U prošlom broju "Vremena" Dejan Anastasijević je hladno i faktografski, uz mnogo uzdržavanja, ispričao šta se sve desilo i šta se sve nije desilo za šest meseci od kada su mu na prozor stavili dve aktivirane bombe, od kojih je jedna eksplodirala. Onda je nastalo naglo uzbuđavanje (adv. Srđa Popović) među radikalima i njihovim saradničkim vezama, kojom prilikom je palo mnogo uvreda, kleveta i teških reči. Druga pomenuta strana, Jovica Stanišić i njegova nevladina organizacija SDB, nisu se, međutim, uzbuđavali: oni su po ko zna koji put uzeli bolovanje, kao i svaki put kad stvari zaguste
ŠOK I ZAPREPAŠĆENJE POSLE NAPADA: B. Tadić i D. Anastasijević
U ovakvim neprijatnim situacijama teške reči slabo pomažu. Posle prošlonedeljnog teksta Dejana Anastasijevića („Ko mi je stavio bombe na prozor“; „Vreme“ br. 876 od 18. oktobra), nastalo je ono što Piroćanci lepo zovu „nož vadenje i majku psovanje“ u Srpskoj radikalnoj stranci i pratećoj medijskoj podršci. Tako nervozna reakcija („A zašto ste nervozni?“; Aleksandar Vučić kad ga pritisnu argumentima) ima svoje poreklo u već dovoljno objašnjenim vezama Srpske radikalne stranke i paravojnih formacija koje su ubijale i pljačkale u ratovima 1991–1999, a na koje je veze nedavno ponovo ukazao i tužilac za ratne zločine Srbije Vladimir Vukčević. G. Vučić gorko se žalio na „pritiske“ Haškog tribunala na Ljubišu Petkovića da sada svedoči o onome o čemu je 1993. otvoreno govorio za medije kao glavna operativna veza između prof. dr Vojislava Šešelja, Državne bezbednosti i Vojske, a u poslovima slanja radikalskih dobrovoljaca na ratišta još od 1991. Jeste Ljubiša bio u svađi sa Vojom, ama su se pomirili, nego Tribunal to nikako da shvati, kaže Vučić. E, sad: kakve sve to ima veze sa Dejanom Anastasijevićem?
Ima, jer da nema – radikali bi ćutali. Nego, idemo redom, hronološki.
Pre svega, u svom svedočenju pred Tribunalom u Hagu, a na suđenju Slobodanu Miloševiću (oktobar 2002), Dejan Anastasijević citirao je izjave Vojislava Šešelja, date u itervjuima, da je svoje dobrovoljce slao na ratišta po nalogu Jovice Stanišića i Franka Simatovića. Tada prof. dr Vojislav Šešelj još nije bio na optužnici, pa se preko toga prešlo, da bi se Voja setio tek u knjizi ZločinačkipapaikurvadelPonte ili kako se to već zove – kad je bilo kasno.
Kad je Dejan Anastasijević u svom članku od prošle nedelje naveo da je gđi Jadranki Šešelj Tribunal uskratio posete bez nadzora jer je nosila spiskove svedoka optužbe za Beograd, nastalo je uzbuđavanje. Taj tekst izašao je 18. oktobra, a već u vikend dvobroju „Pravde“ (20–21. oktobar) Jadranka Šešelj najavljuje „Tužiću tog psihopatu“, tj. Dejana Anastasijevića: „Taj čovek me je predstavio kao nekog teroristu… Strašno je šta taj čovek radi zbog publiciteta“ i u tom pravcu, jer da je tako ugrozio njenu decu; kao da je Jadranki pukla bomba na prozoru zbog Dejana Anastasijevića. Tome se pridružila i neizbežna „TV Alapača“ iz istog broja „Pravde“: „Pošto policija nije uspela da reši bombardovanje stana novinara-policajca, on je to rešio sam. To mu je Voja preko žene poslao kašikaru da ovaj ne bi pušikario na sudu.“ Pa su onda Dejan Anastasijević i Miloš Vasić izjednačeni iz nekog razloga sa Oliverom Dulićem kao kandidati „za dugogodišnju vremensku kaznu“, jer da se „sva trojica“ „sada nalaze na ivici Anastasijevićevog simsa za koga se pokazalo da nije tako siguran“, ali nema veze – „potrebna im je stručna lekarska pomoć… U zatvorskoj bolnici“. Lepo, odmah nam je lakše: nismo zlikovci, nego psihopate, sva trojica.
Za „Anastasijevićev sims“ znamo od aprila da „nije tako (a kako „tako“?) siguran“ i upravo o tome je reč – o bombama, a ne o zatvorskim bolnicama.
Odmah u četvrtak, kad je „Vreme“ izašlo, Aleksandar Vučić je sa uobičajenom rutinski hinjenom indignacijom izjavio da će „Jadranka Šešelj u najkraćem roku podneti tužbu protiv Dejana Anastasijevića i lista ‘Vreme’“, koristeći uobičajene ružne reči kao što je „ološ“. Kraj jedne vesti o tome iz „Pravde“ malo zbunjuje, jer glasi: „Generalni sekretar SRS kaže da bi Sekretarijat ponovo po nalogu tužilaštva doneo odluku da supruga i porodica nemaju pravo da posećuju Vojislava Šešelja.“ Da li je Sekretarijat doneo odluku? Ili bi je doneo, ako već nešto? Uostalom, kao što ćemo videti, to je nevažno, osim što je nepismeno i nelogično. Uzgred, izveštaj o toj konferenciji za štampu od četvrtka pojavio se na veb-sajtu SRS-a u petak, ali je već u subotu bio sklonjen i nema ga više: pojela maca.
Da je došlo do neke smetnje u saradničkim vezama postalo je jasno u ponedeljak 22. oktobra uveče u jednoj emisiji na TV Most u kojoj je gostovao narodni poslanik SRS-a Zoran Krasić, od ranije poznat čitaocima. G. Krasić je tada rekao da je 19. septembra 2006. Sekretarijat Tribunala u Hagu doneo odluku da Jadranki Šešelj zabrani posete bez nadzora Voji Šešelju, jer da je ona prilikom njihovog prethodnog takvog susreta odnela u Beograd spisak od osam svedoka optužbe, među kojima su i Dejan Anastasijević i Jovan Dulović, obojica novinari „Vremena“. Voja Šešelj se žalio, tvrdeći da nikakav zvanični spisak svedoka još ne postoji, a sudsko veće je u svojoj mudrosti tu odluku onda ukinulo. Toliko o posetama i spiskovima.
Jedini odgovor one druge ekipe koju je Dejan Anastasijević u svom članku pomenuo, Stanišićeve, bio je predvidiv: „Kurir“ je u utorak 23. oktobra objavio da je Stanišić teško bolestan i na VMA – kao i obično. Na temu krajnje neprijatne koincidencije o kojoj Dejan Anastasijević piše – da mu je bomba pukla baš nekako kad su Stanišićevi advokati obavešteni da će on biti svedok protiv njega, Jovice, a on, Dejan, nije bio obavešten – ni reč nigde. Nevladina organizacija Jovice Stanišića, SDB, očigledno je pametnija od aparata SRS-a, pa ćuti, dok ovi balegaju o „pravim i verbalnim bombašima“, pri čemu je Dejan Anastasijević „verbalni bombaš“ kome je prava bomba pukla na prozoru.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Kako su predmeti sklanjani od kontrole, istrage usmeravane prema građanima koji su tražili zaštitu, a tužioci ostajali bez odgovora policije? Branko Stamenković govori o nalazima komisije Vrhovnog javnog tužilaštva, odgovornosti svojih kolega i tome šta je potrebno da institucije ponovo rade po zakonu
Ko sada odlučuje o Vladi i programu, plenumi ili poslanici? O tome u Studentskom pokretu i među ljudima sa liste postoje različita viđenja, ali se traži srednje rešenje, saznaje “Vreme”. Kako god bilo, program na preko hiljadu stranica već postoji
“Osnovni prioritet nove vlade treba da bude očuvanje zaposlenosti i rast standarda stanovništva. I to uopšte neće biti lako ostvarivo jer ćemo imati pad zaposlenosti u klijentelističkim firmama koje su sarađivale sa bivšim režimom. Neke će se zatvoriti, ali je tu važno što će mnogi ljudi ostati bez posla. U slučaju velikih privatnih preduzeća koja imaju teškoća, vlada treba da se anagažuje da te firme preuzmu bolji vlasnici kako bi se sačuvale hiljade radnih mesta. Taj slučaj ćemo imati već sa firmama Davora Macure, među kojima je i ‘Idea’”
Koliko novca iz Plana rasta je za nas nepovratno izgubljeno, koliko je zaleđeno i koliko nas još čeka? Šta Srbija treba da uradi da bi ta evropska sredstva dobila i šta od toga imaju građani? Smeši li se novo poglavlje u odnosima Brisel–Beograd
U trenutku kada su institucije Republike razorene, kada je Vučićeva hobotnica još uvek živa, kada su ljudi zgađeni nepravdom i smradom koji je esenesovski režim ostavio za sobom, mi imamo, što reče Makijaveli, samo građansku vrlinu kao pogonsko gorivo kojim se možemo vratiti na početak
Četvoro nezavisnih članova REM-a primer su istrajnosti i građanske odgovornosti. Rodoljub Šabić je, čak, po izlasku iz prostorija REM-a, posle izricanja kazne Informeru, doživeo da ga esenesovci vređaju, udaraju rukama i nogama. Ali i to će, uskoro, biti gotovo
Vučić je pomilovao batinaše i Dijanu Hrkalović. Izborni pobednici treba da ukinu sultansko ovlašćenje koje jednom čoveku omogućava da se izmotava sa celim pravosudnim sistemom
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.