
Novi broj „Vremena“
Pouke Đinđićevog mandata: Ne cmizdrite nego delajte
Pre četvrt veka je Zoran Đinđić postao premijer. Kakvu je Srbiju dočekao, a kakvu ostavio i šta se može iz toga naučiti danas? To je naslovna tema novog „Vremena“
POSLEDNJI PUT U JAVNOSTI: Mladić na sahrani generala Đorđa Đukića / foto: nenad stojanović
Beleške Ratka Mladića imaju neprocenjiv značaj, ne samo za istoričare i pravnike nego i za one koji će iz raznih drugih uglova pokušavati da tumače tok jugoslovenskih ratova. Jedan od tih aspekata je psihološki: iz dnevnika se vidi kako se jedan tipični profesionalni oficir JNA postepeno lomi, prvo moralno, a potom i mentalno, u uslovima haosa koji je započeo neko drugi
Dva najvažnija događaja u životu Ratka Mladića – jedan privatni, a drugi istorijski – gotovo se ne pominju u njegovim dnevnicima. Privatni događaj je smrt ćerke, a istorijski pokolj u Srebrenici iz jula 1995, jedini pravno utvrđeni genocid na tlu Evrope posle Drugog svetskog rata. Kao što je već rečeno na početku ovog feljtona, među pronađenim dnevnicima ne nalazi se sveska (ili sveske) iz perioda od januara do polovine jula 1995, tako da se može samo nagađati da li je beleške iz tog perioda Mladić uništio, poneo sa sobom ili sklonio negde drugde.
Prva od dve sveske iz 1995. počinje beleškom od 14. jula, dok su masovne egzekucije oko Srebrenice, Žepe i Konjević Polja još uvek bile u toku. Mladić se tog dana u Beogradu sastao sa Slobodanom Miloševićem, Karlom Biltom, Torvaldom Stoltenbergom, te generalima Fransoa de la Prelom i Majklom Rouzom. Ne upuštajući se u detalje, Mladić beleži da je „predsednik Milošević objasnio stanje oko Srebrenice„, a zatim da je dogovoreno da se puste zarobljeni vojnici holandskog bataljona, kao i zarobljeni muslimanski mladići iz Bratunca (koji su u tom trenutku već mrtvi). On bez komentara beleži Rouzovu pretnju da će NATO bombardovati njegove snage ukoliko konvoji ili baze UNPROFOR-a budu napadnuti. Sa istom ravnodušnošću prelazi preko Rouzovih reči da „postoje izveštaji o zverstvima, pokoljima i silovanjima“ muslimanskih civila. Dva meseca kasnije, u zabeleškama sa sastanka sa Radovanom Karadžićem, kaže se: „Pripremljen je bio veliki šou za Olbrajtovu, očekivali su da će kod Pilice (selo kraj Srebrenice – prim. D.A.) naći hiljadu dvesta muslimanskih leševa, a našli su samo pet.“
Dok su vojnici pod njegovom komandom dovršavali čišćenje terena oko Srebrenice, Mladić je našao vremena i da se na Vojnomedicinskoj akademiji sastane sa „gospodinom Draganom Radenovićem, general–majorom Kozačko–Balkanskog Korpusa„. Narečeni Mladenović, komandant nepostojeće vojne formacije, nudi Mladiću takođe nepostojeća, ali čudesna ruska tajna oružja. Prvo su rakete koje čine da cilj iščezne bez traga: „Dejstvo je 300 m, a ako je ravno 1000 m, ako se to postavi u etažnu kuću od sedam spratova od nje ne ostane ništa. To je teško 7 kg. Imaju 102–106 takvih naprava, spremni su da daju na uvid i ispitivanja, a ako to zadovolji onda bi nam prodali po 52 000 $ po komadu (možda i po 25). Nema eksplozije, samo nestaju stvari na mestu primene.“ Radenović, koji tvrdi da je njegov Korpus formiran sa blagoslovom ruskog predsednika Borisa Jeljcina i da je lično u tesnoj vezi sa vrhom ruske vojne tajne službe, nudi i supertajno oružje pod nazivom „Točka U“ koje „dejstvuje iz stratosfere i dosta sigurno pogađa nosače aviona.“
KONAČNO REŠENJE: Iz istorije ratovanja je poznato da je vojska koja se oslanja na tajna i čudesna oružja na sigurnom putu ka konačnom porazu. Mladića je poraz snašao u drugoj polovini avgusta 1995, svega mesec dana nakon razgovora sa lažnim kozačkim komandantom. Najpre je u „Bljesku“ i „Oluji“ pala Republika Srpska Krajina, a zatim su, uz pomoć NATO avijacije, hrvatske i muslimanske snage zauzele gotovo celu Bosansku krajinu. Mladić gotovo ne pominje pad Knina, ali beleške otkrivaju tužnu seriju poraza: jedan za drugim padaju Prijedor, Petrovac, Mrkonjić Grad… Banja Luka, sedište Prvog krajiškog korpusa, istog onog koji je pre dve godine bio spreman da juriša na Ankaru, ostala je u srpskim rukama samo zahvaljujući američkom pritisku na Zagreb i Sarajevo. (…)
(kraj)
Ceo tekst možete pročitati u novom broju nedeljnika Vreme koji je u prodaji od 18. novembra 2010. Pretplatnici na internet izdanje nastavak mogu pročitati sa ovog linka. (Pretplatnici: prvo se ulogovati pa onda kliknuti!)

Pre četvrt veka je Zoran Đinđić postao premijer. Kakvu je Srbiju dočekao, a kakvu ostavio i šta se može iz toga naučiti danas? To je naslovna tema novog „Vremena“

Stiže delegacija Evropskog parlamenta ili, što bi vlast rekla, „piculići i ustaše“. Čemu njihov izlet služi ako se o stanju u Srbiji sve zna?

Kakva su bila očekivanja građana 2001. i kakva mogu biti 2026? Šta spaja ondašnju političku realnost sa današnjom? Zbog čega su organizovani kriminal i sistemska korupcija i dalje među najvećim problemima Srbije? Šta je najvažnija politička zaostavština prvog demokratski izabranog premijera? Koliko na njegovom primeru može naučiti vlada koja dolazi posle naprednjaka

Nije Đinđić sam mogao da transformiše Srbiju. Rečenica koja kaže “s njim bi bilo drugačije, a sada je sve gotovo” jednostavno je defetistička. Ako toliko poštujete Zoranovo delo, uradite ono što bi on uradio – borite se sada, verujte u sebe i nemojte da posrnete i odustanete

Prošle godine je delovalo da bi neki delovi tužilaštva i pravosuđa mogli da se probude baš kao što su studenti tražili na početku svoje pobune. Režim nije sedeo skrštenih ruku i sada želi da ih sve koji su “digli glavu” eliminiše na “zakonit način”, ali i da spreči da se naprednjački velikaši pojave pred sudom
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve