Iskaz Radomira Markovića dat 11. aprila 2003. inspektorima Uprave za borbu protiv organizovanog kriminala
PRISEĆANJE U ZATVORU: Radomir Marković
Slobodan Milošević je u Hagu odbio da primi optužnicu posebnog odeljenja Okružnog suda u Beogradu kojom je optužen za podstrekavanje na ubistvo Ivana Stambolića. „Iz Haškog tribunala je danas (utorak 13. januar) stigao original dokumenta, odnosno odgovor na našu molbu da se Miloševiću uruči optužnica. U odgovoru takođe piše da bivši predsednik neće moći da prisustvuje suđenju u Beogradu jer će dokazni postupak protiv njega u Tribunalu trajati tokom čitave ove godine“, kaže za „Vreme“ sudija i portparol posebnog odeljenja Okružnog suda Maja Kovačević-Tomić.
Miloševićevo odbijanje optužnice je sasvim razumljivo: nema sumnje da je upoznat s njenim važnim detaljima, budući da su oni objavljivani u vidu zapisnika sa saslušanja ostalih okrivljenih. Pre svega, iskazom bivšeg načelnika RDB-a Radomira Markovića datim 11. aprila prošle godine u policiji, odnosno Upravi za borbu protiv organizovanog kriminala (UBPOK). „Milošević mi je više puta govorio da je opozicija u Srbiji obična banda koju treba eksplozivom sve zajedno dići u vazduh na nekom mitingu“, tvrdi Marković. (…) „On je u našim razgovorima, a imali smo ih nekoliko puta mesečno, spominjao Legiju, raspitivao se za njega u smislu da li sluša, imam li poverenja u njega. Ne mogu da se setim gde je bio razgovor sa Miloševićem kad mi je prvi put rekao da Stambolića treba ukloniti, on je direktna opasnost za našu zemlju. Ja sam ga nakon toga pitao kako to misli kada kaže ukloniti, a on mi je rekao samo: imaš li ti nekoga za to? Ja sam, naravno, razumeo da on govori o fizičkoj likvidaciji i rekao sam mu: nemam niti poznajem ljude za tako nešto… Drugi put, posle nekog vremena, Slobodan Milošević mi je u razgovoru rekao na temu Stambolića i njegove opasnosti po zemlju i vlast, da ako mi se Legija obrati za neku pomoć, da mu dam sve što traži. Ja sam Miloševića pitao šta da mu dam, a on mi je odgovorio: ja sam mu već dao zadatak. Narednog dana ja sam pozvao Legiju i on je došao kod mene u kancelariju na Institut bezbednosti. On mi je sam odmah rekao, a da ga ništa nisam pitao, da je od Miloševića dobio zadatak da likvidira Stambolića. Ja nisam komentarisao ove njegove reči, Legija je to rekao krajnje uobičajenim načinom. Legija mi je takođe rekao da mu je Milošević saopštio da je likvidacija Stambolića državni zadatak od velikog značaja, teške posledice mogu nastupiti u slučaju tolerisanja njegovog daljeg angažovanja i delovanja. Mogu da kažem da mi Milošević nikada nije, niti sam ja to tražio, pokazivao dokaze nekakvog delovanja Stambolića koje bi ukazivalo na njegovu antidržavnu delatnost… Meni je bilo potpuno čisto na osnovu Legijinog stava da on postupa po ličnom nalogu Slobodana Miloševića, da je konačna odluka o likvidaciji Stambolića doneta i da se ide na realizaciju preko Legije. Ja i sada mogu samo osnovano da pretpostavljam da je Legija za to koristio svoje ljude iz Jedinice za specijalne operacije. Razgovor sa Legijom obavio sam u svojoj kancelariji na Institutu za bezbednost. Ta kancelarija je bila mesto gde su se mogli voditi razgovori ovakve vrste zbog njenog obezbeđenja. Razgovor s Legijom u mojoj kancelariji nije trajao više od pet minuta. Sećam se još da sam Legiju tada pitao da li je on prihvatio zadatak, a on mi je, mrtav hladan, rekao da jeste… U to vreme Slobodan Milošević je bio apsolutno uveren da će dobiti raspisane predsedničke izbore i to ubedljivo već u prvom krugu. Celokupno njegovo okruženje ga je u to uveravalo. Zbog toga su mi i ostali potpuno nejasni motivi likvidacije Stambolića, a često sam sebe preispitivao zbog čega je to učinjeno, za mene jedino od objašnjenja jesu možda i privatni razlozi… Ne dolazi u obzir ni u ludilu da sam ja govorio Legiji da Stambolić treba da se ubije, da sam ja eventualno prenosio Miloševićeve naloge i u tom pravcu Legiji, to prosto ne dozvoljavam ni kao teoriju. Međutim, isto tako ja Legiji nisam ni zabranjivao da to uradi, moj autoritet kod njega smatram, da ako je postojao, bio je minimalan da bih uopšte mogao realno nalog Miloševića da stopiram… Ja shvatam svoju odgovornost u ovome da sam znao da je Slobodan Milošević naručio ubistvo Stambolića, da je to uradio Legija po njegovom nalogu, a da to do sada nisam prijavio. Sada, kad mi se čini da sam uveren da sa te strane mojoj porodici ne preti fizička opasnost od likvidacije, pre svega od Legije, mada dok je on na slobodi ta opasnost je zaista realna, ja sam sebe prijavio, to sam tražio preko uprave zatvora da mi se omogući, svestan svoje krivične odgovornosti po ovom pogledu… Ja Legiju nisam želeo bliže da upoznam, znao sam da je on iz kriminalne sredine, da je došao od Arkana, a to je za mene bilo dovoljno. Tog Arkana ja sam video svega nekoliko puta u životu, jednom sam ga čak video u kancelariji kod generala policije Vlastimira Đorđevića i to u prilici kad smo se tu okupili nakon ubistva Radovana Stojičića Badže. Tog Arkana Milošević je lično nekoliko puta slao kod mene, a Arkan je od mene tražio pomoć za realizaciju svojih poslova radi izdržavanja ranjenika Garde.
Kao što sam rekao, Slobodanu Miloševiću niko nije mogao da protivureči a da to ne izazove njegove reakcije o kojima ovde ne bih želeo da govorim, smatrao je sebe najboljim u svemu, apsolutno u svemu, od kulinarstva do vođenja rata. Sa ove pozicije u kojoj se sada nalazim, i ne samo ja, mogu da kažem da sam više puta ukazivao Miloševiću na ozbiljne probleme u našoj državi a koje podatke mi je davala Služba. Milošević nije uvažavao niti moje mišljenje, niti moje predloge niti zvanične stavove i predloge Službe po različitim pitanjima iz nadležnosti Službe. Ja nisam imao mogućnosti da izvršim bilo kakav pritisak na Slobodana Miloševića jer on jednostavno nije bio spreman da sasluša i da prihvati činjenice iz oblasti za koju sam ja bio nadležan. Govorio sam mu o socijalnim problemima u društvu, o nezadovoljstvu u Vojsci Jugoslavije, kao i Ministarstvu unutrašnjih poslova. Ocene Službe nije prihvatao kao realne. Imao je paralelne podatke za koje je smatrao da su istiniti. Ja nisam imao načina niti drugih mogućnosti da ubedim Slobodana Miloševića u ispravnost izveštaja Službe bezbednosti.“
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Srbi će morati da odgovore na pitanje na koje su morali i Mađari – da li prihvataju da su ono što jesu, ni manje ni više… To u intervjuu za novi dvobroj „Vremena“ kaže istoričar Stefano Botoni koji poredi političku situaciju u Srbiji i Mađarskoj
Sve naprednjačke kampanje: Pevaj i kad ti se plače
Šatre sa džigera-muzikom, prasetinom i alkoholisanjem pojavljivale su se u nekom obliku tokom cele radikalsko-naprednjačke karijere, a u ovoj predizbornoj kampanji, bar se tako sada čini, postaju njen najvažniji element. Nije sramota biti siromašan i neobrazovan, glavna je poruka te kampanje. Kada pevaju i plešu pod šatrama, naprednjaci poručuju da su i oni slični raji. Imaju nešto malo više para, ali mani to. A oni drugi – studenti, obrazovani i ostali – bogata su đubrad koja čita nekakve opasne knjige, sluša narkomansku muziku i hoće da se dokopa vlasti kako bi raji oduzeli sve što ima. Kako bi se reklo – nismo imali ništa, a onda su došli okupatori i uzeli nam sve
Cela Srbija je išarana parolama da su studenti ustaše (vidi slike) ili da je to rektor beogradskog univerziteta Vladan Đokić. Funkcioneri vlasti rutinski koriste ovu reč, čak i najviši, poput gradonačelnika Niša ili brojnih odbornika SNS-a širom Srbije. Kako je režim slabio i sve više ulazio u poziciju ranjene zveri sabijene u ćošak, tako su se i planovi pretvarali u stihiju. Radikalski jurišnici, inače ne baš poznati po inteligenciji i obrazovanju, preuzeli su inicijativu, delom iz straha za sopstvene pozicije, delom iz želje da se umile gazdi
Stoji činjenica da je, u celini gledano, protivnika ove vlasti u Srbiji nesumnjivo više od podržavalaca. I to čak za nekih desetak procenata. Uostalom, nezavisno od ovih stranačkih rejtinga, pogledajte na primer, rezultate odgovora na pitanje o Ekspu
“Nova vlast u Budimpešti je izuzetno besna na političke elite mađarske manjine u susednim zemljama. Poruka upućena Ištvanu Pastoru i Kelemenu Hunoru u Rumuniji bila je jasna: ‘Sada ćete da ućutite i slušate naređenja. Neće vam biti prijatno. Dobićete znatno manje novca pod neuporedivo oštrijim uslovima, jer ste od prvog minuta bili lojalni, entuzijastični saučesnici Orbana i ko zna kojih sve lokalnih diktatora u regionu.’… U današnjim okvirima, glas mađarske dijaspore u Berlinu će za Budimpeštu verovatno nositi veću političku težinu od glasa Mađara u Subotici. To jeste politički škakljivo, ali to je ideja nacionalnog identiteta konačno usidrena u 21. vek – svesno odvojena od toksične prošlosti koja nam je trovala društvo decenijama”
Predsednik Aleksandar Vučić opet kaže da će priznati poraz i čestitati jer će „blokaderi“ pobediti. On bi time da istera zeca iz šume, ali niko sa druge strane nije dužan da obeća Vučiću sličnu čestitku
Voženo lice Aleksandar Vučić će u predizbornoj kampanji voziti staru škodu. Dok traje odmazda prema svakome ko pisne, paradni deo kampanje biće otužniji nego ikad jer se Vučić obraća svom hardkor biračkom telu
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.