Šta je Srbima teško razumeti

U pretprošlom broju vašeg nedeljnika naišao sam na jednu nepreciznu konstataciju u tekstu o nogometu i hrvatskoj reprezentaciji – nije tu toliko bitan pogrešan podatak koliko jedna površna i, mislim, netočna slika, koju ne bih pokušavao ispraviti da se pojavila u nekim drugim beogradskim novinama, ali „Vreme“ ipak pratim praktično od prvog broja. Znam da je vaš časopis okrenut jednoj pozitivnoj, dobronamjernoj čitalačkoj populaciji, pa mi se čini korisnim da vam uputim ovu ispravku ili primjedbu.

Slobodan Georgijev u tom tekstu piše: „Hrvatska je najsiromašnija država EU s najvećim ekonomskim i socijalnim problemima, potpuno urušena korupcijom i nemogućnošću da iskorači iz narativa ‘domovinskog rata’ po kome je u njemu stekla nezavisnost.“

Prvi dio rečenice definitivno nije utemeljen na činjenicama. Ako se promatra nominalni BDP (bruto-domaći proizvod iliti GDP) zemalja EU, kao i onih koje su u pristupnom procesu (izdvojeno kurzivom), vidimo ovu sliku:

5000–10.000 dolara per capita

BiH 5561

Srbija 5992

Crna Gora 7813

Bugarska 8301

Rumunjska 10.232

15.000–20.000 dolara per capita

Hrvatska 15.222

Mađarska 15.637

Poljska 15.751

20.000–25.000 dolara per capita

Slovačka 19.997

Češka 22.799

Slovenija 25.662

Hrvatska je pri dnu srednje skupine istočnoevropskih zemalja u kojima ekonomska tranzicija iz etatističke u poduzetničku privredu nije provedena, ili je prekasno započela, ili je pak, kao u slučaju Poljske, goleme zemlje s gotovo deset puta više stanovnika od Hrvatske, trebalo savladati golemu distancu te kompenzirati silnu strukturnu zaostalost.

Hrvatska zato ima nisku stopu ekonomskog rasta, tipično 2–3 posto godišnje (Rumunjska 8!), ali ipak smanjuje zaduženost jer je državni budžet u plusu, pa je vrlo povoljno restrukturirala inozemne kredite i prije nekoliko dana izašla iz sfere investicijskog „junka“. Previše je orijentirana na turizam, koji donosi više od 10 milijardi evra, ali ipak manje od industrije, koja je dramatično povećala izvoz nakon ulaska u EU. Također, povučena su golema sredstva iz centralnog evropskog proračuna od čega se u svakom gradu i gradiću u zemlji naveliko gradi infrastruktura (rasvjeta, ceste, kanalizacija, vodovod, škole…). Porezi su preveliki, što znači da je privatno poduzetništvo pod nepodnošljivim opterećenjem, jer administracija i javna poduzeća proždiru golem novac. Ima puno jako siromašnih, penzije su očajno male, ali oni imućniji u bankama imaju sveukupno 271 milijardu kuna (skoro 40 milijardi evra) ušteda. Osim u Slavoniji i nekim dijelovima „unutrašnjosti“, provincije, gradovi izgledaju jako lijepo, prometnice su prilično dobre, naročito auto-ceste, sve skupa, nije to slika bijede – naprotiv.

U Hrvatskoj je korupcija duboka i široka matica – miješaju se tipični evropski i tipični balkanski modaliteti korupcije. Zaista, sport i korupcija su ono u čemu se Hrvati ističu. Što se tiče socijalnih i političkih problema, i te kako se manifestiraju u javnom životu, ali može se ipak reći da je parlamentarna demokracija prilično učvršćena, i vladaju vlade koje se uredno smjenjuju te uvijek moraju koalirati tako da zadovolje širi krug partnera. U posljednje četiri vlade, od koje je tri formirao HDZ, a SDP jednu (ali u dva mandata), ključna mjesta u kabinetu držale su manje stranke drugog političkog usmjerenja, a svim su vladama parlamentarnu podršku davale manjine (manjinskih zastupnika ima u hrvatskom parlamentu 8 od 150, neusporedivo više nego u bilo kojoj evropskoj zemlji).

Ukratko, Hrvatska nije čudo, ili primjer kojemu se treba diviti – to je Slovenija – nego osrednji učenik, koji prolazi s dobrom trojkom, što se vidi iz podataka o ekonomskom razvoju.

Ako je riječ o zarobljeništvu narativom o Domovinskom ratu, to je u velikoj mjeri točno, jer je uloga branitelja i njihovih političkih organizacija u javnom životu prevelika, a iskazuje se fetišističkim ritualima, ali je to propraćeno polemikom jer je vrlo glasna opozicija, ljevica, koja dominira u kulturnom establišmentu.

Ipak valja primijetiti da je Hrvatska tek u tom ratu, prvi put nakon 11. stoljeća, zaista stekla svoju državu (kvislinšku tvorevinu iz doba Drugog svjetskog rata ne treba računati, partizanski ZAVNOH bio je predstava za međunarodnu javnost, a četiri mjeseca postojanja Države SHS utemeljene u decembru 1918. u Zagrebu, prije ujedinjenja sa Srbijom, nije preraslo iz provizorija u neko ozbiljnije „državotvorno“ rješenje).

To je Srbima teško razumjeti – oni su osim srednjovjekovne države imali kneževinu koju je mirnim putem od autonomije do samostalnosti doveo još 1878. genijalni nepismeni srpski državnik knez Miloš Veliki, a zatim su u Velikom ratu izvojevali (za zelenim stolom) karađorđevićevsku Jugoslaviju. Poslije su u Titovoj zadržali ključnu funkciju, naime glavni grad kao sjedište federalne administracije.

Hrvati nisu imali ništa od toga – po prvi put nacija se objedinila u ilegalnosti 1937, kad je Tito, po nalogu Kominterne, osnovao Komunističku stranku Hrvatske (tako se zvala, a za Đuru Špoljarića, njenog prvog predsjednika koji je poslije rata zakonomjerno završio na Goljaku, nitko nije čuo). Do tada, Dalmacija je uvijek bila u nekoj drugoj kombinaciji – u Austro-Ugarskoj dio austrijske Cislajtanije, dok su Hrvatska i Slavonija spadale u ugarsku Translajtaniju, a zatim, u doba diktature kralja Aleksandra, zasebna „banovina“. Poslije ove staljinske fuzije u Anindolu kod Samobora, povećala je realnu samostalnost potpisivanjem sporazuma Cvetković–Maček 1939, a onda je dobila „nezavisnost“ kao njemačka okupacijska zona. Samostalnost postignutu u okvirima federalnog aranžmana FNRJ/SFRJ ne treba precjenjivati čak ni nakon promjene Ustava 1963. godine (uvijek se piše o nekakvom razornom učinku amandmana iz 1974. iako je projekt decentralizacije Tito proveo šezdesetih godina). Što god bila, SR Hrvatska nije bila država, a poslije pada Berlinskog zida sve su tranzicijske demokracije, milom ili silom, ratom ili sporazumom, izborile vlastiti suverenitet. Kako vidimo iz podataka o njihovim ekonomskim performansama, za neke je to bilo izrazito povoljno, za neke osrednje, dok se neke, poput Srbije i BiH, nisu oslobodile nerazvijenosti i predmodernog etatizma, pa se još ne mogu priključiti Uniji.

U zemljama EU ljudi ipak žive u Evropi – famozno „iseljavanje“ zapravo je pozitivan proces relokacije radne snage unutar nove, zajedničke domovine. Zato ni na Hrvatsku ne treba gledati kao na neku izdvojenu cjelinu – ipak je već postala evropska destinacija gdje se tek manifestiraju kontinentalne različitosti. Ljudi odlaze, dolaze, putuju, školuju se, pokreću evropske i svjetske biznise ili rade za evropske i svjetske poslodavce na domaćoj adresi… Nacionalisti vide samo „izumiranje“, što je naprosto refleks programatskih floskula iz 19. stoljeća. Sutrašnjica neće biti tek poboljšana prošlost ili sadašnjosti, nego nešto sasvim novo.

Ukratko, mislim da je vaša ocjena o Hrvatskoj netočna, pa će možda obeshrabriti ljude u Srbiji, pridonijeti evroskepticizmu i promašenom sentimentu „retrogardizma“. Napominjem da ne reagiram zato što bi me sve to skupa osobno tangiralo – ionako se najviše osjećam kao Dalmatinac i podanik Serenissime, a ultramontanske prilike promatram s distancom. Zagreb mi je pritom ponekad isto tako daleko – ili blizu – poput Beograda, dok se uvijek sjajno osjećam u Trstu, Ljubljani, Splitu i Kotoru. I na koncu, što bi ovdje rekli kajkavci – nemojte kaj zamerit… Učinilo mi se da „Vreme“ zavrijeđuje ovu polemičku ispravku.