Nakon što je prošle godine jedan sudija pa posle njega i drugi "platio glavom", ništa se nije dogodilo u društvu; nakon prvobitne kuknjave i zgražavanja, dobili smo tek
ŽRTVA BOMBE NA KAPIJI: Sudija Dragiša Cvejić
Da je proveden naum Visokog savjeta pravosuđa iz 2006. godine, po kojem bi od 138 općinskih sudova u Srbiji čak skoro polovina – njih 71 – trebala biti „ugašena“, sudac Opštinskog suda u Odžacima Zoran Cvetanović i advokat Petar Savanović, obojica u naponu profesionalne karijere (pedesetogodišnjaci), bili bi živi, među nama.
Sudac Cvetanović je ubijen u vlastitoj sudnici u Odžacima. Njegov ubojica Ilija Danilov (53) iz Deronja (selo nedaleko od Odžaka) osuđen je (još nepravomoćno) na maksimalnu zatvorsku kaznu od 40 godina.
Činjenica je da je toga dana ubojica, opterećen svojim financijskim problemima, iskoristio poznanstvo s jednim od članova sudskog osiguranja i naoružan ušao u zgradu suda. Oružje mu nitko nije oduzeo, u sudnici je pucao u suca, advokata i zapisničarku i nakon ispaljenih cijelih šest metaka neometan je odšetao u policijsku stanicu i predao se.
Tek koji mjesec kasnije, u Knjaževcu – ovog marta –ubijen je predsjednik tamošnjeg Opštinskog suda Dragiša Cvejić: na kapiju njegove kuće postavljena je bomba, koja je aktivirana u trenutku kad je ujutro toga dana krenuo na posao i sva je sreća da su njegova supruga i maloljetni sin u tom času bili u kući; moglo se desiti da mu sin osnovnoškolac krene prvi ka školi i da on bude žrtva, kao što su žrtve toga jutra bili i slučajni prolaznici, njih troje toga jutra, među njima i skoro vršnjak sina suca Cvejića.
U manje od godinu dana, dakle, imamo dvojicu mrtvih sudaca: jednoga je ubila nezadovoljna stranka, za smrt drugoga još ne znamo ni motive, niti izvršioce, tek se po medijima spominju neki koji su bili u sukobu sa zakonom i za koje je – a riječ je o djelima manje društvene opasnosti, čije procesuiranje obuhvaća nadležnost općinskih sudova – nadležan bio ubijeni sudac Cvejić.
Nakon što je prošle godine jedan sudac – a prije njega, ne zaboravimo, i premijer Zoran Đinđić – pa poslije njega i drugi „platio glavom“, ništa se nije dogodilo u društvu; nakon prvotne kuknjave i zgražavanja, dobili smo tek obećanja i nikakve rezultate. Ministarstvo pravosuđa Srbije obećalo nam je, po ne znamo koji put, ulaganja u sigurnost u sudovima: kako je Ministarstvo tek dio cijele nam države koja dijeli zajednički budžet, tek su neki (nije ih malo, doduše) kompjuteri podijeljeni po sudovima širom Srbije, ali od sistemski uređene sudske straže i dan-danas nema ništa. Ali, nije ni to najveći problem, jer samo jedno ministarstvo ne može baš ništa u situaciji u kojoj nema novca, ali niti najobičnije brige o sebi bližnjem i moralu okoline: o tome govori stvarnost u kojoj se, na brojne prijave sudaca i tužilaca da im prijete, da su neki čak i prebijeni „po gradu“ (o sudbini nedavno pretučene sutkinje Prvog opštinskog suda u Beogradu još nemamo vijesti, čak niti u tabloidima), ne postupa. Nije se postupalo niti na prijave sudaca i tužilaca vjerojatno najbolje osigurane institucije u srbijanskom pravosuđu, Specijalnog suda za borbu protiv organiziranog kriminala i onog za ratne zločine: ni do danas nismo saznali tko je prijetio sutkinji Maji Kovačević-Tomić, niti tko je sucu Milanu Raniću odšarafio točkove na automobilu, tko je sutkinji Nati Mesarević donosio ruže sa porukama smrti, tko joj je poručivao gadosti uoči i nakon izricanja presude za ubojstvo premijera Srbije i tko je njenog prethodnika Marka Kljajevića uvjerio da treba napustiti sudačku funkciju usred tog istog „procesa stoljeća“, i još podosta toga.
Smrt sudaca Cvetanovića i Cvejića posljedica je stanja u Srbiji. Prošloga ljeta i ovog marta, kad su ubijeni, čuli smo velike riječi i obećanja: sistem će ovo i ono, reformirat ćemo ovo i ono… Kako dani teku, zaboravit će se te uzaludne i nadasve sistemske smrti, njih dvojice sudaca – kao i ostalih žrtava državne nebrige – sjećat će se tek najbliži i tek će daleka i eventualna promjena u društvu kao cjelini ukinuti naviku da se može ubiti i predstavnika državne pravde, tek onako, zato što nam je država tako nemarna i zato što nema snage oduprijeti se ili naći i spriječiti nasilnike. O tome rječito govore i brojne dojave o postavljenim bombama u sudnicama širom Srbije: država, evidentno, ne čini dovoljno da dojavljivače pronađe i da ih zakonski kazni, a pitanje je vremena kad će neka prijavljena bomba postati istinita i zaista eksplodirati.
Tehnički ministar pravosuđa Dušan Petrović je prije nekoliko dana „izrazio uverenje“ da će 2008. biti godina u kojoj će se donijeti svi potrebni dokumenti koji će omogućiti viši nivo sigurnosti nosilaca pravosudnih funkcija. I najdobronamjerniji laik će odmah odgovoriti: neće. Jer, mjesecima još nećemo imati parlament i vlast koji će moći štititi građane, pa i suce i tužioce, i koja će provesti namjerene sudske reforme i koji će ubojstva dvojice sudaca u Srbiji protumačiti drugačije od teorije da su ubijeni zato što nam sudstvo ne valja, kao da je to jedino što nam u državi ne valja.
Njih dvojica su ubijeni i to ništa neće promijeniti. Znaju se imena ubojica i mali lični motiv. Uzrok je, pak, na državi samoj i dok se ona ne promijeni smrti, pa i sudačke, neće nam nedostajati.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Čak i ako bismo ono što se u Zaječaru i Kosjeriću zbilo u nedelju nazvali pobedom režima i porazom opozicije, odnosno studentsko-građanskog pokreta – neophodno bi bilo tim terminima, radi istinitosti i autentičnosti, dodati atribute. Pre svega, u pitanju je katastrofalna pobeda SNS-a, koja označava da “vučićevci” polako ali sigurno odlaze u ropotarnicu istorije i da uveliko trče počasni krug u kojem nikakve počasti nema, niti će je biti. Koje su još poruke ovih izbora? I šta iz njih možemo da naučimo
U nedelju 8. juna, u Kosjeriću su se sukobile studentska i naprednjačka lista. Odatle sam izveštavala tokom čitavog izbornog dana. Nekoliko minuta posle ponoći nepoznati ljudi, najverovatnije bliski Srpskoj naprednoj stranci, izbušili su gume na mom automobilu i oštetili mi retrovizore. Zato ovo neće biti klasična reportaža
Intervju: Prof. Tanasije Marinković, Pravni fakultet u Beogradu
“Mislim da je pogrešno ignorisati Vučića, praviti se da je već pao i da je izgubio svaku pamet. Kod njega se prepliću racionalno i iracionalno. I jedno i drugo je jako, i zato se svi odgovorni delovi društva moraju ujediniti i organizovati da bi se on smenio na zakonit i demokratski način. Taj pristup nije u suprotnosti s parolom ‘Nisi nadležan’. Ponosan sam na srpske studente koji su imali dovoljno znanja ili, bolje reći, osećaja da shvate koliko njega, malignog narcisa, taj stav pogađa”
Stigla je nova direktiva Vođe – pobunjene studente i građane proglasiti fašistima i nacistima. I esenesovci čine to s puno entuzijazma. Ipak, postoje dva ozbiljna problema. Prvi je što su pobunjeni srpski studenti i građani pojava koja je od fašizma daleko onoliko koliko se to uopšte može biti. Drugi je što upravo SNS u dobroj meri neguje mnoge odlike fašizma
“Ako je arhitektura refleksija vremena i društva u kome nastaje, kada pogledamo oko sebe, po svemu sudeći, predstoji nam ogroman put do ozdravljenja. Ako je uopšte u našem slučaju i moguć, s obzirom na to da smo u civilizacijskom razvoju preskočili i čitave epohe”
Aleksandru Vučiću sada ostaju samo stari, provereni metodi klasičnih diktatura jer ove moderne metode zaluđivanja i trovanja javnosti trokiraju. I to mu se, međutim, obija o glavu
Ne brani Vučić državu, već sebe od države. Sa bubnjem na leđima i gitarom u rukama ovaj čovek-orkestar izvodi dve-tri iste pesme bez sluha, uz falširanje i ispadnje iz ritma. Takvi su mu i vlast i politika. U najkraćem – opasni po okolinu
Hapšenja profesora, kažnjavanje ljudi, otkazi novinarkama… Režim Aleksandra Vučića se sveti i tek će da se sveti. To je dekadentna faza režima, ona pred kraj
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!