Sećate li se DOS-a

2000, godina jedanaesta
Godina kada smo im vidjeli leđa

Željko Ražnatović Arkan ubijen je 15. januara 2000. u hotelu Interkontinental: čitav tiraž „Vremena“ sa obimnim dosijeom o najmoćnijem mafijaškom šefu u regionu i globalno poznatim srpskim paravojnim komandantom rasprodan je za manje od dvadeset četiri sata.

„Na svaki način za Željkom Ražnatovićem Arkanom ostaće velika rupa u policijsko-vojno-državnom, poslovnom, kriminalnom, estradnom i sportskom establišmentu Srbije. Popunjavanje tih rupa moglo bi biti dugo, dramatično i bolno. A na majku svih pitanja – a ko je ubio Arkana – ima za sada samo jedan pouzdan odgovor: isti takvi kao i on“, piše u broju 472.

Da takvih ne manjka, zna se od početka protekle decenije. Pored kriminalaca većeg i manjeg ranga, u plaćenim likvidacijama – „sačekušama“ – ubijeni su 1997. vršilac dužnosti ministra unutrašnjih poslova Radovan Stojičić Badža i generalni sekretar Jugoslovenske levice Dragan Todorović Kundak, a svega petnaestak dana nakon Arkanovog, uslijedilo je i ubojstvo ministra obrane Pavla Bulatovića…

U takvoj atmosferi, potpuno međunarodno izolirane i kriminalizirane vlasti u Srbiji pripremaju redovne lokalne i izbore za savezni parlament. Osim u sopstvenu kandidaturu za predsjednika SR Jugoslavije, Slobodan Milošević se uzda u kampanju „Obnove i izgradnje“ porušenih infrastrukturnih objekata za vrijeme NATO bombardovanja, represiju i – totalnu medijsku kontrolu. Konstatacija iz broja 479:

„Režim koji funkcioniše u vakuumu nedovršene države, svoju nervozu preliva u proizvodnju sukoba, pogroma, misterija, afekata i besa. U interesu javnosti, mira i razložnosti moraće ipak na to da se kaže samo jedna reč. Dosta!“

U proljeće 2000. i „Vreme“ je na udaru zloglasnog Zakona o štampi po tužbi ministra kulture Željka Simića i, potom, JUL-a iz Požarevca. Spasa nema: za redakciju nije pitanje da li će biti osuđena, već samo koliki će biti iznos kazne. Odgovori stižu dva sata nakon postupaka koji isto toliko traju – 25.000 njemačkih maraka, ogroman novac u to vrijeme.

Za izbore zakazane 24. septembra 2000. priprema se i opozicija. Uprkos potpuno neregularnim uvjetima, nema ni riječi o bojkotu, nego samo o udruživanju, pa uz izvjesnu podršku sa Zapada nastaje Demokratska opozicija Srbije. Posebno važnu ulogu ima Otpor. Djevojke i mladići – članovi ove organizacije – uglavnom nezavisno od DOS-a, iz dana u dan organiziraju razne nenasilne akcije protiv režima; simbol im je stisnuta šaka. Privođenja i policijsko maltretiranje ove omladine, ogadiće u javnosti više nego išta drugo Miloševića i njegove trabante. Broj 491:

„Od početka režimske kampanje protiv Otpora, glavni pozdrav po trgovima postaje stisnuta pesnica, ma šta to sad značilo i ma kako ko to doživljavao.“

Ubrzo iz DOS-a – koalicije od devetnaest članica – istupa Srpski pokret obnove, nezadovoljan udjelom u poslaničkim i odborničkim kvotama. Međutim, lider stranke Vuk Drašković ponovo je meta atentata i ponovo preživljava pukim čudom: kako je kasnije rasvjetljeno, na njega pucaju i lakše ga ranjavaju pripadnici Jedinice za specijalne operacije Državne bezbjednosti, 15. juna 2000, u Budvi.

„Izgleda da se ipak ne igra u pare, nego u glave“, piše „Vreme“ u broju 494.

Predsjednik Demokratske stranke Zoran Đinđić daje atmo-sferu i ton predizbornoj kampanji opozicije. No, pobjeda ili poraz zavisi od Vojislava Koštunice, lidera Demokratske stranke Srbije i kandidata DOS-a za predsjednika SR Jugoslavije, jedinog političara sposobnog da porazi Miloševića. „Vreme“ od nastanka podržava sve demokratske kandidate i opcije protrežima, ali nikad tako otvoreno i direktno kao 2000. Broj 502:

„Srbi nemaju preča nacionalna posla no da jednom pobede Slobodana Miloševića. ‘Vreme’ će iz tih razloga podržavati kandidaturu Vojislava Koštunice. Smatramo da je on u ovom trenutku najbolji protivkandidat.“

No, da li će izbori uopće biti održani? Režim još jednom pokazuje da ne preza ni od čega – Ivan Stambolić, bivši predsjednik Predsjedništva Srbije i oštar kritičara Miloševića, nestaje bez traga 25. avgusta 2000; tri godine kasnije saznaće se da su ga oteli i ubili pripadnici JSO-a.

„Red krvi, red otmica najpouzdaniji je način da se izazove nesigurnost građana, samim tim i politička nestabilnost koja ovde – očigledno – predstavlja poželjan politički ambijent“, piše „Vreme“ u broju 504.

Na izborima od 24. septembra 2000. ubjedljivo pobjeđuje DOS u svim gradovima u Srbiji i, što je još važnije, Koštunica na predsjedničkim izborima. Milošević, međutim, odbija da prizna poraz. Paralizirana protestima i štrajkovima uslijed toga, zemlja djeluje kao da je na pragu građanskog rata. Ogroman miting u Beogradu Petog oktobra pretvara se u nasilno obaranje režima – Milošević je konačno primoran da odstupi. Nitko iz redakcije dana ne izostaje sa ulice, svi po običaju „izvještavaju sa učestvovanjem“. Broj 510:

„U četvrtak 5. oktobra odigrao se klasični istorijski spektakl koji je zahvatio čitavo društvo, sve institucije i svakog pojedinca. Pesme i proklamacije, marševi i opsade, sukobi na ulicama i u institucijama, bedževi i slogani, blokade i štrajkovi, peticije i saopštenja, juriši i požari, srčanost, egzaltacija, poneki linč, tri nesrećne smrti, nešto pljačke i poneko divlje razaranje. Prevrati nose i takve stvari.“

Dok se čisti staklena srča i olupine automobila sa beogradskih ulica, redakcija se presabira. Za sve je Peti oktobar klimaks dosadašnjeg rada, ali i kraj perioda u kome je „Vreme“ nerijetko istovremeno igralo ulogu i nezavisne novine i opozicije. Vjeruje se da će u budućnost biti manje teških izazova, te da će profesionalnost i objektivnost konačno početi da se cijene; vjeruje se da ćemo konačno doći u poziciju za koju se borimo od prvog broja – da samo radimo svoj posao.

Ne baš u potpunosti, ali „Vreme“ ponovo greši.

2001, godina dvanaesta
U znaku vuka na crvenoj beretki

Zoran Đinđić formira vladu početkom februara 2011; na parlamentarnim izborima u Srbiji, u decembru prethodne godine, DOS osvaja dvotrećinsku većinu. Međutim odnosi unutar Vlade sačinjene od osamnaest članica puni su surevnjivosti i jeftinog politikanstva, a da sve bude još gore, narod ima ogromna očekivanja nakon mračne decenije ratova, sankcija, devastacije ekonomije i općeg osiromašenja.

„Treba nam novi socijalni konsenzus, odlaganje svih sporova i sukoba, zavrtanje rukava, uvođenje reda. Vreme štednje i žrtava nije prošlo. Razlika je u tome što to danas činimo za budućnost svojih porodica i naše zemlje, a ne zarad bolesne politike i privilegija vlastodržaca“, piše Đinđić u autorskom tekstu, broj 533.

„Vreme“ ima razumijevanje za nove vlasti, ali ne i za njene populističke i dnevnopolitičke demagoške poteze. Također – da bi osujetilo klimu novog jednoumlja – objavljuje iz broja u broj intervjue sa nosiocima bivšeg režima, uključujući i Miru Marković.

Upravo dramatično hapšenje njenog supruga Slobodana Miloševića u kome učestvuje i JSO izazva prvu veliku krizu u Vladi. Okončana je saglasnošću svih članica DOS-a da bivši predsjednik mora odgovarati pred sudom u Beogradu zbog malverzacija u vezi sa državnim budžetom. U redakciji nema likovanja. Broj 535:

„U nedelju, 1. aprila, oko 4.35, istražnom sudiji u Centralnom zatvoru u Bačvanskoj ulici u Beogradu predao se čovek koji je svojim odlukama, svojim postupcima i svojim mitom presudno uticao na tok tragičnih zbivanja u proteklih trinaest godina.“

Hapšenje Miloševića puki je izgovor za njegovo izručenje Haškom tribunalu – bez ispunjavanja tog uvjeta nema normalizacije odnosa Srbije sa Briselom i Vašingtonom. I, zaista, predsjednik Srbije i SR Jugoslavije kreće put pritvorske jedinice u Ševeningenu već 28. juna 2001, na Vidovdan.

„Neka, dakle, ide Milošević gde ga traže, makar na kraju ispalo da takvi sudovi i procesi nemaju budućnost. Ovde, očigledno, niko nema pojma šta bi s njim“, zaključak je iz broja 547.

Ovo izručenje dovodi do oštrog sukoba između Đinđića na jednoj i Vojislava Koštunice na drugoj strani: predsjednik SR Jugoslavije prebacuje premijeru Srbije da je „ozbiljno ugrožen ustavni poredak“. Između dvojice glavnih aktera Petog oktobra izmirenje više nije moguće pa DSS izlazi iz Vlade. Ostale članice DOS-a ostaju uz Đinđića iz čiste računice – samo zbog učešća u Vladi opstaju na političkoj sceni.

Već u novembru 2001, nova državna kriza. Da bi osujetio istrage zbog ubojstava, otmica i šverca droge protiv sebe i svog ortaka Dušana Spasojevića, šefa Zemunskog klana, stvarni komandant JSO-a Milorad Ulemek Legija (penzioniran polovinom godine nakon brojnih incidenata), organizira – kako se to tada naziva – protest ove formacije. „Vreme“ nema dilemu o čemu je riječ. Na naslovnoj strani broja 567 jasno piše: „Oružana pobuna“.

foto: a. anđić

„Da li malu, ali organizovanu, ekipu JSO-a kontroliše država Srbija preko MUP-a i Državne bezbednosti – kako to formacijski ide? Ako je kontroliše, odakle oni na ulici pod oružjem? Je li JSO birao ministra i načelnika Službe, pa da jednoga smenjuje, a drugoga ignoriše“, pitanja su postavljena u istom broju.

Oružana pobuna okončana je potpunim debaklom Vlade. Premijer je prinuđen da ode u bazu JSO-a u Kuli i praktično prihvati sve njihove zahtjeve, izuzev smjene ministra unutra-šnjih poslova Dušana Mihajlovića. Inače, učešća Jedinice u hapšenju braće Banović optuženih za ratne zločine pred Haškim sudom, Legija i Spasojević poturaju kao povod za pobune. To omogućava Koštunici – iako nema nikakvu vezu sa JSO-om – da krizu maksimalno politički eksploatira na uštrb Đinđića: ne samo da prstom nije mrdnuo u smislu njenog sasjecanja, nego i javno daje izjavu da svako ima pravo da protestira u „svojoj radnoj odeći“; ovo su bile Legijine riječi izrečene novinarima nekoliko sati ranije.

Oružana pobuna JSO-a brzo je gurnuta pod tepih. U vladajućoj koaliciji traju bespoštedni obračuni i svađe: dok DSS glasa u Skupštini protiv Vlade, ostali iz DOS-a najavljuju oduzimanje poslaničkih mandata ovoj stranci.

„Između DSS-a i ostatka DOS-a već neko vreme traju odnosi gori od neprijateljskih, što zbunjuje njihove nekad zajedničke neprijatelje koji sad valjda priželjkuju da ovakav DOS što duže poživi. Poslednji potezi obe strane već zbilja liče na gluposti i pakosti koje je bivši režim umeo da pravi u svojim najboljim danima“, piše u broju 571.

„Vreme“ od 2001. prvi put bira Ličnost godine, a laureat je ministar financija u Đinđićevoj vladi, Božidar Đelić. Obrazloženje:

„Srbija se uželela reda i vrednih, školovanih, skromnih i nadasve čestitih ljudi koji marljivo, strpljivo, uporno i stručno rade svoj posao.“

Te 2001. život je na tragičan način izgubio Draško Gagović, fotoreporter „Vremena“ i jedan od najboljih fotografa u regionu. Svojim fotografijama Draško je zabilježio autentičnu i kompletnu slika Srbije u posljednje dvije decenije dvadesetog vijeka.

2002, godina trinaesta
Između Haga i mafije

Vlast DOS-a vezana je i za početak privatizacije; vodeća ekonomska misao je neoliberalizam. Zatvaranje Beobanke, Invest banke, Jugobanke i Beogradske banke zbog negarantiranih i nenaplativih dugova od 3,5 milijardi njemačkih maraka uglavnom je ocjenjen kao hrabar i neophodan reformski potez. „Vreme“ – list od nastanka u privatnom vlasništvu – u potpunosti se slaže. Broj 575:

„Odlukom o likvidaciji četiri propale državne banke beogradski reformski lideri pribavili su u ključnom trenutku dodatne simpatije MMF-a i Svetske banke (što je potvrdio i visoki činovnik WB-a Dušan Vujović) i, čini se, definitivno ih uverili da srpske reforme nisu samo retorička šminka.“

Ni Srbija ni „Vreme“ nisu u stanju da se oslobode lika i dijela Slobodana Miloševića ma koliko god se u redakciji govorilo da se jedva čeka broj bez pominjanja njegovog imena; u martu 2002. počinje suđenje Miloševiću pred Haškim sudom.

„U nastupu bivšeg predsednika SRJ ima prilično agresivnosti, podrugljivosti i sarkazma, neretko i naredbodavnog tona koji pokazuje da se teško lišava nekadašnjih navika. Sedmomesečni boravak u zatvoru očito ga nije slomio pa je na kraju svog trodnevnog uvodnog izlaganja prkosno zaključio kako je on čak i u zatvoru slobodan ‘i sa velikim i malim s’, za razliku od njegovih tamničara koji su i na slobodi najobičniji sužnji. Milošević i dalje ne priznaje Haški tribunal“, stoji u jednom od prvih izvještaja sa suđenja iz broja 581.

foto: emil vaš

Dok se slježu dojmovi televizijskih prenosa iz Haga, zemlju potresa do tada nezabilježena špijunska afera: 14. marta 2002. Uhapšen je potpredsjednik Vlade i bivši načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije general Momčilo Perišić pod optužbom da je Amerikancima odavao najvažnije vojne tajne.

„Prvo pravilo svake špijunske afere glasi – ne vjerovati nikom“, stoji u broju 585. „Istina, ona materijalna, na ovim prostorima utvrđuje se po mjeri partijske pripadnosti i ‘viših’ interesa.“

„Vreme“ je u pravu – do dana današnjeg ova afera nije dobila sudski epilog.

Sredinom 2000. – poput onog u DOS-u – dolazi i do razlaza na stranicama „Vremena“. Većinski vlasnik novina, advokat Srđa Popović i dobar dio javnih ličnosti viđenih kao predstavnici „Druge Srbije“ na jednoj su strani; najveći dio redakcije i opet grupa javnih ličnosti iz istog kruga – na drugoj. Teško je sažeti gotovo tromjesečnu polemiku. U osnovi, vođena je oko pitanja srpske „kolektivne odgovornosti“ za ratove i ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji, odnosno „denacifikacije“ zemlje poslije pada režima Slobodana Miloševića. Krajnje pojednostavljeno: za razliku od Popovića i njegovih istomišljenika, „Vreme“ zastupa tezu da je svaka odgovornost prvenstveno individualna, da Srbija nije bila nacistička Njemačka, te da su nakon Petog oktobra u zemlji započeli nepovratni demokratski procesi… Ova polemika primjer je oštrog, ali pristojnog i civiliziranog sučeljavanja stavova; koliko je značajna govori činjenica da se njen eho osjeti do danas.

Odnos prema prošlosti i odgovornosti za nju dominira političkim životom. Zahtjevi Haškog tribunala za izručenjem visokih državnih, vojnih i policijskih funkcionera stvara odijum javnosti protiv ove međunarodne institucije i jača stranke vlasti bivšeg režima – Srpsku radikalnu stranku i Socijalističku partiju Srbije. Kako izgleda njihova „antihaška“ kampanja klevetanja, vređanja i zastrašivanja, osjećaju na svojoj koži novinari „Vremena“ Jovan Dulović i Dejan Anastasijević kada oktobra 2002. na poziv Tužilaštva svjedoče protiv Miloševića. Broj 616:

„Nije ovde reč samo o našim novinarima koji svedoče u Hagu; ovde je reč o svakom svedoku koga optužba izvede pred Miloševića: što je svedok precizniji i pouzdaniji to će ga politička čaršija više olajavati.“

Istovremeno, Legija i Spasojević šire svoje kriminalno carstvo. Prethodne godine grabe više od dvadeset miliona njemačkih maraka od otmica biznismena Miroslava Miškovića i Milije Babovića; 2002. konsolidiraju potpunu kontrolu nad tržištem narkotika u regionu. U tom kontekstu, Legija i Spasojević likvidiraju sve stvarne ili potencijalne rivale u podzemlju… Međutim, jedna od njihovih „sačekuša“ ne uspjeva – pokušaj likvidacije „partnera“ Ljubiše Buhe Čumeta. Specijalni policijski tim koga je formirao Zoran Đinđić za borbu protiv organiziranog kriminala konačno ima oruđe za obračun sa Zemunskim klanom: da bi sačuvao život, Čume je spreman da se nagodi sa vlastima i kaže im sve što zna. Zauzvrat, Legija i Spasojević mu šalju „poruku“ miniranjem strojeva za asfaltiranje u njegovoj firmi Difens roud u Zemun Polju, 21. decembra 2002; eksplozije odjekuju kao da je rat započeo.

„Ukoliko je tačno da Buha protiv sebe ima tandem Spasojević–Luković, onda to objašnjava mnogo štošta“, piše u broju 625. „A novih obračuna će biti, ako je suditi po ćutanju zvaničnika, od kojih niko do predaje ovog broja u štampu nije našao za shodno da komentariše događaj.“

Kakav, zapravo, zločin u tom trenutku Legija i Spasojević pripremaju, vidjeće se 12. marta naredne godine.

Za ličnost godine „Vremena“ izabran je 2002. tadašnji guverner Narodne banke Jugoslavije Mlađan Dinkić. Obrazloženje: „Sređivanje naše centralne monetarne ustanove u protekloj godini daleko je isprednjačilo ispred svih drugih pokušaja reformi u drugim institucijama.“

Nastaviće se