Radikalski nedostatak dokaza

On je, kako se sam predstavio, Vladimir Cvijan, bivši (v.d.) generalni sekretar predsjednika Republike i njegov savjetnik, bivši sekretar predsjednikovog Pravnog saveta i bivši konzultant za pravna pitanja u Kabinetu predsjednika Borisa Tadića, trenutno bez posla i koristi pravo na šest mjeseci plaćenog odsustva na koje ima pravo svaki funkcionar kad mu prestane funkcija.

Uzburkao je javnost svojim tvrdnjama da je ostavku u Predsjedništvu Srbije dao zbog nezakonite reforme pravosuđa, a potom i napadom na predsjednicu Visokog savjeta sudstva i Vrhovnog kasacionog suda Natu Mesarović i ministarku pravde Snežanu Malović. Njegovi novi stranački drugovi, srpski naprednjaci predvođeni Aleksandrom Vučićem, objavili su, nakon što je Nata Mesarović javno pitala: „Ko je taj Cvijan?“ – što se protumačilo njenom tvrdnjom da ga ona ne poznaje – dio snimka njihovog razgovora, tajno snimljenoga 10. marta u zgradi donedavnog Vrhovnog suda Srbije u Resavskoj ulici 42 u Beogradu. Sastanku su prisustvovali spomenutih dvoje sugovornika i jedna savjetnica Nate Mesarović; Cvijan tvrdi da snimak nije njegovog uređaja djelo, prozivaju se službe, napredni radikal Vučić preuzima svu odgovornost za sve, a Cvijan kaže: „Stvarno bih voleo da vidim tog korumpiranog sudiju, tog korumpiranog tužioca koga će Nata Mesarović, Snežana Malović i ostatak naše pravosudne mafije da odrede da sude protiv mene u ovakvoj situaciji“ (TV B92).

SLUČAJ CVIJAN: Te teške riječi još nije potkrijepio dokazima koje navodno ima: umjesto toga, ponavlja – pa tako i u razgovoru za „Vreme“ – da je ostavku na mjesto v.d. generalnog sekretara Predsjedništva Srbije podnio zato što nitko nije reagirao na njegova upozorenja na korupciju i nezakonitosti u procesu rezibora sudija. Gostujući na TV B92 kao dokaz je donio krivičnu prijavu nereizabrane sutkinje iz Zrenjanina Nade Cvijanović (protiv N.N. lica). Skoro deset dana nakon toga, za ovaj broj „Vremena“ Cvijan kaže da trenutno zna za oko 40 krivičnih prijava, nekih i protiv članova Visokog savjeta sudstva, zbog zloupotrebe položaja (falsificiranja podataka o radu sudija). Tu je i primjerak saopćenja za javnost njegove nove stranke, Srpske napredne, koje nije nimalo nalik onome jezično razbarušenom što smo ranije čitali u radikalsko-julovskim i danas LDP-ovskim uratcima: kaže se da je riječ o aktu Visokog savjeta sudstva od 14. aprila ove godine iz kojega se vidi da je nereizabranim sudijama dostavljen CD s rezultatima rada kandidata koji su u postupku izbora razmatrani. To je taj CD o kojem cijela Srbija priča ovih dana i o kojem će još biti riječi. U saopćenju se dalje kaže da je taj CD, koji sadrži lažirane (falsificirane) podatke o rezultatima rada, potekao iz Visokog savjeta sudstva, te da su ti lažirani podaci korišteni kao odlučujući faktor prilikom reizbora sudija, a da ta stranka očekuje da nadležni hitno reagiraju na podnesene krivične prijave protiv članova VSS-a zbog falsificiranja službene isprave i zloupotrebe službenog položaja.

Još jedan dokument Cvijan prilaže: nekom sudiji iz Požarevca (ime izbrisano, samo se kaže da je o ličnoj dostavi s povratnicom riječ) stigao je dopis VSS-a, na temelju rješenja povjerenika za informacije od javnog značaja Rodoljuba Šabića, u kojem ga se obavještava da „VSS ne poseduje dokument u kome su sadržani razlozi zbog kojih niste izabrani za sudiju u sudove u koje ste konkurisali“, te mu se dostavlja taj famozni CD sa rezultatima rada koji su razmatrani u postupku reizbora.

U principu, sve su to već općepoznate stvari, čak i krivične prijave koje stižu na adresu VSS-a. Misteriozni CD s podacima o radu sudija doista postoji i doista je dostavljen na adrese neizabranih sudija: u njima su podaci o rezultatima rada sudija u općinskim i okružnim sudovima, ali ne i onih iz privrednih i Vrhovnog suda Srbije. Također, tu su na originalnom obrascu (T2, što god to značilo) podaci za 2006. godinu, dok su za naredne dvije godine – a sudijski se rad ocjenjivao u trogodišnjem razdoblju – ti podaci i na drugačijim obrascima i u ne baš jasnoj metodologiji. Mnogima se ti podaci, kažu sudije, ne slažu sa njihovima, čini se da bar jednom broju njih nisu uračunata čak niti bolovanja, nego im se računalo kao da su na poslu bili cijelo vrijeme, a nisu radili… Prema pravilima (a ima o tome Obavezno uputstvo o tabelarnim periodičnim izveštajima o radu sudova i sudija), sudovi su trebali raditi tromjesečne i šestomjesečne, te godišnje izvještaje, za svakog se sudiju izračunavao broj dana koje je stvarno radio u godini. Postotak ispunjenosti norme se računa u odnosu na broj radnih mjeseci svakog pojedinog sudije i predmeta koje je morao riješiti, ali bez bolovanja i godišnjeg odmora; u tabelama dostavljenim sudijama iz VSS-a taj dio ne štima, mnogima bolovanja nisu uzeta u obzir, mnogima se ne slažu njihovi podaci s koeficijentima (ne)ažurnosti.

KOMPARATIVNI I (NE)IZABRANI: Da ne povrijedimo tajnost ličnih podataka, nećemo navesti konkretna imena, ali riječ je o jednom sudiji jednog općinskog suda u Beogradu koji nije izabran i jednom iste nadležnosti koji jest izabran i to u viši sud. Neizabranom, kako on to piše u svojoj ustavnoj žalbi, najprije su pogriješili prezime i nazvali ga Antićem: rezultati u izvještajima koje je dobio od VSS-a poklapaju se s njegovim, a u njegovom sudu nije bilo niti jednog Antića, zaključio je da su dobijeni rezultati (na CD-u) njegovi. „Podnosilac (ustavne žalbe) pretpostavlja da je u pitanju greška i nada se da nije namerna. Ipak, s obzirom na to da ovu grešku niko ranije nije primetio ni u ministarstvu gdje je ista napravljena, ali ni u VSS-u koji je odlučivao o kadrovskom sastavu celokupnog srpskog pravosuđa jasno proizlazi sa kolikom (ne)pažnjom i (ne)odgovornošću je obavljen ovaj posao“, piše Neizabrani sudija u dopuni svoje žalbe Ustavnom sudu.

I nastavlja Neizabrani sudija svoju dopunu komparativnom analizom svojih radnih rezultata i rezultata svog kolege iz suda istog ranga, Izabranoga koji je napredovao i čije je napredovanje pratila optužba za nepotizam, u najmanju ruku. Pa kaže: Neizabrani je 2008. godinu završio sa samo 81 predmetom u radu, za razliku od Izabranoga koji je 2008. godinu završio sa čak 292 predmeta u radu, što je nevjerojatnih 211 predmeta više. Ovo je svakako rezultat daleko veće ažurnosti Neizabranoga, koji je bio tri puta vredniji od izabranog. Dalje, Neizabrani je za posmatrane tri godine imao procenat ispunjenosti norme 71,28 odsto, a Izabrani svega 51,30 odsto, dakle skoro za 20 odsto slabiji rezultat. Za ove tri godine za koje su se analizirali rezultati rada, Neizabrani je riješio ukupno 388 predmeta od čega čak 300 presudom, dok je Izabrani u istom periodu riješio ukupno 337 predmeta (51 manje od Neizabranog) od čega svega 187 presudom (113 manje nego Neizabrani). Izabrani sudija je, „iz ovog jasno proizlazi, čak 44,51 odsto svojih predmeta, u odnosu na ukupan broj riješenih predmeta, završio na drugi način, dakle još malo pa svaki drugi, zaista neverovatno!“, kaže u svojoj tužbi Neizabrani sudija, te nastavlja: i pored toga što je imao daleko manji broj donesenih presuda Izabrani sudija ima čak nevjerojatne 172 odluke izrađene nakon 30 dana u odnosu na 26 koliko je takvih imao Neizabrani sudija. Neizabrani sudija je, također, u te tri godine imao čak 164 odluke o kojima je odlučivano po žalbama, prema svega 63 odluke koje je imao Izabrani sudija, ali i pored toga, Neizabranom sudiji je ukinuto 22,56 odsto odluka, a Izabranom 23,81 odsto.

Sasvim sigurno je ovo dosadno čitati, ali to je procedura: najprije ocijeniš, po prihvaćenim stručnim kriterijima kandidate za neki posao, potom ih rangiraš, potom biraš i imenuješ.

NEOBAVEZUJUĆI STAV: U tome i jest suština kritike reforme pravosuđa: rijetko je tko osporavao potrebu da se ono reformira, ali je netransparentnost i tajnost postupka reizbora – ma koliko se nadležni upinjali da govore o „općem izboru“ – sudija dovela do kritika i čak osporavanja. U slučaju općeg izbora, naime, kažu nadležni, ne treba nikome nikakvo obrazloženje za odluku o izboru ili neizboru, dok u slučaju reizbora to treba napraviti. Sad je Ustavni sud Srbije donio stav da odluke treba obrazložiti; iz Ministarstva pravde najavljuju da će po odluci Ustavnog suda to biti i učinjeno, a među rijetkima koji se tome protive – iako će, po većinskoj odluci VSS-a, tako postupiti – jest predsjednica VSS-a, već spominjana Nata Mesarović, koja je ustanovila da tu instituciju ne obavezuje mišljenje Ustavnog suda. „Reformiran ili nereformiran, ja se ne slažem sa zaključcima Ustavnog suda“, rekla je prije koji dan Nata Mesarović. Arogantno je nastupila i u tom intervjuu (Jugoslav Ćosić, B92), kao i u mnogim ranijim (rijetkim) istupima u medijima, umjesto da se pozvala na ono što javnosti nije dostupno; na primjer, na zapisnik sa već spomenutog sastanka sa Vladimirom Cvijanom 10. marta, u kojem stoji ovo: „Na kraju razgovora, upitao je predsednicu da li ona stvarno misli da će ona lično i VSS predlagati sudije Ustavnog suda, kada spiskovi već postoje u Predsedništvu, predsednica (N. Mesarović) je rekla da je sigurna da će VSS predlagati kandidate Opštoj sednici Vrhovnog kasacionog suda i da je nikakve liste ne interesuju.“

Taj detalj – da je „nikakve liste ne interesuju“, a riječ je o pričama da postoje partijske kadrovske liste – do danas do javnosti nije stigao, a trebalo je, jer govori o njoj ono što ona sama u svojim javnim istupima ne pokazuje, da je svim tim navodnim listama rekla jasno „ne“. Javnost ima pravo da zna kako su se sudije birale i sudije imaju pravo da znaju zašto jesu ili nisu izabrani. I predsjednica Društva sudija Srbije Dragana Boljević, ma koliko se na nju bacali kamenjem pojedini članovi VSS-a (a i njeni radni rezultati objavljeni na spominjanom CD-u ne poklapaju se sa stvarnošću), ima pravo da dobije odgovore na pitanja svoja i članova Društva. Da je to tako, govore i reakcije iz Evropske unije koja je vrlo kritična prema reformi u dijelu reizbora sudija, pa je tako među posljednjim pismima stiglo i ono predsjednika Evropske komisije Hosea Manuela Barosa (baš na dan kad završavamo ovaj broj „Vremena“, u utorak, 27. aprila) u kojem on kaže: „Evropska komisija je svesna procesa pravosudne reforme u Srbiji, koji je ključni prioritet za evropsko partnerstvo, kao i skorašnjih dešavanja u vezi sa reizborom sudija i tužilaca. Tokom februara, Komisija i eksperti iz zemalja članica EU sproveli su misiju radi ocene primene postupka reizbora. Zaključci ekspertske misije potvrđuju da je postupak reizbora pokazao važne nedostatke u vezi sa sastavom i nezavisnošću Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca, primenom objektivnih kriterijuma, kao i transparentnošću i pouzdanošću celokupnog procesa. Lično ja, gđa Vivian Reding, potpredsednik i član Komisije za pravosuđe, osnovna prava i državljanstvo, i g. Štefan File, član Komisije za proširenje i evropsku dobrosusedsku politiku, već smo pokrenuli pitanje navedenih nedostataka sa našim srpskim sagovornicima na nedvosmislen način i zamolili ih da preispitaju postupak. Komisija će u potpunosti podržati ovaj proces i temeljno nadzirati budući razvoj.“

STVARNOST I TEORIJA: Javnost ga također nadzire: čeka odluke Ustavnog suda Srbije o sudijskim žalbama, ali gleda i što se događa u tzv. reformiranom sudstvu. Onima koji hvale izbor sudija ne idu u prilog postupci u kojima se optuženima za ubojstvo francuskog navijača Brisa Tatona aplaudira u sudnici; imamo li sudiju koji će izbaciti one koji prave takav sramotni nered u prostoriji u kojoj je sudija, predsjednik sudskog vijeća, apsolutni gazda? Ne ide im u prilog niti sudija (Jelena Milinović) koja odbacuje optužnicu protiv optuženih koji su Brankici Stanković poručili: „Otrovna si kao zmija, proći ćeš kao Ćuruvija“ i koja to i ono sablasno loptanje s napuhanom lutkom na stadionu naziva uvredom (koja se goni privatnom tužbom), a ne prijetnjom Brankičinom životu, kao da nemamo već dovoljno iskustva s takvim prijetnjama i kao da je ceh kojem pripada i ta sudija Milinović riješio i kaznio sramotno državno ubojstvo Ćuruvije, kolege Brankice Stanković i našeg.

Do jučer su nam se nadležni zaklinjali da su izabrali najbolje sudije: pitamo, da li je sudija Milinović iz svoje sudnice protjerala optužnicu protiv navijača koji su prijetili Brankici Stanković zato što se boji, zato što je na strani nasilnika, zato što je nestručna, ili nedostojna? Iz kojeg razloga nije čak niti ispitala optužene, niti ono malo svjedoka koji bi se eventualno pojavili u sudnici da, opet eventualno, svjedoče o očitome?

Osim tih, ostale smo odgovore već dobili. Ministarstvo pravde će, po svom pravu nadzora, zatražiti preispitivanje te odluke, s kojom predsjednica VSS-a Nata Mesarović, po vlastitoj izjavi, „naravno, nije srećna“, tražeći usput strpljenje javnosti, medija prvenstveno, do odluke drugostepenog suda. Jer, kaže ona, „da li će sudija sutra čitati novine i gledati da ovako ne smije da presudi?“, da bi istovremeno i sama priprijetila sudijama koji ne sude kako valja, jer VSS ima vlast da ih disciplinski kazni ili čak razriješi.

Sad se opet vraćamo do Cvijana: nisu svi koji kritiziraju personalna rješenja reizbora sudija mafija i ne piše mafija koju je reizbor navodno omeo u poslovima – advokati, konzultanti, kontroverzni biznismeni, tajkuni itd. (Nata Mesarović) – ustavne žalbe neizabranim sudijama i tužiocima. Nisu mafija i ovi likovi iz Evropske unije koji ponešto prigovaraju oko tajnosti i netransparentnosti. Zasad bar, ni Vladimir Cvijan nije bio mafija; pobogu, čovjek je radio u Predsjedništvu i bio dio tima od povjerenja predsjednika Borisa Tadića.

To što je Cvijan prebjegao novokomponiranim radikalima, nije važno, ma koliko bilo iznenađenje nekima. To što ti isti novokomponirani i napredni radikali javnosti puštaju snimak razgovora njihovog novog člana s predsjednicom najvišeg suda u zemlji i VSS-a, jest iznenađenje i skandal. Prvo, ima li ijedne civilizirane države u kojoj je moguće tako se ponašati prema vrhovnoj sudskoj vlasti? Drugo, ima li ijedne države u kojoj se takav skandal završava u međustranačkim borbama i saopćenjima? Treće, ima li ijedne države u uljuđenoj Evropi u kojoj se neobrazloženo sudije podijelilo na dostojne i stručne s jedne i pokvarene, nedostojne i mafijaški uvezane, kockare i prostitutke s druge strane?

Da smo se u ovom dijelu reforme sudstva držali onoga na što upozorava predsjednik Evropske komisije Baroso i ostali Evropljani – objektivnosti, transparentnosti i pouzdanosti cijelog procesa – ne bismo danas bili ovdje gdje jesmo. Ne bi Ustavni sud Srbije bio zatrpan žalbama, ne bi se bavili traženim evropskim preispitivanjima i ne bi se nadležni branili od radikalskog nedostatka dokaza.

KRITIKA EVROPSKE UNIJE: Pismo predsednika Evropske komisije Hosea Manuela Barosa