Deo intelektualne elite napad na Brkovića označio je kao jak signal da je Đukanović trebalo da ostane na premijerskoj funkciji da bi raskrinkao mrežu koju je sam stvorio, dajući svojim prijateljima gotovo neograničenu moć
Nemilosrdno opisivanje veza između kriminalaca i pojedinih političara, o kojima se u Crnoj Gori mahom šapatom govori, te slikanje tragikomičnih portreta crnogorskih „mafijaša“, od kojih su većina, zahvaljujući bliskim vezama sa vrhom vlasti, iz radničke odjednom prešli u „preduzetničku“ klasu, izgleda da je platilo svoj danak. Kontroverzni književnik Jevrem Brković pretučen je prošle sedmice u centru Podgorice, ispred ulaza u zgradu u kojoj stanuje, dok je njegov tjelohranitelj Srđa Vojičić ubijen pokušavajući da ga zaštiti. Trojica maskiranih napadača izgubili su se u mraku, a iz policije do sada nema naznaka da bi uskoro mogli biti uhapšeni.
LIKOVI – „KONTROVERZAN DO KONTROVERZNOG„: Brković, disident koji je početkom devedesetih morao da bježi iz Crne Gore jer je zbog osude pohoda na Dubrovnik policija spremala njegovo hapšenje, a srpski nacionalistički krugovi mu prijetili smrću, posljednjih nekoliko godina preko svog „Crnogorskog književnog lista“ veličao je lidera suverenističkog pokreta Mila Đukanovića. Samo nekoliko mjeseci nakon majske obnove državne nezavisnosti objavio je roman u kojem otvoreno govori o miljeu u kojem se Đukanović kretao – skorojevići koji su odjednom postali bogataši. I mafijaši. Društvo sa kojim je i sam godinama imao dodira, a koje čine i vrlo bliski Đukanovićevi srodnici i prijatelji, sada je iz svog ugla ubojito razotkrio.
Koristio je pseudonime, ali je slikovitim rječnikom omogućio bilo kojem građaninu Crne Gore koji prati dešavanja u svojoj zemlji da lako prepozna desetak kontroverznih ličnosti sa crnogorske kriminalne i javne scene. Njegova knjiga Ljubavnik Duklje, u kojoj je samo u jednom poglavlju pomenuo aktuelne ličnosti, gotovo da je rasprodata.
Samo nekoliko sati nakon napada, nakon što mu je ukazana prva pomoć, iznio je svoje viđenje o tome ko su naručioci njegovog batinanja koje je na kraju dobilo tragičan epilog.
„Ovo je djelo ubica i mafijaša koji su se prepoznali u mom posljednjem romanu“, bile su Brkovićeve riječi.
Nekoliko dana kasnije rekao je da je, nakon što je izašao roman Ljubavnik Duklje, očekivao neprijatnosti jer je znao za „mentalitet, jedan poluurbani, neurbani i sasvim ruralni svijet“.
„No ipak, nijesam mogao ni pomisliti da će na samom početku XXI stoljeća u Crnoj Gori pucati na pisce zbog moguće asocijacije na neke kancerozne osobine društva o kojima roman govori.“
Prije nego što je napadnut, dva prijatelja su mu skrenula pažnju „da se literarne asocijacije iz romana ne dopadaju određenim krugovima“.
„Veoma je zanimljivo kako je jedan prijatelj, ispred hotela ‘Crna Gora’, koji je kupio moju knjigu, osjećao potrebu da mi skrene pažnju da je nastala panika u određenim krugovima, koji su se u romanu prepoznali… Tada još nijesam pretpostavljao da će moj roman biti obilježen i što bi ‘oni’ rekli ’ovjeren’, ljudskom krvlju moga prijatelja i pratioca Srđe Vojičića i mojom. Nijesam očekivao da će organizovati atentat na mene i učiniti strašnu dramu, ljudsku i književnu, da moj roman Ljubavnik Duklje bude prvi okrvavljeni roman u južnoslovenskim literaturama. Svijet neće takvu Crnu Goru, koja puca na pjesnike i ubija njihove prijatelje. To je svijet shvatio, a shvatila je i Crna Gora, ona koje nema u mom romanu“, ispričao je Brković iz bolničkog kreveta u svom prvom intervjuu datom dnevnom listu „Vijesti“.
SULTAN I DEMOKRATE: Prve procjene sa lica mjesta su da je cilj tročlane bande bio da „po narudžbi“ Brkovića prebiju metalnim šipkama i da mu nanesu ozbiljne povrede. Od jakih udaraca metalnim šipkama, poznati pisac ima dvije velike posjekotine na glavi, a napukli su mu ligamenti i čašica lijevog koljena. U Vojičića su pucali kada je hrabro krenuo da zaštiti književnika. Posljednjih godina više puta kamenovani su prozori Brkovićevog stana, a slični napadi izvedeni su i na redakciju „Crnogorskog književnog lista“. Vojičić mu je bio pratilac zbog procjene da je i dalje meta, što se i potvrdilo.
Predsjednik Republike Filip Vujanović i Skupštine Ranko Krivokapić posjetili su Brkovića u bolnici, zločin su osudile i vladajuće i opozicione partije, nevladine organizacije…
„Uvjeren sam da ogorčenje i tugu zbog ovog teškog zločina dijele svi građani Crne Gore. Jednako tako dijelimo i očekivanja da će nadležni organi u najkraćem periodu rasvijetliti ovaj zločin“, bila je prva Đukanovićeva reakcija, koji je Brkovića nekoliko puta zvao telefonom.
On nije komentarisao Brkovićevu tezu o naručiocima, ali se zato general u penziji Blagoje Grahovac složio sa njom, tvrdeći da se sa visokim stepenom pouzdanosti može kazati da se ubistva ili pokušaji tog zločina u Crnoj Gori izvršavaju uz učešće nekoga iz vlasti. Ili je ona nesposobna da otkriva počinioce.
„Nimalo slučajno nijesam savjetovao nekim državnim funkcionerima da odu sa svojih funkcija. Tako bi olakšali da se iz vlasti ili od nje odmaknu mnogi u koje građani već odavno nemaju povjerenje. U i oko vlasti ima nemali broj onih čiji postupci više liči na ponašanje sultana, nego demokrata“, upozorio je Grahovac.
On je taj savjet uputio ranije Filipu Vujanoviću povezujući ga sa kriminalnim krugovima koji žele da kontrolišu vrijednu vojnu imovinu, ali ne i Đukanoviću. Upravo suprotno, dio intelektualne elite napad na Brkovića označio je kao jak signal da je Đukanović trebalo da ostane na premijerskoj funkciji upravo zato da bi, kako objašnjavaju, raskrinkao mrežu koju je sam stvorio, dajući svojim prijateljima ovlašćenja kojima su stekli gotovo neograničenu moć. Procjena je da samo Đukanović može srušiti zlokobni sistem, jer on najbolje zna kako funkcioniše i ko su ljudi koji vuku konce. Ovako, on se povlači sa državnih funkcija i, bez obzira na to što ostaje šef veće vladajuće stranke, ostavlja novoj vladi da pokuša uspostaviti uređenu, efikasnu pravnu državu. Težak zadatak za budućeg premijera Željka Šturanovića s obzirom na to da oni kojima bi trebalo da budu sasiječena krila vjerovatno i dalje smatraju da imaju moćnog zaštitnika.
Poglavlje u Ljubavniku Duklje u kojem su se mogli prepoznati mogući naručioci zločina, naslovljeno je kao „Pismo Karla Balestre Škodre rođaku Antoniju Seoču, poslije prvog susreta u Rimu“. Pored „preduzetnika“ koji su milione stekli švercom duvana i nafte sredinom devedesetih, kada je taj posao kontrolisala Vlada, u tom dijelu knjige aludira se i na neke bivše visoke državne „činovnike“. U ovom poglavlju italijanski biznismen i znalac mafijaških i švercerskih poslova u epistoli navodi svoje opservacije o Crnogorcima sa kojima je sarađivao.
Brkovićevom junaku Antoniju Seoču sastanak sa ovim Italijanom ugovorila je „Dunaja Negro, iz poznate birziminijske porodice Pasinović. Gospođa Dunaja je tada bila najpoznatija poslovna Montenegrinka u Milanu, čije su kompetencije u nekim važnim poslovima obuhvatale i Veneciju, gdje se sa Karlom Balestrom Škodrom prvi put i srela“, kako to pisac objašnjava u romanu.
Iz romana se saznaje da je ona zaljubljena u Milesa kome je i poslovni saradnik i povremena naložnica.
Brkovićev pripovjedač opisuje svadbu Rotona Vidrovanića u Milanu. Za mladoženju se kaže: „Ta je banalna protuva bila veoma bliska vlasti, ali mnogo bliža izvjesnim kriminalnim poslovima“, a malo dalje mladoženja se naziva „beogradskim žigolom, pratiocem i seksualnim opskrbiteljem trećerazrednih pjevačica“.
„Sve uzvanice na toj tragikomičnoj milanskoj svadbi dolazile su iz probavljenog izmeta Miloševićeve režimske ajkule.“
Ipak, neki likovi očito imaju veće simpatije, pa i divljenje Brkovićevog pripovjedača. To se odnosi na kuma Milesa i njegovu suprugu Lindu („evropski dotjerana mlada plavuša krupnih očiju, kultivisanog srdačnog osmjeha“). „Gospodin Miles je, tako mislimo nas nekoliko ljudi iz samog vrha talijanske mafije, pod najmoćnijim kišobranom, imao hrabrosti da u bitku za Montenegro uđe oslanjajući se na mafiju na koju se niko prije njega u Montenegru nije oslanjao. Usudio se da podstiče i toleriše paravojne i narodne oblike formacija za odbranu Montenegra, u ‘datom trenutku’. Sve te paravojne, montenegrinske i birziminijske, tajne i polujavne vojske osnovane su s njegovim znanjem, materijalnom pomoći i instrukcijama njegovih komandanata.“
Među „pozitivne“, likove sa očitim piščevim simpatijama, valja ubrojiti Velesa Onogostića, zvanog Suri Orao, i Silvija Drobnjaka, zvanog Dukljanski Panter. Tu je i Rik Kastor, „momak iz zlatnog perioda „duvarenja“. Kastor je, saznajemo, neko sa „građanskim šlifom, znatno urbaniji od dvojice glavnih duvanskih mafijaša, Sekule Baronića, zvanog Arapin Gamal Abdel Pršuta, i Vujoša Balonea (zvani Sijeda Lisica), koji je „prije ulaska u duvansku mafiju jedini imao pristojno građansko zanimanje“. U kontekstu „Dunajinih ljudi“ koji su organizovali transport švercovanih cigareta, pored Baronića i Balonea, pominje se i Banjore Banjestra, zvani Ban Bane Bambus.
Pored duvanske, Brkovićev pripovjedač opservira i građevinsku mafiju, pa čitalac saznaje „… da su Zoroj Burik, zvani Ljepotan, inače znatno časniji i elegantniji od svih momaka žestokih poslova, Sekula Baronić, zvani Arapin Gamal Abdel Pršuta, i njegov mentor, znatno mudriji i otmjeniji od Sekule, Glavat Akcino Kčevone, zvani Ćelavi Medvjed, u Birzimniji i pomorju već utemeljili ozbiljnu građevinsku mafiju, prvu takve djelatnosti u Montenegru“. Akcino Kčevone se spominje i po uvijek spremnom haremu mladih beogradskih pjevačica, po koje kad god treba šalje specijalni avion u Surčin.
Sljedeća sekvenca iz romana ukazuje na to ko je kum crnogorske mafije.
„Gospođa Dunaja mi se približila da bi mi u samo uho ‘ubacila’ nešto o Ćelavom Medvjedu: ‘Karlone, zbog ovoga što ću ti sada reći, mogla bih se sjutra naći na nekoj od milanskih deponija smeća. Zapamti, svi su ovi oko nas, tobožnji mafijaši i žestoki momci, Sekula Arapin i njegovi primitivci, Rotone Pizdolizac, Vujoš Balone, Ban Bane, svi osim Rika Kastora, najobičniji pičkin dim, i ja s njima. Sve što se u Montenegru i Birziminiji na crno dešava – duvanska oba puta, naftni putevi, oružje, vojna oprema, snabdijevanje vaših glisera, sve osim droge i prostitucije – pod kapom je ovoga gospodina, Glavata Akcina Kčevonea. Od njega ove večeri svi u ovoj dvorani drhte i prate svaki njegov gest, mig oka, mimiku ili tik na licu, i odmah ih tumače što to znači i kako reagovati“…
Tu je i opservacija Brkovićevog pripovjedača Balestre Škodre o nekim navikama crnogorskih novobogataša:
„Njihova predstava o gospodstvu je tipično skorojevićka i sirotinjska: za njih je svak ko ima novaca gospodin! Teško se iz hajdučke, pljačkaške i razbojničke psihologije prelazi u psihologiju čistih ruku u rizičnim, pa i prljavim, poslovima. Montenegrini i Dunajini Birzimijci još su u kandžama sirotinje i svojih bivših zanimanja: sitnih zanatlija, taksista, neznatnih činovnika, sitnih šićardžija, primitivnih hohštaplera i prevaranata, drskih probisvijeta i obmanjivača, spremnih na sve vrste nezakonitosti, najprije na pljačku i grubu otimačinu poslova jedan drugome. Rođače Antonio, vi znate da većina takvih spodoba, u vaš najotmjeniji hotel ‘Doclea – Montenegro’, ulazi, što bi Sicilijanci kazali, ‘razgaćeno’, kao da ulaze u svoje smrdljive kužine – s kuhinjskim stolom prekrivenim jeftinom mušemom s nekoliko duvanskih progoretina! Moji prijatelji, iz čestitih trgovačkih i lovačkih talijanskih izleta po Montenegru, kažu mi da u taj vaš najelitniji hotel u Birziminiji, družina Sekule Baronića, a i on sam, svakodnevno se mogu vidjeti u prljavim bermudama i razdrljenim masnim majicama.“
Represija se pojačava. Sada već imamo pritvaranja, zatvaranja, i toga će biti sve više. To pokazuje da je režim svestan da više nije u toliko komotnoj poziciji. Onaj deo opozicije koji je iskren mora da shvati da uobičajeni metodi borbe neće dati rezultat. I sada je pitanje: da li smo mi na to spremni ili nismo? Ako nismo, onda da se svi povučemo svojim kućama i da pustimo da ovaj vlada doživotno
Opozicionari su policajce pozivali da skinu šlemove i odlože “antiterorisitičku” aparaturu, ili da se bar vrate u zgradu, iznutra je zaštite i da ne prave bespotrebni cirkus i metež. Na trenutke je situacija bila na ivici ozbiljnijeg incidenta. Jedna fotografija je izazvala veliku pažnju javnosti: bakica iz lokalnog pokreta “Bravo” čuvala je pendrek i balistički štit jednog policajca koji je otišao do toaleta. Još jedan kuriozitet: neki advokati koji su krenuli u sud na ročišta zadržali su se ispred suda, u znak podrške poslanicima – donosili su im vodu iz obližnje trafike. I nama je prekardašilo, reći će jedan. Kako bilo, blokada je bila uspešna
U Novi Sad predsednik Srbije nije došao zbog četrnaest mrtvih (u međuvremenu je taj broj porastao na petnaest). Ali došao je jer su tokom protesta oštećene prostorije Srpske napredne stranke, pokazavši da su mu prozori, a ne ljudi, prioritet. A onda se slikao na sahrani dve devojčice i njihovog dede, žrtava pada nadstrešnice na Železničkoj stanici
U jeku borbe za očuvanje kakvog takvog kredibiliteta vladajuće partije, Aleksandar Vučić, član SNS-a i predsednik Srbije, uglavnom se bavi i svojim omiljenim poslom – političkim intrigama i smicalicama iza kulisa
Džaba vam upinjanje da dokažete da visoka korupcija postoji u Srbiji. Ona je, jednostavno, nezamisliva. A onda padne nadstrešnica sveže renovirane železničke stanice (na slici) i ubije 15 ljudi. I pukne mehur i iz njega počnu da kuljaju laži, krađa, kriminal i korupcija
Kako se, na prvi znak da se otpor može organizovati drukčije nego mirnim šetnjicama, sad najednom vlast i njeni telali dosetiše da „batina ima dva kraja“?
Ministar kulture Nikola Selaković mora da bira između zakona i interesa investitora koji hoće da ruše Generalštab, a koji očigledno zastupa predsednik Vlade Republike Srbije Miloš Vučević
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
