Sudstvo visokog rizika

Mala vjestica od prije nekoliko dana nije nikome privukla posebnu pažnju: zbog fizičkog napada na predsjednicu Općinskog suda u Mionici Branku Piper, na šest mjeseci zatvora osuđen je 72-godišnji Milisav Savić, koji je – po navodima agencije Beta koja je tu vijest i proslijedila – poznat po stalnom parničenju u tom sudu. Sutkinju Piper napao je dva puta, u martu i aprilu ove godine, iako ona nije postupala ni u jednom njegovom predmetu, a do njene kancelarije u sudu mogao je doći bez problema; u tom sudu, naime, nema nikakvog osiguranja.

Takve nam informacije dolaze vrlo često i ma koliko im (rijetko) mediji pridali pozornosti, ne izazivaju reakcije ni javnosti, niti nadležnih, sve dok se ne dogodi neka ozbiljnija prijetnja, ugrožavanje sigurnosti ili – kao prije nekoliko dana – smrt u sudnici.

Prošloga tjedna, naime, u sudnici Općinskog suda u Odžacima stranka u sporu, Ilija Danilov iz Deronja, ubio je suca Zorana Cvetanovića i Petra Savanovića, zastupnika tužioca, biznismena iz Bačke Palanke Slobodana Grubora, zbog spora teškog oko 30.000 evra. Po tvrdnjama medija, Danilov je bio vrlo sposoban čovjek koji je proteklih godina zbog loših investicija ili poslovnih procjena upao u dugove, propala mu je firma, dugovi su se gomilali i na kraju se jedina njegova imovina svela na založenu privatnu, još nedovršenu kuću. Kad zastupnik tužioca nije pristao na odgodu ročišta za prodaju kuće radi namirenja dugova, u sudnici je potegao pištolj i ubio suca Cvetanovića i zastupnika tužioca Savanovića; sudsku zapisničarku je poštedio, preklinjala ga je za milost zbog svoje djece. Potom se uputio preko ulice, u zgradu nasuprot sudske, u policiju i mirno se predao.

Ono što znamo, to je da Općinski sud u Odžacima ima tri ulaza i dva sudska čuvara i da je ubojica Danilov prošloga petka razgovarao s jednim od njih, ne pokazujući nikakve znake da je spreman na krvoproliće; naprotiv, bio je povrijeđen i na štakama i odranije poznat sudskim čuvarima, koji su kasnije to potvrdili, kao i da je ranije dolazio u taj sud i da nikada nije pravio nikakve probleme. Sve do ovog tragičnog petka i tek su nakon toga neki njegovi znanci i rođaci novinama vazda žednima krvavih događanja odali da je ubojica bio, ne miran, već nepredvidljiv čovjek, „kao lebac dobar, ali ponekad vrlo goropadan“.

„Dugogodišnji nagomilani problemi doveli su veliki broj građana dotle da su ugrožena njihova socijalna, ekonomska, ponekad i pravo na život, što ih navodi da čine bezumne stvari. Ako građanin preuzme da sam izvrši pravdu, onda uopšte nećemo imati državu, građani neće imati sigurnost, niti ćemo imati državu koja garantuje pravnu sigurnost“, ocijenila je predsjednica Vrhovnog suda Srbije Vida Petrović-Škero koja je, kao i novi ministar pravde Dušan Petrović, istoga dana nakon tragedije otišla u Odžake. Živimo u okruženju, rekla je, u kojem je moguće da sud i suci postanu „sinonim za nepravde“, a o brojnim i različitim napadima na suce javnost uglavnom malo i zna.

Tek povremeno do javnosti dopru informacije o tome, i to uglavnom kad prijeteće pismo ili napad bude adresiran na nekog od „eksponiranih“ sudaca i tužilaca: i sama predsjednica Vrhovnog suda dobijala je prijeteća pisma, isto se događalo i sutkinji Nati Mesarević, koja je nedavno presudila optuženima za ubojstvo premijera Zorana Đinđića, kao i portparolki Specijalnog suda za borbu protiv organiziranog kriminala Maji Kovačević-Tomić, a taj je sud zbog prijetnji i nemogućnosti nezavisnog suđenja napustio i sudac Marko Kljajević, dok su predsjedniku tog posebnog odjeljenja Okružnog suda (u javnosti znanog kao Specijalni sud) Milanu Ramiću, na njegovom automobilu nedavno odvrnuti zavrtnji na točkovima. Svi su ti slučajevi – a tek smo manji dio spomenuli, jer mnogi o tome ni ne govore javno – ostali neriješeni, usprkos tome što je riječ o sucima koji su svakodnevno u žiži javnog interesa i što svaki napad na njih lakše stiže do ušiju javnosti i nadležnih.

I Vrhovni sud i tzv. Specijalni sud su, pritom, dobro čuvani sudski toponimi u državi Srbiji, za razliku od nešto manje od 200 ostalih sudova, okružnih, općinskih i trgovinskih, koji se sigurnosnim mjerama baš i ne mogu pohvaliti. O tome može svjedočiti svaki građanin koji je ikad ušao bar u neki od općinskih sudova u Beogradu ili Palatu pravde, u kojoj se nalazi i Okružni sud, gdje – za razliku od velike većine ostalih – postoje sigurnosna vrata, ali i nezainteresirana straža pored koje se može unijeti bilo kakvo oružje ili uređaj, što pokazuje da čak niti tehnička zaštita – na kojoj inzistira Ministarstvo pravde – ne garantira sigurnost djelilaca pravde i građana.

To je Ministarstvo, kako je nakon tragedije u Odžacima najavila pomoćnica ministra pravde Snežana Malović, naložilo svim predsjednicima sudova u Srbiji da hitno podignu nivo mjera sigurnosti u sudovima, te od njih zatražilo podatke o opremljenosti zgrada pravosudnih organa (i općinskih organa za prekršaje, koji tek trebaju ući u sudski sistem novom organizacijom sudova), a „hitno će se i popuniti upražnjena mesta sudskih stražara“, te će sudovi – čim stignu „povratni“ podaci – biti opremljeni neophodnim sigurnosnim uređajima.

Uputa je sucima i da zatraže asistenciju policije kad su posrijedi suđenja „visokog rizika“, ustanovilo je Ministarstvo, ali je pitanje da li se u tom smislu može baš u svakom slučaju donijeti pravilna procjena: da li bi ubijeni sudac Cvetanović iz Odžaka kao „visoki rizik“ procijenio konkretnu parnicu u kojoj je izgubio glavu? I nije li – imajući u vidu i ono što je predsjednica Vrhovnog suda Srbije rekla – s obzirom na opću atmosferu, objektivno stanje u sudstvu i društvu i nepovjerenje građana u institucije, takva procjena uglavnom nemoguća?

Cijela stvar, kao i obično, osim na „ljudskom faktoru“, zavisi od novca, pa će se zato – kako reče Malovićeva – založiti da se u budžetu, koji će valjda u skoro vrijeme dospjeti na dnevni red parlamentarne sjednice, „predvide sredstva za potpuno popunjavanje pravosudne straže, kao i da se obezbede mehanizmi za zaštitu svih nosilaca pravosudnih funkcija, naročito onih koji učestvuju u borbi protiv organizovanog kriminala, ratnih zločina i drugih oblika najtežih dela“.

Problem je, međutim, sistemski: u ovoj zemlji jedva da ima, osim Specijalnog suda u beogradskoj Ustaničkoj ulici, zgrade koja i nalikuje na sud (pa čak i u njoj svjedoci u tim osjetljivim predmetima svoj red čekaju u hodniku, umjesto u posebnoj prostoriji). Suci uglavnom rade u sobičcima „dva sa dva“, prenatrpanima i predmetima i strankama, pristojnih sudnica dokopaju se tek oni koji povremeno sude u „velikim“ predmetima od interesa javnosti; velika većina naših sudaca, priznajmo im barem to, uz sve etikete da su „sinonim za nepravde“, pokušavaju funkcionirati kao da su u nekoj uređenoj državi, u kojoj sudstvo kao grana vlasti ima svoje posebno mjesto, pa i (u nas nepostojeći) pravosudni budžet, a ne u zemlji u kojoj im izvršna vlast novčanu milostinju daje na kapaljku, valjda zato što je imuna od sudske odgovornosti, pa i ne zna kakvo je u sudovima i sudnicama stvarno stanje.