Reforma iza zatvorenih vrata

Nitko sa zrnom pameti ne može osporiti da je reforma pravosuđa u Srbiji bila nužnost. U situaciji kad su vladajući donijeli zakon (o lustraciji) čije provođenje nije niti pokušano, kad je pravosuđe palo na samo dno u istraživanjima povjerenja građana u institucije, kad Skupština Srbije godinama nije odlučila niti o jednom sudskom mandatu, reforma pravosuđa se pokazala neophodnom.

Te činjenice nitko ne spori iako se o njima dosad izjašnjavao tek mali dio društva koji je direktno obuhvaćen tom pričom: sudije uglavnom zastupljene u Društvu sudija Srbije, Udruženje tužilaca Srbije, Ministarstvo pravde i nešto malo javnosti koju je to – osim kada treba kritizirati rad sudova i kad se desi nešto drastično, poput ubojstva sudije ili tužioca – uopće zanimalo.

Taj nedostatak pažnje bio je jedan od razloga šoka koji je uslijedio kad je u tek dan-dva razmaka objavljena lista (re)izabranih tužilaca i sudija u Srbiji, ovog decembra.

IZABRANI: Državno vijeće tužilaca – tvrdi se, prvi puta samostalno i mimo političkih utjecaja – izabralo je republičkog tužioca i tužioce za ratne zločine i organizirani kriminal, 416 zamjenika javnih tužilaca iz reda postojećih, kao i 88 kandidata koje tek treba potvrditi Skupština Srbije (nepopunjena su ostala 42 mjesta, kažu: iz formalnih razloga).

Odmah nakon objavljivanja spiska izabranih tužilaca, pojavio se i spisak imena 1531 reizabranih sudija, kojima valja pridružiti (još neobjavljeni) spisak od njih 876 koji su birani prvi puta na period od tri godine (koji također još moraju proći proceduru izbora u Skupštini Srbije), ali i imena 600 sudija za prekršaje, koji ovom reformom također ulaze u sudski sistem.

Za laike, prevedeno u normalan govorni jezik, cijela priča svodi se na ovo: dosadašnji tužioci i sudije javljali su se na konkurs za ponovni izbor, iako su ranije bili izabrani na stalnu funkciju, te se ocjenjivala njihova stručnost, osposobljenost i dostojnost – na osnovu prethodnog rada i biografija – za obavljanje tih funkcija. Oni novi imaju posve drugi pristup cijeloj priči: imaju vlastite kriterije, bit će izabrani na tri godine u Skupštini Srbije, a potom će tek dokazivati da im radni rezultati jamče buduću stalnost, sudijsku ili tužilačku.

Dok su još trajale pripreme reformskih konkursa, čule su se kritike i sudija i tužilaca. Nova mreža sudova (koji mijenjaju nadležnosti i formaciju), kao i nova mreža tužilaštava, predvidjela je manji broj sudija i tužilaca no što ih je bilo ranije. Tužioci su upozoravali – i dalje upozoravaju – da promjene zakona kažu da će ih, pogotovo kad je riječ o krivičnom zakonodavstvu, trebati više, a ne manje, s obzirom na uvođenje tzv. tužilačke istrage. Sudije su pak upozoravali da se silni zaostali predmeti neće riješiti smanjenjem njihovog broja i da manji broj sudija neće biti u stanju riješiti sve veći broj predmeta koji dolaze na sudačke stolove.

Računice Ministarstva pravde, međutim, ostale su neumoljive i sve ove primjedbe rješavat će se u budućnosti, ovisno o okolnostima, ali pojavile su se one druge primjedbe: zašto netko jest ili nije (re)izabran i po kojim je to kriterijima obavljeno.

Zanemarit ćemo sad sva kašnjenja koja su se pojavila u rokovima u kojima su o novoizabranim nosiocima pravosudnih (sudskih i tužilačkih) funkcija izjašnjavali nadležni, Državno vijeće tužilaca i Visoki savjet sudstva; u ovoj je zemlji normalno da se ne poštuju rokovi, bili oni ustavni ili manje važni od najsvetijih ustavnih, uvijek će se naći opravdanje u „objektivnim okolnostima“.

BIOGRAFIJE: Proces kandidature tužilaca i sudija počeo je, ne istovremeno, ali sredinom ljeta ove godine. Prema onome što su izračunali sami akteri konkursa, svakoj pojedinačnoj biografiji – a samo na sudijski konkurs javilo se više od pet hiljada kandidata – u procesu odlučivanja nije se moglo posvetiti više od pet ili deset minuta. U Društvu sudija Srbije kažu da se, za potrebe postupka, iz svake biografije potencijalno reizabranog sudije izvlačilo tek nekoliko osnovnih napomena, a da kompletne predane biografije nisu stigle pred oči članova Visokog savjeta sudstva.

Oni su pak, članovi tog najvišeg sudskog izbornog tijela, tvrdili da su proveli silne sate mozgajući nad biografijama, što je dovelo do izbora najboljih, nespornih, dostojnih. Čak je Nata Mesarović, predsjednica Visokog savjeta sudstva, nakon prvih reakcija na objavljeni spisak izabranih izjavila da svi koji nisu reizabrani znaju i sami zašto je tako, te da je moguć javni razgovor s onima koji su otpisani, kako bi im se „licem u lice“ objasnila ta tužna činjenica života.

Do ovog trenutka sve štima: najviši organi pročistili su redove sadašnjih, pa budućih sudaca i tužilaca; s obzirom na stanje u pravosuđu, to je javnost od njih i očekivala.

Javnost je, stručna i ona šira, oni obični građani koji plaćaju poreze da bi imali pošteno, nekorumpirano, kompetentno pravosuđe, očekivala još nešto: da nadležni objelodane podatke zašto netko jest reizabran, zašto netko drugi nije i koji su komplimenti struke doveli do toga da netko tko dosad nije bio u tom pravosudnom – sudskom ili tužilačkom – krugu postane njegov dio.

Umjesto očekivane transparentnosti – koja kao princip stoji u proklamiranoj čestitoj reformi pravosuđa – dobili smo tek imena izabranih i njihovu dosadašnju i buduću funkciju u pravosudnom lancu. Nema profesionalnih biografija, nema ocjene dosadašnjeg rada i po čemu su neki bili profesionalni, odnosno stručni, osposobljeni i dostojni, a drugi to nisu, nema javno obznanjenih podataka tko je kao sudija ili tužilac ostvarivao propisanu normu, a tko nije, tko je svjetlao pravosuđe, a tko ga je zagađivao.

Na problem ovakvog stava vrhovnih tijela sudstva i tužilaštva upozoravala su nadležna udruženja sudija i tužilaca. Oba su tražila da se poštuje „transparentnost“, zapisanu kao postulat u samoj reformi pravosuđa. Društvo sudija Srbije pribavilo je mišljenja i Venecijanske komisije i Evropske komisije koja se bavila napretkom srpskog puta ka Evropi, u kojima se upozorava upravo na „transparentnost“; ostavljamo tu po strani ocjenu tog Društva da je neustavno preispitivanje stalnosti već stalno postavljenih sudija (i tužilaca), kao i kukavičluk još krnjeg Ustavnog suda Srbije da se uopće izjasni o tom problemu.

TAJNOST: Udruženje tužilaca Srbije još polovinom novembra ove godine od Državnog vijeća tužilaca (DVT) traži da se izjasni o tome da li je ono donijelo odluku da je njihov rad proglašen službenom tajnom.

„Da li je DVT doneo odluku prema kojoj su razlozi za donošenje odluka i postupak njihovog donošenja proglašeni službenom tajnom ili je zauzeto stanovište da bi celokupan rad DVT-a trebalo da bude tajan?

Ukoliko je takva odluka doneta, da li ona ima za posledicu da su i razlozi za izbor ili neizbor zamenika javnih tužilaca i predlaganje ili nepredlaganje javnih tužilaca službena tajna?

Javnost rada DVT-a je od nemerljivog značaja za ostvarivanje ciljeva reforme pravosuđa, kao i za pravilnost odlučivanja Veća.

Na značaj transparentnosti postupka izbora nosilaca funkcija u pravosuđu ukazala je Venecijanska komisija, kao i Evropska komisija u poslednjem izveštaju o napretku Srbije u procesu pridruživanja EU.

Osim toga, moguće odsustvo javnosti rada dovelo bi u pitanje smisao ocenjivanja stručnosti, osposobljenosti i dostojnosti jer bi bilo nemoguće izvršiti upoređivanje stepena ostvarivosti kriterijuma i merila za svakog kandidata ponaosob“, kaže se u javnom pismu Udruženja tužilaca Srbije upućenom Državnom vijeću tužilaca, koje potpisuje predsjednik njegovog Upravnog odbora dr Goran Ilić.

Do danas nismo, mi kao javnost, kao građani, dobili odgovor zbog čega su i sudsko i tužilačko vrhovno tijelo svoj rad proglasili kao tajnu i zašto nam – kao niti inače – nisu dostupne biografije onih koji su plaćeni iz naših džepova, a koji bi trebalo da brinu o našim pravima. Upravo odatle i sumnje u ove najnovije liste dobrih i dostojnih tužilaca i sudija, pri čemu se stide i oni koji su izabrani, i oni koji su otpali: prvi zato što ih se, bez obzira na biografije, odmah stavlja u podobne aktualnim vlastima, drugi zato što su otpisani kao šugavi, korumpirani, nedostojni…

Istina je negdje između ili nam jedino ostaje tako nagađati. U cijeloj je priči, zahvaljujući nama novinarima, isplivao slučaj sudije Dragane Boljević, parničarke iz drugog stepena Okružnog suda u Beogradu koja je javnosti podastrijela (cijeli intervju možete pročitati na www.vreme.com) svoju biografiju i svoju efikasnost.

„Tokom efektivnog radnog vremena u poslednje tri godine uvek sam prebacivala normu (172 odsto, 155 odsto i 163 odsto). Pri tome mi je za te tri godine ukinuta samo jedna odluka, što je najbolji rezultat koji delim sa samo nekoliko od 40 sudija u mom odeljenju. Sigurna sam da Savet, u kome je od sedam sudija petoro krivičara, nije pročitao nijednu moju odluku“, kaže Dragana Boljević u intervjuu za „Vreme“; usprkos svojim rezultatima, ona nije izabrana.

Nije primjereno baviti se konkretnim imenima sa spiska izabranih, reći će higijeničari iz nadležnih službi. Možda bi tako i bilo: da imamo pred sobom spisak neizabranih tužilaca i sudija, da imamo pred sobom biografije sviju njih, i onih izabranih, da imamo ocjene vrhovnih presudilaca njihovih radnih i ostalih karakteristika. Ovako će ostati pitanje kako je bilo moguće da časniji od mnogih drugih bude poslušnik iz tužilačkih redova koji je svoj reizbor zaslužio samo zato što je slušao što mu se govori (o vlastitoj neophodnoj inicijativi u jasnom slučajevima nije bilo ni spomena), kako je moguće da reizbor prođu oni koji su bili sudski odredi za poništavanje izbornih rezultata u vrijeme Slobodana Miloševića i žene mu Mirjane Marković, kako je moguće da reizbor prođu oni kojima su presude na višem sudu gotovo redovno rušene, a ne i oni kojima su presude bile u pravilu potvrđivane?

JOŠ PITANJA: Da nešto ne štima, pokazuju čak i novinarski izvještaji iz dana kad je objavljen spisak reizabranih tužilaca: Mioljub Vitorović je reizabran za zamjenika tužioca za ratne zločine, glasila je vijest o čovjeku kojega blate još od trenutka kad je, u slučaju ubojstva Ivana Stambolića, označio Slobodana Miloševića kao naredbodavca uklanjanja Stambolića i Vuka Draškovića, što je konačno potvrdio i Vrhovni sud Srbije. Taj je reizbor začudo bio vijest: usprkos svim osobinama poštenjačine i nepotkupljivog čovjeka koje prate taj lik i djelo, mjesecima se u kuloarima govorilo da mu je vrijeme isteklo i da neće biti reizabran; ne bi li nam nadležni ipak predočili podatke na osnovu kojih Vitorovića ipak nisu proglasili nepodobnim za tužilačku funkciju i na osnovu kojih ga nisu ostavili samoga s njegovim biciklom?

U Odluci Visokog savjeta sudstva o utvrđivanju kriterijuma i mjerila za ocjenu stručnosti, osposobljenosti i dostojnosti za izbor sudija i predsjednika sudova („Službeni glasnik br.“ 49/2009) kaže se da su opći izvori podataka za sve kandidate lična i radna biografija i lični list, te da će Visoki savjet sudstva, prilikom ocjenjivanja stručnosti, osposobljenosti i dostojnosti kandidata za sudiju i predsjednika suda pribaviti podatke od suda iz kojeg potječe kandidat, neposredno višeg suda, Nadzornog odbora, Velikog personalnog vijeća u Vrhovnom sudu Srbije i drugih organa, a i mišljenje od sjednice svih sudija.

Mi i dalje, bez obzira na slovo zakona, ne znamo što je dostojnost (ostalo, ako postoje kriteriji, mjerljivo je): da li je dostojna sudija najvišeg suda u zemlji koja je, iako zakonito, nemoralno grabila novce poreskih obveznika zato što sjedi u nekoj izbornoj komisiji; da li je dostojan tužilac koji je s političkim moćnicima sjedio na sastancima na kojima se krčmila imovina neke firme, poput C marketa; da li je dostojna i moralna sudija koja je iz zemunskog stana zarad radikalske želje izbacila jednu porodicu koja pripada nacionalnoj manjini i doprinijela radikalskom principu da „mali ustaša“ neće hoditi u srpski vrtić ili školu?

Jasno je da u cijeloj ovoj mučnoj priči o izabranima i neizabranima postoje i lične preferencije. Teško da se netko od građana nije sudario sa sudskim sistemom i nekim sudijom; dolje potpisana ima problem sa izborom sudije koja je u jednom trenutku, usred postupka, privatno izjavila da nikoga od novinara „Vremena“ ne podnosi i da ono što taj list piše nije njezin svjetonazor, ali to nije razlog da se osporava njena kompetencija kao sudije inače, već samo u tom konkretnom slučaju. Stižu slični komentari na mnoge izabrane sudije i tužioce na brojne sajtove i adrese. Činjenica je da nitko nikada neće biti posve zadovoljan s izborom nadležnih, ali je činjenica i to da dokle god nadležni koji su birali ne podastru sve relevantne podatke pred javnost – one na osnovu kojih netko jest, a netko drugi nije izabran za sudiju ili tužioca – niti slova od reforme pravosuđa i povratka povjerenja u sudstvo neće biti.

GREŠKA: Doduše, nadležni su se – kao što to govore njihovi poslovnici, a i spomenuto pismo Udruženja tužilaca – odmah ogradili zidom tajne: njihova su vijećanja i sastanci tajni i mogu biti dostupni javnosti samo kad oni to odluče u nekom slučaju, te svi mi koji ih plaćamo i za koje oni rade ima da budemo kuš i da ne pitamo mnogo, već da šutke prihvaćamo sve njihove odluke.

Greška! Jedini način da nadležni, Visoki savjet sudstva i Državno vijeće tužilaca, sve sa Ministarstvom pravde Srbije dokažu da su napravili posao vrijedan pažnje i povjerenja građana jest da javnosti pokažu sve što je dovelo do njihovih krajnjih spiskova tužilaca i sudija. Da za svakog sudiju i tužioca dobijemo biografiju i njegove radne rezultate, da za svakog izabranog i neizabranog i one koji će tek biti izabrani znamo što su i kako radili prije no što su zapali na dobitničku ili gubitničku listu.

Neka promijene svoje interne poslovnike i neka nama, građanima i javnosti, daju i stenograme svojih sjednica, pa da vidimo kako su se to birali ili osporavali kandidati, po političkoj ili nekoj drugoj osnovi. Javnost mora znati da li je netko od kandidata za sudiju otpisan zato što je u braku sa advokatom, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog toga što već cure podaci da su se neki tužioci i sudije posljednjih mjeseci i službeno razveli od svojih bračnih drugova. Tu bi se opet morao izjasniti Ustavni sud: nije li to napad na ustavno pravo o slobodnom izboru zanimanja, ako ništa drugo? Nakon toga, slijedi i pitanje – ako su sporni sudsko-tužilačko-advokatske veze – zašto nisu sporne ostale porodične veze? Na primjer: nekoliko je bračnih parova izabrano za sudije na različitim sudskim nivoima, a valja i ponoviti ono što je pitala cijenjena profesorica prava Vesna Rakić Vodinelić, da li je predsjednica Visokog savjeta sudstva Nata Mesarović izuzela sebe od odlučivanja o tome da li će njen sin sudija biti reizabran za sudiju, i to u sud viši od onoga u kojem je dosad sudio?

Sam Poslovnik Visokog savjeta sudstva obvezuje to vrhovno tijelo na transparentnost i to je jedino što od njih, kao i od Državnog vijeća tužilaštva javnost traži.

Ako hoće da vjerujemo njima i tvrdnjama da je o reformi pravosuđa riječ, i mi, građani, na tome inzistiramo.