
Novi broj „Vremena“
Policajci idu svojoj deci umazani krvlju tuđe dece
Nisu samo ozloglašeni JZO i njegov komandant Marko Kričak, kojeg se i ostali policajci plaše. „Vreme“ u novom broju istražuje ko sve i kako bije narod. I gde će im duša
Na severu su uslovi daleko nepodnošljiviji i opasniji od onih u Gračanici
Početkom juna 1999. godine, jutro nakon potpisivanja Kumanovskog sporazuma, kojim je SR Jugoslavija formalno kapitulirala i povukla svoje vojne i policijske snage sa Kosova, tamošnji narodi su se probudili u novoj realnosti. Prvo je trebalo navići se na to da su pripadnici novopridošle vojske i policije, ali i civilne vlasti na nivou opština – stranci i da se s njima komunicira na engleskom, te da su na Kosovo došli sa naklonošću prema Albancima i predrasudama prema Srbima. Ovakvo stanje je snažno uticalo da se većina preostalih Srba, skoncentrisanih pretežno oko većih naselja gde su i pre sukoba činili većinu, još više izoluje od aktuelnih dešavanja.
Međutim, Srbi južno od Ibra, svesni svoje pozicije koja je podrazumevala život u malim sredinama okruženim većinskim narodom, prijavljivali su se na prve konkurse za prijem u Kosovsku policiju, a sudije su se zapošljavale u kosovskim sudovima. Bez prethodnih konsultacija sa Beogradom, od početka su učestvovali na izborima na centralnom nivou, a u opštinama formiranim po Ahtisarijevom planu preuzeli vlast još 2009. godine. Ono što su shvatili pre skoro četvrt veka jeste da, ukoliko oni ne zauzmu mesta koja im pripadaju, zauzeće ih neko drugi.
Treba razumeti da ta mesta koja zauzimaju i funkcije koje vrše po kosovskom sistemu ne doprinose sjajnim uslovima u kojima žive, jer oni to nisu. Stanje ljudskih prava i odnos većinskog naroda često ne dosežu ni pristojan nivo, ali u svojim sredinama lokalne institucije organizuju sami i trude se da život u njima bude podnošljiv. Pritom pružaju asistenciju i institucijama koje po srpskom sistemu još uvek funkcionišu na Kosovu, kao što su školstvo i zdravstvo, koje su ključne za održavanje koliko-toliko normalnog života kosovskih Srba, ali i za vezu sa Srbijom.
Osim kosovskih dokumenata koje poseduje 95 odsto Srba, a za koje je neophodno imati i kosovsko državljanstvo, stanovnici enklava imaju i uredno registrovane automobile na RKS tablice (skraćeno od Republika Kosovo). Preregistracija vozila, koja je bila predmet dogovora Beograda i Prištine, doprinela je da njihovo kretanje kroz većinski albanske sredine bude neometano i neupadljivo, što drugim rečima znači bezbedno.
U međuvremenu, sever je odbijao preregistraciju vozila, a sentimenti većine su išli, i još uvek se kreću, u smeru podele i vojnog zauzimanja prostora od Kopaonika do Ibra. Umesto slanja vojske na sever, Beograd im je poslao Briselski sporazum, ubedio ih je da učestvuju na izborima i preuzmu upravljanje kosovskim opštinama, policijom i sudstvom. Postavio im je i mehanizme “ubeđivanja” u vidu kriminalnih struktura za disciplinovanje neposlušnih i osnovao njihovo političko krilo – Srpsku listu, a javna je tajna da su u tome pomogli i stranci i Albanci. Politička prepreka na tom putu bio je Oliver Ivanović, koji je bio usamljen u svojim naporima da demokratskim sredstvima pronađe kompromis sa Albancima u postojećim uslovima i okvirima, te tako izbori podnošljive i ravnopravne uslove za Srbe koji tamo žive, bez lažnih iluzija.
Nažalost, prevagu su odnele iluzije, a imperativ je ostao kako će se institucije zvati, a ne kome će služiti. Tome doprinosi i matična država koja kroz medije koje kontroliše redovno podgreva situaciju ratnohuškačkom retorikom prema Kosovu, kao i čestim dovođenjem vojske do administrativnih granica, te u krajnjoj liniji objavom dana žalosti i podizanjem na stepen heroja ljudi koji su učestvovali u ubistvu narednika Kosovske policije. U ovoj igri životima i živcima Priština i Beograd reaguju sve nervoznije, dok se stanovništvo ubrzano iseljava sa severa na kom su konstantno uslovi daleko nepodnošljiviji i opasniji od uslova u Gračanici.
Nisu samo ozloglašeni JZO i njegov komandant Marko Kričak, kojeg se i ostali policajci plaše. „Vreme“ u novom broju istražuje ko sve i kako bije narod. I gde će im duša
Pretnje silovanjem i prebijanje usledilo je kada su se posle još jednog protesta u nizu demonstranti uputili kućama. Prema svedočenjima žrtava torture, studenti i građani su otimani sa centralnih beogradskih ulica, odvođeni u zgradu Vlade Srbije – sedište izvršne vlasti – gde su mučeni ili bili primorani da slušaju i gledaju batinanje drugih
Pored Andreja Vučića, mesto na kormilu batinaša zauzeli su Vlada Mandić i Ljuba Jovanović, nekadašnji sportisti koji, očevidno, imaju kontrolu nad izvesnim grupama “mladića”. To se posebno se odnosi na one iz Republike Srpske jer je Mandić sa njima i tamo bio aktivan. Pored njih, angažovani su i oni iz javnog sektora “koji znaju da se biju”, kao što je bio slučaj sa Lukom Petrovićem, gradskim sekretarom za investicije
“Na prvi pogled individualni čin ekstremnog nasilja – kada državni službenik preti devojci silovanjem – može izgledati kao izolovan ispad”, kaže za “Vreme” profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu, Zoran Pavlović. “Ali to nije stvar samo njegove privatne ‘patologije’ – čak i da jeste, to i dalje nije samo njegov problem – nego simptom sistema u kojem se takvo ponašanje toleriše, pa i ohrabruje”
Dok “običan” policajac bez fakulteta radi za oko 80.000 dinara, njegov kolega u Žandarmeriji ima najmanje tri puta veću platu. MUP Srbije broji oko 46.000 od kojih 21.000 radi u administraciji. Ovlašćenih službenih lica, a to su policajci u uniformi ili civilu, kriminalistička, saobraćajna i granička policija, te posebne jedinice ima oko 15.000 u Srbiji. Ipak, ni svi oni ne mogu se zateći na protestima po Srbiji, jer mnogi od njih vrše druge poslove iz svoje nadležnosti
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve