
Novi broj „Vremena“
Šapićev Beograd: Pare za nepostojeću naplatu gradskog prevoza
Šta u Beogradu radi fantomsko preduzeće za naplatu gradskog prevoza kad se prevoz ne naplaćuje? I na šta još grad baca pare? O tome piše „Vreme“ u novom broju
Za mnoge izveštače je problem da objasne kako to da su Albanci zapucali na policiju tako reći bez povoda
Koliko god događaji u Makedoniji izgledali dramatično u očima Makedonaca i njihovih komšija, stiče se utisak da glavni zapadni mediji tek sada počinju ozbiljnije da ulaze u tu priču. Jedan od razloga za to je što je u većini medija još od kraja kosovskog rata zavladao tzv. balkanski zamor (Balkan fatigue). Urednici su stekli utisak da su njihovi čitaoci, koji su proteklih deset godina bili izloženi poplavi izveštaja iz jugoslovenskih ratova, jednostavno prezasićeni vestima sa Balkana, i da ne žele više ništa da čuju o tome. Vesti, a naročito loše, nisu hteli da čuju ni šefovi diplomatija zapadnih zemalja, pa su i oni učinili sve što su mogli da ovu krizu, koja je dobrim delom posledica njihovih brljotina, nekako strpaju pod tepih. Sada je, međutim, jasno da se problemi neće rešiti sami od sebe, pa Makedonija konačno ulazi u fokus.
To medijsko izoštravanje ne ide, međutim, ni brzo ni lako. Mnogi novinari sa terena ranije su izveštavali sa Kosova, poneki i iz Bosne, i neki su iz tog iskustva nešto naučili, a neki nisu. Oni koji nisu naslepo primenjuju obrasce sa Kosova, držeći distancu prema makedonskoj vlasti i često bez rezerve prihvatajući tvrdnje „pobunjenika“. Tako je Si-En-En, na primer, neposredno nakon napada UČK-a na makedonsku policiju javio da su u okolini Tetova izbili „etnički sukobi“, mada su uz ogradu dodali da makedonski zvaničnici „tvrde da je na policiju otvarana vatra“. Reč „terorizam“ praktično se ne pominje, mada iz toga ne treba izvlačiti neke dalekosežne zaključke jer se taj termin čuva za „domaće“ teroriste. Tako se recimo baskijska ETA svuda označava kao „separatistička“, a samo u španskim medijima kao „teroristička“; slično važi i za IRA-u. Kod Amerikanaca su stvari nešto jasnije: tamo postoji zvanična lista terorističkih organizacija koju sastavlja Stejt department, a novinari se ustežu da organizacije koje nisu na tom spisku nazovu terorističkim mahom iz straha da bi mogli biti tuženi pred američkim sudovima. Pošto UČK, UČPMB, „Ilirida“ i ostali koji ovih dana pretenduju da prošire Kosovo nisu na toj listi (a usput budi rečeno nije ni IRA), nema svrhe očekivati da se terminologija promeni.
Za mnoge izveštače je problem da objasne kako to da su Albanci zapucali na policiju tako reći bez povoda, pa se u pokušajima da se to rastumači ponekad javljaju veoma nategnute interpretacije. Tako je, na primer, inače obično pouzdan Bi-Bi-Si ilustrovao početak pobune „miksovanjem“ svežih izveštaja sa nekoliko meseci starim prilogom o albanskom tinejdžeru koga je pretukla policija, ne naglašavajući da je reč o događaju starom nekoliko meseci. Oko tog izveštaja se u Makedoniji prošle nedelje podigla silna prašina, a Vlada je poslala zvaničan protest direktoru firme. Najdalje je, međutim, otišao „Vašington post“, čiji je novinar, nakon druženja sa „naoružanim ljudima“ u okolini Tetova, stekao utisak da je njihov glavni politički zahtev otvaranje srednjih škola na albanskom jeziku (osnovno i visoko obrazovanje već imaju). Ovo su, međutim, samo ekstremni primeri, i većina stranih kolega iskreno se trudi da u skladu sa mogućnostima izvešava objektivno.
Drugo je pitanje zašto zapadni zvaničnici od samog početka obilaze Makedoniju kao mačka oko vruće kaše, mada se i tu u poslednje vreme ponešto menja. Zanimljivo je da reči „albanski ekstremisti“ (kao termin nešto negativniji od „pobunjenik“ ili „ustanik“) u poslednje vreme češće rabe političari (na primer Šreder i Džordž Robertson) nego novinari. Ruski ministar spoljni Ivanov bio je sasvim u pravu kada je rekao da je razlika između ekstremista i terorista u tome što ekstremisti nisu nužno i ubice, ali je još uvek teško očekivati da Zapad, koji je Albance deset godina gledao kao žrtve, gotovo mučenike, za kratko vreme počne da ih vidi kao opasne bundžije. Ono što bi za Makedonce, kao uostalom i za sve ostale u regionu, moglo da bude važno jeste da je taj proces počeo, i da je, posle svega što se u poslednje dve godine dogodilo, nepovratan.
Šta u Beogradu radi fantomsko preduzeće za naplatu gradskog prevoza kad se prevoz ne naplaćuje? I na šta još grad baca pare? O tome piše „Vreme“ u novom broju
Setite se – kada ste poslednji put videli da u obližnjem parku beogradsko JKP “Zelenilo” zaliva zelene površine kako bi, je l’, ostale zelene? Kada je poslednji put kompletno renovirana ulica kojom stalno prolazite, a koja je prepuna rupčaga, takvih da morate da vozite 20 na sat? Koliko nelegalnih zgrada je izgrađeno u vašem komšiluku, a koliko ih se nakačilo baš vama na struju, vodu i kanalizaciju? Koliko stabala je imala vaša ulica pre 15 godina, a koliko ih ima danas? Gde nalazite mesto za parkiranje? Možete li biciklom po gradu? A za to vreme, gradonačelnik Šapić se pojavi u javnosti jednom mesečno ili u nekoliko meseci – da se pohvali rezultatima, da najavi nove “projekte” koji su, deluje, smišljeni prethodne večeri, pa da se verbalno obračuna i uvredi novinare koji mu nisu po volji
Neuplaćivanje lokalnoj samoupravi dela poreza na zarade od 102 miliona dinara i nenamenskih transfernih sredstava od 46,5 miliona dinara došlo je nakon izjave Aleksandra Vučića da za ovaj grad “nema više para”. A da je režim pustio ovaj grad “niz vodu” jasno je i zbog sve češćeg targetiranja ovdašnjih političara u tabloidima
Da mi je neko pre samo mesec dana rekao da će policija danima sedeti u mojoj kući, na Filozofskom fakultetu, pomislila bih da je to nemoguće. Ali do sada smo naučili da je ovde sve moguće. Znamo da Vučić mnoge stvari kopira od Viktora Orbana. Zašto ne bi počeo da kopira i jednog drugog autoritarnog lidera, Redžepa Erdogana, i počeo da gasi društvene mreže
Ekonomskim merama i organizovanim spontanim okupljanjima Aleksandar Vučić pokušava da konsoliduje svoje biračko telo, dok istovremeno podmeće nogu studentima i opoziciji i obračunava se sa nezavisnim medijima. Između naprednjačke inscenirane idile i društvenog bunta, sve jače se oseća nagoveštaj izbora. Kampanja pre kampanje je uveliko počela. Kada bi i pod kojim uslovima građani ponovo mogli na birališta
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve