Špageti-egzorcizam

8. travnja.

Zove televizijski kritičar Le Mondea, Daniel Schneiderman, i moli da nastupim u njegovoj emisiji „L’Arret sur image“ na kanalu La Cinquieme.

Stanko javlja iz Beograda o „heroju u jednom od najprljavijih propagandnih poteza u ovom ratu“ – o Robinu Cooku, šefu britanske diplomacije – koji je u dva navrata javno prozvao poznatu radio-postaju B-92 i njenog glavnog urednika. Riječ je o bezobzirnoj denuncijaciji. Cook je svoju izjavu tako sročio da izgleda kao da ova radio-postaja malne radi za britansku vladu i da je financira njegovo ministarstvo. Čisti poziv na linč u ratnim uvjetima. Bivša Cookova supruga već se požalila na njegovu sklonost k alkoholizmu, ali ne i na denuncijaciju kao hobby.

I američki tajnik za obranu William Cohen utekao se špaget-egzorcizmu te u govoru pred vojnicima u talijanskoj bazi Aviano izjavljuje: „Kao što ste sami mogli vidjeti, Milošević nas je povukao na dno pakla, gdje vlada zakon džungle i gdje se pravda svodi na metak u potiljak“. I dalje, ali sada prenijeto na kolektivni plan: „Oni (Srbi) se odaju silovanju, pljačkanju i kolektivnim ubojstvima i to u razmjerima koji nisu viđeni od Drugog svjetskog rata. Oni su bacili na putove pakle milijun lica nametajući im nazamislive patnje i sada Milošević pere svoje krvave ruke da bi rekao kako ga je NATO na to prisilio“ (AFP ). Dok u Avianu šef Pentagona govori kao tv-evanđelist, u Londonu, britanska ministrica za međunarodni razvitak, Clare Short, govori – posve suprotno – o „uznemirujućoj“ promjeni strategije srpskih snaga na Kosovu, koje su „počele skupljati izbjeglice koji se spremaju pobijeći i prisiljavaju ih da ostanu. Poruka britanske vlade Miloševiću je jasna: ograničavati kretanja stanovništva na bilo koji način jest neprihvatljivo!“ I jedno i drugo, i ono na što ukazuje Cohen i ono što uznemiruje ministricu Short, jest neprihvatljivo i za osudu, ali u istom trenutku, u istome danu – bacati na putove pakla milijun ljudi i prisiljavati ih da ostanu na Kosovu – jest, logički i stvarno, neizvodljivo. Dogovorite se.

Egzorcizmu se odaje i Bernard-Henri Lévy koji s Le Mondeove propovjedaonice poručuje: „Istjerati Chevenementa iz naše glave“. Vade retro satana! „Chevenement, Le Pen, ista borba? Ne kažem to. Ali da među svim ovim ljudima postoji identitet refleksa, da dijele istu prijeku viziju Francuske, Evrope i morala, to je neosporno“. Između B.-H.L. i napasnog obada na konjskome stegnu također postoji identitet refleksa, ali.

U istom dnevniku objavljen i članak Jacquesa Atallija – bivšeg Mitterrandova savjetnika – čiju sam knjigu „Kanibalski poredak“, u svojstvu pisca pogovora ocijenio bio kao bezvrijednu (Globus, Zagreb, 1986), punu plagijata i napisanu s jednom jedinom idejom u glavi: „ljudi se ubijaju jer im je potreban protein“, ili po starinski, na malo modificirani način: Si vis panem, para bellum. Oklijevam čitati njegov članak, ali me privukao naslov i entre-filet: O opasnosti poniženja Rusije – „Umjesto da ljubazno zamole Ruse da pomognu saveznicima da se Milošević primora na povlačenje, Amerika im daje na znanje da moraju zatvoriti gubicu ako žele da im nastavi pružati financijsku pomoć kako bi sastavili kraj s krajem“. Kad ne prepisuje, Jüngera na primjer, Atalli je puno zanimljiviji.

Francoise Giroud: „Kad vidimo izbjeglice kako umiru i Srbe kako pjevaju i igraju na ulicama Beograda, osjećamo kako postajemo zločesti, veoma zločesti.“

Francoise Giroud, bivša ministrica u vrijeme Giscarda d’Estainga, prijateljica Francois Mitterranda, bivša urednica L’Expressa, i odnedavno prijateljica Bernard-Henri Lévyja, piše u Nouvel Observateuru tv kritiku pod naslovom: „US, go!“- u prijevodu: Forza America. „O samim operacijama, televizijski kanali daju obazrive informacije, uz puno kondicionala. Ne može im se zamjeriti. Rade s onim čime raspolažu. Još više nas uznemiruju slike iz Pariza. Ove male skupine koje spaljuju američke zastave i viču: „Zaustavite bombardiranja!“ ali nikada „Zaustavite deportacije!“, to je onaj dobri stari „US go home“ u Bourdieu umaku. (Pierre Bourdieu, francuski sociolog, profesor na College de Franceu, prim. atora) Čujemo i gledamo čudne stvari. Pierre Vidal-Naquet, čovjek u svakom pogledu dostojan poštovanja, izjavljuje na LCI da je ‘ovaj rat akcija Amerike protiv Evrope, planirani udarac organizaciji Evrope’. Njegov sugovornik, Pierre Hassner, ostao je zaprepašten.“ I slijedi ono glavno: „Kad vidimo izbjeglice kako umiru i Srbe kako pjevaju i igraju na ulicama Beograda, osjećamo kako postajemo zločesti, veoma zločesti. US go!“ Nijedan argument, samo čuvstva i rječnik nogometnih huligana. Zapanjujuća sličnost u sloganima, u odabiru žrtava, u obrani iste svete stvari – Amerike. Gospođa ex-ministrica ne pokušava ni artikulirati francuski nacionalni interes, nezavisno od američkog, još manje analizirati sukob u svjetlosti makar i elementarnih historijskih i drugih relevantnih spoznaja.

U The Guardianu, britanski dramaturg Harold Pinter daje „sočnu“ definiciju američke vanjske politike: Američka vanjska politika se određuje na slijedeći način: poljubi me u guzicu ili ću ti razbiti gubicu. Milošević je odbio da poljubi američku guzicu, i otada Clinton razbija gubicu srpskom narodu (ne Miloševiću) s katastrofalnim posljedicama po kosovske Albance. Operacija NATO-a je maloumna, nepromišljena, pogrešno proračunata, prava propast. Ona je također posve nezakonita i predstavlja zabadanje posljednjeg čavla u kovčeg preminulih Ujedinjenih naroda. Opravdanje ove akcije – ‘humanitarni obziri’ – je očigledno veoma loša šala. Ona očituje duboku hipokriziju Sjedinjenih Država i Ujedinjenog Kraljevstva. Milošević je zacijelo divalj i nemilosrdan. Kao i Clinton koji mirno nastavlja perverznu tradiciju Reagana i Busha. Ali, dakako, tome on dodaje svoj nedotupavni osmijeh i svoj južnjački prijetvorni naglasak. On je veoma simpa na televiziji. Blair je taj koji ljubi Clintonovu guzicu sa najvećim mogućim žarom – sanja da je gospođa Thatcher. Nivo inteligencije koja je na djelu u cijelom ovom poduhvatu je patetičan, ako ne i infantilan. Sjedinjene Države predstavljaju sada opasnu silu koja je potpuno izmakla kontroli“.

9. travnja

Snimanje emisije u 15 h. Pored Schneidermana, voditelja i urednika emisije, tu su još kao gosti, osim mene, pozvani Jean-Pierre Galois, urednik evropske i afričke redakcije Agence France Presse, te Musa Jupolli, su-osnivatelj Komiteta Kosovo, koji kasni i dolazi službenim autom i tjelobraniteljem, te još dva mlada novinara, Aude Dassonville i Benoît Van de Steene. Govorim kako su slike o izbjeglicama potresne, ali da se cijelo to humanitarno pitanje postavilo na uistinu dramatičan način, i moglo predvidjeti, tek nakon NATO-intervencije; da se u toj humanitarnoj histeriji – koja samo živi od istinske tragedije izbjeglica – ide dotle da novinari djeci postavljaju pitaje jesu li za nastavljanje ili prijekid NATO-bombardiranja? U reportaži je prikazana novinarka RTS koja to pitanje postavlja jedanaestogodišnjem dječaku, Albancu, koji se sklonio s obitelji u Srbiju. Tvrdim da je to skandalozno, ali da sam gotovo u riječ istu reportažu vidio na CNN, dva dana ranije, samo odgovor desetogodišnje djevojčice iz Kukeša je bio, dakako, drukčiji. To je nulta točka novinarstva. Vidjevši da sam se zahuktao, kao „parni stroj“, puštaju me da kažem i dvije tri rečenice koje se svakako neće svidjeti francuskoj javnosti. Prvo, da je ratno novinarstvo palo na razinu najgore manihejske propagande, i drugo, da je srpska publika, jer je izravno zainteresirana, bolje informirana od Francuza koji gledaju samo francusku televiziju. I zaključujem prvu svoju intervenciju pitanjem: Zašto NATO bombardira ponajviše Prištinu? U podsvijesti mislim: Da je isprazni i da tako post eventum pronađe legitimitet za svoju brzopletu, glupu i opasnu avanturu.

Musa Jupolli, pozvan da nešto kaže, rekao je kako RTS rabi za Albance isključivo uvredljiv naziv „Šiptari“. Vidim da su francuski kolege zbunjeni, jer ne znaju o čemu se radi, upadnem u riječ, te ga upitam: A kako sami Albanci nazivaju sebe na svom jeziku? – „Pa Šiptari“!

Po završetku snimanja, razgovor u redakcijskoj sali, uz petits fours i champagne, ali bez Jupollija „kome se žuri“.

Akademik Alain Besancon: Ruska je igra veoma brežnjevljevska u klasičnom značenju tog izraza. To zapravo znači slijedeće: pomoći kradimice Srbima i, istodobno od Evropljana i Amerikanaca dobijati različite političke i ekonomske prednosti i koristi.

U 17 h kod akademika Alaina Besancona, Rue du Bac. Dug razgovor. Bio sam postdiplomac na njegovu seminaru školske 1983/4. godine u pariškoj Školi za visoke studije u društvenim znanostima, kad je njegova analiza sovjetskog sistema bila na vrhuncu slave. Daje mi i intervju, mada se ispričava što nije detaljno upoznat sa situacijom, budući da se prekjučer vratio iz bolnice. Kraću verziju intervjua, rekao sam mu, dat ću ruskoj i poljskoj redakciji. Suglasio se.

Gospodine Besancon: Koji su po vama ulozi i moguće posljedice ovoga sukoba na Balkanu?

– Uzmimo njegove glavne aktere, jednoga za drugim. Miloševićeva vlada ima jasno određene ciljeve: Ne prihvaća da Kosovo postane više ili manje nezavisna pokrajina i pod vlašću Albanaca; odbija da se ona pripoji Albaniji; ističe da Srbija ima historijska prava nad Kosovom. Kako je Milošević komunistički diktator, on upotrebljava sredstva komunističke diktature – što znači da izbacuje kosovske Albance na najsuroviji način.

Sada pogledajmo međunarodni vid cijele situacije.

Uzmimo Zapad i potom Rusiju.

Zapadnjaci, ponajprije, Evropljani poglavito, koji teško mogu prihvatiti činjenicu da Evropa uopće ne postoji s vojnog motrišta, da ne igra nikakovu, a najmanje aktivnu, ulogu u toj regiji, koja je evropska regija, ili, u najmanju ruku, regija na obodu Evrope, zatražili su pomoć od Amerikanaca, koji jedinu imaju dostatnu projektivnu i interventnu snagu. Problem je u tome što je tu američko-evropsku strategiju Milošević predvidio. Američko-evropska strategija sastoji se u tome da se unaprijed kaže kako se neće voditi rat, to jest da se neće poslati kopnene trupe, što bi neminovno povuklo za sobom gubitke u ljudstvu. Prema tome, da neće biti ništa više do jedna kaznena mjera.

Što se Evrope tiče, ona je također ispala smiješna. A povrh toga, još i podijeljena. Val antiamerikanizma je zapljusnuo Evropu, i postoje struje javnoga mnijenja koje su nezadovoljne tim smjerom kojim se NATO zaputio svojim operacijama. I vidimo one koji počinju govoriti: treba zatražiti dobre usluge od Rusije i tako dalje.

A sve dosad, kakva je bila uloga Rusije? Po mom mišljenju, ruska je igra veoma brežnjevljevska u klasičnom značenju tog izraza. To zapravo znači slijedeće: pomoći kradimice Srbima i, istodobno od Evropljana i Amerikanaca dobijati različite političke i ekonomske prednosti i koristi. Ekonomske: to je Međunarodni monetarni fond i njegovi krediti, politički: to su vjerojatno ustupci oko pitanja Kavkaza, Bjelorusije, Ukrajine i tako dalje. Rusi neće pomoći Srbima više od onoga što su dosad činili, suprotno svim nadama što ih oni sami pobuđuju.

Drugim riječima, Rusi pomažu Srbe i od protivnika Srba naplaćaju što ih još više ne pomažu.

To je, dakle, posve klasična brežnjevljevska pozicija. (. )

Gospodine Besancone, odavno već želim, točno deset godina, da vama – svjetski poznatom autoritetu u pitanjima komunizma, autoru klasičnih djela iz te oblasti – postavim slijedeće pitanje: Što je za vas značio kraj komunizma, što je to izmjenilo u globalnoj slici o svijetu, u ustroju svjetske moći, na planu samih takozvanih post-komunističkih zemalja? Ne usuđujem se čak ni dodirnuti sve njegove moguće aspekte.

Obrušavanje komunizma, u mjeri u kojoj komunistička ideologija više nije kôd tumačenja i izražavanja, tu je manje-više sve jasno. Osim Sjeverne Koreje, Vijetnama možda, i donekle Kine, nema više vladinih politika koje bi se na tome zasnivale.

A glede obrušavanja komunizma, recimo ponajprije to da nigdje nije došlo do obrušavanja komunista. U svim tim zemljama, nijednom se komunistu nije sudilo za zločine koje je počinio. Ona slavna damnatio memoriae, kao u slučaju nacizma, posve je izostala u slučaju komunizma gdje vlada nešto tome posve suprotno – amnezija i amnestija komunizma. I oko toga su svi suglasni: ne samo komunisti, naravno, već i njihove žrtve, kao i sami protivnici komunizma. Svi se slažu u tome da treba okrenuti novi list i da je poželjna amnezija. Praktički, došlo je do proglašenja amnestije komunizma.

To je pak u zemljama gdje se komunizam kao ideologija srušio dovelo do zadržavanja na vlasti komunističkih ekipa: ekipa koje su djelovale i koje još uvijek djeluju na osnovama koje su one izgradile prije još dvadesetak godina. To jest na osnovama akumulacije i monopolizacije bogatstva, sve to pojačano sada režimom privatnog vlasništva i, koliko je moguće, monopolizacijom vlasti, što je, još i to, pojačano višepartijskim izbornim sustavom.

U vašoj posljednjoj knjizi Zla kob stoljeća (Le Malheur du siecle) – koja uskoro izlazi u prijevodu u Srbiji i Hrvatskoj – govorite o jednoj, čini mi se, plodonosnoj ideji: o usporedbi komunizma s kršćanstvom s jedne, te judaizma i nacizma, s druge strane, dakako kroz odnos perverzne imitacije – imitatio perversa, kako su govorili srednjovjekovni teolozi.

Nije lako odgovoriti na to pitanje u nekoliko riječi. No, vjerujem da treba naglasiti upravo taj pridjev perversa.

Stari zavjet počiva na izvanrednoj formaciji izraelskog naroda, na izabranosti – božanskom izboru koji taj narod uživa, posve bezrazložan kao svaka Božja milost. Ovaj izbor i ova izvanrednost židovskoga naroda je prevedena kod nacista u naturalističke pojmove, bez ikakva Božjeg posredovanja, i prenijeta na njemački narod.

U tom slučaju imamo iste učinke izabranosti, ali ona više nije božanska, ona je naturalistička, neka vrsta posve maloumnog darvinizma, ali, naposljetku, rezultati su nalik onome što je značila imitatio perversa kršćanstva u komunizmu!

U komunizmu imamo patvoreno, falsificirano tumačenje univerzalnog spasa koji je ovaj put posredovan jednom klasom, koja je na neki način i sama neka vrsta novog Izraela, tako da imamo perverznu imitaciju istodobno Staroga i Novoga zavjeta!

Ali, na koncu konca, nije to lako objasniti u nekoliko riječi, bez rizika da se moja misao krivotvori, da se moji stavovi oko ovoga osjetljivog pitanja ne preokrenu u smjeru koji nema ništa s njihovim istinskim značenjem. Zato preporučam da se pričeka dok ne izađe srpski i hrvatski prijevod ove moje knjige: Zla kob stoljeća.

„Ako smo svi mi albanski izbjeglice, mi smo svi, isto tako, bombardirani Srbi.“

10. travnja

„Jučer je američka diplomatija uputila jedan neobičan zahtjev srpskom režimu. Izgleda da je taj zahtjev brzo povučen, ali svejedno, ukazuje na veliko nerazumjevanje i nesporazume u odnosu na ovaj rat. Dakle, zahtjev je bio da jugoslovenski mediji preuzmu dijelove programa zapadnih medija, a ako to odbiju, njihova će tehnička postrojenja biti bombardovana.“ ( Stanko javlja u dopisu iz Beograda ).

Albanski književnik Ismail Kadare piše, u Le Mondeu, o potrebi evropeizacije Balkana. Iako je tu udrobljeno svega, od Poncija Pilata preko Slavena i slavjenofila do Winstona Churchilla, ni spomena o paranoičnoj diktaturi njegova prijatelja Envera Hodže, obilježena i izgradnjom 70 tisuća bunkera, po principu ekstenzivne hortikulture: gdje njivu vidiš, tu bunker posadi. „Po nekima, radi se o poluotoku koji je u većini nastanjen Slavenima, premda oni predstavljaju tek trećinu od 7 milijuna Balkanaca. Ova potonja laž, koju su indirektno širili sami Slaveni, poslužila je i nastavlja služiti kao opravdanje tobožnjeg prava Rusije da intervenira na Balkanu. Da bi postala uvjerljivija, prisutnost Slavena na polutoku je pogrešno poistovjećena s mjestom koje ima pravoslavlje ili još s prostorom na kojem su se rasprostirali komunistički režimi. Do te mjere, da su za one koji neće kasniti da se suoče s balkanskim rebusom, pravoslavlje, komunizam i slavizam bili rastvoreni u istom trinomu što je dovelo do rođenja ‘geopolitičkog čudovišta’, one vrste kakvu srećemo u fantastičnim pričama“.

Le Monde u rubrici Kiosque, gdje Alain Rollat piše sve što mu leži na srcu, objavljuje, pod ljupkim naslovom Peta kolona, portret moje gošće od prije tri dana. „Ona se zove Irina. Kako biste je opisali? Veoma je lijepa: Ima velike crne oči, kosu boje medenjaka, lice opalno. Sreo sam je, u četvrtak navečer dok sam, incognito, u civilu pratio kamere France 2 kod Srba iz Pariza. Rekla mi je da je pijanist. Pripremali su pakete namijenjene stanovnicima Beograda. Profesionalci humanitarizma aktivirali su se na drugoj strani. Što ja ovdje tražim? Ona je rekla o svojim prijateljima iz Beograda: ‘To su ljudska bića, kao i drugi. Oni su također žrtve ovoga rata’. Prevodim: ako smo svi mi albanski izbjeglice, mi smo svi, isto tako, bombardirani Srbi. Shvatili smo poruku, Irino. Vašu Srbiju volimo.“

Gilles Schneider – direktor Informacija RFI – odgovara na pitanja novinarke Le Mondea, Sylvie Kerviel: Kakvu kontrolu vršite posebno nad srpskim novinarima? Kako možete biti sigurni da nisu pristrasni? Raspolažete li s prijevodima informacija koje oni daju?

Schneider daje pribran odgovor na tu pregršt slobodarskih pitanja: „Novinari nam kažu o čemu će se govoriti u emisiji. No, ja nisam nadzornik opće prakse, ja sam novinar i imam povjerenje u njih. Sve dosad, ovo povjerenje nije bilo dovedeno u pitanje“.

Iz Sarajeva primio dopis Media Plan Institut-a iz kojega izdvajam slijedeću rečenicu: „Također Vam prilažem noticu iz naše redovne rubrike ‘Oko monitora’ od 5. aprila, gdje sam odmah ukazao na huškačko-pogramaški karakter naslovnice u Danima ( „Lepa sela lepo gore“ ), ali je glavni urednik odbio da je objavimo.“

11. travnja

Pijaca na bul. Raspail. U redu za biološki kruh i Juliette Binoche, s pletenom košarom u ruci. Srećem Pierrea Vidal-Naqueta i obilazimo zajedno „tezgu“ sa kozjim sirom. Razgovor s nogu. Čudi se neobičnim savezništvima koja se osnivaju u Parizu, i šire, „za“ i „protiv “ intervencije. „Nikad nisam mogao ni sanjati da ću se naći u istom taboru sa Chomskym“, aludira na svoju polemiku sa glasovitim američkim lingvistom iz 1981-1982. Suglasni smo oko Atallija, koji je i njega iznenadio. O Bruckneru ne želi ni govoriti, samo je odmahnuo rukom. Uz kafu i cigaretu, koju Pierre uzima „nakon trogodišnjeg nepušenja, po naređenju liječnika“, prelistavamo Journal du dimanche. Neprobavljivi uvodnik Alaina Genestara trebalo bi čitati sa čašom sode bikarbone u ruci. Tu je i komentar o Kosovu iz pera književnika Jorge Sempruna. Bivši član Politbiroa KP Španjolske hvali na sva zvona članak monsignorea Jacquesa Delaportea, nadbiskupa Cambrai-a Nametnuti mir oružjem. „Da sam ministar prosvjete – i da se ne bojim da ću izazvati rat oko laiciteta, ovaj bih tekst dao izlijepiti po svim školama u Francuskoj“.

12. travnja

Sastanak urednika programa na stranim jezicima. Ćutim neku izoliranost, ali ne znam da je to zbog jučerašnje televizijske emisije.

U tjedniku Marianne pronalazim indirektno objašnjenje za svoje slutnje. Pascal Delannoy, direktor radio postaje France-Info (koju mnogi nazivaju OTAN-Info) kaže: „Novinari su dobili preporuku da se ne izražavaju u svoje vlastito ime, da ne prave editorijalizam“. Drugim riječima, zaveži gubicu, u ime pluralizma informacija. U Figarou, novinar koji je iz hrabrosti i dara za proturječje želio ostati neimenovan, piše: „Mi smo odraz debate koja postoji (!) u javnosti. Dostatno je pročitati ono što pišu specijalni izvještači Mondea, Libérationa ili Figaroa: svi su podudarni.“

Slavenka Drakulić: „Staviti metu na dijete i zamišljati da tako šalješ poruku svijetu o svojoj nevinosti jest groteskna laž.“

U Feralu izlazi tekst Metak, Meta, Metastaza Slavenke Drakulić, uz redakcijsko nadnaslovno uputstvo za upotrebu: Nepodnošljiva lakoća ciničnosti ili groteska pod NATO bombama. „Nitko razuman ne očekuje od tih građana da se vesele bombardiranju vlastite zemlje. Ali autizam koji demonstriraju posve je strašan, neshvatljiv. K tome, staviti metu na dijete i zamišljati da tako šalješ poruku svijetu o svojoj nevinosti jest groteskna laž. Veći dio srpskoga naroda još se uvijek ne pita: što smo učinili? Jesmo li možda ipak negdje pogriješili?“. Autizam koji šalje poruku svijetu jest, uistinu, neobičan klinički slučaj! Naslovnica pak Ferala, od prije dva tjedna: NATO nad Srbijom – „Dolje američke bombe“! ispod je feralovske kote, kolateralno navođenje na cilj. Počinjem se pitati o smislu dalje suradnje s Feralom.

Iz Ferala dobio fotokopiju članka S.P.- glavnog urednika sarajevskih nezavisnih Dana – objavljena u Danima, dakako. „Frani (ja bih rekao Franu – F.C.) Cetiniću niko ne može zabraniti da se osjeća ‘šumadinskim Dalmatincem’. No, s druge strane, to mu ne daje za pravo da negira identitet ljudi koji se osjećaju Bošnjacima a žive u Sandžaku, naročito ako radi u redakciji Međunarodnog francuskog radija.“ I ja se danas osjećam, feelings, oh feelings. U razgovoru s njim rekao sam: „Bošnjak koji živi u Sandžaku isto je kao kad bih ja rekao Dalmatinac koji živi u Šumadiji“. No, nakon mućkanja, ispao je oksimoronski „Šumadinski Dalmatinac“, što nije isto, ali ovo nezavisnom novinaru više odgovara za potrebe neo-etno-argumentacije. Druga polovica razgovora naknadni je monološki autoportret. Budući da S.P. ne spori jednakost osjećaja, suglasan sam u potpunosti s njim kad izjednačava, po njemu meni pripisano pravo da se osjećam „šumadinskim Dalmatincem“ s njegovim pravom da se osjeća „Bošnjakom koji živi u Sandžaku“, ili bilo kako drugačije. Osjećaji bez granica!

Ali i ova znakovita opaska: „Na koncu, francuska vlada, koja plaća RFI i Cetinića, aktivno sudjeluje u napadima na Miloševićevu vojnu mašineriju. Na Cetinićevu mjestu ja bih dao otkaz tom nepravednom poslodavcu. Objasnite Chiracu da ste njegovim postupcima glede Miloševića Vi i Vaša redakcija ogorčeni.“ Iz ovoga, iako se osjećam pospanim, zaključujem da nezavisni novinari i demokratčici poznaju šefove svojih država, da im mogu telefonirati ili svratiti kod njih na kahvu kadgod oćute potrebu, da su dužni misliti i pisati ono što im oni kažu, jer, u demokracijama, treba da djeluje, zar ne, dijalektički zakon o jedinstvu misli i akcije. Sve je to, zapravo, i svejedno tko to plaćao, samo zakon očuvanja ideološke magle koja živi u .

Aleksandar Solženjicin: „Kad ljudi, u očaju, napuštaju skloništa i stvaraju žive lance, da bi spasili, riskirajući život, mostove na Dunavu, zar to nije dostojno junačkih djela Antike?“

Primio Besanconovo pismo koje će kao proslov biti tiskano u prijevodu njegove knjige Zla kob stoljeća, prijevod koje sam već predao nakladnicima: Gradcu iz Čačka i Feralu iz Splita.

„Dva su razloga koja me raduju što će se ovaj moj kratak ogled pojaviti na srpskom i hrvatskom jeziku. Prvi je razlog taj što narodi koji govore ovim jezikom poznaju daleko prisnije i dublje nego Francuzi zlu kob stoljeća. Na svojoj su koži iskusili zvjerstva nacizma u njihovoj krajnosti i, tijekom jednoga ili dva naraštaja, ništa manje okrutna zvjerstva komunizma. Poglavljima: fizičko uništenje, moralno uništenje i političko uništenje ne treba nikakav komentar da bi bila shvaćena. To što su ovi narodi, koji su pretrpjeli takva iskušenja, još uvijek živi, i željni života, svjedoči o čudesnoj izdržljivosti ljudske naravi.

Drugi moj razlog jest taj što moje obrazovanje u ovim pitanjima ponajviše duguje jednom izvanrednom čovjeku – Branku Laziću. Ne znam kolika je njegova slava u rodnoj zemlji, ali ona zasigurno ne može biti na visini njegovih zasluga. Nas nekolicina u Francuskoj znamo i priznajemo koliko mu dugujemo. Cijeloga svoga života on se je borio protiv dva čudovišta ovoga stoljeća. Godinama se boriti s oružjem u ruci protiv nacizma obično je za sobom donosilo zaslužena priznanja. Koliko je meni poznato, on nije imao nijedno, budući da je počinio „grešku“ što se, s istim žarom, inteligencijom i hrabrošću, borio protiv komunizma – tog blizanca nacizma. To mu nisu mogli oprostiti svi oni kojima je bilo više stalo do neznanja i laži. No, za one koji su žuđeli za znanjem, on je bio neiscrpan izvor znanja i mudrosti koje je dijelio s drugima, s izvanrednom velikodušnošću, samozatajnošću i skromnošću. Unatoč užasu na koji je nailazio u svome polju znanstvenoga rada, njegov se karakter nije mijenjao, zato što je njemu, kao opreznom i učenom povjesničaru, jedino bilo stalo do analize događajâ i što se njegova inteligencija bez muke uzdizala iznad gađenja i gnušanja. Kad je vidio Srbiju, svoju domovinu, kako je krenula opasnim stazama, sačuvao je istu postojanost svoje duše i pravičnost svoga suda. Okrutna bolest pridružila se svim ovim nedaćama i on ju je trpio s istom tihom blagošću. Nekolicina nas njegovih prijatelja koji smo se okupili oko njegova groba, na groblju Montmartre, 10. siječnja 1998. bili smo tužni što smo ga izgubili, i ponosni što smo poznavali i voljeli tog čovjeka“.

Alain Besancon

Figaro objavljuje pismo Aleksandra Solženjicina, datirano: Moskva, 8. travnja 1999. a naslovljeno Zakon džungle.

„Nakon što je odbacio Organizaciju ujedinjenih naroda, pogazio njenu Povelju, NATO je pred očima cijeloga svijeta, i za nastupajuće stoljeće, obnarodovao stari zakon džungle: najjači je u svemu u pravu. Protivnika kojeg osuđuješ nadmaši u nasilju pa i sto puta više, ako ti to tvoja tehnologija omogućuje. I pozivaju nas da u tom svijetu ubuduće živimo.

Pred očima čovječanstva zbiva se uništenje divne jedne evropske zemlje, i civilizirane vlade pljeskaju. Kad ljudi, u očaju, napuštaju skloništa i stvaraju žive lance, da bi spasili, riskirajući život, mostove na Dunavu, zar to nije dostojno junačkih djela Antike? Ne vidim što bi sutra moglo zaustaviti Clintona, Blaira i Solanu da ih požarom i potopom istrijebe do posljednjeg“. Ni riječi, dakle, o metastazi, već o hipostazi antičkoga ‘groznokaza’.

Pismo od Schneidermana koji mi zahvaljuje na sudjelovanju u njegovoj emisiji.

Zovu s Canal Plus da sudjelujem u emisiji Le Vrai journal i da predložim još nekoga, „dobro bi bilo nekoga tko je imao izravan susret s Miloševićem, tko bi mogao o njemu reći nešto iz vlastita iskustva“. Predlažem slikara Ljubu Popovića.

Direktor programa RFI, Gilles Schneider, zakazuje mi susret za sutra. Očekujem ribanje i ribarsko prigovaranje.

Odlazeći na ručak s prijateljem Eliom izvan Maison de la radio, u liftu srećem Alaina Finkielkrauta. Na pitanje Finkielkrauta – Kako je? – odgovaram: “Odlično, dok i Pariz nije bombardiran’. I zahvaljujem mu što mi njegov otvoreni angažman pomaže da se lakše orijentiram u jugoslavenskom kaosu. Zamjećujem čuđenje i preciziram. ‘Gdje ste vi, tu nisam ja. Prvi i zadnji put smo bili suglasni tijekom vaše emisije posvećene Danilu Kišu, u prosincu 1989. Tada ste bili za Kiša i jugoslavenski mozaik. Od tada, dogurali ste do Komiteta Kosovo. Do vaše iduće pravedne stvari!’

Izbor: Milan Milošević, naslovi redakcijski

KULTURA SEĆANJA – NATO BOMBARDOVANJE SRBIJE (1999-2009) Intelektualci i rat

Knjiga Frana Cetinića Pariški kolateralni dnevnik, proljeće 1999 – Nazovi nato radi umorstva, iz koje prenosimo nekoliko segmenata, pisana je u proleće 1999, a objavljena u proleće 2000 (vreme, samizdat b92). To je dnevnik koji je vremenom dobio na vrednosti jer obavešteno, džentlmenski pošteno i lucidno govori o spin doktorima i intelektualcima koji su oblačili maskirne uniforme i potpirivali atmosferu kaznene ekspedicije, o drugim intelektualcima koji nisu bili uhvaćeni u zamku „radosne apokalipse“ i koji su se toj ratnoj retorici suprotstavljali, o dendijima humanitarne stvari kao što je Bernar Kušner – i o političarima koji su postupali po formuli „bombardujmo, a posle ćemo videti šta ćemo“

24. ožujka…

13h – Ručak u „Closerie de Lilas“, na uglu Bd. du Montparnasse i Bd. Saint Michel, sa Slobodanom Šnajderom – u daljem tekstu: Šac. Za susjednim stolom sjedi književnik Philippe Sollers. Loš predznak! „Prevodili smo ga“, kaže Šac. „Mogli ste i bez toga tel-quel-oida što je do jučer branio kineski sistem logora, Laogaï“, zaklopim najjačim argumentom, kako bismo mogli preći na veselije teme, prepoznavajući upravo u tom trenutku, preko „hrvatsko-faustovskih“ ramena, Charlotte Rampling gdje ručava s mužem i sinom. Na jedan od ovih stolova, na vrhuncu patriotske mobilizacije u ljeto 1914. popeo se, kako bilježe kroničari, mladi Michel Leiris (budući književnik i etnolog ) i uzviknuo „Vive l’Alemagne!“, što će izazvati manje kafanske i ulične nerede. Radost s kojom su se tada opraštali milijuni Evropljana od svojih najbližih, pred odlazak u „najveću evropsku klaonicu“, uz neizostavni pozdrav „Do Božića!“ – glavnom je temom razgovora sa Slobodanom. Ovdje je i Le Père Ubu – Alfred Jarry – provodio svoje dane i ostao zapamćen po tome što je, sjedajući pored jedne dame, iznenada izvadio revolver i pucao u ogledalo: „Gospođo, sada kad je zrcalo razbijeno, vjerujem da možemo porazgovarati.“ Među članovima bratovštine ovog „jorgovanskog majura“, bila je još cijela jedna umjetnička trupa u sastavu: Leconte de l’Isle, Gautier, Zola, braća Goncourt, Mallarmé, Verlaine, Rimbaud, Apollinaire, Picasso, i drugi. Tu je, prema legendi, Lenjin igrao šah s Paulom Fortom, kad ovaj potonji ne bi na istom mjestu vodio večeri poezije, a prvospomenuti, zaboravivši na svoju devizu učiti, učiti i samo učiti, prelazio s nikad dokučenog empiriokriticizma Macha i Avenariusa na Daminu indijsku obranu – d4, Sf6, c4, e6… itd. ‘Jorgovanskom majuru’ je i Hemingway posvetio dio svoga opusa, dok je upravo tu Henry Miller provodio klišijevske ‘mirne dane’. Jedan od stalnih gostiju bio je i crtač i kritičar André Warnod, koji će izazvati skandal na salonu Nezavisnih kad, s Rolandom Dorgelèsom, bude predstavio djelo I sunce zalazi nad Jadranskim morem, prije no što bude priznao da je sliku naslikao… magarac. Atmosfera, dakle, primjerena radosnoj apokalipsi i priči o zračnim koridorima najavljene konfrontacije, koju Šac pripovijeda, naglašavajući strah od letenja koji ga je obuzeo dok je jutros letio od Zagreba do Pariza. „U svakom slučaju, promet je mnogo življi u suprotnom pravcu.“
Frano Cetinić

Le Monde! Le Monde! Po izlasku iz Closerie de Lilas kupujemo na ulici od kolportera pariški večernjak koji je upravo tiskan.

Na naslovnoj stranici: „NATO objavljuje rat Srbiji !“ NATO nije objavio rat Srbiji, inače sve ostalo u ovom naslovu je strogo točno.

U dopisu iz Washingtona prenosi se jučerašnji Clintonov govor: „Što bi se bilo dogodilo da se na vrijeme poslušalo Churchilla i ranije pružio otpor Hitleru? Koliko bi života, uključujući i američkih, bilo tako spašeno?“ Bill kao Winston! Kaznena ekspedicija kao Drugi svjetski rat.

Nakon što je istaknuo kako je vojna akcija „bila najmanje loša od svih drugih, još gorih opcija“, Clinton je odredio prvi put i ciljeve akcije pod kodiranim nazivom Determination Force.

„Naši udari imaju tri cilja“ – pokazati odlučnost NATO-a da se suprotstavi agresijama, da se zaustave napadi predsjednika Miloševića na civile i, ako je moguće, da se oslabi sposobnost Srba za vođenje rata na Kosovu, smanjujući znatno njihov vojni potencijal.
Slobodan Šnajder

„Vi treba da odlučite jeste li suglasni sa mnom da Amerika, kao svjetska velesila, na pragu XXI stoljeću, ustane protiv etničkog čišćenja, kad imamo sredstva za to i saveznike koji će nam u tome pomoći… U našem je interesu da imamo – nakon onoga što se moglo vidjeti u Prvom i Drugom svjetskom ratu, ali i u hladnome ratu – ujedinjenu, nepodijeljenu i demokratsku Evropu, Evropu u kojoj ne bi bilo diktatura i koja živi u sigurnosti i miru, a ne Evropu rastrzanu etničkim čišćenjem“, rekao je Bill i okrenuo se k javnosti: „Pitajte se jeste li suglasni sa mnom, i molite se za naše mlade u odorama, muškarce i žene, koji će otići tamo uraditi ono što im ja, kao vrhovni zapovjednik, nalažem da urade.“ Dobra ilustracija sklonosti Amerikanaca ka križarskom ratu za „vrlinu“, koju je još 1821, dakle in statu nascendi, dijagnosticirao John Quincy Adams, tadašnji državni tajnik, i od nje zazirao: „Posvuda gdje je istaknut, ideal će slobode i nezavisnosti na svojoj strani imati srce (Amerike), njene blagoslove i njene molitve. Ali ona neće ići tražiti u dalekom svijetu čudovišta koja treba uništiti.“

Čak i oni koji su podržali Clintona, kao senator John McCain, iznose kritike da je dopustio, da se kriza razvije i da nema jasne strategije. „Bombardirajmo, a poslije držimo palčeve“, kaže McCain.

Analitičar iz Brookings Institution Ivo Daalder rezimira ove prve kritike: „Ova vlada nema nijednog stratega koji bi mislio na budućnost. Ne vidi dalje od jednog poteza i ne zanima je ništa dalje od medijskoga ciklusa koji traje 24 sata.“

19h – Tribina u Galeriji Le Lys, na otoku Saint-Louis, predstavljanje Šnajdera i njegova djela. Nikad dosad nisam pristajao ni na kakvu aktivnost u tom Ljiljanu – zašto ne Tratinčica ili Božur? Ni med cvjetjem ni pravice! – ali, pristajem ovaj put, ni sam ne znam zašto. Nešto prije 21h Maristela Veličković mi daje znak da mora otići. Priđem joj i kaže mi da joj je suprug, slikar Vlado Veličković, upravo telefonirao da je počelo bombardiranje Jugoslavije. Prvi međunarodni rat u Evropi nakon 1945!

Za vijest o početku bombardiranja – koja je cijeli dan „visila u zraku“, rekao sam, po povratku za stol, da je tužna. Jedan od gostiju tribine me prekine pitanjem: „A zašto bi to bila tužna vijest?“ Rekoh da ću mu odgovoriti kad se predstavi i kaže gdje radi. „Jest, radim u hrvatskom veleposlanstvu, ali…“ „Nema ali“, zaklopi Šnajder i poentira: „Večeras, ovdje, u ovome gradu, ja sam hrvatski ambasador, a vi ste nitko i ništa“. Jedan gost tribine manje, a Šac je požnjeo zasluženi aplauz na otvorenoj sceni.

Nikada kao večeras, u ovom trenutku, nisam osjetio ono kovitlanje događaja okolo nas, i u nama samima, udio đavla o kojem je Denis de Rougemont pisao ratne 1942. godine:

„Uhvaćeni kovitlacem naših svakodnevnih grijehova, osjećamo kako ponekad nastupi trenutak paničnog ubrzanja: to je on! Najednom, stvari se pogoršavaju i zamršuju, i vi ne znate zašto; postaju nerazmrsive, ne razlučujete više dobro od zla, lažno od istinitog, milosrđe od okrutnosti: on je taj koji je preuzeo igru u svoje ruke! On je taj koji izmišlja naše moralne sofizme, briše naše kategorije, pretvara ovaj uobičajeni grijeh u pomamnu ‘vrlinu’, u vrtoglavicu lažne nevinosti, u oduševljenje rušilačkom snagom. On je taj koji stvara bezizlazne situacije.“

* * *

Deset bombardera B-52, poletjeli su u 13h iz Velike Britanije i, tijekom leta, primili kodirani poziv: Rock and Roll. Dva američka ratna broda, Gonzales i Philippine Sea, kao i britanska podmornica Splendid, ugašenih motora, čekaju naredbu u Jadranskome moru.

U 20h 06 pala je naredba: Deseci projektila Tomahawk uzlijeću uz veliku tutnjavu, ostavljajući za sobom vatreni trag. Pravac: Jugoslavija.

Berlin – oko 20 h. Šefovi država ili vlada Evropske unije otkazuju svečanu večeru koja je bila zakazana u zgradi bivšeg pruskog parlamenta i „stupaju u kontakt sa dotičnim prijestolnicama“, jedući jeftine sendviče. Chirac traži, i dobiva, kobasicu više. Desert nije predviđen. Da li ijedan od tih evropskih „državnika“ (izabranih na temelju kumulacije posljedica koje u političkoj sferi za sobom ostavlja slobodno djelovanje zakona o infantilizaciji i rastućoj kretenizaciji političkog aparata, djelovanje omogućeno svakodnevnim medijskim raznježivanjem obogotvorenoga javnoga mnijenja) zna za onu Bismarckovu: „Balkanski rat ne vrijedi kostiju jednog jedinog pomeranskog grenadira?“

21.05 – drugi val. Avioni B-52 lete u pravcu Prištine, Kraljeva i Beograda, gdje će u manje od pola sata, izručiti 27 krstarećih projektila. U istom trenutku, iz baza Aviano, Istrana, Amendola, Piacenza i Gioia del Colle uzlijeće 79 aviona. Prvi put u akciju stupaju i avioni B-2, koji polijeću iz baze u državi Missouri. Osam zemalja sudjeluje u ovoj operaciji protiv Jugoslavije: Sjedinjene Države, Kanada, Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Italija, Nizozemska i Španjolska, uz podršku ostalih jedanaest zemalja članica Sjevernoatlantskoga saveza. Ili demografski: tisuću milijuna protiv deset milijuna stanovnika. Najsofisticiranija i najmoćnija zračna armada koju je svijet ikada vidio. Disproporcija snaga ne ostavlja nikakvu neizvjesnost glede konačnog ishoda. U nedostatku boljeg argumenta, jer nalazimo se na samom početku ne zna se čega, sklanjam se onom klasičnom i samoljubivom: Gentleman brani samo izgubljenu stvar. Kasnije, nakon prvotnog izbora koji se rađa u neprovidnoj magmi naših najdubljih afekata, pulzija i idiosinkrazija, dolazi do racionalizacija.

Dan ranije u Bruxellesu:
NAREDBODAVCI I HUMANISTI: Bil Klinton, Havijer Solana i…

Gensek NATO-a – don Javier Solana Madariaga, bivši pacifist i predvodnik manifestacija protiv ulaska Španjolske u Sjevernoatlantski savez – to nije bilo tako davno, 1982! – telefonira cijelo popodne predsjednicima vlada od kojih traži dopuštenje da povede ples od boja (Izričaj kojim se u Blatu na Korčuli traži dopuštenje za izvođenje viteške igre kumpanjija). „Težak razgovor jedino s grčkim premijerom Costasom Simitisom.“ Oko 19 sati dobijeno je zeleno svjetlo. Zeleno svjetlo za vojnu akciju sukladno proceduri prešutnog odobravanja, silence procedure. U 22.15 u sjedište Sjevernoatlantskoga saveza stiže Richard Holbrook. Vraća se iz Beograda, gdje je proveo dva dana. U Solaninom uredu okupio je 19 ambasadora. Priznaje da iz Beograda dolazi praznih ruku.
…Žak Širak

U 23h Solana ispraća Holbrooka i, pred TV kamerama, ostavlja dojam nepodnošljive servilnosti. Vašoj ekscelenciji bilježimo se sa strahopoštovanjem, ponizni i najposlušniji Solana. On će sam otići u salu Joseph Luns – Amerika s tim, pobogu, nema ništa – i pred predstavnicima sedme sile (koja je od vremena kad je tako krštena dobrano povećala utjecaj) pročitati izjavu: „Izdao sam naređenje vrhovnom zapovjedniku savezničkih snaga u Evropi, generalu Wesleyju Clarku, da pokrene zračne operacije u Saveznoj Republici Jugoslaviji. Budući da su propali svi napori poduzeti da bi se u pregovorima pronašlo političko rješenje za krizu na Kosovu, drugog rješenja nema osim pribjegavanja vojnoj akciji. Ona će za cilj imati zaustaviti nasilne napade što ih vrše srpske oružane snage, kao i snage specijalne policije, te oslabiti njihovu moć nastavljanja humanitarne katastrofe… Istodobno, pozivamo kosovske Albance da ostanu čvrsto privrženi mirovnom putu koji su odlučili slijediti u Parizu. Mi ih usrdno pozivamo, poglavito oružane kosovarske elemente, da se suzdrže od vođenja provokativnih vojnih akcija … Mi moramo spriječiti jedan autoritarni režim, da, u Evropi na koncu XX stoljeća, nastavlja ugnjetavati svoj narod. To je naša moralna zadaća.“

* * *

Solana nije ništa naredio Wesleyu Clarku, i nije ni mogao. Dok Iljušin ruskog premijera Primakova nadlijeće Atlantik, prije no što će se vratiti nazad u Moskvu, u Bijeloj kući, u Washingtonu – zamišljamo na osnovu onoga što se zna o američkom procesu decision-makinga – ubrzana aktivnost. Samuel Sandy Berger – savjetnik američkog predsjednika za nacionalnu sigurnost – obaviještava Billa Clintona o neuspjehu Holbrookove misije u Beogradu. Bill Clinton, i nitko drugi, daje naređenje o početku NATO-intervencije, dakle i o angažiranju američkih vojnih snaga. Iz Ovalnog kabineta, Berger odlazi kod generala Scheltona, načelnika združenog štaba američke vojske i prenosi mu odluku američkog predsjednika o pokretanju bombardiranja. General Schelton održava stalni kontakt sa glavnim štabom NATO-a u Evropi, u Monsu u Belgiji, i prenosi naredbu Wesleyu Clarku. To je zapovjedni lanac koji je u potpunosti u rukama Amerikanaca.

* * *

1. travnja …

Jean Daniel, kolumnist Le Nouvel Observateura, oblači maskirnu uniformu i kreće u totalni rat. Čovjek svih pariških intelo-kuhinja, koautor (zajedno s Bernard-Henri Lévyjem) one sramne: Radije biti u krivu sa Sartreom, nego u pravu s Aronom, dakako u vrijeme dok je Sartre žario i palio na pariškoj intelektualnoj sceni, a Aron nazivan „fašistom“. (Bilo je to 1976. Raymond Aron je tada odgovorio na tu čuvenu dilemu: Sartre ili Aron, inače drugari iz školskih klupa na L’Ecole Normale Supérieure, slijedećim riječima: „Smatram strašnim to što će mu se jednoga dana spočitnuti da je rabio svoje dijalektičko umijeće i svoje velikodušne osjećaje samo zato da bi opravdao ono što se ne može opravdati. Što je trezore svoje ingenioznosti uložio u pokušaj da pokaže da se ne može biti protiv Staljina i da, u najmanju ruku, treba biti blizak s njim. Dočim će se jednoga dana reći, ako još bude vladalo zanimanje za nj i mene, da nikada nisam, radi dijalektičkog razloga, opravdavao ono što se ne može opravdati. Nikada nisam opravdavao Pinocheta. Nikada nisam opravdavao Staljina ili Hitlera“ (R. A., Mémoires, str. 721.).

(Taj Jean Daniel – um.red.) izdaje dnevnu zapovijest: „Da bismo spasili Kosovare, čiju smo sudbinu otežali, ne može se više isključiti totalni rat protiv onih Srba koji i dalje ostaju začarani Miloševićem.“ Totalni rat protiv začaranosti!

U L’Expressu kronika André Glucksmanna. Nekadašnji ideolog tri M (Marx, Mao i Marcuse), koji je u svojoj brošuri (1968) o revolucionarnoj strategiji snivao o pobuni koja bi zapalila cijeli kontinent, od Lisabona do Moskve, piše iznova u ritmu ratnih doboša. Revolucionar koji do svoje tridesete godine nije bar jednom bio lakše mrtav, u dvaput starijoj životnoj dobi doimlje se kao vojni bjegunac. Sve je tu – i borba protiv „barbarstva“, i „kuga“ (ovo će biti zbog Camusa, možda) i klonirani „Miloševići“ što „u hodnicima Kremlja bruse svoje noževe“. Ima proze koja odaje duboke duševne i psihičke poremećaje. Ova je od te vrste.

„Asocijacija Sarajevo“ – u svom biltenu za mjesec „april“ – donosi članak-tjeralicu pod naslovom: RFI-RTS? – uz, dakle, ogradni upitnik, posve nepotreban, jer kad se pročita ovaj letak, primjereniji je bio znak jednakosti. Stanko Cerović je napadnut jer „u svojim reportažama iz Srbije i Crne Gore otvoreno naziva gestu francuske države besmislenom operacijom“. Nakon što se tako „Asocijacija“ uzdigla u zaštitnika francuskih državnih interesa – jer o njima nema tko drugi da misli? – za moju je malenkost napisano da „bijesno laje na sve što dolazi sa Zapada“. Kako je dirljivo čitati ovu optužnicu iz „av-av-socijacije“ koju vodi „bivši“ komunistički ambasador, a koji se zbog dugogodišnje „borbe protiv Zapada“ nije imao kad cijepiti protiv zapadnih boginja.
…Pjer Vidal Nuke

Régis Debray objavljuje, u Le Mondeu, svoj prvi članak suprotiva jednoumljem: „Mjesečarska Evropa“. Če Guevarin suborac iz bolivijske prašume, koji je, dakle, „omirisao barut“, očituje hrabrost da bude inakomisljašči, kako se govorilo u vrijeme brežnjevljevske political correctness i humanitarne teorije o „ograničenom suverenitetu“. „Neka je glava amerikanizirana onda kad vrijeme zamjenjuje prostorom, historiju tehnikom a politiku Evanđeljem.“ Ili još i ovo: „Ono što omogućuje uspjeh ovog westerna jest opća kriza evropske transmisije – kriza škole, nakladništva, spektakla, svih oblika pamćenja“.

AFP izvještava o podjeli među francuskim intelektualcima. Uz već spomenute kosovarske komitetlije navodi se i akcija „Ne ratu“ – peticija koju su do danas, između ostalih, potpisali: Gilles Perrault, Max Gallo, Gisèle Halimi, Jean Dutourd, Jean Raspail, Dominique Jamet, Vladimir Volkoff, Alain de Benoist, general Pierre-Marie Gallois i njemački (zašto njemački?) pisac Peter Handke, zahtijevajući „bezodvlačan prijekid bombardiranja i otvaranje istinskih pregovora“. U jednoj drugoj peticiji, koju su potpisali sociolog Pierre Bourdieu i povjesničar Pierre Vidal-Naquet, napominje AFP, također se traži „bezodvlačni prijekid bombardiranja“ i „odbijaju argumenti kojima se opravdava NATO-intervencija“.

( KULTURA SEĆANJA – NATO BOMBARDOVANJE SRBIJE (1999-2009) II – Intelektualci i rat, Frano Cetinić , VREME, | BR 945 | 12. FEBRUAR 2009.)

( Frano Cetinić: Pariški kolateralni dnevnik, proljeće 1999 – Nazovi NATO radi umorstva – Radosna apokalipsa, Vreme broj 474, 5. februar 2000.)