Ruže na kućnom pragu

Gotovo tri godine od donošenja zakonskih propisa o uspostavljanju posebnih odjela za ratne zločine i borbu protiv organiziranog kriminala, rasprave o tzv. specijalnom sudstvu (tužilaštvu) ne jenjavaju: malo-malo pa netko od vlasti, ili čak iz sudstva samoga, napadne ono što se odvija u Ustaničkoj ulici u Beogradu.

Ne i prvi puta, nedavno je i predsjednica Vrhovnog suda Srbije Vida Petrović-Škero izjavila da „uopšte ne priznaje specijalizaciju za organizovani kriminal“ („Tu nema specijalizacije. To je ubistvo i ovde i tamo.“), iako ona jest „za postojanje specijalizacije“, na primjer, u suđenjima za ratne zločine. Što se tiče organiziranog kriminala, kaže ona, „to je klasičan kriminal, koji se jedino u pogledu suđenja, zato što je reč o organizovanom kriminalu, razlikuje u tome što postoji veći rizik prilikom suđenja“ (navodi iz „NIN“-a od 26. maja).

„Mi smo samo odeljenje Okružnog suda, jednako kao što u tom sudu decenijama imamo odeljenje za maloletnički kriminal ili radne sporove, kao što sad imamo i vojno odeljenje“, kaže Maja Kovačević-Tomić, portparol Posebnog odeljenja za borbu protiv organiziranog kriminala i sutkinja, jedna od devet sudećih sudaca, uz tri istražna, tog odjela koji je dosad dobio nekoliko velikih slučajeva organiziranog kriminala (neki su i prvostepeno presuđeni), od kojih je najpoznatiji suđenje optuženima za ubojstvo premijera Zorana Đinđića.

Za takvu specijalizaciju, koja oduvijek i postoji u sudovima, zalažu se uglavnom i ostali akteri sudskih postupaka, s tim da jedni apsolutno podržavaju koncepciju „specijalnog sudovanja“, dok drugi nalaze mane i misle da ono nije potrebno, već da se sve da urediti u okviru organizacije redovnog sudstva, kakvu smo poznavali do 2002. godine.

„Jasno je da nam je specijalizacija potrebna. Ako imamo trgovačke sudove, nema razloga da nemamo posebne sudove za organizovani kriminal. Bez ovoga suda ne bi bilo ništa od borbe s organizovanim kriminalom, ne bi postojali uslovi za ovakva suđenja“, kaže advokat Rajko Danilović, koji zastupa oštećene u više sudskih postupaka (suprugu Zorana Đinđića, rodbinu žrtava s Ovčare) i koji je rezolutan u stavu da bi, kad je o kvaliteti riječ, „redovni sudovi morali biti kao posebni, a ne obrnuto“.

DEOBA GRAĐANA: Nekadašnji sudac Zoran Ivošević, kad je u pitanju specijalizacija, ima identično mišljenje: valja pozdraviti specijalizirane sudove koji će u svojim redovima imati znalce i eksperte, jer teško je da netko može biti jednako dobar u, na primjer, upravnom i krivičnom, ili trgovačkom i radnom pravu. O samom Posebnom odeljenju za borbu protiv organizovanog kriminala ima drugačiji stav, ali posebno napominje da „svaka priča o tome u ovom trenutku ne doprinosi ideji da se predmeti koji su u toku završe“. „Sada svi tom sudu treba da damo snagu da završi posao koji je počeo“, kaže Ivošević, objašnjavajući da je, po njemu, osnovni problem to što „ako je nešto specijalno, to deli i građane“, koji bi trebali biti jednaki pred zakonom i sudovima, a ovakav koncept dijeli građane na dvije kategorije.

„Definicija organizovanog kriminala je sprega nosioca vlasti i nosioca kriminala, a ovo nije sud za ‘obične smrtnike’, makar oni činili ista krivična dela kao i oni kojima se sudi u tom sudu“, kaže Ivošević, dodajući da je veliki broj sudaca ostalih sudova „nezadovoljan svojim statusom u kojem imaju tri puta manju platu“ od „specijalnih sudaca“. To bi se možda moglo i razumjeti, nastavlja on, ali vrlo je teško shvatiti da od redovnog suca u nekom okružnom sudu veću plaću ima stručni suradnik u Posebnom odeljenju u Beogradu, ili čak tamošnji vozač. Ivošević podsjeća i na loše iskustvo sa sudstvom za vremena Slobodana Miloševića, čiji je režim korumpirao dio sudstva, pa su neki doista bili „specijalne sudije ili ad hoc sudska veća“ koja su donosila presude kakve se vlasti htjelo, a zauzvrat dobijali novac, stanove i druge pogodnosti. Valja se, naglašava naš sugovornik, sjetiti, na primjer, čuvenih nevolja Vrhovnog suda Srbije s izbornim krađama, kad je na snazi bila sprega država-suci. Upravo u tom lošem sjećanju leži uzrok za podozrenje kod načina izbora sudaca Posebnog odeljenja: tamo nisu izabrani samo suci iz Beograda, već je to „skup sudija koji su pristali da to budu“, kaže Ivošević, naglasivši ponovo da tek valja sačekati prave rezultate tog sudovanja, jer dosad još nemamo niti jednu pravomoćnu presudu.

PRETNJE I PRITISCI: Bez obzira na sva različita mišljenja, međutim, priča iznutra izgleda sasvim drugačije: teško da se ljude koji sude (tuže) za organizirani kriminal ili ratne zločine može smatrati privilegiranima u bilo kojem smislu, pa čak i materijalnom. Njihove su plaće doista više nego kad je o ostalim sucima riječ (prosječna sudačka plaća je oko 40.000 dinara, u posebnim odeljenjima i tužilaštvima je oko sto), ali tu nije stvar u novcu, već u naopako postavljenim stvarima, tužnoj petnaestogodišnjoj kriminalnoj stvarnosti u Srbiji i odluci svakog pojedinca o riziku koji je, dolaskom u taj krug, morao preuzeti. „Bilo je onih kojima je ponuđeno da pređu u Posebno odeljenje, pa su odbili. Svako od nas je morao dobro razmisliti pre nego što je potpisao pristanak“, kaže jedan od „posebnih“ pripadnika sudstva. Valja se suočavati svakoga dana s onima koji su do jučer bili uzdanice Miloševićevog režima, kojima je bilo dozvoljeno ubiti, opljačkati, švercati, koji nerijetko dobace prijetnje sucima da „još ćemo se mi vidjeti kad ovo završi“, a da ti isti suci i tužioci iz oba „resora“, kriminalnog ili ratnih zločina, bar dosad, nisu imali neke vajde od države kad je o njihovoj sigurnosti riječ. Jest da postoji posebna služba MUP-a koja bi trebala brinuti o njihovoj sigurnosti, ali broj incidenata govori da ili ta služba ne radi kako treba, ili pak postoji povelik broj onih na slobodi koji se i dalje bave prijetnjama onima koji trebaju pravdu dodijeliti njihovim „pajtosima“ na boravku u Centralnom zatvoru.

Evo samo dio toga: dva puta razbijeni automobili, jedan službeni i jedan privatni jednom „dužnosniku“ (razne i višekratne „premaze“ motornog vozila, čak tipa ljudskog izmeta ne uzimamo u obzir, „operivo“ je); krađa automobila ispred kuće drugoga, te kasnija ponuda za „otkup“ ukradenog; nalet na automobil u kojem se treći „posebni“ vozio, vozač odranije poznat „redovnim“ organima gonjenja; crvene ruže dostavljene pred vrata stanova nekih sudaca ili tužilaca… itd.

RATNI ZLOČINCI: Činjenica da posebni odjeli sude za najteža krivična djela, u našim se balkanskim okolnostima pokazalo kao jedino moguće rješenje. Naime, društva država bivše Jugoslavije, zbog ratova i svega onoga što je ratove pratilo, i dalje su duboko kriminalizirana. Valja se prisjetiti, na primjer, slučaja iz susjedne Hrvatske: uhapšena je grupa koja je bila optužena kao „zločinačka organizacija“. Na optuženičkoj klupi sjedio je krem onih koje javnost sumnjiči za organizirani kriminal, na advokatskoj klupi sjedio je krem bivših sudaca i tužilaca koje je režim Franje Tuđmana izbacio iz državne službe, na tužilačkoj stolici bila je osoba za koju se kasnije ispostavilo da je i sama „šurovala“ s mafijaškim krugovima, te da optužnica baš i nije napravljena profesionalno. Jasno, cijela stvar je propala, krivi su izašli nevini i nastavili se organizirati u svojim kriminalnim djelatnostima. Da je postojao „poseban“ pravnički kadar na strani zakona i pravne države, cijela bi priča završila vjerojatno drugačije.

Upravo zbog takvih stvari, nije slučajno što se u svim državama pristupilo organiziranju posebnih organa: kao i Srbija, koja ima posebne odjele koji se bave ratnim zločinima i organiziranim kriminalom, u Hrvatskoj su određena tri sudačka centra u kojima se sudi za ratne zločine, u Bosni i Hercegovini je međunarodna zajednica obrazovala poseban sud i krenula s usavršavanjem sudaca, na Kosovu cijelu tu priču vodi UN.

Sasvim je sigurno da za suočenje sa zločincima bilo koje fele valja imati ljude posebnoga kova: teški su to predmeti, uglavnom s mnogo optuženih naviklih da mogu činiti sve i kupiti svakoga – nije to slučaj u kojem je komšija susjeda „zaštihao“ sjekirom. „Dvjesto žrtava na Ovčari (kod Vukovara 1991. godine, op. a.) više je nego ukupan broj žrtava svih krivičnih djela lani u Srbiji, njih oko 180“, ilustrira podatkom Bruno Vekarić, portparol Specijalnog tužilaštva za ratne zločine.

Ma koliko lakše bilo odrediti što spada u poglavlje ratnih zločina, nije to baš takav problem – kao što neki u javnosti tvrde – odrediti i što je organizirani kriminal. Zakon kaže da je organizirana kriminalna grupa ona koja se sastoji od tri ili više osoba, koja postoji određeno vrijeme i djeluje sporazumno u cilju vršenja jednog ili više krivičnih djela za koja je predviđena kazna zatvora od četiri godine ili teža, radi sticanja, posredno ili neposredno, financijske ili druge materijalne koristi. To su kriteriji koji moraju obavezno (i kumulativno) biti ispunjeni. Ostali su kriteriji, koji mogu ali i ne moraju biti ispunjeni: podjela kriminalnih uloga ili zadataka, upotreba nekog oblika unutrašnjeg nadzora ili discipline članstva, upotreba nasilja ili drugih oblika zastrašivanja, utjecaj na politiku, medije, javnu upravu, policiju, privredu ili financije uz pomoć korupcije, korištenje trgovačkih struktura ili njima sličnih pravnih lica kao paravana za kriminalnu djelatnost, pranje novca stečenog kriminalom, međunarodno kriminalno djelovanje.

ZAPOČET POSAO: Slovo zakona je, u našem slučaju, preslikana stvarnost i tu dolazimo do onoga čemu, umjesto da se napada „posebne“ nosioce sudske i tužilačke vlasti, valja težiti: da „redovni“ sudovi moraju postati kao „posebni“, kako je to slikovito rekao Rajko Danilović.

U toj težnji, na primjer, nosioci izvršne vlasti – točnije MUP-a Srbije – mogli bi se legalistički pozvati na zakon, pa ukinuti sramnu naredbu da specijalni tužilac za borbu protiv organiziranog kriminala Jovan Prijić ne smije ulaziti u zgradu onih kojima je, po zakonu, nadređen i koji bi – opet po zakonu – morali postupati po njegovim tužilačkim zahtjevima.

I ono drugo, za „neposebne“ suce i tužioce bolno pitanje – pitanje plaća – valjalo bi riješiti na način svojstven demokratskim i pravnim državama. U takvim državama, naime, sudac ili tužilac ne može imati plaću mizernu u odnosu na (narodne) poslanike ili ministre. Kod nas se, međutim, poslanici nisu sjetili da bi i nečiju eventualnu tuđu potkupljivost mimo svoje dokazane mogli rješavati velikim plaćama. „Neposebni“ bi njima trebali objasniti da se nezavisnost, rizik, obrazovanje, specijalizacije i ostalo što njihovo zvanje traži i podrazumijeva, valja platiti jednako kao što oni naplaćuju svoju službu narodu.

A dotle, kako reče bivši i cijenjeni sudac Ivošević, dajmo „posebnima“ šansu da završe posao koji su započeli – od toga nam, na kraju krajeva, zavisi budućnost.