Prodaja kasarne "Milan Spasić" u Radovićima, na luštičkom poluostrvu, prioritetna je za tivatskog gradonačelnika Dragana Kankaraša, po kojem je ovaj prostor od preko milion kvadrata "izuzetno interesantan za gradnju i razvoj turističkih kapaciteta". Nesumnjivo je da ova lokacija, koju obogaćuje čitav niz objekata – heliodrom, benzinska pumpa, toplana, sportski tereni, kao i stara austrougarska tvrđava – uveliko privlači nečiju pažnju, a podatak da je iz nje u Bar preseljena teška vojna mehanizacija najbolje svedoči o tome
Na crnogorskom vojnom poligonu ništa novo: nastavlja se prodaja naoružanja, slična onoj na auto-pijacama, a dizajnerska kreativnost vojnog vrha u osmišljavanju uniformi dominira u odnosu na njihove strateško-organizacione zadatke.
Stilski savremene vojne odore, prilagođene različitim vremenskim uslovima, ne znače i boljitak za crnogorske građane kojima su, već po tradiciji, namijenjeni „kratki rukavi“. No, krojačke intervencije na produbljivanju džepova državnog vrha, uslijed prodaje ne tako male vojne imovine, neminovne su.
Ni nakon što je general Blagoje Grahovac prošle godine javno prozvao Svetozara Marovića, Filipa Vujanovića i Vukašina Maraša da su dio „kriminogenih struktura“ koje učestvuju u nezakonitoj prodaji vojne imovine, u Crnoj Gori političkih talasanja gotovo i da nije bilo. O stavove Grahovca, savjetnika predsjednika crnogorske Skupštine, oglušilo se Državno tužilaštvo, a jedina se pravosudna aktivnost zasniva na „odbrani ugleda“ prozvanih funkcionera.
„Državne institucije ne žele ništa da preduzmu, a kako ne reaguju ni prema meni, jasno je da znaju da su moji navodi tačni. Svi griješnici još više su učvršćeni, jer zaključuju da su pod dubokom zaštitom države. Stari griješnici nastavljaju da griješe, dok novi ljudi u državnoj politici, ulazeći u mašineriju, ne primjenjuju zakonske okvire, niti smiju to da urade“, kaže Blagoje Grahovac za „Vreme“.
Podvlačeći da može dokazati čitav niz protivzakonitih radnji koje imaju kvalifikacije organizovanog kriminala, uporno se „podmeće“ državnoj tužiteljici i istražnim organima. Očigledno odsustvo namjere nadležnih da reaguju, po njemu, zasniva se na činjenici da ih „neko jači drži u šaci i mreži beščašća“.
KO PRE ZGRABI: Nezakonita prodaja vojne imovine otpočeta je preko nekadašnjeg Fonda za razvoj vojske, a Marović, Vujanović, Maraš, ali i crnogorsko Državno tužilaštvo, navodi Grahovac, prednjačili su u tom procesu. Namjerno nedonošenje zakona o vojnoj imovini, tvrdi general, bilo je u cilju iskorišćavanja pravnog vakuuma u kojem se „ničija imovina“ rasprodavala posredstvom pomenutog fonda.
„Nestankom Savezne Republike Jugoslavije, nestao je titular državne imovine, a novi nije validno utemeljen. Državna imovina SRJ i ona koja je pripadala državama Crnoj Gori i Srbiji nikada nije uvedena u evidenciju imovine država članica. Na taj način protivpravno su formirali Fond za razvoj vojske preko kojeg su institucionalizovali nezakonitu prodaju vojne imovine“, objašnjava Grahovac.
Do uspostavljanja crnogorske samostalnosti, dodaje naš sagovornik, sva prodaja imovine koju je vojska koristila nije imala zakonsko uporište. Novac dobijen tim prodajama, opravdano se sumnja, punio je privatne džepove ili se, pak, koristio na zaštitu haških optuženika. Grahovac, međutim, ne želeći u ovom trenutku da u javnost iznosi više detalja, ističe kako je novac od nezakonite prodaje „mogao završavati na razne strane i za razne korisnike“.
NOVA STARA VOJSKA: Pitanje je, isto tako, da li se i novac građana Crne Gore kvalitetno troši u organizovanju nove vojske. Za Grahovca, bez obzira na budžetska izdvajanja, crnogorska vojska na kraju 2007. godine neće „ni promil biti bolja, ni osposobljenija“. Razlog tome je, tvrdi on, što u formiranju Vojske Crne Gore učestvuju nekompetentni pojedinci iz civilnih i vojnih struktura.
„Svi koji se trenutno nalaze u gradnji crnogorske vojske liče na ljude koji su, neplanski, padobranom pali u džunglu. A tako se i ponašaju. Dobri su, međutim, u blefiranju pred kamerama, kako bi javnost stekla utisak da se nešto radi“, ističe Grahovac. Iako osuđuje prosipanje novca, smatra da Crnoj Gori ne prijeti velika šteta zbog nestručnog utemeljenja vojnih snaga i naglašava: „Sudbina Crne Gore, ni u najmanjoj mogućoj mjeri, ne zavisi ni od slabe ni od jake vojske. Čak može i bez nje.“
Ministarstvo odbrane, i pored niza najava o demilitarizaciji crnogorskog društva, ipak, radi na uspostavljanju različitih vojnih formacija. Mornarica, iako prekrštena u „Mornaričku bazu“ sa pet odreda, zadržala je iste zadatke: odbrana zemlje od oružanog ugrožavanja s mora, zaštita prirodnih resursa crnogorskog mora i podmorja, spriječavanje nelegalnih aktivnosti i spašavanje na moru.
Ovakvo ustrojstvo mornarice, za Milana Komara, vojnog komentatora i nezavisnog konsultanta, mješavina je „restlova prethodne Ratne mornarice, trendi formacija i želja napuljskih mentora“. Upoređujući originalnost ovog rješenja sa „uvođenjem čina komodora u srpsku mornaricu u cilju dunavske kargo-komunikacije“, naglašava kako je ovaj način mornaričnog organizovanja nepoznat.
Gašenje ratnog, torpednog i minskog naoružanja, pri čemu vojne predstavljaju trećinu policijskih snaga, doživljava kao „ružičasto“ stremljenje Crne Gore ka evropskim integracijama. Nasuprot crnogorskom, on ističe primjer Hrvatske koja, uz „ponosno“ promovisanje naoružanja, ide prema Evropskoj uniji. „Za razliku od Crne Gore, Hrvatska promoviše ratne brodove, minsko oružje i pomorsko-diverzantske snage. Evropi ne smeta njena Ratna mornarica, kao ni Oružane snage“, dodaje Komar.
BEZ NEPRIJATELJA: No, crnogorska mornarica je, po tvrdnjama Grahovca, potpuno nepotrebna. Pored toga što Crna Gora nema pretpostavljenog, a pogotovo ne i stvarnog neprijatelja na moru, mornarica nije potrebna i zato što je posljednjih dvadeset pet godina, njegove su riječi, služila određenim bezbjednosnim, policijskim i političkim strukturama kao infrastruktura za organizovani kriminal. Naglašavajući i njenu ekonomsku neisplativost, ističe ružan primjer loših hrvatsko-crnogorskih odnosa, jer je mornarica učesnik svega što je vezano za dubrovačko ratište početkom devedesetih.
Aktuelna vlast, ipak, bdila je nad mornaricom kako bi je sačuvala. „Branili su je iz raloga što su mnogi od njih učesnici u beščašću i protivzakonitim radnjama koje su se nje ticale. U njoj, takođe, ima dovoljno materijalno-tehničkih sredstava koja oni preko svojih tajkunskih firmi prodaju“, objašnjava Grahovac. Na pitanje da li u tajkunske firme spada beogradski Cofis, koji je nedavno osnovao i istoimeno preduzeće u Podgorici, Grahovac odgovara: „Cofis nije kriv, već onaj visoki kabinet koji njemu i raznim drugim cofisima, omogućava da rade neregularne radnje.“
O crnogorskoj mornarici kada je riječ, nikako ne može da se zaobiđe ni priča o prodaji MTRZ-a „Sava Kovačević“ u Tivtu, a slična sudbina, najava je nadležnih, očekuje i ostale atraktivne vojne lokacije. Crnogorska vlada je kanadskom milijarderu Piteru Manku omogućila da za samo 3,26 miliona evra postane vlasnik skoro četiristo hiljada kvadrata nekretnina i 5,5 miliona evra vrijedne opreme tivatskog MTRZ-a „Sava Kovačević“. Vlada je, žureći da zaključi ugovor, iako bez zakonskog uporišta, odredila kako neće prodati zemljište na kojem se ovo vojno brodogradilište nalazi, nego ga dati u zakup koncesijom na tri puta po trideset godina. Važeći Zakon o morskom dobru, međutim, ne poznaje termin koncesije.
Politički vrh će ipak do zatvaranja potpisanog ugovora nekretnine brodogradilišta morati u katastru da uknjiži na državu Crnu Goru. To zapravo znači da Vlada tokom višemjesečnih pregovora i zaključenja privatizacionog ugovora, formalno-pravno nije bila vlasnik tivatskog brodogradilišta, već je Manku prodavala tuđu imovinu. Ovaj Kanađanin, želeći da proširi svoju imperiju u Crnoj Gori, uveliko obilazi Jadransko brodogradilište u Bijeloj, kako bi uloživši dobijenu opremu iz Tivta postao većinski vlasnik i ovog bokeljskog preduzeća.
DRŽAVNA BEZBEDNOST: Milan Komar, svojevremeno i direktor tivatskog brodogradilišta, ističe da je Generaštab Savezne Republike Jugoslavije još 2000. godine digao ruke od vojne ustanove u Tivtu, a sve što je kasnije preduzimano u Ministarstvu odbrane, dodaje, bilo je u službi dinamičkog plana Podgorice da pomenutu respektivnu firmu što prije obezglavi i proda. „Tivatsko brodogradilište je de facto 2004. godine prešlo u ruke Vlade Crne Gore, a prisustvo nekih admirala u Upravnom odboru, pored teškog sukoba interesa, bilo je samo providna maska. Sve konce u svojim rukama, sumnjalo se tada u Tivtu, držala je crnogorska Državna bezbjednost, iz čijih redova je bio i član tog odbora.“
U navedenom odboru predstavnici civilnih struktura bili su Vuk Bošković, pomoćnik savjetnika za bezbjednost crnogorskog predsjednika, i Dragoljub Janković iz Agencije za prestrukturiranje privrede i strana ulaganja.
Tivat uz prodato brodogradilište krije pregršt vojnih placeva na koje su oko bacili prevashodno strani „investitori“. Prodaja kasarne „Milan Spasić“ u Radovićima, na luštičkom poluostrvu, prioritetna je za tivatskog gradonačelnika Dragana Kankaraša, po kojem je ovaj prostor od preko milion kvadrata „izuzetno interesantan za gradnju i razvoj turističkih kapaciteta“. Nesumnjivo je da ova lokacija, koju obogaćuje čitav niz objekata – heliodrom, benzinska pumpa, toplana, sportski tereni, kao i stara austrougarska tvrđava – uveliko privlači nečiju pažnju, a podatak da je iz nje u Bar preseljena teška vojna mehanizacija najbolje svjedoči o tome. Ranije je iz prostora kasarne uklonjen najveći dio glavnog naoružanja rasformirane 108. brigade obalske odbrane, u čijem su se „inventaru“ nalazili mobilni obalski protivbrodski raketni lanseri „Rubež“ i obalski topovi kalibra 130 mm.
Inače, većinu sovjetskih lansera „Rubež“ crnogorsko Ministarstvo odbrane je, posredstvom preduzeća Cofis, već prodalo Ratnoj mornarici Egipta. Uz lansere i rakete tipa „Styx“, Egipćanima je ova firma isporučila i prateću opremu, rezervne djelove i vozila koja po formaciji prate svaki „Rubež“.
SVE PO SPISKU: Nastojanje državnog vrha da proda „opremu“ vidi se i na primjeru podmornica. Sudbina „Junaka“ isječenog prije desetak godina u staro gvožđe zadesila je i „Uskoka“, nedavno prodatog za oko 130.000 evra. Iako je za konačan remont „Heroja“ nakon uloženih milionskih iznosa potrebno izdvojiti samo još oko 100.000 evra, on se – zajedno sa još dvije velike dizel-električne podmornice tipa P-831 „Sava“ i pet malih tipa P-911 „Una“ – nalazi na prodajnom spisku.
„Rasprodaja malih brodova već je počela, a ono glavno malo će da sačeka, kako bi logistika odradila svoje“, kaže Milan Komar. „Neko će ono vrijedno kupiti za siću, a ne bi ni čudilo kada bi se Hrvatskoj, u svrhu ratne odštete, nešto ponudilo.“
Eksperti beogradskog Foruma za bezbednost i demokratiju su, po Komarevim riječima, izračunali da u ostacima velike flote bivše SFRJ „leži“ sto miliona dolara. Crnogorsko učešće u finansiranju odbrane u prošlim vremenima iznosilo je pet procenata i da li bi to, pita se Komar, trebalo značiti da bi od njene prodaje Crna Gora samo toliko i dobila.
Bivše jugoslovenske republike, naglašava Grahovac, pokrenule su postupak za utvrđivanje međusobnih nadoknada i potraživanja ali, dodaje, imovinski odnosi država Crne Gore i Srbije definisani su Ustavnom poveljom i zakonskim odredbama o njenom sprovođenju. Kako Zakon o imovini državne zajednice namjerno nije donesen, nastavlja Grahovac, na snazi su rješenja kojima je naznačeno da sva vojna imovina koja nije potrebna za funkcionisanje državne zajednice predstavlja imovinu država članica po teritorijalnom principu.
„Crnogorski nadležni organi bili su veoma neodgovorni jer su dozvolili da se od formiranja državne zajednice imovina izvlači sa teritorije Crne Gore i premješta u Srbiju. Izvlačene su sve vrste borbenih sredstava, uključujući avione i helikoptere, a njihov broj na dan usvajanja Ustavne povelje u Crnoj Gori bio je daleko veći nego danas“, naglašava Grahovac.
Zahtijevi Srbije sa pravnog gledišta za Grahovca su neargumentovani i neutemeljeni. Srbija i Crna Gora, dodaje, u skladu sa svojim unutrašnjim procedurama ipak mogu da sarađuju i potpisuju ugovore o prodaji ili ustupanju određenih vojnih „pogona“. Brojni odvojeni susreti srpskih i crnogorskih vojno-političkih predstavnika u svijetu i njihovi napori da se što prije dokopaju NATO porodice izgleda da su zanemarili ne samo potrebu za zajedničkom saradnjom nego i toliko neprežaljenu bratsku ljubav.
Možda je i njihova zaokupljenost „modernizacijom sistema“, barem kada je Crna Gora u pitanju, dobro pogodovala ruskim „gastarbajterima“. Ne treba da se govori o ruskom lobiju, opominje Grahovac, već o našim ljudima koji iz visokih državnih institucija rade i funkcionišu paradržavno. „Oni su na talasnoj dužini raznih oligarha koji idu širom svijeta poput desanta. Više ne izvoze ideologiju i oružje, nego prljav novac, a za to kod nas pronalaze plodno tlo. Naravno, iz toga se izrodi zlo koje liči na okupaciju“, tvrdi Grahovac.
Nikola Kriještorac, funkcioner Narodne stranke, ističe kako je prvi „napor“ sa kojim se Crna Gora susrela nakon izglasavanja samostalnosti odluka o ukidanju regrutne i obaveze služenja vojnog roka. Pomenuta odluka nije rezultat ozbiljne analize ili posljedica usvojene odbrambene strategije, već politikantski nepromišljeni potez crnogorskog vladajućeg establišmenta koji se, dodaje on, u ovoj oblasti snalazi kao slon u staklenoj bašti.
Postreferendumska odluka koja je takođe izazvala poseban podsmijeh, po Kriještorčevim riječima, predstavlja izbor načelnika Generalštaba Vojske Crne Gore od svega 2500 vojnika a sam načelnik, general-potpukovnik Jovan Lakčević je, „naravno, zaslužni borac suverenističkog bloka“.
„Određene strukture vlasti su bez ozbiljne rasprave odlučile da crnogorsku vojsku smanje za 53 odsto, a da od 237 lokacija koje je koristila vojska u Crnoj Gori za vrijeme državne zajednice, zadrže svega 27. Ali, ni taj broj nije siguran i sve zavisi od toga da li će neki ‘potencijalni investitor’ izraziti želju da tu izgradi hotel, plantažu ili stanove za tržište“, ističe Kriještorac. Preostalih 210 lokacija, dodaje, po riječima ljudi iz vlade, stavljeno je državi na raspolaganje, a u skladu sa tim biće formirana i posebna Komisija za prodaju vojne imovine kako bi se taj proces odvijao isključivo na „zakonit, racionalan i transparentan način“.
„A kako to radi crnogorska vlast vidi se na primjeru tivatskog vojnog brodogradilišta koje je prodato skoro dvostruko jeftinije nego što košta i jedan dok kojim je ono raspolagalo“, kaže naš sagovornik. „Bez zavaravanja, radi se o najvećoj pljački društvene imovine na ovim prostorima, što je konstatovao i jedan broj relevantnih domaćih i međunarodnih institucija, osporavajući transparentnost tih prodaja.“ Vrhunac neodgovornosti, podvlači Kriještorac, predstavlja odluka o pozajmici dva borbena aviona „jednom kumovskom aeroklubu iz Podgorice i upravo je to jasan pokazatelj odnosa vrha režima prema vojnom i borbenom potencijalu kojim raspolaže“.
Represija se pojačava. Sada već imamo pritvaranja, zatvaranja, i toga će biti sve više. To pokazuje da je režim svestan da više nije u toliko komotnoj poziciji. Onaj deo opozicije koji je iskren mora da shvati da uobičajeni metodi borbe neće dati rezultat. I sada je pitanje: da li smo mi na to spremni ili nismo? Ako nismo, onda da se svi povučemo svojim kućama i da pustimo da ovaj vlada doživotno
Opozicionari su policajce pozivali da skinu šlemove i odlože “antiterorisitičku” aparaturu, ili da se bar vrate u zgradu, iznutra je zaštite i da ne prave bespotrebni cirkus i metež. Na trenutke je situacija bila na ivici ozbiljnijeg incidenta. Jedna fotografija je izazvala veliku pažnju javnosti: bakica iz lokalnog pokreta “Bravo” čuvala je pendrek i balistički štit jednog policajca koji je otišao do toaleta. Još jedan kuriozitet: neki advokati koji su krenuli u sud na ročišta zadržali su se ispred suda, u znak podrške poslanicima – donosili su im vodu iz obližnje trafike. I nama je prekardašilo, reći će jedan. Kako bilo, blokada je bila uspešna
U Novi Sad predsednik Srbije nije došao zbog četrnaest mrtvih (u međuvremenu je taj broj porastao na petnaest). Ali došao je jer su tokom protesta oštećene prostorije Srpske napredne stranke, pokazavši da su mu prozori, a ne ljudi, prioritet. A onda se slikao na sahrani dve devojčice i njihovog dede, žrtava pada nadstrešnice na Železničkoj stanici
U jeku borbe za očuvanje kakvog takvog kredibiliteta vladajuće partije, Aleksandar Vučić, član SNS-a i predsednik Srbije, uglavnom se bavi i svojim omiljenim poslom – političkim intrigama i smicalicama iza kulisa
Džaba vam upinjanje da dokažete da visoka korupcija postoji u Srbiji. Ona je, jednostavno, nezamisliva. A onda padne nadstrešnica sveže renovirane železničke stanice (na slici) i ubije 15 ljudi. I pukne mehur i iz njega počnu da kuljaju laži, krađa, kriminal i korupcija
Kako se, na prvi znak da se otpor može organizovati drukčije nego mirnim šetnjicama, sad najednom vlast i njeni telali dosetiše da „batina ima dva kraja“?
Ministar kulture Nikola Selaković mora da bira između zakona i interesa investitora koji hoće da ruše Generalštab, a koji očigledno zastupa predsednik Vlade Republike Srbije Miloš Vučević
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
