Iskaz Radomira Markovića dat 11. aprila 2003. inspektorima Uprave za borbu protiv organizovanog kriminala
PRISEĆANJE U ZATVORU: Radomir Marković
Slobodan Milošević je u Hagu odbio da primi optužnicu posebnog odeljenja Okružnog suda u Beogradu kojom je optužen za podstrekavanje na ubistvo Ivana Stambolića. „Iz Haškog tribunala je danas (utorak 13. januar) stigao original dokumenta, odnosno odgovor na našu molbu da se Miloševiću uruči optužnica. U odgovoru takođe piše da bivši predsednik neće moći da prisustvuje suđenju u Beogradu jer će dokazni postupak protiv njega u Tribunalu trajati tokom čitave ove godine“, kaže za „Vreme“ sudija i portparol posebnog odeljenja Okružnog suda Maja Kovačević-Tomić.
Miloševićevo odbijanje optužnice je sasvim razumljivo: nema sumnje da je upoznat s njenim važnim detaljima, budući da su oni objavljivani u vidu zapisnika sa saslušanja ostalih okrivljenih. Pre svega, iskazom bivšeg načelnika RDB-a Radomira Markovića datim 11. aprila prošle godine u policiji, odnosno Upravi za borbu protiv organizovanog kriminala (UBPOK). „Milošević mi je više puta govorio da je opozicija u Srbiji obična banda koju treba eksplozivom sve zajedno dići u vazduh na nekom mitingu“, tvrdi Marković. (…) „On je u našim razgovorima, a imali smo ih nekoliko puta mesečno, spominjao Legiju, raspitivao se za njega u smislu da li sluša, imam li poverenja u njega. Ne mogu da se setim gde je bio razgovor sa Miloševićem kad mi je prvi put rekao da Stambolića treba ukloniti, on je direktna opasnost za našu zemlju. Ja sam ga nakon toga pitao kako to misli kada kaže ukloniti, a on mi je rekao samo: imaš li ti nekoga za to? Ja sam, naravno, razumeo da on govori o fizičkoj likvidaciji i rekao sam mu: nemam niti poznajem ljude za tako nešto… Drugi put, posle nekog vremena, Slobodan Milošević mi je u razgovoru rekao na temu Stambolića i njegove opasnosti po zemlju i vlast, da ako mi se Legija obrati za neku pomoć, da mu dam sve što traži. Ja sam Miloševića pitao šta da mu dam, a on mi je odgovorio: ja sam mu već dao zadatak. Narednog dana ja sam pozvao Legiju i on je došao kod mene u kancelariju na Institut bezbednosti. On mi je sam odmah rekao, a da ga ništa nisam pitao, da je od Miloševića dobio zadatak da likvidira Stambolića. Ja nisam komentarisao ove njegove reči, Legija je to rekao krajnje uobičajenim načinom. Legija mi je takođe rekao da mu je Milošević saopštio da je likvidacija Stambolića državni zadatak od velikog značaja, teške posledice mogu nastupiti u slučaju tolerisanja njegovog daljeg angažovanja i delovanja. Mogu da kažem da mi Milošević nikada nije, niti sam ja to tražio, pokazivao dokaze nekakvog delovanja Stambolića koje bi ukazivalo na njegovu antidržavnu delatnost… Meni je bilo potpuno čisto na osnovu Legijinog stava da on postupa po ličnom nalogu Slobodana Miloševića, da je konačna odluka o likvidaciji Stambolića doneta i da se ide na realizaciju preko Legije. Ja i sada mogu samo osnovano da pretpostavljam da je Legija za to koristio svoje ljude iz Jedinice za specijalne operacije. Razgovor sa Legijom obavio sam u svojoj kancelariji na Institutu za bezbednost. Ta kancelarija je bila mesto gde su se mogli voditi razgovori ovakve vrste zbog njenog obezbeđenja. Razgovor s Legijom u mojoj kancelariji nije trajao više od pet minuta. Sećam se još da sam Legiju tada pitao da li je on prihvatio zadatak, a on mi je, mrtav hladan, rekao da jeste… U to vreme Slobodan Milošević je bio apsolutno uveren da će dobiti raspisane predsedničke izbore i to ubedljivo već u prvom krugu. Celokupno njegovo okruženje ga je u to uveravalo. Zbog toga su mi i ostali potpuno nejasni motivi likvidacije Stambolića, a često sam sebe preispitivao zbog čega je to učinjeno, za mene jedino od objašnjenja jesu možda i privatni razlozi… Ne dolazi u obzir ni u ludilu da sam ja govorio Legiji da Stambolić treba da se ubije, da sam ja eventualno prenosio Miloševićeve naloge i u tom pravcu Legiji, to prosto ne dozvoljavam ni kao teoriju. Međutim, isto tako ja Legiji nisam ni zabranjivao da to uradi, moj autoritet kod njega smatram, da ako je postojao, bio je minimalan da bih uopšte mogao realno nalog Miloševića da stopiram… Ja shvatam svoju odgovornost u ovome da sam znao da je Slobodan Milošević naručio ubistvo Stambolića, da je to uradio Legija po njegovom nalogu, a da to do sada nisam prijavio. Sada, kad mi se čini da sam uveren da sa te strane mojoj porodici ne preti fizička opasnost od likvidacije, pre svega od Legije, mada dok je on na slobodi ta opasnost je zaista realna, ja sam sebe prijavio, to sam tražio preko uprave zatvora da mi se omogući, svestan svoje krivične odgovornosti po ovom pogledu… Ja Legiju nisam želeo bliže da upoznam, znao sam da je on iz kriminalne sredine, da je došao od Arkana, a to je za mene bilo dovoljno. Tog Arkana ja sam video svega nekoliko puta u životu, jednom sam ga čak video u kancelariji kod generala policije Vlastimira Đorđevića i to u prilici kad smo se tu okupili nakon ubistva Radovana Stojičića Badže. Tog Arkana Milošević je lično nekoliko puta slao kod mene, a Arkan je od mene tražio pomoć za realizaciju svojih poslova radi izdržavanja ranjenika Garde.
Kao što sam rekao, Slobodanu Miloševiću niko nije mogao da protivureči a da to ne izazove njegove reakcije o kojima ovde ne bih želeo da govorim, smatrao je sebe najboljim u svemu, apsolutno u svemu, od kulinarstva do vođenja rata. Sa ove pozicije u kojoj se sada nalazim, i ne samo ja, mogu da kažem da sam više puta ukazivao Miloševiću na ozbiljne probleme u našoj državi a koje podatke mi je davala Služba. Milošević nije uvažavao niti moje mišljenje, niti moje predloge niti zvanične stavove i predloge Službe po različitim pitanjima iz nadležnosti Službe. Ja nisam imao mogućnosti da izvršim bilo kakav pritisak na Slobodana Miloševića jer on jednostavno nije bio spreman da sasluša i da prihvati činjenice iz oblasti za koju sam ja bio nadležan. Govorio sam mu o socijalnim problemima u društvu, o nezadovoljstvu u Vojsci Jugoslavije, kao i Ministarstvu unutrašnjih poslova. Ocene Službe nije prihvatao kao realne. Imao je paralelne podatke za koje je smatrao da su istiniti. Ja nisam imao načina niti drugih mogućnosti da ubedim Slobodana Miloševića u ispravnost izveštaja Službe bezbednosti.“
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Suđenje ministru kulture trebalo bi da započne 4. februra po optužbi za zloupotrebu službenog položaja u aferi Generalštab. “Najavom da će pomilovati optužene u ovom slučaju Vučić najavljuje ono što niko nikad nije uradio – sam će sebe osloboditi krivične odgovornosti”, smatra profesor Bojan Pajtić. “Sve to izgleda kao odbrana čoveka koji zna da je odgovoran za ono što mu se stavlja na teret, a što naravno treba dokazati tokom samog postupka”, ocenjuje Selakovićeve istupe advokat Jovan Rajić. “Postoje dokazi – a to se na kraju vidi i iz Vučićevih izjava – da je on ‘alfa i omega’ poslovnog poteza rušenja spomenika srpske kulture za račun podmićivanja američkog predsednika”, naglašava advokat Božo Prelević
“Ekspoze ministra Selakovića je nemušti pokušaj da skrene pažnju sa svoje krivične odgovornosti i zameni je nekom drugom aferom, naravno nepostojećom, kako smo već navikli od naših političara. Taj govor u Domu Narodne skupštine je zapravo bio generalna proba iznošenja odbrane pred tužilaštvom i diskreditacija stručnjaka Zavoda koji su, između ostalog, svedoci u slučaju “Generalštab”. Svaka izgovorena reč bilo je izvrtanje istine i spinovanje činjenica”
Protiv novosadskog policajca Željka Kolbasa pokrenut je disciplinski postupak zbog sumnje da je prošlog januara u policijskoj stanici Detelnara fotografisao četvoricu aktivista Srpske napredne stranke, uhapšenih pošto su pretukli više studenata a jednoj studentkinji polomili vilicu. Nekoliko meseci posle hapšenja suđenje nije valjano ni počelo, a optužene je pomilovao predsednik Srbije Aleksandar Vučić i tako zaustavio postupak i mogućnost da ikada budu osuđeni. Za to vreme policajcu Kolbasu preti se otkazom, a tuže ga i nekada optuženi za prebijanje studenata
Ćacilend više nije ograđeni obor, već je svuda, ušljiskao nas je i zamazao mimo naše volje. I nisu tamo samo ubice, probisveti i silovatelji. Ima i jurodivih, ekscentričnih, oriđinala, zovite ih kako hoćete. Među njima je i Dejan Stanović Kralj, jedan od šestoro čija prijava “ispunjava uslove” za kandidaturu za direktora RTS-a
Kada su narativi u medijima u pitanju, novina je pozitivna propaganda o ruskom FSB koja se pojavila kada je Aleksandar Vulin bio direktor BIA-e i ministar unutrašnjih poslova. Tada je formirana tzv. Radna grupa za borbu protiv obojenih revolucija, koju čine članovi ruskog i srpskog bezbednosnog aparata. Ovaj narativ se pojačao posle pada nadstrešnice
Javni sastanci i postrojavanje potčinjenih su uobičajni rituali lojalnosti diktatorima. A što se Aleksandra Vučića tiče: videla žaba da se konj potkiva, pa i ona digla nogu. Ili što bi rekli stari Latini: Što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu
Postavka o Jasenovcu u holu Narodne skupštine kao dobrodošlica evroposlaniku Toninu Piculi i ostalim evroposlanicima je na nivou Vučićevog videa na mreži X u kome elaborira kvalitet svog smeštaja u Davosu. Tamo mu je bio kratak krevet, ovde mu je kratka pamet
Zašto je dekan Milivoj Alanović isti kao šovinisti koji su huškali na ratove devedesetih? Zbog čega režimlije ne smeju ni pred sudiju za prekršaje, a kamoli pred Viši sud? I šta je ključni razlog za Vučićev rat protiv naroda i države
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!