
Vreme nasilja: Protest u Novom Sadu u pet slika
Bes, pendreci i suzavac
U petak, petog septembra, izveštavala sam sa novosadskih ulica. Ovo su neki od utisaka iz noći koja je zgranula Srbiju
U noći u kojoj pišem ove redove, onoj sa prvog martovskog četvrtka na petak, ostajem bez adrese iz naslova. Ponoć već je uveliko otkucala, nikoga odavno nema ni na trećem ni na četvrtom spratu Mišarske 12-14, samo noćni portir dole drema i pita se kad li će onaj kosmati ludak poći na počinak. A ja sam još tu jer ovi redovi samo tu mogu i moraju nastati, u poslednjem trenutku u kojem kuca već opako ranjeno, ali još živo srce moje Mišarske
(10. mart 2011, Vreme br. 1053)
Možda to i nije tako loša definicija jednog života: periodično gubljenje adresa. Moja nevolja je samo u tome što je taj život, taj iz definicije, baš moj, pa ne mogu da uspostavim dovoljnu ironijsku ili kakvu drugu distancu. Kako god, desilo mi se to prvi put još u trećoj godini života, ali tada sam bio premali da bih zbog toga patio; već sledeći put, četiri godine kasnije, bolelo je jako. Verujem, zapravo, da nikada nije ni prestalo da boli, samo je menjalo obličja, povode, okolnosti. I od tada se dešavalo, svakih nekoliko godina, nekada jače, nekada slabije. A uvek zapravo prisilno, tuđom voljom, višom silom ili užasnim spletom okolnosti koje nisu marile da me pitaju za mišljenje.
Selidbom u takvim okolnostima ostaješ bez adrese, dakle bez doma. Možda ćeš jednom steći drugi, ali ta je kocka nešto što ne bi poželeo nikome koga voliš. A selio sam se manje-više stalno, dok se neki drugi rode, prožive i umru na istoj adresi, i drže da je to sasvim normalno.
Obično biva i to da za izgubljenom adresom ostanu neki posmrtni ostaci jednog života kojeg više nema, malo-malo pa ti se ukažu s očekivane ili neočekivane strane, da te podsećaju, da te žuljaju, da te bole. Obično kakav ključ koji više ne otvara nijednu bravu ostane da ti se vuče po džepovima, a ne usuđuješ ga se baciti, kao da bi tim činom izdao i prodao nešto što je Tvoje. A šta je to tvoje zapravo? Nije li ti život upravo iznova dokazao, po ko zna koji put, da ništa nije tvoje? I da sve ide mimo tebe, tokom koji ti ne određuješ, jer ne određuješ zapravo ni jedan tok, upravo čak ni onaj kojim kliziš ka smrti, svakim gubitkom adrese užasno stariji, svakim novim kompletom više-nepotrebnih-ključeva strahovito umrliji nego do tada?
Mišarska 12-14, treći i četvrti sprat, bila je moja prva, i prava i jedina beogradska adresa. Tu sam se uselio 1994, za ceo jedan život mlađi, i tu sam ostao. Nikada nisam, i nikada ne bih poželeo da odem. Dolazeći, nisam isprva ni slutio – mada mi se odmah dopala – da upravo stičem adresu, ali uvukla mi se pod kožu, i bilo je nemoguće isterati je, a nisam bogme ni pokušavao. Naravno, u ličnoj karti piše mi neka druga adresa, ali s njom zapravo nemam ništa intimno. Dalje, u vreme useljenja u Mišarsku živeo sam kao podstanar, a podstanar je čovek bez prave adrese, tako da se ni ta adresa, Klare Cetkin 1, ne računa, ma koliko mi bila draga. Kasnije, kada sam se uselio u svoj stan na visoravnima Zemuna, stekao sam nekakvu stabilnu adresu, ali to je bilo kasnije, i to je neka sasvim druga priča, i to mi nije moglo nikada značiti ono što znači Mišarska 12-14, kao ušuškani vračarski epicentar mog sveta, kao ono teško sidro kojim sam se odupirao beogradskoj košavi, ono koje me držalo na mestu, da ne odem ko zna kuda, u nepovrat. Kako ću sada, bez tog središta, šta će me uopšte zadržati da ne odletim koekude ili da se ne rasprsnem na sve strane? I kako ću se, uostalom, orijentisati u ovom obeshrabrujuće haotičnom gradu, odjednom bez Polazne Tačke?
U noći u kojoj pišem ove redove, onoj sa prvog martovskog četvrtka na petak, ostajem bez adrese iz naslova. Ponoć već je uveliko otkucala, nikoga odavno nema ni na trećem ni na četvrtom spratu Mišarske 12-14, samo noćni portir dole drema i pita se kad li će onaj kosmati ludak poći na počinak. A ja sam još tu jer ovi redovi samo tu mogu i moraju nastati, u poslednjem trenutku u kojem kuca već opako ranjeno, ali još živo srce moje Mišarske. Uključio sam uljni radijator pa se grejem, ovde gore, u “najgorem” sobičku u redakciji, zimi najhladnijem, leti najvrelijem, a opet neotuđivom delu moje adrese. Kada otkucam ove retke i isključim računar, otići ću u krevet, a već izjutra će Ivan H. ugasiti vitalne funkcije elektronskog srca našeg Hala 9000, i klaj-klaj, potrpaćemo stvari u čergu i otići u zbeg. U onoj budućnosti koja je već zapravo počela, a onome i onoj koji čitaju ove retke uveliko je sadašnjost, ja ću još jednom postati Čovek Bez Adrese. Ako me negde sretnete, znajte da ste sreli izbeglicu, pogorelca, povodnjaša, koferaša, jebenog Ahasvera.
Pre toga, evo sad, još noćas, iznova ću proći svim sobama, napola već razgolićenim i popakovanim, duboko ću udahnuti prah mišarskih vremena, da me čuva, ako može, od zla i uroka u surovoj budućnosti (budućnost je, govorim iz iskustva, uvek surova!), izaći ću na osneženu terasu, našu terasu, moju terasu, onu na kojoj sam toliko puta, naročito za letnjih predvečerja, osetio i dotakao zen tihog zadovoljstva postojanja, i onu na kojoj sam, potajice, da niko ne vidi, otplakao agoniju i smrt mog oca, i toliko drugoga još, što je samo moje. Izaći ću na to kvrgavo terašče ispucalog poda da još jednom osmotrim vračarske krovove, i tihu, usku uličicu pod njima, tih dvesta šest koraka, dužinom tog sokaka. Kojim, bože blagi, ne znam hoću li se još kadgod usuditi da prođem, jer imam samo jedno srce. A onda ću, velim, otići, odiljat se, već beznadno stariji nego koliko sinoć što sam bio.
Moglo bi se o tih šesnaest, sedamnaest mišarskih godina ispričati bezbroj anegdota, bezbroj nježnih i bezobraznih podataka naše mladosti, ali nekako mi sada nije do toga, a valjda i nisam čovek od anegdota. Dakako, živeće ovo Vreme i dalje, a valjda i ja sa njim i u njemu, no ne znam za druge, ali ja adrese više imati neću, to dobro znam, ma kakvi, ostaće samo neko tehničko mesto prijema poštanskih pošiljki i egzekucije novih brojeva novina. A u vašem Sada, u toj surovoj budućnosti u kojoj čitate ove reči ispisane u poslednjoj mišarskoj noći, vladaće zagrobna tišina i mrklina u Mišarskoj 12-14, na trećem i četvrtom spratu. Njičeg njema, sve je prekrio snijeg, kako kaže jedna stara šaljiva pesmica. Suuuper, odgovara na to mazni ženski vokal, sa onom svetom ravnodušnošću bića bez istorije.
U petak, petog septembra, izveštavala sam sa novosadskih ulica. Ovo su neki od utisaka iz noći koja je zgranula Srbiju
Napadi na lokale, na ljude koji sede u kafanama, upadi u školska dvorišta… Sve je to deo sistemskog zastrašivanja pobunjenog društva. U zemlji u kojoj institucije ne rade u interesu građana, ostaje samo da verujemo jedni drugima i da se međusobno čuvamo
Kada smo razumeli da se situacija znatno smirila, ljudima smo, rasterećeni, rekli da mogu da idu. Izašli su iz zgrade i posle samo par minuta nastao je pravi stampedo. Utrčali su nazad na fakultet, policija ih je jurila. Veterani su bili ispred zgrade i sprečavali ulazak policije. Tada sam izašao i rekao policiji da nije pozvana, da nema potrebe da ulazi, da je situacija pod kontrolom. Sve u svemu, događaji su bili tako dramatični da je vrlo lako moglo doći do mnogo ozbiljnijih posledica
Vučić je u kampanji u kojoj proba različite poruke i pristupe jer se podrška umanjila, a njegov legitimitet je doveden u pitanje. I još gore, polako prestaje njegova kontrola ulice – što je bila sve vreme njegova osnovna prednost u odnosu na političke protivnike i pobunjene građane
Hajka protiv Vulevića krenula je početkom godine preko opskurnih državnih tabloida, a nastavio ju je Aleksandar Vučić. Pozivajući se na pisanje opskurnog lista “Tabloid” – koji javno proziva u svakoj prilici – predsednik Srbije je na televiziji “Prva” rekao da se “ne plaši ni onih generala u policiji koji su likvidirali vođe zemunskog kriminalnog klana Dušana Spasojevića i Mileta Lukovića, a koji se ‘tajno sastaju’ sa Draganom Bjelogrlićem”. Kakvi su to bili tajni sastanci kada se zna da su Bjelogrlić i Vulević venčani kumovi
Vreme nasilja: Protest u Novom Sadu u pet slika
Bes, pendreci i suzavac Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve