Sudski progon citata

Član 48. Zakona o autorskom i srodnim pravima izričito kaže da je, bez dozvole autora i bez plaćanja autorske naknade, dozvoljeno umnožavanje, kao i drug oblici „javnog saopštavanja kratkih odlomaka autorskog dela (pravo citiranja)“ pod uvjetima da je: djelo objavljeno, da se spomenuti dijelovi, bez izmjena, integriraju u drugo djelo ako je to neophodno radi ilustracije, potvrde ili reference, uz jasnu naznaku da je riječ o citatu, te da se na pogodnom mjestu navede tko je autor citiranog djela, koji je naslov citiranog djela, kada i gdje je citirano djelo objavljeno, odnosno izdato.

Komitet pravnika za ljudska prava (Yucom) objavio je 2005. godine, u svojoj ediciji „Javni dosije – protiv zaborava“, publikaciju s naslovom „Slučaj službenika Aleksandra Tijanića“. Cilj tog poduhvata, započetog „likom i djelom“ sveprisutnog Tijanića jest „vraćanje sećanja bar na ono što je učinjeno javno, na ono što je javno rečeno i na ono od čega se nikad nismo ogradili“, kaže se u prologu publikacije, te se – danas se čini proročanski – dodaje: „S nadom da se i to u međuvremenu ne proglasi tajnom“.

Knjiga o „službeniku Tijaniću“ u najvećem se dijelu sastoji od citata iz njegovih novinarskih tekstova i javnih izjava od 1976. do 2004. godine, u kojima je on bio i srpski novinar i autor tekstova u tad vrlo važnim hrvatskim medijima („Nedjeljna Dalmacija“, „Start“, „Danas“), potom i ministar informiranja i na kraju nosilac javne funkcije, direktor javnog servisa, Radio-televizije Srbije.

Nakon što je knjiga objavljena, citirani Tijanić je protiv Yucoma pokrenuo nekoliko postupaka: javnom tužiocu podnio je krivičnu prijavu zbog neovlaštenog korištenja autorskog prava i neovlaštenog korištenja autorskog djela (prijava odbačena), podnio je i privatnu krivičnu tužbu protiv predsjednice Yucoma Biljane Kovačević-Vučo zbog uvrede i klevete, koju je zbog neblagovremenosti (podnio ju je nakon proteka zakonskog roka od šest mjeseci) nadležni sud odbacio, dok je parnični postupak radi naknade štete pretrpljene zbog uvrede i klevete, u iznosu od 8,5 milijuna dinara, još u toku. Također, tu je i postupak pred Trgovinskim sudom za privredni prijestup zbog povrede autorskih prava, koji je zastao sve dok se ne završe postupci pred Okružnim sudom u Beogradu i Vrhovnim sudom.

SUPROTNE PRESUDE: Od Okružnog suda Tijanić je tražio da mu Yucom, po osnovu povrede imovinskih prava, isplati 500.000 dinara (s kamatom od aprila 2005. godine), te na ime povrede moralnih prava pet milijuna dinara (s kamatom od presuđenja do isplate), kao i da se zabrani dalje umnožavanje publikacije, ali i korištenje njegovog autorskog djela, te da Yucom o svom trošku objavi sudsku presudu.

Okružni sud presudu je donio 11. aprila 2006. godine i Tijanićeve tužbene zahtjeve odbio: u skladu sa Zakonom, zaključuje sud, riječ je o citatima, koji su „zapravo ilustracija teksta same sporne knjige“, a za pravo citiranja Yucomu nije bila nužna dozvola citiranoga. „Naime, već u prologu i uvodu tuženi nedvosmisleno iznosi svoj negativan stav prema tužiocu kao javnoj ličnosti (direktora RTS-a), sa ciljem da upozori da se radi o javnoj ličnosti koja ne bi smela da se pojavi u ovom statusu upravo imajući u vidu tekstove koje je kao novinar objavljivala tokom svoje dugogodišnje karijere, a zatim ovo ilustrujući samim tim tekstovima, odnosno delovima tih tekstova. Tekst publikacije je kritika tužioca kao javne ličnosti, a citati iz njegovih novinarskih tekstova predstavljaju ilustraciju negativnosti na koje autor publikacije ukazuje“, konstatira Okružni sud 2006. godine.

Vrhovnom sudu Srbije trebalo je više od tri godine da odluči o žalbi na presudu Okružnog suda (toliko o efikasnosti pravosuđa!), te on krajem jula ove godine donosi presudu (javnosti dostupnu od prije nekoliko dana) u kojoj djelomično usvaja Tijanićevu žalbu u pogledu povrede njegovih moralnih prava i dodjeljuje mu 200.000 od traženih pet milijuna dinara naknade, dok onaj drugi iznos naknade – onih 500.000 za povrijeđena imovinska prava, koje je prvostepeni sud također odbio – presudom ukida i taj dio šalje na novo suđenje Okružnom sudu. Uz to, Vrhovni sud daljnje štampanje „Slučaja službenika Aleksandra Tijanića“ zabranjuje svojom presudom i nalaže da Yucom presudu objavi u „Politici“, kako je to Tijanić tražio u svojoj tužbi.

SKANDAL: Upućeni u advokatskim redovima kažu da je presuda VSS-a – apsolutno skandalozna i svojim (ne)sadržajem i činjenicom da je jedan autorski spor – a za njih, kao i za krivične postupke, važi pravilo hitnosti – na tom sudu, u nečijoj ladici, stajao gotovo tri i pol godine.

Profesor međunarodnog prava Vojin Dimitrijević za „Vreme“ kaže: „VSS, umesto da svojim odlukama brani slobodu izražavanja i debate, ovom presudom pozivajući se na autorska prava praktično ukida mogućnost kritike. Mogli su se bar potruditi da obrazlože zašto su autorska prava Aleksandra Tijanića povređena objavljivanjem njegovih citata, jer je i sam izjavljivao da ničeg lažnog i falsifikovanog u publikaciji Yucoma nema.“ VSS je, domeće profesor Dimitrijević, zanemario javni interes na koji u svojim presudama poziva i Evropski sud za ljudska prava, braneći javnu debatu i slobodu izražavanja, primjerice u presudi kojom je ‘Sunday Times’ oslobođen odgovornosti zbog objavljivanja materijala protivno odluci suda, jer je objavljivanje tih podataka bilo u javnom interesu, ili pak u slučaju austrijskog novinara i urednika magazina „Profil“, koji je žestoko kritizirao tadašnjeg premijera Bruna Krajskog. Međunarodni sud novinaru G.P.M. Lingensu dao je za pravo i konstatirao da političari moraju imati veći stupanj trpeljivosti za kritiku od običnih ljudi.

Iz četiri stranice konfuznog obrazloženja presude VSS-a nemoguće je zaključiti zašto se u ovom slučaju ne može primijeniti član 48. Zakona koji se odnosi na „kratke odlomke autorskog dela (pravo citiranja)“, jer taj sud uz to svoje „ne može“ citira član 17. istog Zakona po kojem autor ima isključivo pravo da štiti integritet svog djela, što se odnosi na prenošenje nečijeg autorskog djela u izmijenjenoj ili nepotpunoj formi, kao i član 16. po kojem autor ima isključivo pravo da objavi svoje djelo i odredi način na koji će se ono objaviti. Pa kaže potom, citat iz obrazloženja: „U ovom slučaju, pravo na zaštitu integriteta autorskog dela tužioca (u suštini velikog broja njegovih autorskih dela) povređeno je javnim saopštavanjem tih autorskih dela u nepotpunoj formi, protivno dobroj poslovnoj praksi, na način kako je to utvrđeno u ovom postupku. Time što su izvedeni citati autora (tužioca) izvučeni ih konteksta, smisao koji je autor želeo da izrazi u svojim autorskim delima izgubio je svoju osnovnu poruku i dobio drugu, sa drugačijim značajem, poentom, vrednošću.“

OČEKIVANJA: Iz svega se može zaključiti: da je ovo vijeće VSS-a ukinulo pravo citiranja, proglašavajući citate „autorskim delima u nepotpunoj formi“, kao i da su protekle više od tri godine tri sutkinje VSS-a upotrijebile za to da iščitaju silne almanahe Tijanićevog stvaralaštva, da bi zaključile da je izgubljen smisao koji je autor izražavao u proteklih dvadesetak godina karijere i da je njegova osnovna poruka dobila drugu, sa „drugačijim značajem, poentom, vrednošću“, sve za što je Okružni sud – sudeći po stavu više instance – bio slijep, nijem i gluh.

Ako ostane na ovome, na progonu citata, svaka debata u ovom društvu je uništena unaprijed, upozorava profesor Dimitrijević. Ostaje da sačekamo da li će VSS na svojoj Općoj sjednici (ako je uopće bude, s obzirom na predstojeći reizbor sudaca) potvrditi da citati u Srbiji više ne postoje, ili će se možda ispostaviti da je to stav ove tri sutkinje iz konkretnog sudskog vijeća. U svakom slučaju, logično je očekivati da će se cijela stvar naći i pred Evropskim sudom za ljudska prava, koji bi trebalo – kako kaže profesor Dimitrijević – odlučiti o tome „da li je direktor neke nacionalne televizije više zaštićen od nekog predsednika vlade“.