
Jezik
„Neopoziva ostavka“ – vrag u rečima
Lepo je kad se narod bavi i jezikom. Recimo, povodom toga šta u slučaju Željka Obradovića znači „ostavka“ i koliko je bitno da li jeste ili nije „neopoziva“
Ne morate biti marksista da biste znali da se pitanje uticaja na medije zapravo svodi na dobro nam poznato pitanje o tome ko je vlasnik sredstava za proizvodnju. Srpski su mediji u vlasništvu države i prijateljskih joj tajkuna, odnosno korporacija koje su u postelji sa vlašću. Verica Barać dakle ne greši kada veli da su mediji ovde postali manipulativno oruđe u rukama političke elite.
Neka nikoga ne buni što to kaže gospođa Barać, umesto da to sa beogradskih krovova viču uticajni urednici i ugledni novinari. U Srbiji su za tri godine iz političkih razloga smenjena tri glavna urednika tri prestonička štampana medija. Zakon o medijima je menjan kako bi se slomio „Kurir“, tabloid koji je posle hapšenja vlasnika izgubio svaku oštrinu prema vlasti. Brljotinu od zakona posle je „čistio“ Ustavni sud Srbije, ali brisanje paragrafa nije izbacilo samocenzuru iz glava urednika i novinara. Vlast se i ne trudi da, u akcijama „čišćenja“ onih koji nisu dobro savladali autocenzuru, sakrije otiske svojih prstiju. Samo jedna rečenica političara iz vladajuće koalicije dovoljna je da se sa radio-talasa javnog servisa skine emisija koja se ne uklapa u vladajući pogled na svet. Ostaće legendarna izjava Mihaila Ringijera da je glodura „Alo“ smenio pre odlaska na večeru sa predsednikom Srbije, umesto posle, kako neko ne bi pomislio da je to uradio na predsednikov nagovor.
Došlo je dotle da je Evropska komisija prošle godine platila istraživanje koje je pokazalo da se u srpskim medijima o Evropi govori ili neutralno ili izrazito pozitivno, ali uvek protokolarno, birokratski, bez dubine. Ako je za novinarsku karijeru, odnosno opstanak na spisku zaposlenih, opasno iskazivanje skepse u odnosu na politiku da Evropa nema alternativu, ako vam radno mesto usred krize zavisi od toga koliko volite Evropu, vi je nećete posmatrati kritički već ćete glumatati obožavanje. Nisu srpski novinari ni supermeni ni mazohisti.
Sve se u novinarstvu zapravo svodi na odnos sa vlašću. Nije zadatak štampe da propagira zvaničnu politiku, pa makar ta politika bila po volji Evropske unije. Ne sme se tražiti da sve novine gaje jedan te isti, tobože „evropski duh“.
Udruženje novinara Srbije već neko vreme upozorava da su srpski novinari zastrašeni i poniženi, a mediji suviše jednolični i politički strogo kontrolisani. Zemlja je duboko podeljena, kao narod smo u intelektualnom i moralnom haosu, zavladali su korupcija i šarlatani. A novinari? Naše medijske gazde, u zajedničkom poduhvatu sa Vladom Srbije, uspešno su pretvorile Vericu Barać u ženu koja ne postoji, a da mi ni glasa od sebe nismo dali. Jesmo li zaista naučili nešto iz devedesetih? Bojim se da će i za našu generaciju novinara jednog dana reći da smo bili psi koji nisu zalajali kada je trebalo.

Lepo je kad se narod bavi i jezikom. Recimo, povodom toga šta u slučaju Željka Obradovića znači „ostavka“ i koliko je bitno da li jeste ili nije „neopoziva“

Mnogo koji navijač je oglasio „kraj Partizana“. Ili jer je u odlasku Željka Obradovića video rušenje po notama režima ili jer klub koji napusti njegova najveća legenda gubi moralno pravo da postoji. To je naslovna tema novog „Vremena“

Željko Obradović više nije trener “Partizana”. Otišao je jer nije mogao više, i uz reči koje predsedniku kluba Ostoji Mijailoviću ne ostavljaju prostor ni za šta osim da podnese ostavku. Navijači nisu dočekali da dosanjaju “jedan davni san”. Kako je jedan čovek postao više od košarke i kako je došlo do neslavnog kraja

Šta se desi kad brane oko Pionirskog parka puknu i horde ćacija se izliju na gradove u Srbiji u kojima se održavaju lokalni izbori? To smo proteklog vikenda gledali u Mionici, Negotinu i Sečnju. Nije ovo tekst o lokalnim izborima, ni o rezultatima, jer izbora tog dana u suštini nije ni bilo. Sve što smo videli bilo je bezvlašće, teror, suspenzija zakona i države, te opšta vladavina nasilnika i batinaša sa crnim kačketima. Takođe i nova fazu represije koja je još jača i iracionalnija

Srpska napredna stranka ne sme i neće raspisati parlamentarne izbore u skorije vreme. Razlog je jednostavan – ako je ovako prošla u Mionici, Sečnju, Kosjeriću i Zaječaru, u malim sredinama gde tradicionalno ima najtvrđu infrastrukturu i najlojalnije biračko telo, onda je stanje u Beogradu, Novom Sadu, Valjevu, čak i na nivou republike nesagledivo lošije. Zato su izbori sada po prvi put za SNS prestali da budu demonstracija sile i postali nepoznanica. A nepoznanica je opasna: nosi mogućnost da se izbori izgube
Odlazak najboljeg evropskog trenera
Ništa nije crno-belo osim “Partizana” i Željka Obradovića Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve