

Crowdfunding
Podrži „Vreme“, podrži pravo novinarstvo
„Vreme“ zavisi samo od vas, jer je čvrsto rešilo da ne pravi trule kompromise. Zato smo pokrenuli crowdfunding kampanju. Uključite se u važan posao očuvanja nezavisnog novinarstva


Nakon što je prošle godine jedan sudija pa posle njega i drugi "platio glavom", ništa se nije dogodilo u društvu; nakon prvobitne kuknjave i zgražavanja, dobili smo tek


Da je proveden naum Visokog savjeta pravosuđa iz 2006. godine, po kojem bi od 138 općinskih sudova u Srbiji čak skoro polovina – njih 71 – trebala biti „ugašena“, sudac Opštinskog suda u Odžacima Zoran Cvetanović i advokat Petar Savanović, obojica u naponu profesionalne karijere (pedesetogodišnjaci), bili bi živi, među nama.
Sudac Cvetanović je ubijen u vlastitoj sudnici u Odžacima. Njegov ubojica Ilija Danilov (53) iz Deronja (selo nedaleko od Odžaka) osuđen je (još nepravomoćno) na maksimalnu zatvorsku kaznu od 40 godina.


Činjenica je da je toga dana ubojica, opterećen svojim financijskim problemima, iskoristio poznanstvo s jednim od članova sudskog osiguranja i naoružan ušao u zgradu suda. Oružje mu nitko nije oduzeo, u sudnici je pucao u suca, advokata i zapisničarku i nakon ispaljenih cijelih šest metaka neometan je odšetao u policijsku stanicu i predao se.
Tek koji mjesec kasnije, u Knjaževcu – ovog marta –ubijen je predsjednik tamošnjeg Opštinskog suda Dragiša Cvejić: na kapiju njegove kuće postavljena je bomba, koja je aktivirana u trenutku kad je ujutro toga dana krenuo na posao i sva je sreća da su njegova supruga i maloljetni sin u tom času bili u kući; moglo se desiti da mu sin osnovnoškolac krene prvi ka školi i da on bude žrtva, kao što su žrtve toga jutra bili i slučajni prolaznici, njih troje toga jutra, među njima i skoro vršnjak sina suca Cvejića.
U manje od godinu dana, dakle, imamo dvojicu mrtvih sudaca: jednoga je ubila nezadovoljna stranka, za smrt drugoga još ne znamo ni motive, niti izvršioce, tek se po medijima spominju neki koji su bili u sukobu sa zakonom i za koje je – a riječ je o djelima manje društvene opasnosti, čije procesuiranje obuhvaća nadležnost općinskih sudova – nadležan bio ubijeni sudac Cvejić.
Nakon što je prošle godine jedan sudac – a prije njega, ne zaboravimo, i premijer Zoran Đinđić – pa poslije njega i drugi „platio glavom“, ništa se nije dogodilo u društvu; nakon prvotne kuknjave i zgražavanja, dobili smo tek obećanja i nikakve rezultate. Ministarstvo pravosuđa Srbije obećalo nam je, po ne znamo koji put, ulaganja u sigurnost u sudovima: kako je Ministarstvo tek dio cijele nam države koja dijeli zajednički budžet, tek su neki (nije ih malo, doduše) kompjuteri podijeljeni po sudovima širom Srbije, ali od sistemski uređene sudske straže i dan-danas nema ništa. Ali, nije ni to najveći problem, jer samo jedno ministarstvo ne može baš ništa u situaciji u kojoj nema novca, ali niti najobičnije brige o sebi bližnjem i moralu okoline: o tome govori stvarnost u kojoj se, na brojne prijave sudaca i tužilaca da im prijete, da su neki čak i prebijeni „po gradu“ (o sudbini nedavno pretučene sutkinje Prvog opštinskog suda u Beogradu još nemamo vijesti, čak niti u tabloidima), ne postupa. Nije se postupalo niti na prijave sudaca i tužilaca vjerojatno najbolje osigurane institucije u srbijanskom pravosuđu, Specijalnog suda za borbu protiv organiziranog kriminala i onog za ratne zločine: ni do danas nismo saznali tko je prijetio sutkinji Maji Kovačević-Tomić, niti tko je sucu Milanu Raniću odšarafio točkove na automobilu, tko je sutkinji Nati Mesarević donosio ruže sa porukama smrti, tko joj je poručivao gadosti uoči i nakon izricanja presude za ubojstvo premijera Srbije i tko je njenog prethodnika Marka Kljajevića uvjerio da treba napustiti sudačku funkciju usred tog istog „procesa stoljeća“, i još podosta toga.
Smrt sudaca Cvetanovića i Cvejića posljedica je stanja u Srbiji. Prošloga ljeta i ovog marta, kad su ubijeni, čuli smo velike riječi i obećanja: sistem će ovo i ono, reformirat ćemo ovo i ono… Kako dani teku, zaboravit će se te uzaludne i nadasve sistemske smrti, njih dvojice sudaca – kao i ostalih žrtava državne nebrige – sjećat će se tek najbliži i tek će daleka i eventualna promjena u društvu kao cjelini ukinuti naviku da se može ubiti i predstavnika državne pravde, tek onako, zato što nam je država tako nemarna i zato što nema snage oduprijeti se ili naći i spriječiti nasilnike. O tome rječito govore i brojne dojave o postavljenim bombama u sudnicama širom Srbije: država, evidentno, ne čini dovoljno da dojavljivače pronađe i da ih zakonski kazni, a pitanje je vremena kad će neka prijavljena bomba postati istinita i zaista eksplodirati.
Tehnički ministar pravosuđa Dušan Petrović je prije nekoliko dana „izrazio uverenje“ da će 2008. biti godina u kojoj će se donijeti svi potrebni dokumenti koji će omogućiti viši nivo sigurnosti nosilaca pravosudnih funkcija. I najdobronamjerniji laik će odmah odgovoriti: neće. Jer, mjesecima još nećemo imati parlament i vlast koji će moći štititi građane, pa i suce i tužioce, i koja će provesti namjerene sudske reforme i koji će ubojstva dvojice sudaca u Srbiji protumačiti drugačije od teorije da su ubijeni zato što nam sudstvo ne valja, kao da je to jedino što nam u državi ne valja.
Njih dvojica su ubijeni i to ništa neće promijeniti. Znaju se imena ubojica i mali lični motiv. Uzrok je, pak, na državi samoj i dok se ona ne promijeni smrti, pa i sudačke, neće nam nedostajati.


„Vreme“ zavisi samo od vas, jer je čvrsto rešilo da ne pravi trule kompromise. Zato smo pokrenuli crowdfunding kampanju. Uključite se u važan posao očuvanja nezavisnog novinarstva


Antirežimski blok veoma dobro stoji u Sevojnu, Boru, Kuli, Bajinoj Bašti i Aranđelovcu. Nešto je slabiji u Smederevskoj Palanci, Kladovu, Majdanpeku, Knjaževcu i Lučanima. Manje zbog toga što se nije baš najbolje organizovao, više usled visoke startne pozicije režima u pojedinim delovima zemlje – analitičari kažu da je SNS najmanje oslabio na jugu i istoku Srbije


Kada vlast ignoriše posledice svojih odluka, ne samo da zanemaruje sadašnje žrtve, nego i stvara kulturu u kojoj svaka buduća katastrofa postaje legitimna


Slučaj u kome se patrijarh Porfirije (na slici) suočava sa mogućnošću da protiv njega bude pokrenut postupak zbog mobinga – koji je u krajnjoj suprotnosti sa hrišćanskim vrednostima – ostavio je gorak utisak u delu javnosti u Srbiji, najpre među onima koji, ruku na srce, naivno veruju da se takve stvari u Crkvi ne događaju. Međutim, poznavaoci crkvenih prilika odavno znaju da su slučajevi mobinga nad sveštenicima koji izađu u javnost nažalost samo vrh ogromnog ledenog brega o kojem se malo govori


U kojoj meri su istinite informacije da se Vojska Srbije ozbiljno “bilduje” oružjem? Čemu služi jačanje oružanih kapaciteta i, samim tim, kakve se poruke šalju za unutrašnju upotrebu, a kakve su poruke namenjene okruženju? Da li vojna saradnja Zagreba, Tirane i Prištine zaista plaši režim i Vučića ili je sve to predstava koja hrani sujetu jednog čoveka? Zašto se u ovom tenutku preko prorežimskih medija tendenciozno plasira vojna “moć”, kakva je korelacija ovog propagandnog paketa sa izborima, a kakva je u širem kontekstu geopolitičkih prilika? Na ova pitanja odgovaraju Vojkan Kostić, Petar Bošković i Boško Jakšić
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve