Pouke jedne knjige: Društvena nemoć

Knjiga „Put u bespuće“ i njen autor Ivan Stambolić podsjećaju nas na jedno vrijeme govoreći o tome šta smo mogli učiniti, a nismo, kako bismo izbjegli današnje zlo: razbijanje zemlje i sve posljedice koje su odatle proistekle.

Ova knjiga nosi rekonstruktivni izazov.

Mada, da ne bismo bili posve nepravični, i sama pozicija Ivana Stambolića je u svemu tome pomalo protiviječna: čovjek, koji je želio mirni rasplet krize, i sa stanovišta povlačenja glavnih reformskih poteza i ustavnih promjena, i u tome i uspio, stvorio je vlastitu negaciju i svoje politike i sebe samog.

U političkom smislu, ta protivrječna pozicija otežava i današnju legitimaciju Ivana Stambolića, koja se nesumnjivo piratski koristi. Upravo se na tome i temelji glavna kritika, povodom izlaska knjige, i kritika samog Ivana Stambolića. Razumije se, na taj zaplet nema pravog odgovora.

Možda jedino Stambolić intimno osjeća tu muku koja svakako da razdire njegovo i to ne samo političko biće.

Kritika poput one: „Eh, da je bio izabran Draža, bilo bi sve bolje“! Naravno da bi bilo bolje. Svi bi bili bolji pa i Draža! Srbi, inače, misle daje uvijek dobrodošao neko ko se zove Draža. Prije svega, najbolji bi bio onaj koji ne bi ništa radio i samo primao platu za tu godinu cekaovskog vodstva. A za to, po mojem mišljenju, idealan kandidat bio je portir u CK! Ali, tu se nije radilo samo o „Slobi ili Draži“ nego i o nužnosti generacijske smjene. Dilema je bila stari ili mladi, mada mladost sama po sebi nikada nije automatski i garant nečeg boljeg koliko samo preporuka, što se i u ovom slučaju pokazalo.

No nije bila potrebna samo generacijska smjena. Ta je smjena valjala označiti smjenu vladajućih metoda i struktura vlasti koja je već poodavno postala regresivna.

Sva ta kadrovska imena iz prethodnog, poratnog razdoblja, postala su neodvojivi element reprodukcije istog, samo na sve nižem nivou.

Novi, mladi ljudi imali su prekinuti tu tradiciju promjena „u mjestu“ ili, još gore, što bi Ivan Stambolić rekao, „unazad“.

Nažalost, ovi nisu samo odveli unazad, oni su nas gurnuli u propast! Znači li to danas da, zbog toga, treba promijeniti uopšte odnos prema mladima? Dilema „Sloba ili Draža“, sa stanovišta da je „naša omladina dobra“, i nije bila neka dilema. No, „titoizam“ je preporučivao mladost, a zadržavao vlast. To je valjalo jednom, makar poslije Tita, prekinuti.

I to je Stambolić dobro razumijevao.

Ono što on nije shvatao, a bojim se daje to bilo teško i shvatiti, jeste da generacija starih želi samo jedno: dovršiti prirodno život u prisustvu vlasti. Mladi su, pak, željeli vlast kao polugu, kako za dobro tako za zlo, kao što se i pokazalo.

Ivanova teza da je njegovu kadrovsku grešku kasnije prihvatila i potvrdila izborno cijela Srbija je tačno i inteligentno, vjerovatno njemu samom potrebno objašnjenje, ali svakako ostaje da se jednom dođe i do objektivnijeg uvida.

Fenomen da poznamo, a ipak da nikada nekoga ne upoznamo, u čemu se sadrži i višedecenijska Miloševićeva prikrivalačka priroda, često se javlja u ljudskom iskustvu i on nije stran čovjeku.

Ali, ono što objektivnije dotiče fenomen vlasti u nas, ili, tačnije, što sve čovjek može da počini „odozgo“ kad se dokopa najviših vrhova, jeste prava društvena nemoć da se takav ograniči, usmjeri, pa i zaustavi ako je to potrebno.

Stambolićeva „greška“ nije u „dovođenju“ jednog čovjeka na čelo uprave zemlje, ona nije kasnije ni u samom narodnom, plebiscitarnom „prihvatanju“ te greške, dosad dva-tri puta, već što se izabrani, bilo jednostranački ili višestranački, svejedno, ne da staviti pod kontrolu!? Možda nisi izbori na najbolji način problematiziraju Rusovljevo kritičko primjećivanje granica izborne prakse da se odgovornost naroda sastoji u tome da samo jednom u četiri godine, izlaskom na izbore, obavi brigu o sebi na način da odluči o tome kome će tu brigu povjeriti.

Dvostruki, trostruki izbori Slobodana Miloševića, tog fatalnog čovjeka u Srbiji, nisu samo izbori s tendencijom na ličnost i jednu politiku nego i izbori svih posljedica što ih je proizvela i ta ličnost i politika te ličnosti, a koje su elementarno i direktno protivne interesima samog naroda!? Politička i idejna novost da su se ova knjiga i sam Ivan Stambolić pojavili u javnosti poslije osam godina ćutanja nije proistekla samo iz radog sjećanja na našu nedavnu prošlost, mir, razvoj i bezbjednost jugoslovenskih naroda i svakog pojedinca ponaosob, niti iz različitih nostalgija za jednim vremenom i jednom zemljom.

To nije bila samo Ivanova zasluga, ali jeste i njegova.

Ta novost pojave knjige-ličnosti nije ni u podsjećanju na sistem koji je oličavao i eksponirao na svoj način i Ivan Stambolić, mada, velim, u tome ima svega od navedenog pomalo.

Ivan Stambolić bi, posmatrano samo s tog stanovišta, imao jedino muzejsko-eksponatsku vrijednost i za njega bi, da se nije desilo sve što se desilo, imali interesovanja samo istoričari, i to jedino oni profesionalno i strogo usmjereni na jedno razdoblje u novijoj političkoj istoriji.

Sistem s kojim se Stambolić identifikovao morao je da ode i on je otišao. Ne zato što je to bila posljedica snage kritičkog mišljenja, nego što je promjena tog sistema bila uslov da se zemlja izvuče iz krize, upravo sistemskog karaktera, i da se na taj način obezbijedi njeno uključivanje u globalne strukture svjetske zajednice.

Na tom pitanju se temelji politička aktuelnost, i ondašnja i sadašnja, kako ideja i pogleda sadržanih u knjizi, tako i njenog autora.

Da ne idem prognostički daleko, samo bih naznačio taj smjer mogućeg raspleta u tadašnjoj Srbiji i moguću ulogu Ivana Stambolića kako neki njegovi kritičari kažu „šta bi bilo daje bilo“.

Ne, Ivan Stambolić nije bio vizionar urušavanja jednog sistema i, time, onog čuvenog pitanja šta da se radi. To nije stvar samo njegovih mentalnih, vizijskih sposobnosti nego i odanosti jednom sistemu.

Ali, odanost jednom sistemu ne znači i prenebregavanje činjenice daje taj sistem počeo da „jede“ sam sebe poput mitskog čudovišta Katoblepasa, koje grizući svoj rep napokon proždire i vlastitu utrobu.

Stambolić je bio tip političara koji je imao sposobnost da osjeti šum (ne)prilika.

On zbog intelektualnih kritika komunizma ne bi podlegao tim kritikama, ali zbog Jugoslavije i njenog opstanka ne bi se ni za trenutak razmišljao šta je prva i vrhovna potreba i naroda Jugoslavije i srpskog naroda.

U tome je danas, kao i onda, politička aktuelnost i novost ove knjige-ličnosti.

Danas više nego jučer, s obzirom na to šta se sve desilo i sa zemljom i sa njenim narodima.

I šta će se sve desiti tek u Srbiji! Ne spadam u političke spekulante da bih nagađao Stambolićeve dalje političke korake poslije ove knjige kao što to nemam običaj ni kad su u pitanju drugi.

Ah, ono što je sasma sigurno u tom pogledu jeste slijedeće: kako god da se stvari razvijale dalje u Srbiji, moraćemo se vraćati, da ne kažem Stambolićevoj politici, ili, kako smo to tada zvali, politici bratstva i jedinstva, već danas aktuelnim načelima i idejama međunarodne zajednice koja to zove obnovom multietničkog i multikulturnog karaktera bivšeg jugoslovenskog prostora. ■

Iz izlaganja na tribini Otvorena knjiga, na Otvorenom univerzitetu u Subotici, 12. oktobra 1995. godine povodom knjige Ivana Stambolića „Put u bespuće“.