Reformisanja reformisanog

Čuda se ipak događaju: „Opšta sednica Vrhovnog kasacionog suda izražava ozbiljnu zabrinutost izmenama seta pravosudnih zakona, koje je na jučerašnjoj sednici donela Narodna skupština, bez prethodnog upoznavanja i izjašnjavanja stručne javnosti, budući da se njima uvodi retroaktivnost i narušava ustavno pravo stalnosti sudijske funkcije“, saopćio je najviši sud u zemlji, isti onaj kojem predsjedava Nata Mesarović, ujedno i predsjednica Visokog saveta sudstva.

Praktično, opća sjednica je održana istoga dana kad su narodni poslanici – uglavnom nezainteresirani za stvarne domete reforme pravosuđa – izglasali (29. decembra prošle godine) nove izmjene pravosudnih zakona, po kojima je Ustavni sud Srbije praktično razvlašten od postupanja po ustavnim tužbama više od 800 neizabranih sudija i tužilaca. O njima će, kako zasad stvari stoje, odlučivati isti sastav Visokog savjeta sudstva, a tek potom – ako ni novom odlukom ne budu zadovoljni – po pravdu ponovo mogu na Ustavni sud. Još je važnija ona druga promjena: „Stalni sastav Visokog saveta sudstva preispitaće odluke prvog sastava Visokog saveta sudstva o izboru na stalnu sudijsku funkciju, odnosno odluke o predlogu za izbor sudija koji se prvi put biraju, radi utvrđivanja postojanja razloga koji ukazuju na sumnju u stručnost, osposobljenost i dostojnost pojedinog sudije, odnosno postojanja razloga koji ukazuju na povredu postupka u donošenju odluke o izboru ili predlogu za izbor pojedinog sudije.

Odluka stalnog sastava Visokog saveta sudstva kojom se utvrđuje postojanje razloga iz stava 1. ovog člana, predstavlja poseban osnov za pokretanje postupka za razrešenje“.

Stalni sastav Visokog savjeta trebao bi biti formiran do kraja marta ove godine, a onda nam – vrlo moguće – slijede novi skandali, sad i sa sudijama koji su izabrani u decembru 2009. godine.

Opća sjednica, čije je saopćenje izašlo u javnost 30. decembra, upozorava na problem retroaktivnosti i narušavanja stalnosti sudijske funkcije; ta je stalnost, međutim, već narušena „općim izborom“ s kraja 2009. godine, jednako kao što je narušena i pravna sigurnost. Nekako se uobičajilo da nadležni svoje vruće pravosudne krumpire parlamentu dostavljaju uoči kraja godine: tako je bilo i 2008. i 2009. i ove netom ispraćene godine. Sad su nadležni, pak, ustvrdili da su sve izmjene usuglašene s Venecijanskom komisijom, iako to navodno mišljenje još nitko nije vidio. Teško je u to povjerovati: teško da bilo tko može opravdati mijenjanje sistemskih zakona preko noći, bez poštovanja javne riječi i javne rasprave, bez osmodnevnog roka koji uobičajeno treba proteći od objavljivanja zakona do početka njegove primjene.

SUD STRUČNJAKA: Imamo i drugo čudo: iako smo ostali bez javne rasprave o tim hitnim izmjenama pravosudnih zakona, javnost se ipak – sad i uz najviši sud u zemlji – uznemirila.

„Pojedinačne izjave volje više stotina lica koje sadrže jedan pravni lek uložen Ustavnom sudu zakonodavac hoće svojom voljom da pretvori u drugi, do sada nepostojeći pravni lek uložen najvišem organu pravosudne uprave.

To je suprotno svakoj ideji prava. I elementarnoj pravnoj sigurnosti. I ideji podele vlasti. To je potiranje pravnovaljane volje pojedinaca retroaktivnom neustavnom kolektivnom voljom zakonodavca. To je svemoć zakonodavca, tj. samovolja, suprotnost mogućnosti konstituisanja Srbije kao moderne pravne države vladavine prava. To je negiranje osnovnih individualnih prava – između ostalog, prava na efektivni pravni lek – i osnovnih principa – između ostalih, zabrane retroaktivnosti koja ugrožava pravnu sigurnost“, navodi se u Apelu stručnoj i ostaloj političkoj javnosti, koju potpisuju profesori pravnih fakulteta i advokati, inače vrlo raznorodnih svjetonazora. Evo, samo nekoliko imena: profesori Danilo Basta, Ratko Marković, Momčilo Grubač, Kosta Čavoški, Vladimir Vodinelić i Vesna Rakić Vodinelić, Jovica Trkulja, Marijana Pajvančić, Lidija Basta, tu su Zoran Ivošević, ali i Kosta Čavoški, advokati Slobodan Beljanski i Đorđe Sibinović i drugi.

Svi oni potpisuju ono što je kazao i Vrhovni kasacioni sud na svojoj općoj sjednici i ono o čemu stalno govore članovi Društva sudija Srbije i Udruženja tužilaca. Takve izmjene i dopune pravosudnih zakona opet se donose na brzinu, bez rasprave, po hitnom postupku, pred božićne i novogodišnje praznike – kao i 2008. i 2009 – i protuustavno stupaju na snagu narednog dana po objavljivanju. U apelu se govori i o novom, stalnom sastavu Visokog savjeta sudstva i Državnog vijeća tužilaca, koji moraju biti oformljeni do kraja marta: potpisani stručnjaci upozoravaju da su propisani nerazumno kratki rokovi za izbore članova tih tijela i da se „predlaže način izbora koji ne može dati legitimitet iz temelja poljuljanom ugledu ovih tela“. Osim toga, upozoravaju, onemogućuje se pravo glasa neizabranim sudijama, njih više od 800 i tužiocima, njih oko 200, o čijem statusu još nije donesena pravomoćna odluka, da sudjeluju u izborima za to sudsko i tužilačko najviše tijelo.

Postoji, navode stručnjaci, pravni put otklanjanja „ovih i drugih ogromnih propusta“ u reformi pravosuđa, i to „pravni način nesporan u pravnoj modernosti i civilizovanosti“. Oni predlažu: da Ustavni sud donese odluku o prijedlozima ovlaštenih predlagača iz decembra 2009. godine o ustavnosti Ustavnog zakona koji prekida stalnost sudske funkcije, da Visoki savjet sudstva i Državno vijeće tužilaca rasporede sudije i tužioce prema novoj reformiranoj mreži sudova i tužilaštava, te da nedostojni, nestručni i neosposobljeni pojedinci budu razriješeni na osnovu obrazložene odluke o tome.

Ne, dakle, kao što je to bio slučaj: najprije okružnicom, istovjetnim tekstom poslanim svima nereizabranima, a tek potom konkretiziranim odlukama, kojih također ima svakakvih.

Sve ovo nije izazvalo pažnju nadležnih. Tek se ministarka Snežana Malović nekoliko puta oglasila: najprije, da će svi budući postupci u reformi biti usuglašeni s predstavnicima Evropske komisije, kao i da su sporne izmjene pravosudnih zakona dobile zeleno svjetlo Venecijanske komisije.

ZAKLINJANJE U VENECIJANSKU KOMISIJU: Ta se komisija izjasnila još dok je reforma bila samo najavljivana: najprije je postavila pitanje da li je reizbor uopće potreban, a potom ustanovila da, ako baš mora, reizbor valja provesti samo ako postoje uvjeti za njegovu pravičnost. Postupak mora biti pravičan, proveden od nezavisnog i nepristranog tijela, te u njemu treba osigurati pravičnu raspravu svih zainteresiranih tijela. Venecijanska komisija je upozorila i na mogući utjecaj političkih stranaka na sudstvo – a njega ne možemo sporiti, ako znamo za činjenicu da parlament i dalje ima vrlo važnu ulogu u izboru sudija (onih koji se biraju po prvi puta), kao i da su članovi najviših izbornih sudskih i tužilačkih tijela predsjednik parlamentarne komisije za zakonodavstvo i ministar pravde – ali i da treba utvrditi jasne kriterije kojima će se Visoki savjet sudstva rukovoditi pri reizboru sudija, kao i da se propiše pravičan postupak i utvrdi pravo na žalbu.

Oko svega toga polemizira se u javnosti već više od godinu dana: niti je proveden pravičan postupak, niti je nereizabranima dato pravo na žalbu. U početku se tvrdilo da pravo na ustavnu zaštitu imaju tek sudije i tužioci koji su reizabrani – odnosno koji su prošli „opći izbor“ – krajem 2009. godine, jer im to pravo pripada po zakonskim odredbama koje su na snagu stupile tek s 1. januarom 2010. godine. Potom su nadležni ipak ustuknuli, dajući pravo nereizabranima da se obrate Ustavnom sudu Srbije. Taj pak ionako zatrpan predmetima, riješio je tek dvije ustavne sudijske žalbe, ali ne onako kako su to nadležni zamislili: ukinuo je rješenja Visokog savjeta sudstva i vratio cijelu stvar na novo odlučivanje. Tempom koji je Ustavni sud usvojio, ta bi se pat-pozicija mogla rastegnuti na više godina, pa su se nadležni jadu dosjetili i odlučili – zajedno sa narodnim poslanicima – izuzeti Ustavni sud od odlučivanja, ustavne žalbe sudija i tužilaca proglasiti prigovorima i sve vratiti u Visoki savjet sudstva. I to u starom, dosadašnjem nepotpunom sastavu; i to je, inače, bila jedna od važnijih zamjerki Evropske komisije i ostalih tijela koja su se bavila reformom pravosuđa.

Nije da se Ustavni sud Srbije žalio na odluku da bude izuzet od odlučivanja o vrućem sudsko-tužilačkom krumpiru! Ionako su zatrpani predmetima, ionako su i sami pod političkim utjecajem (dovoljno je prisjetiti se kako su birani pojedini sudije tog suda, i po babi i po stričevima), ionako neki – doduše, mali broj – njih ne shvaćaju što znači biti sudija Ustavnog suda, pa se bave koječime i kojekakvim privatnim biznisima.

Nakon više od godine dana reforme pravosuđa i dalje ne znamo gdje smo. Šestomjesečni izvještaj Visokog savjeta sudstva o rezultatima pokazuje – po analizi Društva sudija na temelju dostupnih podataka – tek to da je i dalje situacija prilično kaotična, da su sudije preopterećeni više nego što je to bio slučaj prije reizbora, da novca nema ni za redovne troškove, a kamoli za plaće nereizabranih dokle god se ne riješi njihov status. I to je, naime, jedan od zahtjeva pristiglih iz Evrope.

PITANJA BEZ ODGOVORA: Profesorica Vesna Rakić Vodinelić u svom autorskom tekstu „Godinu dana posle – kako reformisati reformisano pravosuđe“ (pescanik.net) konstatira: „Osnovni uzroci kraha tek započetog reformskog procesa leže u političkoj aroganciji i u teško shvatljivom neznanju koje su ispoljili bitni i u javnosti vidljivi akteri ovog procesa: Ministarstvo pravde, Visoki savet sudstva, Odbor za pravosuđe Narodne skupštine, a donekle i Ustavni sud.

Uz rizik svakog pokušaja da se bliže objasne i pokažu temelji ovog neuspeha, valja kao bitne slabe tačke izdvojiti: proizvoljno određivanje broja, stepena i nadležnosti sudova u Srbiji (tzv. mreža sudova); način određivanja potrebnog broja sudija; celokupnu proceduru i rezultate reizbora i prvog izbora sudija i najzad, najvažnije – uticaj svih ovih slabih tačaka na rašireno nepoverenje prema pravosuđu i njegovu izrazitu neefikasnost“. Ona traži i odgovore na neka pitanja: „koliko do sada košta ‘reforma’, uključujući sve troškove isplaćene na ime zarada neizabranim sudijama i tužiocima, kao i putovanja, sudovi – sudske jedinice, računajući tu zaturene i izgubljene sudske spise; koliko se procenjuje da će koštati reforma ‘reforme’, tj. kompletna revizija postupaka svih koji nisu reizabrani?; koliko se procenjuje da će država Srbija isplatiti naknadu za štetu svima onima koji povedu postupak pred Evropskim sudom za ljudska prava zbog neopravdano dugog trajanja sudskih postupaka; da li akteri reforme nameravaju da izvrše reviziju uspostavljene sudske mreže, po kojim kriterijumima i po koju cenu?; koliko će još građani Srbije morati da plate dok ne dočekaju povlačenje aktera reforme?; zašto akteri reforme smatraju da građani Srbije treba da uživaju u njihovoj neodgovornosti i izrugivanju, a da pritom to uživanje još i finansiraju?“

Stručna javnost i javnost uopće ostaju uskraćene za odgovore. Tek tu i tamo se javi Visoki savjet sudstva svojim saopćenjima, ipak češćima nego što su im sjednice; ako je vjerovati službenom sajtu, posljednju, 23. po redu su održali 24. septembra prošle godine. Ako su nadležni da odlučuju, umjesto Ustavnog suda, o „prigovorima“ nereizabranih, pitanje je što čekaju, jer kraj marta – kad bi trebao na scenu stupiti novi, stalni sastav tog savjeta – nije tako daleko.

Društvo sudija i Udruženje tužilaca zatražili su ovih dana mišljenje od Evropske komisije i njenog predsjednika Hosea Manuela Barosa o tome da li je moguće da oni doista podržavaju zakonske promjene koje su – kao to kažu domaći stručnjaci, ali i opća sjednica Vrhovnog kasacionog suda – suprotne pravu, modernoj državnosti i vladavini prava.

Tek kad iz evropskog središta, stigne odgovor znat ćemo gdje smo nakon godinu i nešto dana reforme i možda ćemo dobiti nove smjernice za rješavanje pitanja Vesne Rakić Vodinelić: kako reformirati reformirano pravosuđe.

Ako nadležni opet, kao što je to bilo dosad, ne ostanu gluhi i slijepi.