Povratak Marksa i druge priče

Kad smo prije neke dvije godine na Odsjeku za filozofiju Sveučilišta u Zagrebu uslijed (tzv. bolonjskom reformom uvjetovane) nužnosti povećanja broja izbornih predmeta među ostalim novostima uveli i izborni kolegij pod naslovom „Marx i marksističke filozofije“ – autor ideje i programa bio je moj najbliži suradnik u upravi Odsjeka profesor Borislav Mikulić, koji je inače svoju akademsku karijeru započeo na Beogradskom univerzitetu – moglo se čuti kuloarsko mišljenje da „oni tamo obnavljaju marksizam i pokazuju namjeru širenja zlokobne marksističke ideologije“. U međuvremenu je kolegij zaživio – prošlog proljeća obrađivao sam u seminaru koji predstavlja izvedbenu formu tog izbornog kolegija zajedno s mladim suradnikom dr Lukom Bogdanićem u prepunoj dvorani A-101 Marxove Ekonomijsko–filozofijske rukopise. Danas čujem neke druge glasove, koji govore o našem vizionarstvu. Svjetska kriza financija, koja potresa i ovu regiju, obnovila je interes za Marxovu kritiku kapitalizma a neki, po običaju brzopletosti i naivnosti skloni analitičari, već govore kako će nas marksizam spasiti od prijeteće propasti.

No, stvari su, kao i obično, mnogo složenije. Prije svega nužno je jedno upozorenje: sam pojam marksizam jest jedan neodređen i neprecizan pojam, pod marksizam se svašta može podvesti. Što je to marksizam – otvoreno je pitanje već i stoga što su najrazličitije ideologije, političke prakse, socijalni pokreti, itd. sebe proglašavale, a neki se od njih i danas proglašavaju marksističkima ili čak i izrazom jedinog pravog, pravovjernog, istinskog, „znanstvenog“, „revolucionarnog“, ovakvog ili onakvog jedino mogućeg, marksizma. Tu nailazimo na međusobno posve nepomirljive ideje i koncepcije, od Bernsteinove i Kautskijeve socijalne demokracije koncem XIX i početkom XX stoljeća, preko Lenjinova boljševizma i Staljinova, Hodžina ili Maova „marksizma-lenjinizma“, pa do, primjerice, Pol Potove genocidne koncepcije ili sjevernokorejske sinteze staljinizma i istočnjačke autoritarnosti, a s druge strane srećemo se s nizom teorija i praksi koje se sve pozivaju na Marxa i/ili marksizam, a da ni međusobno – a pogotovo ne s marksističkim ortodoksijama – nemaju previše dodirnih točaka. O tomu sam pisao još osamdesetih godina prošlog stoljeće („O lažnosti jedne lažne dileme“, Horizont metafizike 1988, ali i 1979. u knjizi Marksizam i teorija odraza upozorio na Marxovu izjavu: „Ne, ja nisam marksist“). Smisleno je stoga govoriti tek o idejama, analizama i koncepcijama što ih je razvio sam Marx, kao i o onim njihovim primjenama i razvijanjima u kasnijim razdobljima u pojedinim (a ne svim) misaonim i praktičkim sklopovima za koje se može pokazati kako se nalaze na tragu osnovne Marxove intencije. Pri tom treba naglasiti još jednu veoma važnu stvar: tko god u Marxovom djelu traži neupitnu istinu ili nekakav jednoznačni putokaz – nije od Marxa ništa razumio. Takav pristup značio bi preobrazbu kritičkog mišljenja u dogmu, što je suprotno i Marxu i svakom drugom ozbiljnom misliocu.

PROPAST KAPITALIZMA: Na pitanje u čemu bi se mogla sastojati aktualnost Marxova mišljenja suočenoga s današnjom krizom svjetskih financija, uputio bih na njegovu kritiku političke ekonomije, u kojoj vidim ontologiju društvenog bitka. Prevedeno na svima razumljiv jezik, Marxove analize kapitalističke ekonomije pomažu razumijevanju uzroka i današnje krize: nekad se (stariji se toga vjerojatno sjećaju) pojednostavljeno tumačilo kako zli kapitalisti ugnjetavaju jadne i nemoćne radnike. To važi, doduše, za pojedinačne, nipošto rijetke slučajeve privatizacije devedesetih godina u Hrvatskoj i nešto kasnije u Srbiji, kada su politički ili rodbinski podobni „poduzetnici“ (a nerijetko i „kontroverzni biznismeni“) besplatno ili u bescijenje dobili tvornice i druge proizvodne pogone da bi živ novac iz njih pretvorili u privatna sredstva na vlastitim inozemnim računima, dok su radnici ostajali na cesti. No, to nije kapitalizam niti je u takvim pljačkaškim pothvatima sadržana logika tržišta.

Kapitalizam bi davno propao da se vodio logikom takvih naših „poduzetnika“. Logika kapitala – i to je nešto što su Marxove analize pomogle da se shvati – sastoji se u nužnosti proizvodnje profita u cilju njegova širenja i jačanja, bez kojega nema opstanka. To onda znači da je poduzetnik koji bi se odricao profita u ime pravedne nagrade za pošten rad osuđen na propast, jer će ga konkurencija – koja se vodi logikom da radnu snagu treba platiti onoliko koliko je nužno da ona ne ode konkurenciji koja nudi bolje plaće ili radne uvjete, a ne onoliko koliko je pravedno ili pošteno – zbrisati s tržišta, pa će on zajedno sa svojim radnicima dospjeti na burzu. Naravno, to jednako znači i to da bi poduzetnik koji bi profit u pretjeranoj mjeri pretvarao u potrošna dobra umjesto da ga investira u novu proizvodnju – također propao.

Ovakvu logiku korigirala je koncepcija socijalne države, koja dijelom predstavlja odgovor na veliku svjetsku krizu 1929. godine (Rooseveltov New Deal u SAD), a većim je dijelom rezultat sindikalne i radničke borbe što ju je ponajprije europska socijaldemokracija vodila za jačanje radničkih prava i državnu intervenciju u prilog onih koji su, bez svoje krivnje, loše prošli na tržištu rada. Urušavanje socijalne države, do koje dolazi s nastupom neoliberalizma, prvo u SAD s Reaganom i u Velikoj Britaniji s Margareth Tacher, rezultiralo je i deregulacijom svjetskog tržišta rada, tako da je dobar dio proizvodnje premješten u manje razvijene zemlje u kojima je razina zaštite radnih prava mnogo niža nego npr. u Zapadnoj Europi i gdje su očekivane nadnice izrazito niže nego u zemljama socijalne tržišne privrede. No, to još uvijek nije objašnjenje zbog čega se ova današnja kriza pojavila. Čini se da glavni uzrok treba tražiti u dominaciji špekulativnog kapitala, pojednostavljeno, umjesto proizvodnih investicija koje bi donosile profit, značajan dio svjetskog kapitala okrenuo se prelijevanju iz šupljeg u prazno, kako bi se na brzinu stekla zarada koja se neće investirati u novu proizvodnju već u daljnja burzovna mešetarenja ili čak i u neproduktivnu potrošnju. No, ne čini se vjerojatnim da bi neoliberalizam sam po sebi zaista predstavljao uzrok tih autodestruktivnih tendencija; neoliberalna ekonomijska teorija i posebno privredna praksa zasnovana na postulatima neoliberalizma samo su ponudile okvir unutar kojega je ovakvo autodestruktivno ponašanje moguće.

KOREKCIJA BEZ OBEĆANJA: Stoga se nameće nužnost korekcije teorije i, posebice, prakse, kako bi se te autodestruktivne tendencije svele na mjeru koja bi isključila realnu opasnost od samourušavanja. Jer, sadašnja će kriza ili biti zaustavljena ili će novi svjetski poredak, kakav se oblikovao nakon pada Berlinskog zida, a koji bitno obilježava proces globalizacije, doživjeti sudbinu tzv. realnog socijalizma, dakle, samourušavanje. Što bi se nakon tog samourušavanja moglo zbivati na svjetskoj sceni nitko ne može predvidjeti, ali prilično je vjerojatno da treba isključiti realnu mogućnost optimističkih scenarija; kaos ili pojava novih totalitarizama mnogo su vjerojatniji od globalizacije pravednosti, ljudskih prava prve, druge i treće generacije, itd. Demokratski potencijali su danas na globalnom planu isuviše oskudni i neravnoteže odveć tegobne a da bi bilo tko s naivnim optimizmom smio iščekivati propast globalizirana svjetskog poretka utemeljenoga na neoliberalizmu. Današnji centri svjetske moći nisu više ni Vašington ni Moskva ni Peking ni London, niti su oni vezani za bilo koju konkretnu instituciju a pogotovo ne za bilo koju osobu ili ime. Oni su anonimni, to je logika profita kao samosvrha. Ako bi čovječanstvo moglo te mehanizme stvaranja profita staviti pod kontrolu, na primjer po uzoru na svojedoban odgovor „prosvijećenog kapitalizma“ na krizu iz 1929, onda bi se proces samourušavanja mogao onemogućiti ili bar zaustaviti. No, i tu se kriju opasnosti od novih tipova totalitarizma, posebice ako imamo u vidu tko danas sve čovječanstvo predstavlja i vodi. Dovoljno je pogledati sastav Generalne skupštine UN-a, izračunati koliko zemalja članica ima čak i formalnu parlamentarnu demokraciju, pa da se ozbiljno zabrinete. Ukratko, nema jednostavna i jednoznačna odgovora. Jedino je, čini se, jasno da je logika kapitala, ukoliko se ne podvrgne nekim korekcijama, po svojoj naravi samoubilačka. Ali te korekcije mogu biti i ovakve i onakve, od velikog zla uvijek je moguće još veće zlo, što ne znači da bi trebalo odustati od potrage za boljim, pravednijim, ljudskijim.

Stoga valja upozoriti na to da nužnost pomenute korekcije, dakle uvođenja mehanizama koji bi onemogućili rast samoubilačkih tendencija – ne mora rezultirati jačanjem demokratskih mehanizama, ona se može profilirati i u autoritarnim, pa i u totalitarnim oblicima.