Za mnoge izveštače je problem da objasne kako to da su Albanci zapucali na policiju tako reći bez povoda
EKSTREMISTI, POBUNJENICI, TERORISTI: Pripadnici ONA-e
Koliko god događaji u Makedoniji izgledali dramatično u očima Makedonaca i njihovih komšija, stiče se utisak da glavni zapadni mediji tek sada počinju ozbiljnije da ulaze u tu priču. Jedan od razloga za to je što je u većini medija još od kraja kosovskog rata zavladao tzv. balkanski zamor (Balkan fatigue). Urednici su stekli utisak da su njihovi čitaoci, koji su proteklih deset godina bili izloženi poplavi izveštaja iz jugoslovenskih ratova, jednostavno prezasićeni vestima sa Balkana, i da ne žele više ništa da čuju o tome. Vesti, a naročito loše, nisu hteli da čuju ni šefovi diplomatija zapadnih zemalja, pa su i oni učinili sve što su mogli da ovu krizu, koja je dobrim delom posledica njihovih brljotina, nekako strpaju pod tepih. Sada je, međutim, jasno da se problemi neće rešiti sami od sebe, pa Makedonija konačno ulazi u fokus.
To medijsko izoštravanje ne ide, međutim, ni brzo ni lako. Mnogi novinari sa terena ranije su izveštavali sa Kosova, poneki i iz Bosne, i neki su iz tog iskustva nešto naučili, a neki nisu. Oni koji nisu naslepo primenjuju obrasce sa Kosova, držeći distancu prema makedonskoj vlasti i često bez rezerve prihvatajući tvrdnje „pobunjenika“. Tako je Si-En-En, na primer, neposredno nakon napada UČK-a na makedonsku policiju javio da su u okolini Tetova izbili „etnički sukobi“, mada su uz ogradu dodali da makedonski zvaničnici „tvrde da je na policiju otvarana vatra“. Reč „terorizam“ praktično se ne pominje, mada iz toga ne treba izvlačiti neke dalekosežne zaključke jer se taj termin čuva za „domaće“ teroriste. Tako se recimo baskijska ETA svuda označava kao „separatistička“, a samo u španskim medijima kao „teroristička“; slično važi i za IRA-u. Kod Amerikanaca su stvari nešto jasnije: tamo postoji zvanična lista terorističkih organizacija koju sastavlja Stejt department, a novinari se ustežu da organizacije koje nisu na tom spisku nazovu terorističkim mahom iz straha da bi mogli biti tuženi pred američkim sudovima. Pošto UČK, UČPMB, „Ilirida“ i ostali koji ovih dana pretenduju da prošire Kosovo nisu na toj listi (a usput budi rečeno nije ni IRA), nema svrhe očekivati da se terminologija promeni.
Za mnoge izveštače je problem da objasne kako to da su Albanci zapucali na policiju tako reći bez povoda, pa se u pokušajima da se to rastumači ponekad javljaju veoma nategnute interpretacije. Tako je, na primer, inače obično pouzdan Bi-Bi-Si ilustrovao početak pobune „miksovanjem“ svežih izveštaja sa nekoliko meseci starim prilogom o albanskom tinejdžeru koga je pretukla policija, ne naglašavajući da je reč o događaju starom nekoliko meseci. Oko tog izveštaja se u Makedoniji prošle nedelje podigla silna prašina, a Vlada je poslala zvaničan protest direktoru firme. Najdalje je, međutim, otišao „Vašington post“, čiji je novinar, nakon druženja sa „naoružanim ljudima“ u okolini Tetova, stekao utisak da je njihov glavni politički zahtev otvaranje srednjih škola na albanskom jeziku (osnovno i visoko obrazovanje već imaju). Ovo su, međutim, samo ekstremni primeri, i većina stranih kolega iskreno se trudi da u skladu sa mogućnostima izvešava objektivno.
Drugo je pitanje zašto zapadni zvaničnici od samog početka obilaze Makedoniju kao mačka oko vruće kaše, mada se i tu u poslednje vreme ponešto menja. Zanimljivo je da reči „albanski ekstremisti“ (kao termin nešto negativniji od „pobunjenik“ ili „ustanik“) u poslednje vreme češće rabe političari (na primer Šreder i Džordž Robertson) nego novinari. Ruski ministar spoljni Ivanov bio je sasvim u pravu kada je rekao da je razlika između ekstremista i terorista u tome što ekstremisti nisu nužno i ubice, ali je još uvek teško očekivati da Zapad, koji je Albance deset godina gledao kao žrtve, gotovo mučenike, za kratko vreme počne da ih vidi kao opasne bundžije. Ono što bi za Makedonce, kao uostalom i za sve ostale u regionu, moglo da bude važno jeste da je taj proces počeo, i da je, posle svega što se u poslednje dve godine dogodilo, nepovratan.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Bio je ispraćaj iz Pionirskog parka, jogurt bačen na glumicu poslanicu SNS-a, pesma pred ulazak u Skupštinu, stotine novinara, desetine kamera, pokušaj opstrukcije, višesatni govor onoga koji ne može da shvati da više nije bitan... I sve to samo u prvom danu rada novog parlamenta. Ako se po jutru dan poznaje, biće ovaj petnaesti saziv praćen i zanimljiviji nego ijedan pre njega. Očekivanja su ogromna
Oliver Ivanović je pre ubistva otišao u Biju da prijavi ugroženost. Njegov bratanac Aleksandar za “Vreme” rekonstruiše taj odlazak. Tvrdi da su institucije radile na prikrivanju istine. TOK za “Vreme” potvrđuje da naredba o sprovođenju istrage nije doneta i da se predmet i dalje nalazi u predistražnoj fazi protiv NN lica, kao i da podatke o njemu štiti oznaka “strogo poverljivo”
Nove vlasti moraće da preduzmu radikalne kadrovske promene u vojnim službama bezbednosti i da iz njih sklone sve ljude koji su se u prethodnom periodu ogrešili o zakon i, pre svega, Vojno-bezbednosnu agenciju (VBA) pretvorili u stranačku službu koja je za cilj imala obračun sa političkim protivnicima Aleksandra Vučića, slažu se u oceni stručnjaci iz te oblasti. Međutim, oni odbacuju zahteve za potpunim ukidanjem vojnih službi bezbednosti, a prednost daju temeljnoj reformi kroz normativno-pravne izmene i uvođenje efektivne civilne kontrole
Intervju: Nebojša Trbović, bivši operativac državne bezbednosti i BIA
“BIA kontroliše kompletan sistem za prisluškivanje. Govorim o klasičnom sistemu nadzora telekomunikacija. BIA ima centralnu ulogu u tom sistemu i može da zna ko se prisluškuje. Čak ni vojna služba, koliko je meni poznato, nema samostalan pristup telekomunikacionim operaterima, nego za to koristi BIA”
Informativni program RTS-a pokušava da se snađe bez instrukcija “iz kabineta” koje su se sledile godinama. Istovremeno, iza kulisa se raspravlja šta raditi sa javnim servisima – pominju se etičke komisije, ali i gašenje pa pravljenje ispočetka
Aleksandar Vučić svojim jezikom ne konstituiše stvarnost, već iluziju, jedino što sada više neće biti u stanju da iluziju nameće policijskim pendrecima i plaćenim batinašima. To je pokazao na konstitutivnoj sednici Narodne skupštine
U utorak, 17. novembra, počinje konstituisanje Narodne skupštine u kojoj apsolutnu većinu ima Studentska lista. Zašto je ovaj dan za Srbiju istorijski?
Aleksandar Vučić bi da mu Srbija bude zahvalna što izborni poraz nije pretvorio u nasilje. Pre toga morao bi da objasni čemu su služile pripreme za izbornu noć, pre svega u Pionirskom parku
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.