Stari predmet, nova presuda

Eto smo i to dočekali: Sreten Jocić, poznatiji kao Joca Amsterdam, nakon što je 2006. godine izručen iz Holandije, prije nekoliko dana je napokon i osuđen za podstrekivanje na ubojstvo iz davne 1995. godine. Vijeće Višeg suda u Beogradu, kojem je predsjedala sutkinja Mirjana Ilić, izreklo mu je kaznu od 15 godina zatvora zbog podstrekivanja na ubojstvo Gorana Marjanovića, zvanog Goksi Bombaš, kad je ubijena i njegova djevojka Marija Đorđević, a tri osobe su teže ranjene.

U obrazloženju, sutkinja Ilić je navela da je Jocić osuđen na maksimalnu kaznu zatvora za podstrekivanje, koja je bila propisana u vrijeme izvršenja zločina; u međuvremenu je zakon izmijenjen i mogla bi ga „snaći“ i najteža kazna od 40 godina zatvora, ali valja primijeniti onaj propis koji je blaži po počinioca.

NAJTEŽA I POVOLJNIJA KAZNA: Podsjetimo se: smrtnu je kaznu ukinuo još davne 1990. godine parlament nekadašnje SFRJ i Vlade Ante Markovića, a Republika Srbija učinila je to izmjenama svog Krivičnog zakona tek u martu 2003. godine, nakon što je to sankcionirala, nekoliko mjeseci ranije, danas također nekadašnja SR Jugoslavija. Međutim, smrtna kazna je u tom periodu bila ukinuta za djela propisana saveznim zakonodavstvom (SFRJ, odnosno kasnije SRJ), a ne i republičkim krivičnim zakonom. I danas ta činjenica zbunjuje, s obzirom na to da primjena blažeg zakona – onog starog, iz SFRJ, dok je još postojala smrtna kazna – znači da je najtežoj kazni, smrtnoj, ekvivalent 20 godina zatvora, a da je prva moguća najteža 15 godina zatvora. Sudska praksa stala je na stanovište (sudeći po presudama za Ibarsku magistralu, ubojstvo bivšeg predsjednika Srbije Ivana Stambolića, ali i po presudi Vrhovnog suda Srbije kojom je za krivično djelo ubojstva izvršeno u maju 1999. godine potvrđena presuda Okružnog suda u Kraljevu kojom je počinilac osuđen na 40 godina zatvora, s obrazloženjem da je „primenjen izmenjeni KZ Republike Srbije kao blaži zakon, jer ne predviđa smrtnu kaznu“) da je novi KZ povoljniji za počinioce od starog. Naime, da na krivična djela za koja je u KZ RS bila propisana smrtna kazna, izvršena prije stupanja na snagu izmjena tog zakona kojima je smrtna kazna ukinuta (9. marta 2002. godine) treba primijeniti novi izmenjeni KZ RS, kao blaži zakon, jer umjesto smrtne kazne predviđa kaznu zatvora od četrdeset godina. A zatvorska kazna, makar i tako duga, ipak je blaža od kazne smrću.

U svakom slučaju, bit će zanimljivo vidjeti kakav će stav zauzeti današnji Apelacioni sud, u kojem sjede i neki od sudija čije su presude na 40 zatvorskih godina potvrđene upravo na tragu ovoga stava.

Sama presuda Sretenu Jociću – ono „kriv je“ – ne bi trebalo biti nikakvo iznenađenje. Sve je već postojalo u predmetu vođenom na Okružnom sudu u Beogradu (iz 1996. godine, glavna rasprava u februaru 2000. godine), iz kojega je Jocić bio izdvojen. Naime, neposredno nakon ubojstva Goksija Bombaša i njegove djevojke, Jocić se otpravio u van granice, da bi „pao“ tek početkom 2006. godine u Holandiji. Izručen je Srbiji 23. marta te godine, kratkotrajno je bio (do 22. maja) u pritvoru, odakle je pušten uz kauciju od samo 300.000 eura, te se branio sa slobode. Ponovo je uhapšen 2009. godine zbog sumnji da je upleten u ubojstvo vlasnika zagrebačkog „Nacionala“ Ive Pukanića i Nike Franjića, ali to je druga priča. Svakako, u svoju kaznu može uračunati tek dva mjeseca pritvora (mart–maj 2006), koja je iza rešetaka proveo prije no što su mu – kako je tvrdio – prijatelji pomogli da skupi novac za kauciju, s obzirom na to da zarađuje tek šestotinjak eura mjesečno i da kao jadni podstanar živi u (nezakonito otkupljenoj) kući udovice Slobodana Miloševića, zahvaljujući dobroti njenog hadži-prijatelja koji ga je sve vrijeme bodrio i u sudnici.

OČEKIVANO: Zašto je valjalo očekivati ovakvu presudu protiv Jocića? Zato što je još 2000. godine u postupku protiv četvorice optuženih za ubojstvo Goksija Bombaša i „pride“ jednog razbojništva 1995. godine, posve razjašnjena i uloga iz spisa izdvojenog Jocića. Vrijeme je neposredno poratno, imamo i Jocića i tipa koji se obogatio švercom nafte (zato ga zovu Šeik) i tipove – tad još mlađahne – koji su neki malo dobrovoljci po Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini, neki malo policajci, a neki malo pripadnici osiguranja „kantroverznih bismismena“. U svakom slučaju, svi optuženi, osim jednog, tada negiraju da im je Jocić bilo što naručio: pritom, kao posljednji slijepci bacaju oružje upotrijebljeno u više krivičnih djela s ceste u Dunav (koje policija odmah nalazi na obali!), da bi ih potom uhapsili u autobusu! Nije neka pamet, priznat ćete.

No, taj četvrti svjedok – Zoran Đorđević, koji će se u ovom postupku protiv Jocića pojaviti kao „zaštićeni“ – svjedočeći iz Holandije, gdje je našao utočište nakon što je izdržao jedinstvenu kaznu zatvora od šest godina i tri mjeseca – bit će presudan u oba postupka, ovom 2010. i onom prije deset godina. Sjajnom pravničkom vještinom tadašnja je nadležna sutkinja Maja Kovačević-Tomić (danas u Vrhovnom kasacionom sudu) Zorana Đorđevića – optuženog za razbojništvo, ali sa saznanjima o Jocićevim planovima za Goksija Bombaša – u jednom dijelu procesa tretirala kao optuženoga, u drugom kao svjedoka i upravo je to – uz druge bitne dokaze – doprinijelo da situacija oko Jocićeve naredbodavne uloge bude sasvim razjašnjena. I to u vrijeme kad još nije postojao institut zaštićenog svjedoka, iz čega valja izvlačiti zaključke o tome kakvi su nam suci potrebni (njen je „pionirski stav“ potom potvrdio i Vrhovni sud): sa jasnom idejom kako se zakoni primjenjuju na konkretan slučaj, sa jasnom idejom o pravdi i svijesti o sebi kao sucu ili sutkinji čija će odluka stajati svih budućih godina po njenom donošenju.

Tako „slučaj Joce Amsterdama“ – najprije zbog Maje Kovačević-Tomić, a potom i svojevrsne nasljednice njenog predmeta, sutkinje Mirjane Ilić – pokazuje da vjera u pravdu ipak – unatoč brljivoj reformi pravosuđa – ima nekog smisla.