U prošlom broju "Vremena" Dejan Anastasijević je hladno i faktografski, uz mnogo uzdržavanja, ispričao šta se sve desilo i šta se sve nije desilo za šest meseci od kada su mu na prozor stavili dve aktivirane bombe, od kojih je jedna eksplodirala. Onda je nastalo naglo uzbuđavanje (adv. Srđa Popović) među radikalima i njihovim saradničkim vezama, kojom prilikom je palo mnogo uvreda, kleveta i teških reči. Druga pomenuta strana, Jovica Stanišić i njegova nevladina organizacija SDB, nisu se, međutim, uzbuđavali: oni su po ko zna koji put uzeli bolovanje, kao i svaki put kad stvari zaguste
ŠOK I ZAPREPAŠĆENJE POSLE NAPADA: B. Tadić i D. Anastasijević
U ovakvim neprijatnim situacijama teške reči slabo pomažu. Posle prošlonedeljnog teksta Dejana Anastasijevića („Ko mi je stavio bombe na prozor“; „Vreme“ br. 876 od 18. oktobra), nastalo je ono što Piroćanci lepo zovu „nož vadenje i majku psovanje“ u Srpskoj radikalnoj stranci i pratećoj medijskoj podršci. Tako nervozna reakcija („A zašto ste nervozni?“; Aleksandar Vučić kad ga pritisnu argumentima) ima svoje poreklo u već dovoljno objašnjenim vezama Srpske radikalne stranke i paravojnih formacija koje su ubijale i pljačkale u ratovima 1991–1999, a na koje je veze nedavno ponovo ukazao i tužilac za ratne zločine Srbije Vladimir Vukčević. G. Vučić gorko se žalio na „pritiske“ Haškog tribunala na Ljubišu Petkovića da sada svedoči o onome o čemu je 1993. otvoreno govorio za medije kao glavna operativna veza između prof. dr Vojislava Šešelja, Državne bezbednosti i Vojske, a u poslovima slanja radikalskih dobrovoljaca na ratišta još od 1991. Jeste Ljubiša bio u svađi sa Vojom, ama su se pomirili, nego Tribunal to nikako da shvati, kaže Vučić. E, sad: kakve sve to ima veze sa Dejanom Anastasijevićem?
Ima, jer da nema – radikali bi ćutali. Nego, idemo redom, hronološki.
Pre svega, u svom svedočenju pred Tribunalom u Hagu, a na suđenju Slobodanu Miloševiću (oktobar 2002), Dejan Anastasijević citirao je izjave Vojislava Šešelja, date u itervjuima, da je svoje dobrovoljce slao na ratišta po nalogu Jovice Stanišića i Franka Simatovića. Tada prof. dr Vojislav Šešelj još nije bio na optužnici, pa se preko toga prešlo, da bi se Voja setio tek u knjizi ZločinačkipapaikurvadelPonte ili kako se to već zove – kad je bilo kasno.
Kad je Dejan Anastasijević u svom članku od prošle nedelje naveo da je gđi Jadranki Šešelj Tribunal uskratio posete bez nadzora jer je nosila spiskove svedoka optužbe za Beograd, nastalo je uzbuđavanje. Taj tekst izašao je 18. oktobra, a već u vikend dvobroju „Pravde“ (20–21. oktobar) Jadranka Šešelj najavljuje „Tužiću tog psihopatu“, tj. Dejana Anastasijevića: „Taj čovek me je predstavio kao nekog teroristu… Strašno je šta taj čovek radi zbog publiciteta“ i u tom pravcu, jer da je tako ugrozio njenu decu; kao da je Jadranki pukla bomba na prozoru zbog Dejana Anastasijevića. Tome se pridružila i neizbežna „TV Alapača“ iz istog broja „Pravde“: „Pošto policija nije uspela da reši bombardovanje stana novinara-policajca, on je to rešio sam. To mu je Voja preko žene poslao kašikaru da ovaj ne bi pušikario na sudu.“ Pa su onda Dejan Anastasijević i Miloš Vasić izjednačeni iz nekog razloga sa Oliverom Dulićem kao kandidati „za dugogodišnju vremensku kaznu“, jer da se „sva trojica“ „sada nalaze na ivici Anastasijevićevog simsa za koga se pokazalo da nije tako siguran“, ali nema veze – „potrebna im je stručna lekarska pomoć… U zatvorskoj bolnici“. Lepo, odmah nam je lakše: nismo zlikovci, nego psihopate, sva trojica.
Za „Anastasijevićev sims“ znamo od aprila da „nije tako (a kako „tako“?) siguran“ i upravo o tome je reč – o bombama, a ne o zatvorskim bolnicama.
Odmah u četvrtak, kad je „Vreme“ izašlo, Aleksandar Vučić je sa uobičajenom rutinski hinjenom indignacijom izjavio da će „Jadranka Šešelj u najkraćem roku podneti tužbu protiv Dejana Anastasijevića i lista ‘Vreme’“, koristeći uobičajene ružne reči kao što je „ološ“. Kraj jedne vesti o tome iz „Pravde“ malo zbunjuje, jer glasi: „Generalni sekretar SRS kaže da bi Sekretarijat ponovo po nalogu tužilaštva doneo odluku da supruga i porodica nemaju pravo da posećuju Vojislava Šešelja.“ Da li je Sekretarijat doneo odluku? Ili bi je doneo, ako već nešto? Uostalom, kao što ćemo videti, to je nevažno, osim što je nepismeno i nelogično. Uzgred, izveštaj o toj konferenciji za štampu od četvrtka pojavio se na veb-sajtu SRS-a u petak, ali je već u subotu bio sklonjen i nema ga više: pojela maca.
Da je došlo do neke smetnje u saradničkim vezama postalo je jasno u ponedeljak 22. oktobra uveče u jednoj emisiji na TV Most u kojoj je gostovao narodni poslanik SRS-a Zoran Krasić, od ranije poznat čitaocima. G. Krasić je tada rekao da je 19. septembra 2006. Sekretarijat Tribunala u Hagu doneo odluku da Jadranki Šešelj zabrani posete bez nadzora Voji Šešelju, jer da je ona prilikom njihovog prethodnog takvog susreta odnela u Beograd spisak od osam svedoka optužbe, među kojima su i Dejan Anastasijević i Jovan Dulović, obojica novinari „Vremena“. Voja Šešelj se žalio, tvrdeći da nikakav zvanični spisak svedoka još ne postoji, a sudsko veće je u svojoj mudrosti tu odluku onda ukinulo. Toliko o posetama i spiskovima.
Jedini odgovor one druge ekipe koju je Dejan Anastasijević u svom članku pomenuo, Stanišićeve, bio je predvidiv: „Kurir“ je u utorak 23. oktobra objavio da je Stanišić teško bolestan i na VMA – kao i obično. Na temu krajnje neprijatne koincidencije o kojoj Dejan Anastasijević piše – da mu je bomba pukla baš nekako kad su Stanišićevi advokati obavešteni da će on biti svedok protiv njega, Jovice, a on, Dejan, nije bio obavešten – ni reč nigde. Nevladina organizacija Jovice Stanišića, SDB, očigledno je pametnija od aparata SRS-a, pa ćuti, dok ovi balegaju o „pravim i verbalnim bombašima“, pri čemu je Dejan Anastasijević „verbalni bombaš“ kome je prava bomba pukla na prozoru.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Kakva su bila očekivanja građana 2001. i kakva mogu biti 2026? Šta spaja ondašnju političku realnost sa današnjom? Zbog čega su organizovani kriminal i sistemska korupcija i dalje među najvećim problemima Srbije? Šta je najvažnija politička zaostavština prvog demokratski izabranog premijera? Koliko na njegovom primeru može naučiti vlada koja dolazi posle naprednjaka
Intervju: Ivan Vujačić, ekonomista, bivši ambasador u SAD, predsednik upravnog odbora Fondacije Zoran Đinđić
Nije Đinđić sam mogao da transformiše Srbiju. Rečenica koja kaže “s njim bi bilo drugačije, a sada je sve gotovo” jednostavno je defetistička. Ako toliko poštujete Zoranovo delo, uradite ono što bi on uradio – borite se sada, verujte u sebe i nemojte da posrnete i odustanete
Prošle godine je delovalo da bi neki delovi tužilaštva i pravosuđa mogli da se probude baš kao što su studenti tražili na početku svoje pobune. Režim nije sedeo skrštenih ruku i sada želi da ih sve koji su “digli glavu” eliminiše na “zakonit način”, ali i da spreči da se naprednjački velikaši pojave pred sudom
Poseta misija Evropskog parlamenta za utvrđivanje činjenica
Od “ne pada mi na pamet da gubim vreme” do “primiće vas šef diplomatije”, od optužbi da je svaki poslanik koji trči u susret delegaciji Evropskog parlamenta “poslušni podanik”, do najave da će se skoro svi predsednici poslaničkih grupa pojaviti na sastanku, kako god to posle objasnili svojim biračima
Šešeljev četnički projekat devedesetih bio je pokušaj institucionalizacije četničkog identiteta u politici. Sa šubarom i kokardom ostavio je dubok trag na političkoj kulturi. U tome je, doduše, uspešniji ipak bio Vuk Drašković. Zapravo, dok su se Vuk i SPO brendirali kao četnici iz filmova Veljka Bulajića, Šešelj i ekipa (u kojoj je bio i Vučić) brendirali su se na osnovu najstrašnijih priča o četničkom pokretu: velika Srbija, zarđale kašike i sto Muslimana za jednog Srbina
Saopštavanjem prvih tačaka programa – da se narodu vrate otete pare – studenti su izabrali popularne teme da njima započnu finalnu pripremu za izbore. Ona će biti mahom tiha i dalje od očiju javnosti, ali je najvažnija
Zašto Vučić iz Abu Dabija kaže da će „blokaderi“ ako dođu na vlast „silovati žene“ i „jahati popove“? Zato da sablazni i odvuče pažnju od koncerta Ane Bekute u Čačku teškog 40 000 evra dok Čačani plaćaju hodanje trotoarom
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!