih tada mogao svirati kao Pink Floyd.“
Na albumu Crno bijeli svijet Houra opet postiže pun pogodak hitovima Mi plešemo (u originalu je trebalo da se zove Mi pijemo), Crno bijeli svijet, Neki moji prijatelji, Nove cipele i obradom Sedamnaest ti je godina tek Ive Robića. U to vreme Houra već pokazuje interesovanja za hrvatsku narodnu muziku, pa im se na promotivnom koncertu u Maloj dvorani Doma sportova, u jesen 1980. godine u pesmi Mi plešemo priključuje tamburaški orkestar. Januara 1981. godine u beogradskom domu omladine u okviru manifestacije „Pozdrav iz Zagreba“, Prljavo kazalište trijumfuje pred publikom. Pod pritiskom sve intenzivnijih angažmana, Davorin Bogović se povlači, iako će se vratiti dve godine kasnije, na albumu Korak do sna. „Iz današnje perspektive jasan mi je i odlazak Davorina Bogovića. Raznijelo nas je, ne u prijateljstvima ili novcu, nego u glavama, budalaštinama. Čekalo nas je 36 profesionalnih koncerata, trebalo je ustrajati 36 dana, snimati ploču, a Bogovića niotkuda, glumio je poštara na Krku“, ispričao je Houra kasnije.
Na trećoj ploči, Heroj ulice, snimanoj u Švedskoj, ulogu pevača preuzima Houra. Ponovo pravi posvete autorima koji su mu važni: posvetu Brusu Springstinu Houra je dao u pesmama Heroj ulice i Široke ulice, a Filu Kolinsu u baladi Noćas sam izašao na kišu.
UZALUD VAM TRUD SVIRAČI: Kako vreme odmiče, „prljavci“ se sve više okreću mejnstrimu i pop zvuku, pa je naredni album Korak do sna napravljen u saradnji sa Rajkom Dujmićem iz Novih fosila. Izdvaja se pesma Sve je lako kad si mlad, a tu je i obrada pesme Milioner Zvonka Špišića. Prateće vokale pevao je tada malo poznati Mladen Bodalec, jedno vreme član grupe Patrola, koji će kasnije postati stalni vokal u Prljavom kazalištu. Početkom 1986. godine objavljuju Zlatne godine, prvu ploču koju je u celosti, umesto Bogovića, otpevao Bodalec. Najveći hitovi ostaće Ne zovi mama doktora i Kog me boga za tebe pitaju. Sledeći album, Zaustavite zemlju (1988), jedan je od najznačajnijih u karijeri Prljavog kazališta. Pored Ruže i Zaustavite zemlju, na njoj su Marina i Moj bijeli labude, pesme koje već spadaju u evergrin jugoslovenskog popa i roka. Osim što se tu nalazi famozna Ruža hrvatska i što je zahvaljujući njemu Kazalište okupilo neverovatan broj ljudi na koncertu na Trgu Republike u Zagrebu, to je ujedno i poslednja ploča Kazališta iz osamdesetih. Naredni album zvao se, simbolično, Devedeseta i sa njega je još jedna pesma koja se i dan-danas vrti u svim postjugoslovenskim zemljama – Na Badnje veče.
Tokom rata, grupa pauzira, a 1993. godine objavljuju CD Lupi petama sa pesmama Reci sve za Hrvatsku, Pet dana ratujem, subotom sezaljubljujem i sličnim. Na tom je albumu i Uzalud vam trud svirači, u kojoj gostuje tamburaški orkestar iz Vinkovaca. Pesma je, bez obzira što se nalazi na istom albumu na kom i Reci sve za Hrvatsku, u isto vreme postala ogroman hit i u Srbiji, i to i radijski i kafanski. Od toga verovatno nema boljeg dokaza da ovdašnja publika, uprkos tome što će Kazalište nastupiti u Areni posle 26 godina pauze, nijednog trenutka nije prestajala da prati njihov rad, i još bitnije – da ih voli.
Posle ovog, slede albumi S vremena na vrijeme (1996), Dani ponosa i slave, (1998), Radio Dubrava (2003), Moj dom je Hrvatska (2005), Tajno ime (2008) i, konačno, ovogodišnji Možda dogodine, na kom se pojavljuje i Davorin Bogović.
Osamnaestogodišnjaci sa početka priče, odrasli uz muziku, bave se i nekim smrtno ozbiljnim zanimanjima. Houra, na primer, ima kompaniju koja trguje umetničkim delima i, navodno, već osam godina pokušava da utvrdi ko je autor slike kojoj su nadenuli naziv ‘Djevojka koja pere rublje’, a na kojoj u potpisu stoji ‘S. Vincent’, a nagađa se da bi autor mogao da bude Van Gog.
GODINA JE 2012: Koncert Prljavog kazališta u Beogradu, prvi put je najavljen u avgustu ove godine u okviru Birfesta, i još tada su tabloidi pokušavali da naprave kontroverzu oko Ruže hrvatske. Nastup je odložen za 22. decembar, kada je najavljen koncert u Areni, a štampa u Srbiji u poslednja dva meseca, na svaka dva-tri dana objavi poneki intervju ili izjavu Jasenka Houre, sve odreda pedantno ekavizirane i sa obaveznim pitanjem hoće li svirati Ružu i da li su njegove pesme provokacija za Srbe. „Uvijek postoji dio onih koji će to tako shvatiti, ali nigdje više nema te percepcije, ni u Makedoniji, Bosni, Sloveniji, nigdje to nije tema razgovora. Mislim da ta priča više ne drži vodu. Što bi sad netko trebao kao provokaciju doživjeti ako na koncert dođe Brus Springstin i zapjeva Born in the USA? Gdje je tu problem? Svako ima svoju državu, svoje pjesme i stvari o kojima govori, ali naravno da poštujemo sve države koje danas postoje. Sve je u redu. Ruka ruci“, odgovara Houra uz dodatak da je ovo 2012. godina.
Održavanje koncerta još jednom je dovedeno u pitanje nakon oslobađajućih presuda Haškog tribunala hrvatskim generalima. Međutim, fama oko toga, u kontekstu nastupa Prljavog kazališta u Beogradu brzo se izduvala, što samo pokazuje da se nacionalizam na ovim prostorima ipak izmorio, iako ponekad ne deluje tako. Uostalom, sudeći po interesovanju za ulaznice, srpska publika želi Prljavo kazalište, šta god o tome mislili hakeri.
