
Novi broj „Vremena“
Pouke Đinđićevog mandata: Ne cmizdrite nego delajte
Pre četvrt veka je Zoran Đinđić postao premijer. Kakvu je Srbiju dočekao, a kakvu ostavio i šta se može iz toga naučiti danas? To je naslovna tema novog „Vremena“
Nakon što je prošle godine jedan sudija pa posle njega i drugi "platio glavom", ništa se nije dogodilo u društvu; nakon prvobitne kuknjave i zgražavanja, dobili smo tek

Da je proveden naum Visokog savjeta pravosuđa iz 2006. godine, po kojem bi od 138 općinskih sudova u Srbiji čak skoro polovina – njih 71 – trebala biti „ugašena“, sudac Opštinskog suda u Odžacima Zoran Cvetanović i advokat Petar Savanović, obojica u naponu profesionalne karijere (pedesetogodišnjaci), bili bi živi, među nama.
Sudac Cvetanović je ubijen u vlastitoj sudnici u Odžacima. Njegov ubojica Ilija Danilov (53) iz Deronja (selo nedaleko od Odžaka) osuđen je (još nepravomoćno) na maksimalnu zatvorsku kaznu od 40 godina.

Činjenica je da je toga dana ubojica, opterećen svojim financijskim problemima, iskoristio poznanstvo s jednim od članova sudskog osiguranja i naoružan ušao u zgradu suda. Oružje mu nitko nije oduzeo, u sudnici je pucao u suca, advokata i zapisničarku i nakon ispaljenih cijelih šest metaka neometan je odšetao u policijsku stanicu i predao se.
Tek koji mjesec kasnije, u Knjaževcu – ovog marta –ubijen je predsjednik tamošnjeg Opštinskog suda Dragiša Cvejić: na kapiju njegove kuće postavljena je bomba, koja je aktivirana u trenutku kad je ujutro toga dana krenuo na posao i sva je sreća da su njegova supruga i maloljetni sin u tom času bili u kući; moglo se desiti da mu sin osnovnoškolac krene prvi ka školi i da on bude žrtva, kao što su žrtve toga jutra bili i slučajni prolaznici, njih troje toga jutra, među njima i skoro vršnjak sina suca Cvejića.
U manje od godinu dana, dakle, imamo dvojicu mrtvih sudaca: jednoga je ubila nezadovoljna stranka, za smrt drugoga još ne znamo ni motive, niti izvršioce, tek se po medijima spominju neki koji su bili u sukobu sa zakonom i za koje je – a riječ je o djelima manje društvene opasnosti, čije procesuiranje obuhvaća nadležnost općinskih sudova – nadležan bio ubijeni sudac Cvejić.
Nakon što je prošle godine jedan sudac – a prije njega, ne zaboravimo, i premijer Zoran Đinđić – pa poslije njega i drugi „platio glavom“, ništa se nije dogodilo u društvu; nakon prvotne kuknjave i zgražavanja, dobili smo tek obećanja i nikakve rezultate. Ministarstvo pravosuđa Srbije obećalo nam je, po ne znamo koji put, ulaganja u sigurnost u sudovima: kako je Ministarstvo tek dio cijele nam države koja dijeli zajednički budžet, tek su neki (nije ih malo, doduše) kompjuteri podijeljeni po sudovima širom Srbije, ali od sistemski uređene sudske straže i dan-danas nema ništa. Ali, nije ni to najveći problem, jer samo jedno ministarstvo ne može baš ništa u situaciji u kojoj nema novca, ali niti najobičnije brige o sebi bližnjem i moralu okoline: o tome govori stvarnost u kojoj se, na brojne prijave sudaca i tužilaca da im prijete, da su neki čak i prebijeni „po gradu“ (o sudbini nedavno pretučene sutkinje Prvog opštinskog suda u Beogradu još nemamo vijesti, čak niti u tabloidima), ne postupa. Nije se postupalo niti na prijave sudaca i tužilaca vjerojatno najbolje osigurane institucije u srbijanskom pravosuđu, Specijalnog suda za borbu protiv organiziranog kriminala i onog za ratne zločine: ni do danas nismo saznali tko je prijetio sutkinji Maji Kovačević-Tomić, niti tko je sucu Milanu Raniću odšarafio točkove na automobilu, tko je sutkinji Nati Mesarević donosio ruže sa porukama smrti, tko joj je poručivao gadosti uoči i nakon izricanja presude za ubojstvo premijera Srbije i tko je njenog prethodnika Marka Kljajevića uvjerio da treba napustiti sudačku funkciju usred tog istog „procesa stoljeća“, i još podosta toga.
Smrt sudaca Cvetanovića i Cvejića posljedica je stanja u Srbiji. Prošloga ljeta i ovog marta, kad su ubijeni, čuli smo velike riječi i obećanja: sistem će ovo i ono, reformirat ćemo ovo i ono… Kako dani teku, zaboravit će se te uzaludne i nadasve sistemske smrti, njih dvojice sudaca – kao i ostalih žrtava državne nebrige – sjećat će se tek najbliži i tek će daleka i eventualna promjena u društvu kao cjelini ukinuti naviku da se može ubiti i predstavnika državne pravde, tek onako, zato što nam je država tako nemarna i zato što nema snage oduprijeti se ili naći i spriječiti nasilnike. O tome rječito govore i brojne dojave o postavljenim bombama u sudnicama širom Srbije: država, evidentno, ne čini dovoljno da dojavljivače pronađe i da ih zakonski kazni, a pitanje je vremena kad će neka prijavljena bomba postati istinita i zaista eksplodirati.
Tehnički ministar pravosuđa Dušan Petrović je prije nekoliko dana „izrazio uverenje“ da će 2008. biti godina u kojoj će se donijeti svi potrebni dokumenti koji će omogućiti viši nivo sigurnosti nosilaca pravosudnih funkcija. I najdobronamjerniji laik će odmah odgovoriti: neće. Jer, mjesecima još nećemo imati parlament i vlast koji će moći štititi građane, pa i suce i tužioce, i koja će provesti namjerene sudske reforme i koji će ubojstva dvojice sudaca u Srbiji protumačiti drugačije od teorije da su ubijeni zato što nam sudstvo ne valja, kao da je to jedino što nam u državi ne valja.
Njih dvojica su ubijeni i to ništa neće promijeniti. Znaju se imena ubojica i mali lični motiv. Uzrok je, pak, na državi samoj i dok se ona ne promijeni smrti, pa i sudačke, neće nam nedostajati.

Pre četvrt veka je Zoran Đinđić postao premijer. Kakvu je Srbiju dočekao, a kakvu ostavio i šta se može iz toga naučiti danas? To je naslovna tema novog „Vremena“

Stiže delegacija Evropskog parlamenta ili, što bi vlast rekla, „piculići i ustaše“. Čemu njihov izlet služi ako se o stanju u Srbiji sve zna?

Kakva su bila očekivanja građana 2001. i kakva mogu biti 2026? Šta spaja ondašnju političku realnost sa današnjom? Zbog čega su organizovani kriminal i sistemska korupcija i dalje među najvećim problemima Srbije? Šta je najvažnija politička zaostavština prvog demokratski izabranog premijera? Koliko na njegovom primeru može naučiti vlada koja dolazi posle naprednjaka

Nije Đinđić sam mogao da transformiše Srbiju. Rečenica koja kaže “s njim bi bilo drugačije, a sada je sve gotovo” jednostavno je defetistička. Ako toliko poštujete Zoranovo delo, uradite ono što bi on uradio – borite se sada, verujte u sebe i nemojte da posrnete i odustanete

Prošle godine je delovalo da bi neki delovi tužilaštva i pravosuđa mogli da se probude baš kao što su studenti tražili na početku svoje pobune. Režim nije sedeo skrštenih ruku i sada želi da ih sve koji su “digli glavu” eliminiše na “zakonit način”, ali i da spreči da se naprednjački velikaši pojave pred sudom
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve