Tokom dana, prilaz belgijskoj ambasadi je blokiran. Već od 17 časova velike grupe demonstranata, pretežno studenata, prilaze ambasadi, probijaju kordon organa reda i nakon provokacija osoblja belgijske ambasade napadaju na sam objekat diplomatske misije. Tek dolaskom novih pojačanja, snage reda uspostavljaju kontrolu nad neredima u kojima je lakše i teže povređeno više od 80 lica
Šest godina nakon Berlinskog kongresa 1878. godine, u glavnom gradu Nemačkog carstva ponovo su se sastale velike sile kako bi podelile sfere interesa na afričkom kontinentu i krenule da iskorišćavaju rudna i ostala bogatstva bez međusobnih sukoba. Glavna tema je basen reke Kongo, nedovoljno istražena teritorija u srcu Afrike, za koju se verovalo da je bogata retkim metalima.
Kako bi izbegle međusobni sukob, Velika Britanija, Francuska i Nemačka su ove teritorije dodelile belgijskom kralju Leopoldu II kao njegov lični posed, pod krajnje licemernim nazivom “Slobodna država Kongo”. Počela je ekstremno efikasna i nehumana eksploatacija ljudi i prirodnih resursa, a za neispunjavanje normi odsecane su šake, čak i cela sela su paljena i masakrirana ako ne bi obezbedila kvotu robovske radne snage.
Nakon Drugog svetskog rata otpočeo je proces neretko prividne dekolonizacije u svetu i 30. juna 1960. godine Republika Kongo je proglasila svoju nezavisnost, sa premijerom Patrisom Lumumbom na čelu. Odmah su izbili sukobi predvođeni lokalnim gospodarima rata i premijer je zatražio pomoć od Sovjetskog Saveza. To je bio signal Americi da ne sme da toleriše upliv druge hladnoratovske supersile u svoju interesnu sferu i Lumumba je svrgnut, uhapšen i nakon nekog vremena poslat oblasnom gospodaru po imenu Moize Čombe u provinciju Katanga, koja je bila pod belgijskom kontrolom uz pomoć regularnih belgijskih trupa i raznih grupa plaćenika rudarskih kompanija – sve su zamenile tradicionalne kolonijalne sile. Lumumba je 17. januara 1961. streljan sa svoja dva saradnika i njihova tela su skrnavljena da bi na kraju bila rastvorena u kiselini. Ovaj zločin je uspešno skrivan desetak dana kada su svetski mediji konačno objavili vest o pogubljenju.
ŠTA SVE GOVORE TRANSPARENTI
Tih godina Jugoslavija je aktivno radila na formiranju Pokreta nesvrstanih i doživotni predsednik Josip Broz Tito se spremao na turneju po afričkim zemljama koje su već stekle nezavisnost. U strogo kontrolisanim medijima kriza u Kongu bila je glavna vest već neko vreme, pa su “Politika” i “Borba” poslale specijalne izveštače u Leopoldvil (glavni grad Kongoa) i prve dve strane udarnih dnevnih novina su po pravilu bile rezervisane za njihove izveštaje, čak se i “nezapamćeni uspesi” u izgradnji socijalističkog društva povlače ka sredini tada najpopularnijeg medijskog formata.
Istovremeno sa obnarodovanjem vesti o Titovoj turneji od 10. februara stižu agencijski izveštaji o tome kako se sumnja da je Patris Lumumba ubijen. Četiri dana kasnije stiže i potvrda te vesti i u velikom broju gradova bivše Jugoslavije počinju protestni skupovi. Isti je slučaj sa velikim državnim preduzećima. Radnici fabrike “Rade Končar” iz Zagreba održavaju protestni skup sa koga šalju pismo Savetu bezbednosti UN, dok kolektiv drvno-industrijskog preduzeća “Lim” iz Ivangrada (današnje Berane) telegramom iskazuje punu podršku i solidarnost Sveafričkoj konferenciji u Akri.
Ne treba biti naivan pa smatrati da ovi skupovi nisu organizovani uz punu podršku javnih i tajnih službi bezbednosti, koje su na ovaj način kanalisale narodno nezadovoljstvo i pokušale da “poboljšaju” diplomatsku poziciju Titu koji se već ukrcao u Splitu na brod “Galeb” na putu za Akru (glavni grad Gane).
Od ranog jutra 14. februara 1961. godine, studentski domovi i preduzeća širom Beograda užurbano spremaju transparente za predstojeći miting. Na osnovu raspoložive foto-dokumentacije jasno se vidi razlika između “spontanih” i “od gore sugerisanih” transparenata. Na osnovu višedecenijskog iskustva autora ovih redova, sveukupni izgled (format, način izrade i poruke koje nosi) transparenata je najbolji indikator o spontanosti, a bogami, i pravičnosti protesta na kojima je istaknut.
Prvi miting se održava na glavnom zemunskom trgu gde, između ostalih, govori i student Ahmed Kamara iz Sijera Leonea, a oni najuporniji, predvođeni grupom studenata iz afričkih zemalja, nastavljaju ka Trgu Marksa i Engelsa. Kod bivše železničke stanice, na improvizovanoj govornici besede nižerangirani rukovodioci grada i republike, a od Studentskog doma “Ivo Lola Ribar” kreće se najveća grupa studenata koji nose poruke poput “Slava Lumumbi – smrt kolonijalizmu”, “Lumumba, zločinci te se i mrtvog boje”, kao i pogrdne karikature Čombea i ostalih za koje se verovalo da su umešani u ovo političko ubistvo.
U 15 časova počeo je centralni miting na današnjem Trgu Nikole Pašića, sa krova autobusa koji je specijalno dovezen za tu priliku govorili su Dušan Mitević, tadašnji predsednik Saveza studenata beogradskog Univerziteta, Dušan Petrović Šane u ime Saveza socijalističkog radnog naroda Srbije i Daku Tete, student Rudarskog fakulteta poreklom iz Togoa, čiji je govor “na vrlo dobrom srpsko-hrvatskom jeziku” pobrao najveće aplauze. Novinski izveštaji govore da je na skupu bilo više od 150.000 ljudi, što je sasvim sigurno izuzetno preteran broj, s obzirom na foto-dokumentaciju i tadašnji broj stanovnika glavnog grada. Cinici bi zaključili da su tadašnje redakcije raspolagale “tačkastim softverom”, do ovog preuveličavanja nikad ne bi došlo.
foto: privatna arhiva…
STUDENTI I POLICIJA
Narodna milicija se spremila za ovaj skup, mada bez iskustva u sukobima sa “događanjima naroda”. Tokom dana, prilaz belgijskoj ambasadi je blokiran, ugao Ulice 1. maja (današnja Resavska) i Proleterskih brigada (današnja Krunska) preprečen je kamionima, a vatrogasna kola su parkirana u blizini. Već od 17 časova velike grupe demonstranata, pretežno studenata, prilaze ambasadi, probijaju kordon organa reda i nakon provokacija osoblja belgijske ambasade napadaju na sam objekat diplomatske misije.
Policija koristi šmrkove ne bi li kupila vreme konjičkom odredu da stigne na lice mesta i rastera demonstrante, koji već pale automobile belgijske ambasade i kače sliku Lumumbe na fasadu zgrade. Čak je i provaljeno u neke prostorije ambasade, iz kojih je izbačen nameštaj i zapaljen na licu mesta. Tek dolaskom novih pojačanja, snage reda uspostavljaju kontrolu nad neredima u kojima je lakše i teže povređeno više od 80 lica. Tada jedna grupa demonstranata kreće ka Knez Mihajlovoj ulici gde su se u to vreme nalazile čitaonice (današnji kulturni centri) Velike Britanije, Francuske i SAD.
Državni vrh je tada shvatio da je “vrag odneo šalu”, kao i da demoliranje predstavništava daleko moćnijih zemalja od Belgije ne bi nikom donelo dobro, pa je angažovao i vojnu policiju da blokira sve prilaze centralnoj gradskog ulici. Kako je padao mrak, sve se smirivalo i već sutradan su se samo mogle primetiti ispisane parole na autobusima i trolejbusima gradskog prevoza: “Smrt Čombeu” i “Belgijanci, marš iz Konga”. Treba napomenuti da je ime oblasnog gospodara južnoistočne kongoanske provincije Katanga Moiza Čombea postalo popularni nadimak za negativca u javnom govoru i popularnoj kulturi od tada pa sve do devedesetih godina prošlog veka na ovim prostorima. U skorije vreme, to ime su u etar vratili autori humorističke serije Državni posao.
ZAOSTAVŠTINA
Već od 16. februara je nastupila “kontrola štete” u državnim (tada jedinim) medijima, a nije bilo ni pomena o demonstracijama i neredima. Novinske stupce su ispunjavali tekstovi o pomračenju Sunca koje se najbolje videlo sa ostrva Hvar, Budvi kao budućem snabdevaču Beograda karanfilima, ružama i mimozama, kao i kako će novoustanovljeni platni razredi uticati na napredovanje državnih službenika.
Treba naglasiti da su sve javne studentske manifestacije šezdesetih godina 20. veka imale jedan zajednički detalj. Strani studenti su redovno nošeni na ramenima “domaćih” kolega i jako je prijatno primetiti što se taj duh održao i do dan-danas. Stičem utisak da se ovo društvo polako ali sigurno distancira od histeričnih poruka omalovažavanja pa čak i mržnje, u kojima prednjači estradna delatnica koja očigledno sve više strahuje da će ostati bez stabilnih izvora.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Odluka studenata da režimu upute zahtev za raspuštanje državnog parlamenta i raspisivanje vanrednih republičkih izbora nije pala s Marsa. O ovoj opciji se na plenumima već dugo žustro diskutovalo, a stvar je presečena onda kada je svima, ali baš svima, postalo jasno da vlast ne samo da ne želi da ispuni studentske zahteve nego na političku krizu odgovara sve jačom represijom i sve prljavijom propagandom. I kada više niko nije mogao da ospori činjenicu da je upravo režim generator svih društvenih i političkih anomalija, te da zahvaljujući njemu novosadska nadstrešnica svakom građaninu ove zemlje visi nad glavom
Kakvo je interesovanje među najvišim univerzitetskim radnicima za direktno učešće u politici, na “studentskoj listi”, ukoliko bi u Srbiji bili raspisani vanredni parlamentarni izbori
Poziv na raspisivanje izbora je poziv režimu, a trebalo bi da se vidi da li će postojati i studentski poziv svim ostalima na društveni dogovor o tome kako se suprotstaviti režimu na budućim izborima. Oni mogu biti raspisani neočekivano brzo, a možda ih i ne bude pre nekog “redovnog termina” ako ne bude izuzetno jakog pritiska na ulici
Možda je tačna verzija da je Aleksandru Vučiću pozlilo pa se zato vratio u zemlju. Ali i dalje cela stvar ostavlja mnogo otvorenih pitanja. Za početak, zašto je predsednik naše zemlje išao na donatorsko veče namenjeno unutarpolitičkim ciljevima druge zemlje? Zašto je išao na događaj na koji se ne može ući ako se ne donira novac? I ko ga je zvao? Ako se ova sapunska opera posmatra kao izolovan događaj, van domaćeg konteksta, zaista je reč o nečemu što izmiče zdravom razumu
Bez razumevanja zla koje je činjeno u našoj neposrednoj istoriji u poslednje tri, četiri decenije, to bi bilo parcijalno i licemerno. Zakasnilo se i za ono što se dogodilo pre šest meseci, sve sada je nadoknada. Ako ne dođemo do ozbiljnog suočavanja sa prošlošću, sa snažnim programom stvaranja nenasilnog društva, promene će imati kratak rok trajanja. A u toj promeni roditelji ubijene dece mogli bi da budu ambasadori procesa normalizacije ovog društva. Oni su spremni na tu ulogu i bilo bi dobro da ih i studenti uključe u svoje debate, da razumeju šta se dogodilo i koji su putevi suočavanja
Uprkos masovnim protestima ispred RTS-a, desetinama hiljada ljudi na ulicama i višenedeljnoj blokadi, dvojac sa vrha Javnog servisa i dalje ne vidi problem. Ili se barem trudi da ga ne vidi, dok javnost sve više gleda kroz prozor – i traži izlaz
Srpski studenti su sto puta ponovili da je ovo maraton. Slično kao Adam Mihnjik osamdesetih u Poljskoj, kada je govorio o „dugom maršu“. Vlast u Srbiji je na putu kraja – samo treba imati strpljenja
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!