Sabor je postao načisto državna stvar, i kao takav postavio nove rekorde. Međutim, na završnoj priredbi, iako je tu bio Predsednik, iako je tu bio Domaćin, sve teklo nekako kilavo, sve dok Sreten, koji tera kosu kontra Karić, nije đipio i postavio stvari na svoje mesto
Sabor u Guči, a ko je sumnj’o, nastavio da jača i napreduje. To se arlilo, ko što se na srpskom kaže, od zaranka do uranka. To se padalo i ustajalo, to se, opet srpski, iščevrljivalo i nameštalo, i opet i iz početka nastavljalo. Opšta ocena, organizatora, medija, učesnika, jeste da je ovogodišnji sabor prevazišao sve dosadašnje. A kako i ne bi, prvi put država preuzela brigu o njemu, domaćin bio ministar kulture, i podrazumevajućih medija, Dragan Kojadinović, sabor dobio i specijalnog promotera slavnog prezimena, stigle hiljade Slovenaca, stotine hiljada domaćih domaćina, bio Bogoljub, bio Sreten, pa Karić, bio predsednik Tadić, bio Senta, bilo ličnosti još, najavljeni Koštunica Voja nije bio, Guči pretpostavio Belanovicu, u kojoj je, za odmora, iz prve ruke, spozn’o kako ćera akademik Bećković.
Malo je reći da je sve bilo svetski, promoter Kjara, sa j, Čaplin, koja je snimila film koji će, kako su mediji izvestili, ponuditi svim svetskim televizijama, došla i na srpskom, opet citat, rekla, Živela Guča, i nastavila da uz osmeh igra uz zvuke trube koje su bile svuda oko nje. U subotu, kad su stigli promoterka i domaćin, kad je sve dostiglo, kaže li se, usijanje, tačno u ponoć, bio ponoćni koncert, u prvim noćnim satima nedelje, o čemu se ćutalo do nedelje kasno popodne, desilo se i prvo ubistvo u Guči, Srbin iz Čačka je, novinski citat, nasmrt izbo Srbina iz RS.
MIŠULAZADOMAĆINA: Ali ajmo na trube. Nedelja, prepodne, završni dan sabora. Ima ljudi, udara, ali većina zaklana prethodnom noći. U Domu kulture pres konferencija, kafa, rakija, pivo, orkestar udari MojMilane, domaćin Dragan Kojadinović nazva dobro jutro. Ministar odma’ uze da proučava materijal, konferansije, sa naročitim zadovoljstvom, pozdravi ministra, javi se predsednik Lučana Jolović uz tradicionalni pozdrav, Nadam se da ste svi ustali, pa reče da je prvi put posle 44 godine Vlada Srbije shvatila da festival treba da postane državna stvar, izrazi posebno zadovoljstvo što je domaćin sabora ministar kulture. Obavesti da je broj posetilaca veći za 30 odsto, u četiri dana pola miliona, najavi dolazak važnih državnih ličnosti, predsednika Tadića, predsednika Koštunice, jedan broj ministara… Javi se i direktor Doma kulture, zahvaljuje Ministarstvu i ministru, na tri miliona dinara, obavesti da je dragom gostu i ministru dodeljena zlatna plaketa, dodeli mu nešto u metalu, u lepom i prigodnom trenutku zamoli domaćina da se kaže. Ministar Kojadinović, novinarski, u’vati mikrofon sa dve ruke, Ovakve manifestacije moraju da imaju direktnu podršku države, ne može da se priča jedno, a radi drugo, ne misli da je uradio ništa posebno, već nešto sasvim normalno, zašto države u Guči nije bilo 44 godine, zato što se neki stide onoga što je naša kultura, zašto kad to ceni Evropa, eto, Slovenci su otišli u Evropu, prošetali se i vratili u Guču. On mora da kaže, da nije bilo opanka, šajkače i šljive, ne bi bilo ni nas, treba da se ponosimo.
Onda i drugi dobili reč, konstatovano da se ide dobrim putem, pohvališe se da su već prebacili na CD koncert Bobana Markovića od petka, prvi primerak ministru. Diže se Mišula Petrović, direktor čačanske televizije Galaksija, ne da je zabacio kosu načisto na desnu stranu, malne ko doministar, pohvali rad medija, baš srdačno, desnom, predade poklon. Bi i pitanja, pa novinara, kojih je akreditovano preko nekoliko stotina, jedna poslenica zapita kako se provela promoterka Čaplin, da li je častila muzičare. Predsednik opštine jašta nego odgovori, vidite kako se provela kad nije na konferenciji, i uputi na ministra koji je bio svedok. Mikrofon uze domaćin Kojadinović, izvrsno se zabavljala, i igrala, bila do pola dva i otišla na počinak, uklopila se, lepo je igrala na stolu, za svaku pohvalu, prirodna, neposredna, prijatno iznenađena svime… Pa bilo još silnih pitanja i silnih odgovora, i više nije bilo, program ide dalje.
SAMONAPRED: Defile učesnika krenuo, napred zastave, pa fijaker sa dva konja i domaćinom, pa orkestri, Vranje, Tubići, Surdulica, Slovenija, to sve duva, kolona trubača, ispred Slovenaca utrčala jedna sa suknju sa rese, pa to trese, pa to cima, idu Prekodolce, Bitola, Zlakusa, u trube ulaze kamere, aparati, kaže li se, mobiteli, Grdelica, Rti, Francuska, nemački orkestar sa svoja odela, trubači iz Guče, mladoženja na konju koji mlati zastava barjakom, eto i mlade, venac oko glave, i ona ga uzjahala, vode je dva konjovodca, na začelju frulaši, ima i guslar sa velike gusle, neke snaše, narod… Defile ode u gornju ulicu, pred Dom kulture se vratiše mladoženja, plus mlada, plus fijaker sa domaćinom. Koje vele simulacija narodne svadbe, bi juuu, poče direktan prenos, ponosna svekrva dočekuje mladu koja je na konju, mladi dadoše tepsiju, ova stade da baca neko zrnevlje, baci i tepsiju, opet bi ponosna svekrva, mlada siđe s konja, uhvatiše se u kolo, reče se jedan koji ima želje da pozdravi prijatelje, pa viknu, Poslušajte dragi moji, svi koji postoji…
SUVENIRA VAZDA: Za penzionere 10 odsto popusta
U Domu bi potpredsednik SPO-a, s poslanici SPO-a, Verkan Stevanović, samo što ode, eto ti lično Sretena Karića, ne da se izljubi s onim Mišulom, koji je pre no što je osnov’o svoju televiziju, a još pre nego što je, kad i država, počeo da se bavi saborom, bio ‘armonikaš. Da ne ometamo, ajd napolje, odasvud tuče, u glavnojulici, samo tezge, točionice piva proterane do igrališta, s druge strane reke. Vazdan roštilja, vazdan materijala, privesci, buklije, štandovi sa svecima, štandovi sa osveštanim flašama, pa štandovi sa Slobodailismrt asortimanom, štandovi sa komplet srpsku istoriju, sa Ratko i brat Radovan, a tek majice, a tek štampa, Sloba za govornicom, Pozdrav iz Haga, za penzionere deset odsto popust, pa univerzalne majice, pa tradicionalne JebešzemljukojaGučenema, pa opet univerzalne, Seveduva, Sevepije, Sevejaše, auGučisvesunaše, pa ponude još, podmetači, otirači, kofe sa, i bez, poklopci, druge prcalje. Šta tek reći za muzičku ponudu, i prošlo, i tekuće, i što će da bude. Ajde što će da bude, pilot projekat, Najlepšeotadžbinskepesme, izdavač veli da je projekat ponudio Novoj Srbiji, u pregovorima, udarna stvar, SamonapredVeljoSrbine. Ajmo, USrbiji, uSrbijisadjedrugaslika/ biranarodVeljupredsednika. Sveučinizasvojnaroddavišenebrine/ samonapred, samonapredVeljoSrbine…
Omladina, koje je sve više, koja se vraća tradiciji, van šatri, zauzela ulice, Spomenik trubaču, ono kafića, uključili trube na struju, pa to samo čini Dajgo, dajgo, dajgooo… I ne da ga daju, ne prestaju, razvaljuju. I šta ćeš, kad naiđeš to te, ‘oćeš-nećeš, savata, podigneš ruke, telo ti krene, poskočiš, zabaciš iz pet-ambalaže, streseš se, pa kad staneš da činiš to, da se trzaš, rasteš, propinješ, otresaš, načisto ušinjuješ. A tek kod Trubača eksplozija, sve ko pušteno s lanca, koje je tu penjanje, koje su to veštine veranja, zalivanja, prosipanja, naginjanja, padanja, gmizanja i ustajanja.
Preko puta Trubača restoran za ekskluzivne goste, sve sama kajla, sve samo držanje, nema improvizacije, zna se red, trubače samo gledaš, pogledom kazuješ želju, kad mrdneš rukom ko da si ih uključio na struju, kad ustaneš sve ima da ustane, kad digneš ruke, ima da krši, ima da se tera, ima da se baldiše i riknjava. Sve za vodič, sve za udžbenike.
Ima i onih koji se izmakli od centra, imaju lično teranje, stanu pred zvučnik, nagnu iz pet-ambalaže, pa kad okupe, čista zarada na trošku. U toj kategoriji i penzionerske posade, ‘odaju, zagledaju, zveraju, nađu prodavnicu, zaglabaju poneto, nađe se za pivo…
KADKRENEGONjANjE: Odmaklo podne, šta ima još, šta ima posle, pred hotelom Zlatna truba još ekskluzive, tu ministar domaćin, tu promoterka Kjara, u kratku suknjicu, ko u razgovoru, sa Sretenom u pantalonama Karićem. Od hotela pravo u centar, porta crkve, šatre ko šesnaesterac, kakav šesnaesterac, ko igralište, jedno igralište, jedna kafana, drugo druga. S obe strane staze, koja deli teritoriju, lonci sa svadbarskim kupusom, ogromni roštilji, nataknuta jagnjad i prasići… Kako tu bije, i to uživo, nema zabušavanja, nema zajebavanja, sedneš sa društvom, jagnje na sto, ali celo, na ražnju, pa kad staneš da deljaš, ruka o sto, muzika, pa kad krene, jeste srpski, gonjanje. Ne mora baš celo jagnje, može i porcija, kad uzmeš da ga žvaćeš, kad uzmeš da ga gutaš, pa kad dune oko tebe, ceo roj Ganci ženskog pola na stolu, kad to uzme da se penje, da ti igra pred očima, pa kad se ova tvoja digne, kad se ona popne, kad se ona zavrti, šta ćeš, i ti počneš da ga lomiš, da se načisto iščevrljuješ…
ZABUŠAVANJE: Predah od galame
Pred Domom kulture opšte kolo, ne zna se ko je kolovođa a ko igra keca, ali trese, tri napred, tri u mestu, udri, puste se, pa se uvate, ima goli, ima bosi, ima i oni što ko da nisu svoji, zalete se, preskaču igrače, igraju probijanke. Uvatilo i binu pred Domom, dohvatili se organizatori, kolovođa lično Mišula, tri napred, tri u mestu, samo čini juuuu. Uhvatilo i ulicu, ivičnjake, žardinjere, travnjake, to samo odapinje, to se, da l’ je srpski, nadtrubnjava.
Kad je ručku vreme, u Guču stiže i predsednik Srbije Boris Tadić, kao što je red prvo u lokalno sedište stranke. Odatle poš’o na takmičenje trubača, pa Gučom, svuda naišao na pozdravljanje, pa se i pozdravljao, bekendom, forhendom, šraubom, desilo se, kako je naša štampa zabeležila, da ga je neko opsovao, i da je predsednik lično rešio slušaj, stigao izgrednika, u’vatio, i rek’o mu da to nije lepo. Onda predsednik došao na igralište pred binu, tu opet bilo forhenda i bekenda i drugih pozdrava, bilo slikanja sa orkestrom iz Vladičinog Hana, bio srdačan pozdrav sa jednim PRESS poslenikom u veženoj košulji, predsednik stigao da kaže da je Sabor misija dobre volje, i to uzelo da traje, ali sa bine viknuše, Trubaču sviraj zbor, Tadić sede među svoje predsednike i poslanike okolnih opština, Kojadinović, presvučen, u sneg košulji, do ministra Naumova, Momir Bulatović u drugi red desno, ispred njega Sreten, koji kontra tera kosu, Karić lično.
Muški voditelj uvodno podviknu, Oglasi se, oglasi trubo dragačevska, dvesta trubača dunu SaOvčaraiKablara, ko nikad, pukoše topovski udari, zatrese se zemlja, sve ode u p. m. Voditelj najavi besedu domaćina, domaćin, ministarski, izađe u sakou, reče se iz glave, Gospodine predsedniče, Vaše ekselencije, dragi gosti, pomaže bog, i dobro došli u Guču. Reče i da je Vlada prvi put pomogla Sabor, da je to pravi put. Rekao je još, pa je rekao, Ovo je, dakle, seoska, ovo je dakle, svetska, a ne seoska, manifestacija, i zato Guči u budućnosti moramo da poklonimo više pažnje. I završio besedu, Ali ovde najbolje govore trube i zato otvaram takmičarski deo Sabora. Hvala svima i uživajmo do jutra. Počeše da se predstavljaju orkestri, izvorna pesma plus čoček ili kolo, ustade, i ode, moglo je i veliko slovo, domaćin Karić se protegnu i izviri na desnu stranu, ustade, i ode, i Tadić sa svojima. Ide takmičenje, ali atmosfera nekako mrtva, tek poneki od onih preko nekoliko stotina akreditovanih novinara zna da se ponaša, to se dohvatilo po dvoje-troje, oplelo, usitnilo. Tek kad se Sreten diže iz prvog reda, kad mu ga on dade, uhvati i masu, kad se to raskomoti, kad se to raspomami. Udari kiša, prekide se takmičenje, to baš rashladi publiku, nagrnu u prostor za zvanice, kad to poče da ga lomi i da mu ga daje, nasta opšti pičvajz, policija jedva odbrani binu, takmičenje se nastavi, završi, da kažemo i da je najbolji orkestar Feata Sejdića, prva truba Veljko Ostojić iz Zlakuse.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Zašto između prevaziđenog režima i promena ne postoji ništa treće? Na šta režim misli kada kaže da brani Srbiju? Zbog čega je nesalomiv Studentski pokret? Ko ima znanje i pravo iskustvo, a ko vođu bez dana radnog staža van politike? I zašto studenti pobeđuju
Izbori 2026: Od studentske pobune do odluke na biralištima
Posle gotovo dve godine protesta, stotina prepešačenih kilometara, hapšenja, progona i nezabeležene društvene mobilizacije, Srbija izlazi na izbore koji bi mogli da označe kraj jedne političke epohe. Sociološkinja Marija Babović kaže za “Vreme” da nada u promene nije bila toliko velika još od 5. oktobra 2000. godine, ali upozorava i na opasnost da se, ukoliko promene izostanu, zemlja suoči sa još tvrđim autoritarnim režimom
Intervju: Tihomir Stanić, glumac na Studentskoj listi
Njihovo jedino oružje sada su mediji koje kontrolišu: kao, mi nemamo program, što nije istina; kao, mi ćemo izdati nacionalni interes, što nije istina. Jedan od argumenata im je i to da se plašimo da izađemo na debatu sa Vučićem. Oni ne razumeju da im je to kazna. To je kazna Aleksandru Vučiću, koji je 14 godina vodio isključivo monolog. Četrnaest godina on nikome nije omogućio nikakvu vrstu dijaloga, a sada bi da bude nagrađen ili pomilovan mogućnošću da s nama razgovara. E pa, neće moći. To što je posejao sada žanje
Ovi izbori nisu izbori o članstvu Srbije u Evropskoj uniji, Kosovu i Metohiji, gej brakovima, poreskoj politici ili bilo kom drugom pojedinačnom političkom pitanju. Iako stranke na marginama političke moći pokušavaju da nametnu ove teme, u središtu predstojećeg političkog izbora nalazi se mnogo jednostavnija dilema: promena ili očuvanje postojećeg poretka. Već duže od godinu dana, istraživanja pokazuju da je to osnovna dilema koja se nalazi na glasačkom listiću
U RS se za izbore u Srbiji prijavilo 19.800 osoba, koji će moći glasati na 28 biračkih mjesta. Ostaje nepoznato koliko će ih 25. oktobra preći Drinu i glasati u Srbiji. U svakom slučaju ne vjerujem da su glasači iz Republike Srpske ti koji će odlučiti pobjednika izbora u Srbiji. Realno, glasači iz Republike Srpske na malo toga mogu uticati, ali izgleda da su simbolički veoma važni i Vučiću i opoziciji
Predizborna hapšenja zbog tobožnjeg „rušenja države“ svedoče o panici režima. Loša vest za njih je – ne mogu da uhapse ceo narod koji je rešio da se odbrani od naprednjačkih batina i izborne krađe
Obruč koji oko Ćacilenda steže Studentska lista sve je uži. Jer sve je više razmađijanih ljudi koji lažnog proroka vide kao ono što jeste: uličnog opsenara koji zavađa Srbiju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.