Kršenje zakona o oglašavanju
VERA DIDANOVIĆ: Gospodine Tijaniću, hoćete li nam reći nešto o kršenjima Zakona o oglašavanju, svi nacionalni programi u Srbiji krše taj zakon? Da li ste imali neke sankcije zbog toga i da li nameravate da to radite i ubuduće?
ALEKSANDAR TIJANIĆ: Vidim da biste vi ovaj posao takođe bolje radili od mene, budući da uzimate tu tvrdnju kao zdravo za gotovo, mislim kao istinitu.
VERA DIDANOVIĆ: To je zvaničan podatak nadležnog organa.
ALEKSANDAR TIJANIĆ: E dobro. Znači, dve stvari su vezane za te prekršaje. Prvo, od svih nacionalnih emitera, mi imamo najmanje prekršaja. Drugo, 99 posto tih prekršaja vezani su za reprizu serija, jer je, po tadašnjem zakonu, u špicama tih serija mogao da se reklamira onaj deo privrede koji je sponzorisao tu seriju. I mi sad treba da sečemo špicu i da je bacamo ili da je pokrivamo crnilom? Videćemo šta ćemo da uradimo. Možda ih treba pokrivati crnilom i tako sprečiti tu neverovatnu grešku da imamo najmanje prekršaja.
A druga je stvar što su, saopštavajući to, neki faktori prvo stavili RTS.
Prema tome, mi najmanje kršimo zakon. Nastojaćemo da to svedemo ispod pet prekršaja na godinu i svi prekršaji potiču iz starijeg vremena.
Ono što sam hteo da kažem vezano za posao, a niste me pitali, možda i nećete, pa ne bih rizikovao, mi smo od dolaska morali pet godina da se borimo protiv mitova, svi moji saradnici i ja. Prvo je mit da se mi bavimo komercijalizacijom programa javnog servisa. To je tako netačna optužba da ja neistinitiju nisam čuo. Jer, kada uzmete deset naših najgledanijih programa, broj jedan je Dnevnik. Tri stotine dana u godini Dnevnik je najgledanija srpska emisija. Mi smo jedan od tri evropska javna servisa sa najboljim rezultatima. U Hrvatskoj poslednjih meseci jedna televizija sa svojim dnevnikom prešla je HRT i HRT ima silazeći trend, a mi imamo trend rasta. U Hrvatskoj su dali, ja mislim, tri nacionalne frekvencije, a u Srbiji je neki pametnjaković, pretpostavljam ne svojom voljom nego uticajem feničanskog znaka štampanog na papiru sa mnogo nula – ne znam da li razumete tu igru reči – dao pet frekvencija tajkunima i ostalima. Oteo nam Treći program, prodao ga tajkunu, uselio nasilno Skupštinu na Drugi program, oteo nam praktično Drugi program, i mi smo svedeni na jedan program.
Taj jedan program je u 2009. godini imao gledanost 5,5, Pink je imao pet. U 2010. do početka aprila RTS gledanost 6,7, a Pink šest. Treći je Foks sa 2,5, četvrti B92 sa 1,8.
Druga emisija po gledanosti je naša Slagalica – 365 dana je u prve četiri emisije. To je neverovatan rezultat. Onda dolaze naše serije, sportski program, filmski program… Ako imate „Da možda ne“, „Svedoka“, ako imate „Upitnik“, ako imate „Šta radite bre“, šta je od toga komercijalni program? Petnaest naših emisija, nijedna ne spada u klasičan – Žikina šarenica, Jutarnji program, Beogradski program – šta je tu komercijalni program? Šta je tu rijaliti šou? Šta je tu španska serija koju ne prikazujemo? Šta je tu folk muzika koju ne prikazujemo?
Postigli smo ovaj rezultat našim programom koji je daleko od komercijalnog. Mi ćemo ovu godinu izgubiti, ja mislim zato što neko dresira Srbe za sledeću generaciju idiota i prikazuje oko jedanaest sati dnevno „farmakologiju“. Znači, mi smo podvrgnuti farmakološkom eksperimentu, namerno, svesno. To odgaja ukus i to odgaja sledeću političku klasu glasača za nešto drugo nego za ono što mi držimo da se kreće negde u normali. Ali to je pravo komercijalnih televizija. I mi se nećemo boriti protiv Farme dajući Farmu na kvadrat.
VERA DIDANOVIĆ: A nagradne igre?
ALEKSANDAR TIJANIĆ: Ja vidim da ste vi jako dobro obavešteni. Kad me već pitate o nagradnim igrama, nijednu nagradnu igru RTS nije organizovao, ako govorite o SMS igrama, niti ima zakonsko pravo. A vi se raspitajte ko organizuje, na čiji račun ide novac i tako dalje. Jesmo li ovo raščistili?
DAMIR ŠIMIĆ:
Stanje izvan kontrole
Mi godinu i po dana imamo v.d. direktora, odnosno ovo je drugi, nakon što je Upravni odbor smijenio generalnog direktora Mehmeda Agovića i godinu i po dana se taj slučaj povlači po sudu. To umnogome otežava rad. U isto vrijeme, općinski sud ne želi deponirati potpis v.d. generalnog direktora. U tom smislu je stanje, možemo reći, zapravo potpuno izvan kontrole, da ne kažem očajno u tom menadžerskom vođenju jedne važne kuće kao što je javni servis.
Kad je u pitanju upravni odbor, to sam već spomenuo, mi imamo Upravni odbor od četiri člana koji je na prijedlog Regulatorne agencije za komunikacije, koja je nezavisno državno tijelo, nezavisno od vlade odnosno Vijeća ministara, iako u posljednje vrijeme imamo tendencije iz srpskih i hrvatskih stranaka da stave pod deku, da kažem i to vijeće, kako bi na taj način mogli uticati na izbor upravnih odbora, pa preko toga naravno na izbor direktora. Mogu i ovako, ali ne mogu na direktan način. Mogu predložiti svoje ljude stranačke, pa ih preko natječaja koji Regulatorna agencija za komunikacije raspisuje i potvrde od osam kandidata, a četiri se biraju u državnom parlamentu, mogu ih na takav način dovesti u upravne odbore javnih emitera.
Naš bivši generalni direktor, koji je smijenjen, pa jednom vraćen, pa ponovo smijenjen, pa se ponovo žalio – imao je problem sa Upravnim odborom. Oni su, prije tri godine, kada su izabrani, smanjili ovlasti generalnog menadžera radio-televizije. Ograničili su mu poslovanje, tako da je za svaki ugovor veći od deset tisuća maraka, znači pet tisuća evra, morao imati dozvolu Upravnog odbora. Taj novac za televiziju je, moram reći, mizeran. Svi znaju ovdje koliko košta bilo koji program, da ne kažem jedan ozbiljniji reporterski put u Evropu košta više od toga.
Nakon toga su slijedili i razni drugi problemi, različita mišljenja između menadžera i Upravnog odbora i tako dalje. Ne mogu vas previše uvlačiti u to jer vam neće biti toliko zanimljivo.
DRAGUTIN LUČIĆ:
Od finansijske do programske nezavisnosti
Naravno da su privatne televizije, pa i tisak, dio pisanih medija koji ima određene finansijske i ekonomske interese u elektroničkim privatnim medijima, već izvjesno vrijeme na putu da objasne da bi Hrvatska radio-televizija kao javni servis trebala biti lišena dijela kolača koji se tiče komercijale. Međutim, ni novi zakon, odnosno Nacrt koji je sada u javnoj raspravi – rasprava je prilično burna i iznenađujuće dobra – pokazuje da to neće biti baš tako, mada su svi u Hrvatskoj, pa i mi u Hrvatskoj radio-televiziji svjesni da u određenim aspektima imamo privilegirani status na tržištu, odnosno da imamo neku vrstu monopola. Odnosno, mi možemo ponuditi u izvjesnom trenutku dampinške cijene koje onda naravno ugrožavaju realnu vrijednost usluga i ugrožavaju, naravno, privatne elektroničke medije.
Dapače, i stajalište je EBU-a da javni servisi moraju biti, radi svoje stabilnosti, finansirani potpuno stabilno iz javnih sredstava i da dio svojih prihoda moraju ostvarivati i na komercijalan način. Tu sam čuo niz primjera kako se finansira, šta bi bilo dobro, šta ne bi bilo dobro. Za Hrvatsku sigurno ne bi bilo dobro da se pređe na budžetsko finansiranje Hrvatske radio-televizije. Njenu ekonomsku stabilnost jamči i to da je gotovo nepromenljivo, a to je vrlo teško mijenjati, da je određeno da, recimo, u ovoj godini hrvatski građani mjesečno plaćaju jedan i po posto prosječne plaće u Hrvatskoj kao pretplatu za Hrvatsku radio-televiziju. Ostalo je, rekao sam – 1,15 do 1,20 posto, možda i više, ostvaruje se kroz ekonomsku propagandu. I to je onaj osnovni kolač kojim mi raspolažemo u godini dana. Isto je, tu sam čuo veliki problem, jer su defakto plaće barem u prošloj godini prešle 50 posto naših prihoda, odnosno ne samo plaće, nego i honorari. Mi imamo i puno zaposlenih i puno vanjskih suradnika.
S jedne strane, tu neovisnost nam jamči ovaj stabilan prihod, pogotovu javni prihod, i s druge strane jamči nam ga dosadašnji zakon. Neke promjene su predviđene i bojimo se da politika kroz nadzorni odbor koji bi trebalo biti tijelo koje će kontrolirati finansije na Hrvatskoj radio-televiziji, ali i birati direktora, da defakto politika na mala vrata ponovo ne preuzme u dobrom dijelu upravljanje Hrvatskom radio-televizijom. A kod nas kad se kaže politika, uvijek se kaže ili vladajuća stranka ili vladajuća koalicija.
Za sada ono što jamči nekakvu uređivačku neovisnost – naravno, ja sam se i u početku ogradio, uvijek ima političkih utjecaja i biće – ali sad se to događa na jedan rafiniraniji način i barem su zakonski na neki način ograničeni – to je programsko vijeće koje sastavlja po paritetnoj osnovi kompozicija i pozicija. To vijeće ima jedanaest članova i polovina se mijenja svake dvije godine, odnosno svake četiri godine i to ispada da svake dvije godine dolazi novih pet ili šest članova. To znači da otprilike dvije godine oni koji su skloniji vlasti imaju šest članova, a da onda u slijedeće dvije godine oni koji su skloniji opoziciji imaju šest članova.
Naravno da sadašnje vijeće, s obzirom na svoje sponzore, ne može izabrati glavnog ravnatelja HRT-a. Sutra će ga birati i treći put. Ja prognoziram da ni tada neće uspjeti. Naravno da ta situacija daje velike argumente određenim političkim interesnim skupinama da vele – zakon je loš, iako je to zakon koji ima najduži staž od sedam godina – i da kažu: mi moramo nešto mijenjati. Ta promjena i opasnost se ogleda u nadzornom odboru. Niko nema ništa protiv toga da neko nadzire takav veliki novac na Hrvatskoj radio-televiziji, mada to čine i stalna državna revizija i inspekcija. Oni su tu non-stop. Oni ne izlaze iz naše kuće. Ali je vrlo opasno da nadzorni odbor koji je prema sadašnjem prijedlogu stvarno nadzorni, a ne upravni odbor, istovremeno ima pravo birati direktora a da po nekim prijedlozima taj nadzor ima biti većinski postavljen od vladajuće koalicije. To znači da se defakto preko nadzornog odbora bira direktor koji onda predlaže programskom vijeću i sve ključne ljude na Hrvatskoj radio-televiziji, pa i programske ljude, pogotovu glavne urednike u pojedinim segmentima i naravno šefa glazbene proizvodnje. Mi imamo isto tako i veliki orkestar, da ne pričam sad dalje. I to onda otvara i traži da se kod nas u javnosti taj oprez poveća.
Javne rasprave koje se vode vrlo su dobre, za mene iznenađujuće dobre. Različiti slojevi društva, a pogotovu intelektualni, imaju velike rezerve prema mogućnosti da politika ponovo pretvori hrvatsku javnu televiziju u državni servis.
Naravno, ja sam tu čuo za poteškoće koje imaju drugi servisi u regiji, koji trebaju pomoć države. Međutim, ta pomoć je dvosekli mač. S jedne strane, ona vam može pomoći u određenom kriznom trenutku, ali u slijedećem, ukoliko nemate čvrsta jamstva da vam se ta pomoć neće uskratiti zato jer niste simpatični recimo ministru kulture ili ministru finansija, i vaša vjerodostojnost može doći u pitanje.
Mi se zato i bojimo ovako radikalne koncepcije nadzornog odbora, koji bi na neki način mogao finansijski kažnjavati ili ugrožavati one koji se bave finansijama onda kada im se ne bude sviđao program. Utoliko mislim da sadašnji zakon koji nije savršen, uz neke promjene može funkcionirati dalje. I ono što ja mislim za sve zemlje u ovoj regiji – da je vrlo važno imati vrlo, vrlo dobre zakone, bolje nego što ih ima zapadna Evropa, zato jer je kod njih jedan vid demokratske kulture nešto viši, pa usudio bih se reći puno viši nego kod nas i nema toliko radikalnih pritisaka na medije, pa ni na javne medije kao što je to na području jugoistoka Evrope.
U tom pogledu, s jedne strane, finansijska neovisnost javnog servisa i, s druge strane, njegova relativna politička neovisnost su jamstvo nekog nepristranog, visokograđanskog, kao što je kolega rekao, informiranja, jer privatni servisi, pokazalo se to i u Hrvatskoj, jednostavno nisu sposobni obaviti takav posao.
Najnovija istraživanja koja je uz pomoć UNESKO-a proveo Institut za medije Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu pokazao je da Hrvatska radio-televizija u odnosu na sve privatne servise koji postoje u Hrvatskoj, pokriva 80 posto javnih sadržaja. Prema tome, ono šta je najvažnije za građanina Hrvatske u ovoj ili onoj formi, da li dobro ili loše, pokriva Hrvatska radio-televizija – 80 posto prema 20 posto svih ostalih.
S druge strane, slažem se isto s kolegom, vrlo je važna gledanost. Znate, koncept privatne konkurencije je: pa, vi se bavite samo javnim sadržajima, imajte vijesti, imajte TV magazin, evropski magazin i tako dalje, a ostalo ćemo mi. Ne, ja mislim da je naša zadaća da informiramo, druga zadaća je da poučavamo i treća zadaća da zabavljamo, ali da ne zabavljamo na ovaj „farmaceutski“ način o čemu je bilo riječi, nego da zabavljamo barem za jedan korak više nego što to barem do sada pružaju privatni servisi u našoj zemlji. U tom pogledu javni servisi po meni imaju budućnost, a pogotovu imaju budućnost zbog toga jer je tiskano novinarstvo u Hrvatskoj u totalnoj krizi, finansijskoj, pa da ne velim i moralnoj. Moj pogled prema vama, koji je, hajde recimo fragmentaran, ne poznam tako dobro stvari, govori isto u prilog ovoj mojoj tezi, jer i kod vas o tiskanom novinarstvu možemo govoriti o jednoj unutrašnjoj, čak da tako kažem, moralnoj krizi. Ne znam kako finansijski stoje najznačajniji tiskani mediji.
Prema tome, za male zemlje – ja držim da je Hrvatska mala zemlja, pa Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Srbija je nešto veća, ali još uvek u kategoriji ne tako velikih zemalja – javni servis je od krucijalnog značaja, pogotovu zato jer je mnoštvo institucija koje smo imali odranije ruinirano, slabo se probijaju u javnost, i javni servis na neki način jeste nešto što unormaljuje narod, odnosno na neki način priprema ga za jedan civiliziraniji i kvalitetniji i aristokratskiji život nego što ga ljudi žive danas.
Nastavak >> Javni servisi u regionu (3)
