Hajnrih fon Klajst: Mihael Kolhas; reditelj Boris Liješević; Jugoslovensko dramsko pozorište
Duža priča, odnosno kraći roman Mihael Kolhas Hajnriha fon Klajsta govori o običnom čoveku (trgovcu konjima) koji je, ne uspevši da dobije pravdu pred regularnim sudovima, odlučio da pravdu za sebe osvoji oružanim putem. Klajst se u priči stavlja u poziciju tzv. objektivnog pripovedača, ali istovremeno od samog početka (in)direktno zagovara ideju o Kolhasu kao “jednom od najpravednijih ali i najstrašnijih ljudi svoga vremena”. Dakle, Klajst Kolhasa ne sagledava objektivno već kao izuzetnog pojedinca koji prekoračuje ljudsku meru. Narator čitaoca podstiče da se Kolhasu i divi i da ga se užasava, a ova osećanja nisu plod objektivnog posmatranja. Naprotiv, mnogo su bliža melodrami koja se kao žanr sve više javlja u romantizmu i upravo insistira na jakim emocijama. Jer, ako ćemo sasvim objektivno, Kolhas je zbog toga što mu je ubijena žena, povređen sluga i ranjena dva konja, spalio jedno imanje, dva grada i pobio nebrojeni broj žena, dece, slugu i konja ne uspevši pri tome da uhvati i kazni krivca za nepravdu koja mu je učinjena.
Ovome treba dodati da su predstavnici vlasti u ovoj priči predstavljeni kao ekstremno nesposobni. Prvo nisu bili u stanju da donesu jednostavnu i očiglednu presudu, a zatim je njihove naoružane profesionalne vojnike u više navrata razbila grupica besnih seljaka koji nemaju ni pet minuta vojne škole. Dakle, priča o Kolhasu mogla bi se posmatrati i kao apsurdna i groteskna. Taj spoj apsurda i snažnih emocija veoma je blizak poznom romantizmu čiji je Hajnrih fon Klajst jedan od najznačajnijih predstavnika. Iz ove priče snažno izbija osećanje povređenosti i neverovanje u božansku i ljudsku pravdu koja je tako bliska Klajstu i nama. Upravo tu osobenost ove priče prepoznao je reditelj Boris Liješević, koji je u programu predstave napisao sledeće: “Kako se nositi sa besom koji stvara nepravda i ozakonjeno, institucionalno nasilje?” Ova rečenica je tačka susreta Klajsta i našeg doba u interpretaciji reditelja Borisa Liješevića i ansambla Jugoslovenskog dramskog pozorišta.
Dramatizator Fedor Šili, dramaturg na predstavi Miloš Krečković i reditelj Boris Liješević su načinom pripovedanja i odnosom prema junaku sledili Klajsta. U tekstu predstave isprepletali su naraciju i dijaloške scene koje su generisane iz originala. Reditelj je naraciju raspodelio između glumaca koji igraju likove, čime je u predstavi postignut isti efekat kao u originalu – skrivajući se iza “objektivnosti” naracije podstiče se uživljavanje u likove. Ovaj postupak je u predstavi dodatno “ojačan” činjenicom da glavnog junaka koji je u centru naracije igra jedan glumac, Vojin Ćetković, dok drugi glumci igraju više likova koji su grupisani po sličnosti motiva. Tako Dragičević igra muške žrtve nasilja koji su odani Kolhasu (konji i sluga). Milena Vasić igra sve uloge žena (suprugu, vračaru, kaluđericu) koje stradaju u ovom u osnovi muškom sukobu. Vojislav Brajović igra predstavnike vrhunske zemaljske i crkvene vlasti (Kneza Brandenburškog i Martina Lutera). Zoran Cvijanović igra srednji ešalon vlasti koja balansira između onih gore i onih dole (Sudija i Saksonski knez) i čije nepravovremeno i nekompetentno delovanje uzrokuje da se razbukta sukob između aristokratske porodice Fon Tronka (Aleksej Bjelogrlić i Nikola Rakočević) i građanina Kolhasa. Aleksej Bjelogrlić i Nikola Rakočević takođe igraju sve one likove koji su navodno imali za zadatak da Kolhasu pomognu da dođe do pravde, ali su ga suštinski zaustavljali i onemogućavali na tom putu. Miloš Samolov igra sitne bitange koje jure svoj mali ćar u velikom i po posledicama tragičnom sukobu. Scena je uglavnom prazna sa tek po nekim neophodnim elementom (scenograf Darko Nedeljković), što omogućava brz i efikasan prelazak sa scene na scenu. Ova vrsta pozorišne naracije pomaže da se publika lako i uspešno vodi kroz dramsku priču nastalu na osnovu obimnijeg proznog (Mihael Kolhas, Rat i mir i Elijahova stolica) i/ili epskog (Pra)Fausta) dela i karakteristična je za rediteljski rukopis Borisa Liješevića.
foto: nebojša babić…
No, ako ova predstava bude dugovečna i uspešna, za to će pre svega biti zaslužna glumačka podela i rad sa glumcima. Naslovnu ulogu, Kolhasa, igra Vojin Ćetković. Kroz niz televizijskih i pozorišnih uloga Vojin Ćetković igra moralne i “pomalo” preke muškarce u zrelim godinama kojima publika veruje i sa kojim se lako saživi. Kolhas je upravo to – čestiti domaćin kome je naneta nepravda i koji je kadar da pravdu uzme u svoje ruke i stoga, kako ga vidite, odmah vam se sviđa. Za razliku od Kolhasa, čim vidimo Junkera Vencela fon Tronka – glavnog negativca, on vam se odmah ne sviđa. Glumac Aleksej Bjelogrlić je putem gesta i mimike jasno postavio svoj lik. Junker je lep, mlad i negovan. Međutim, lice i gestovi Fon Tronke kako ga igra Bjelogrlić, otkrivaju glupog, uobraženog i što je najgore, neosetljivog čoveka. Samo takav tip mogao je naneti tako glupu nepravdu Kolhasu i stalno bežati pred njegovim gnevom gurajući druge ljude u propast i nesreću. Nikola Rakočević igra inteligentnijeg predstavnika porodice Fon Tronka – Kunca. On razume, za razliku od tupavog Junkera, kakva je nepravda i šteta učinjena, ali je suviše aristokratski prepotentan i sebičan da bi mogao istinski da se udubi u problem i nađe pravedno rešenje.
Ta dva stanja svesti lika Kunca fon Tronka veoma jasno se vide u izrazu lica Rakočevića – u jednom trenutku je inteligentna i odgovorna odrasla osoba, a u sledećem bezdušno, uvređeno dete. Zoran Cvijanović nesnađenost saksonskog kneza izražava kroz fizičku mlitavost i glas iz koga kao da je odavno ishlapela sva volja za životom. Miodrag Dragičević igra slugu kao osobu koja je svu svoju mentalnu pažnju fokusirala na gospodara kome je beskrajno veran i odan, te se stoga iskreno rasplače kada oseti da gospodar sumnja u njega. Apstraktni ples kojim dočarava konje nije baš sasvim jasan, ali jeste ekspresivan i podudara se sa energijom koju ima lik sluge u Dragičevićevoj interpretaciji. Miloš Samolov igra Kaštelana, Strvodera i Johana Negelšmita kao likove za koje bismo na prvi pogled (smirene kretnje i dobronamernog osmeha) pomislili da su dobrodušni. Ali iza ove fasade kriju se bića koje su spremna da zbog svoje sitne koristi drugom naprave veliku štetu. Najnezahvalniji glumački zadatak imala je Milena Vasić. Ona igra Kolhasovu suprugu, Opaticu iz porodice Tronka i Proročicu. Sve tri žene su veoma različite iako su žrtve u muškom sukobu. Razlika se pokušala istaći preko kostima (kostimograf Marina Sremac) i izraza lica, ali sve to je delovalo kao rešenje spolja, bez uvida u jasan razlog zašto ista glumica igra tri sasvim različita lika. Vojislav Brajović je jedini bitno drugačije glumački postavio likove Martina Lutera i Brandenburškog kneza. On kao da se igrao dok igra ove likove. Njegova glumačka distanca prema maskama vrhunske vlasti bila je kontrapunkt igri ostalih glumaca, koji su svoje likove igrali sa više uživljavanja.
Igrajući istovremeno i naraciju i dramski sukob bez oštrih glumačkih prelaza, glumački ansambl Jugoslovenskog dramskog pozorišta nas je pustio da se sasvim uživimo u sudbinu Mihaela Kolhasa i da u njemu prepoznamo našu današnju dramu nastalu usled nepoverenja u institucionalnu pravdu. Tome je dodatno doprinela muzika koju na sceni izvodi Kralj Čačka. Činjenica da muzika nije bila snimljena na matricu već je izvođena uživo potvrđuje našu tezu o želji autora da predstava ostavi jak emotivan utisak – izvođač koji je na sceni može muziku da prilagodi trenutnoj igri glumaca. Svi zajedno su sasvim uspešni u svojoj nameri. Ljuti smo, frustrirani i besni. Uzbuđuje nas i naslađuje da gledamo kako čestiti čovek uzima stvar u svoje ruke zato što pojedinci bliski vlasti koriste sistem u svom interesu. Ali kada Mihael Kolhas na kraju predstave stavi glavu na panj, glumci jednostavno slegnu ramenima i kažu kraj. Nema stvarnog razrešenja društvenog sukoba jer mi, kao društvo, rešenje ne vidimo. Kao dokaz za to neka posluži činjenica da se u javnom govoru bes sve više toleriše, pa čak i podstiče, i to sa pozicija sa kojih se to nikako ne bi smelo raditi. Jesmo li dovoljno svesni posledica stalnog podjarivanja ovakvih osećanja? Da li smo svesni da je cena koja je plaćena da bi Mihael Kolhas dobio svoju pravdu besmisleno visoka? Bojim se da nismo. Šta nas onda čeka?
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Režim ne zna kud udara. To se vidi po, čak i za njegove standarde učestalim, javnim obraćanjima nepomenika. Vidi se i po tome što je pogubljen i konfuzan, a često se građanima obraća i u vidno alkoholisanom stanju. Samokontrola nikada nije bila njegova jača strana, a sada je potpuno nestala. Slabost se ogleda i u metodi borbe protiv masovnog studentskog i građanskog pokreta. Metoda se zove – majmunsko oponašanje. Njihov položaj je sve gori kako vreme odmiče. Ne samo na političkom nego i na ekonomskom planu. Plate kasne, budžetska sredstva su sve tanja
Opozicija i njoj naklonjena javnost očekuje veći angažman Evropljana kada je u pitanju srpski politički prostor, vlast takve najave koristi da argumentuje tezu o obojenoj revoluciji, ali bi sa radošću ugostila bilo koga sa te strane, posebno ako daju neke pare. Čini se da i jedna i druga strana preteruju: niti će Evropa doći da nam organizuje izbore, niti će više stizati bilo kakva lova kojom će vlast da krpi budžetske rupe nastale vanrednim korupcionaškim troškovima
Vojska Srbije nema kapacitet da izvede paradu poput nekadašnje JNA, koja je 1985. godine imala više od 300.000 pripadnika, a na poslednju paradi 9. maja te godine direktno je izvela njih 6.690. Plus prateće službe, kojih je bilo više od 4.000. Na toj paradi bila su borbena sredstva koja će se pokazati i sad, 40 godina kasnije. Reč je o tenkovima M-84, helikopterima “gazela”, avionima “orao” i “super galeb G-4”, oklopnim transporterima i kamionima. Sada će svi oni biti predstavljeni kao “modernizovana čuda” iako su im odavno istekli resursi
Glas svakog fakulteta, ali i mogućnost stavljanja veta uz obavezan intervju i prihvatanje ideološkog minimuma, deo su procesa kroz koji svaki potencijalni kandidat za “studentsku listu” mora da prođe, saznaje “Vreme”. Iako Aleksandar Vučić žali što njegov protivnik još nema lik, studenti baš strateški ne žele da vlastima i tabloidima daju mogućnost za satanizaciju izabranih ljudi
Kao sa statistima na naprednjačkim okupljanjima, predsednik Srbije nema sreće ni sa siledžijama: em ih je malo, em su sitna boranija. Da nemaju policijski kordon iza leđa, davno bi ih narod razjurio. Ovako zavise od tetošenja onih koji bi ih – da je zakona i pravde u Srbiji – morali hapsiti. Prosto rečeno, jadni su i oni, a i ovi koji ih angažuju
U novom broju „Vremena“ Jovo Bakić je rekao da ne bismo opstali kao društvo i pojedinci kada bi režim pobedio. U pravu je. Reč sloboda u takvoj Srbiji bila bi zabranjena, lični integritet bio bi razlog za hapšenje, a kukavičluk – način preživljavanja
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!