Ako zbog opšteg stanja u društvu, opozicione apatije i odsustva bilo kakve spoljne podrške, trenutno i ne bi bilo mnogo koristi od izlaska iz skupštine, očigledno je da i ostanak u njoj, ovakvoj, sa ovakvim "sagovornicima" i ovakvim "pravilima igre" kakve svakodnevno demonstrira i nameće skupštinska većina, ima sve manje političkog smisla. (A o ličnom dostojanstvu da i ne govorimo.) Stoga mi se čini da "izaći ili ostati" zapravo više skoro da i nije pitanje, odnosno da je sa svakim danom sve manja dilema. Samo je pitanje – kad? I ono još važnije: Šta posle toga?
Kako to već obično biva kad su u pitanju značajni istorijski događaji i prekretnice – sve je počelo pomalo slučajno i izgledalo kao gotovo bezazlena dečja igra. A „povesni“ i epohalni značaj takvih događaja se, eventualno, otkriva i spoznaje tek naknadno. E, sad, budući da je Srbija iz istorijskog vremena iskočila već poodavno (ili je, obrnuto, istorijsko vreme iskočilo iz nje), i ti „prevratni“ događaji, razume se, obično deluju blesavo, otužno, tragikomično i farsično – kao, uostalom, manje-više, i sve ostalo što se poslednjih godina i decenija pod ovim nebom zbiva.
Tamo negde u novembru prošle godine, čuveni tandem naprednih političkih kostolomaca i krljatora u sastavu Marijan Rističević i Marko Atlagić iskazao je neobično interesovanje za set obrazovnih zakona. Na Predlog zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja Rističević je podneo čak 210 amandmana (a Atlagić 30). Na Predlog zakona o dualnom obrazovanju podneli su svaki po 41, a Marijan je, izgleda, bio posebno inspirisan Predlogom zakona o visokom obrazovanju na koji je „samostalno“ podneo 78 amandmana (plus još 29 na zakon o predškolskom vaspitanju, i još 34 koji su se odnosili na osnovno i 27 na srednje obrazovanje).
foto: rade prelić / tanjug…Poslanički klub DS-a (G. Ćirić i R. Milojčić Kena),…
Svi amandmani su izgledali isto, tj, svi su sadržavali doslovno prepisani tekst člana zakona na koji se, tobože, podnose, s tim da su na svom kraju ili početku imali još jedan besmisleni interpunkcijski znak – najčešće, navodnike („), dodatnu tačku (..) ili zarez, a ponekad i sva tri znaka istovremeno („.,). I tako više puta. Tačnije, više desetina puta. Zapravo, stotinu i više puta.
Istine radi, iako su u početku i sami bili poprilično iznenađeni ovom i ovolikom „legislativnom“ aktivnošću svojih kolega (nezvanično, čak i pomalo zgroženi Rističevićevim i Atlagićevim „amandmanima“), ostali SNS-ovski poslanici su izvesno opravdanje i svojevrstan alibi za tu evidentnu i poprilično glupu nepodopštinu nalazili u takođe ne naročito inteligentnom i kvaziduhovitom potezu poslaničke grupe „Dosta je bilo“, čiji su pripadnici takođe podneli hrpu amandmana na svaki član pomenutog opšteobrazovnog zakona sa istovetnim sadržajem – da „svi udžbenici treba da budu besplatni“. Kao i većina drugih DJB-ovskih projekata, i ovaj se pokazao kao loš i kontraproduktivan, i na kraju je samo pružio prividno pokriće naprednjačkom bezobrazluku.
I na tome se sve moglo i završiti (tj. na jednom bizarnom incidentu i pouci da se „ne bode šut s rogatim“, odnosno da se s naprednjacima nikada ne vredi, ne treba i ne može takmičiti u bezobrazluku). Ali se nije završilo. Izgleda da se Nekom Negde – a taj „neko“ je, bez sumnje, morao biti ili ON lično, ili barem u neposrednom dosluhu sa NjIM, odnosno „Vrhovnim SNS Božanstvom“ – ideja mnogo dopala. A kako i ne bi. Em ukradeš, tj. uzmeš i pojedeš amandmansko vreme koje, u principu, svuda u svetu uglavnom pripada opoziciji, em to vreme iskoristiš da pod firmom „obrazlaganja amandmana“ do mile volje pljuješ po opozicionim liderima, veličaš vođu i, uopšte, pričaš šta god ti padne na pamet.
foto: tanja valič / tanjug…DJB (D. Pavlović i S. Radulović),…
NAŠLI, PA ZAŠLI: Tako se već krajem narednog meseca, kada je na red došla rasprava o budžetu za 2018. tom, po definiciji, najvažnijem državnom aktu koji usvaja i o kojem ozbiljno raspravlja doslovno svaki parlament koji makar iole pretenduje na atribut „demokratski“, stvar ponovila. Ali sada je ono što je na početku moglo delovati tek kao „spontani mangupluk“ dvojice naprednih šaljivdžija, poprimilo „sistemski“ karakter.
Na prvu tačku dnevnog reda (inače, tačaka je bilo ukupno 28 i na predlog Aleksandra Martinovića sve su „objedinjene“, a budžet je bio tek peta po redu) 17 poslanika SNS-a (razume se, i Atlagić i Rističevič među njima) podnelo je po sedamnaest amandmana tj. po jedan na prvih 17 članova te prve tačke, što je ukupno 289 amandmana (puta dva minuta). Sve u svemu, taman dovoljno da se pojede sve „amandmansko“ vreme za raspravu u pojedinostima o Budžetu za 2018.
Naime, „kvaka 22“ čitave ove priče jeste to što, po poslovniku, ukupno vreme namenjeno za raspravu u pojedinostima (amandmani) po jednoj tački dnevnog reda iznosi ukupno 600 minuta. Što je, u principu, i dovoljno – osim ukoliko nema neke teške opstrukcije i teškog „objedinjavanja“. A SNS, razume se, radi naveliko i jedno i drugo.
Ne može se reći da ostaci srpske „zaklane“ opozicione političke i medijske javnosti nisu primetili i koliko-toliko reagovali na ovu najnoviju naprednjačku ujdurmu, koja je, između ostalog, imala za posledicu da je srpski parlament bio „jedan od jedinih“ na svetu u kojem se o amandmanima na predlog budžeta uopšte nije ni raspravljalo (naime, pošto je vreme potrošeno na red, nisu stigli čak ni „normalni“ amandmani poslanika vladajuće većine). Ipak, opoziciona reakcija je bila neadekvatna i mlaka. U suštini, jedini adekvatan odgovor je moralo biti promptno i složno napuštanje skupštinske sale svih pripadnika opozicije (uz poruku da se u nju neće vraćati dok se ne prekine sa praksom podnošenja „fantomskih“ amandmana). Ali, avaj, bez obzira što je bilo (pojedinačnih) predloga u tom pravcu, za takvu odluku, očito, nije bilo dovoljno političke snage, volje, ni pameti. Što je, opet, režimu bila jasna poruka da može mirno da nastavi sa svojom besprizornom opstrukcijom.
foto: tanja valič / tanjug…NS-Za spas Srbije (Đ. Vukadinović, S. Rašković-Ivić, D. Vukomanović i S. Ristić)
SVAKOGA DANA, SVE VIŠE NAPREDUJU: Budući da su, bar gledano iz njihove vizure, pronašli tako prosto i „elegantno“ rešenje da opoziciju u skupštini dodatno ućutkaju i marginalizuju, SNS-ovcima je ostalo samo da taj novootkriveni model još malo usavrše i funkcionalizuju. Tako je već u martu, kada je, opet zbrzano, opet na gomili i opet „objedinjeno“, u skupštinu došao paket zakona iz (uglavnom) domena ministra Stefanovića, čitav scenario sa režimskim amandmanima ponovljen, s tim da više nije bilo onih zareza, navodnika i tačaka, a la Rističević-Atlagić, nego je sada u sve amandmane bio ubačen po jedan dopunski stav, sa, prividno suvislim, a zapravo jednako besmislenim sadržajem, koji su poslanici vladajuće stranke, što sričući sa papira, što napamet recitujući, papagajski ponavljali unedogled.
Ovaj put je, naime, njih 36 podnelo po deset amandmana na prvih deset članova prve tačke dnevnog reda („Predlog zakona o strancima“), što će reći, ukupno 360 amandmana (puta dva minuta za „obrazlaganje“), i tako je opet „elegantno“ pojedeno onih famoznih 600 minuta. A prošle nedelje, kada su na red ponovo došli zakoni iz resora ministra Šarčevića (i Branka Ružića), na prilično nespornu prvu tačku (objedinjenog) dnevnog reda („Nacionalni okvir kvalifikacija“) svoje „amandmane“ podnelo je čak 96 poslanika vladajuće stranke (praktično čitav poslanički klub SNS-a), ali sada samo na prva četiri člana pomenutog zakona (dakle, 96 puta 4, puta dva minuta…). No, ovaj put su im se u priču malo umešali i radikali, koji su – obratite pažnju, jedna je to škola – znajući za jadac, svoje amandmane masovno podnosili ne samo na prvi član prvog zakona, nego i na sam naslov tog prvog zakona. (I tako je, pored ostalog, pisac ovih redova, zajedno sa drugim opozicionim poslanicima, ostao uskraćen da, na primer, kaže nešto kritički povodom predloženog Zakona o udžbenicima, ili, recimo, o zakonu o saobraćaju, iz prethodnog paketa, do kojih se, naravno, nije ni stiglo.)
IZAĆI ILI OSTATI, PITANJE JE SAD: I šta sad? U opoziciji postoje dve škole mišljenja. Jedna, uslovno rečeno, „radikalna“ struja (a koju, gle čuda, uglavnom čine stranke i pojedinci koji u parlamentu trenutno nisu), kaže da takav parlament „treba smesta napustiti“, da se u njemu nije smelo ni do sada sedeti i da „svaki dan daljeg boravka u tom ruglu od skupštine predstavlja ne samo bruku za opoziciju, nego i režimu daje neku vrstu demokratskog legitimiteta“. I, pošteno govoreći, bez obzira na motive onih koji tu argumentaciju potežu, mora se priznati da u njihovim rečima ima mnogo istine. Kao i da svaka nova skupštinska sednica i svaka nova demonstracija režimske manipulacije i bahatosti, poput one opisane u ovom tekstu, tu argumentaciju dodatno osnažuje.
S druge strane, oni koji se izlasku protive (a to su, opet interesantno, uglavnom ličnosti i stranke koje u parlamentu trenutno sede) navode da je čak i ta i takva skupština ipak neki „prozor u svet“, da je tu direktan prenos u kome se, tu i tamo, može čuti i neki opozicioni glas, i da su tu novinari koji su, ipak, voljni da ponešto od opozicionih stavova i prenesu. Kao „krunski“ argument oni naglašavaju da već samo njihovo prisustvo u skupštini očigledno nervira vladajuću većinu (i samog „Vođu“), te da ovi verovatno zato i preduzimaju različite korake i manevre ne bi li im taj boravak zagorčali i naveli opoziciju da iz skupštine izađe.
Pored toga, realističniji zagovornici ostanka u skupštini napominju da, nasuprot nekim očekivanjima, izlazak opozicije iz parlamenta trenutno nikoga ne bi previše uzbudio, te da sve dok Vučić – makar i uz kenjkanje, durenje i prenemaganje za unutrašnju upotrebu – ispunjava agendu i očekivanja stranog (zapadnog) faktora, niko u Briselu, Berlinu i Vašingtonu neće mnogo da haje za stanje demokratije i parlamentarizma u zemlji Srbiji.
Iako ni ova argumentacija uopšte nije bez osnova, čini se da ona doslovno iz dana u dan gubi i snagu i pristalice. A politička kataklizma koju su u prethodnih godinu dana, na predsedničkim i beogradskim izborima, doživele praktično sve parlamentarne opozicione stranke i njihovi lideri kristalno jasno pokazuje da od i njihovog prisustva „ubedljivog“ nastupa u skupštini baš i nema neke naročite vajde. Odnosno, čak i ako, zbog opšteg stanja u društvu, opozicione apatije i odsustva bilo kakve spoljne podrške, trenutno ne bi bilo mnogo koristi od izlaska iz skupštine, očigledno je da i ostanak u njoj, ovakvoj, sa ovakvim „sagovornicima“ i ovakvim „pravilima igre“ kakve svakodnevno demonstrira i nameće skupštinska većina, ima sve manje političkog smisla. (A o ličnom dostojanstvu da i ne govorimo.)
Stoga mi se čini da „izaći ili ostati“ zapravo više skoro da i nije pitanje, odnosno da je sa svakim danom sve manja dilema. Samo je pitanje – kad? I ono još važnije: Šta posle toga?
Marko Atlagić je rođen 30. aprila 1949. godine. Osnovnu školu završio u rodnoj Ostrovici, nakon čega upisuje gimnaziju pedagoškog smera u Benkovcu. Po završetku gimnazije sledi Filozofski fakultet u Zadru, smer istorija i pedagogija, pa potom postdiplomske studije na istom fakultetu – smer „pomoćne istorijske nauke“ – gde magistrira 1981. godine, a 1996. i doktorira na Filozofskom fakultetu u Prištini. Atlagić je profesor Filozofskog fakulteta Univerziteta u Prištini sa sedištem u Kosovskoj Mitrovici i član Senata Univerziteta. U zvaničnoj biografiji stoji da je „objavio osam knjiga i preko 150 naučnih radova“.
Na početku političke karijere, Atlagić je bio zastupnik u Saboru Republike Hrvatske i predsednik opštine Benkovac, kao i predsednik Republičke zajednice za nauku Republike Hrvatske. Kao dugogodišnji član Srpske radikalne stranke, kažu upućeni, bio je čuven po neumerenim izlivima divljenja i ljubavi prema liku i delu Vojislava Šešelja. Ovu je karakternu osobinu, očito, preneo i u novu stranku i na novog lidera Aleksandra Vučića (vidi citate dole). Nakon izbora 2012. godine, Atlagić je izabran za narodnog poslanika u Narodnoj skupštini Republike Srbije. Član je Odbora za dijasporu i Srbe u regionu, Odbora za obrazovanje, nauku, tehnološki razvoj i informatičko društvo i zamenik člana u Odboru za Kosovo i Metohiju.
U skupštini, Atlagić je nerazdvojan par sa Marijanom Rističevićem, čijim je skupštinskim bravurama vidno oduševljen i prati ih zaljubljenim pogledom i glasnim odobravanjem (ono već legendarno „Auuuu“, koje povremeno čuje iz pozadine tokom Marijanovih nastupa). Osim toga, poznat je po tragikomičnim pokušajima duhovitosti, koji se po pravilu svode na neukusno vređanje i neuspešno izmišljanje nadimaka opozicionim liderima i poslanicima: „Prangija“, „Vuk Potomak“, „Điki Mafija“, „Kralj Stečaja“, „Lupetiv“, „Grabinovac“, „Vlahović“, „Pišanović“, „Pobegović“, „Lipicaner“, itd.
Sledi nekoliko citata ovog narodnog poslanika.
Luftiguzi, lezilebovići i bitange
„Gospodo građani, Tadić je kao predsednik Srbije poklonio deo Srbije Hrvatima. Reč je o Vukovarskoj adi na Dunavu, koju je Tadić 2006. godine ustupio Hrvatima u dogovoru sa Ivanom (Ivom, prim. „Istinomer“) Josipovićem. To nam govori čovek, čovek može da izrekne reči da gospodin Aleksandar Vučić, citiram – pali nacionalističke požare, u momentu kada preživljavamo, naš narod na Kosovu, najveće tragedije, samo onaj koji nema stida, koji nema morala, koji nema ni minimum patriotskog vaspitanja, ni osećanja i on i njegov ministar Vuk su obični luftiguzi, to znači neradnici, obični lezilebovići i, gospodo građani, obične bitange.“ (Otvoreni parlament, 28. 3. 2018)
Vreme će se u Srbiji meriti po Aleksandru Vučiću
„Moram da kažem, poštovani potpredsedniče, da ću sad sa ovom izjavom razočarati naše opozicione poslanike, na njihovu nesreću, a na sreću građana Republike Srbije, da će se u Srbiji u dva desetljeća meriti vreme po Aleksandru Vučiću. Ovo zbog toga što stalno izražavaju mržnju prema njemu, a to je vreme pre dolaska njega na vlast, a to je vreme u kome je država bila i narod satanizovana, država vladavine DS-a, Dragana Đilasa i Borisa Tadića, kada je bila ponižena, ekonomski, industrijski i infrastrukturno devastirana zemlja, u kojoj je bila enormna nezaposlenost 25,6%.“ (Otvoreni parlament, 13. 3. 2018)
Od Prote Mateje Nenadovića do ekspozea Aleksandra Vučića
„Dame i gospodo, dajem na znanje građanima Republike Srbije i vama, gospodo narodni poslanici, da je ekspoze predsednika Vlade Aleksandra Vučića najprecizniji, najkonkretniji, najveći (skraćena verzija 260 strana) i najbolji od svih 73 prethodna ekspozea predsednika Vlada Srbije, počevši od prvog predsednika Vlade moderne Srbije prote Mateje Nenadovića 1805. godine do danas.“ (Otvoreni parlament, 5. 10. 2016)
Ovaj laudacio na temu Aleksandra Vučića i njegovog ekspozea poslanik i profesor Atlagić je, u praktično istovetnom tekstu, u skupštini izgovorio čak pet puta za mesec dana, svaki put bez ikakve veze sa temom i tačkom dnevnog reda.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Režim ne zna kud udara. To se vidi po, čak i za njegove standarde učestalim, javnim obraćanjima nepomenika. Vidi se i po tome što je pogubljen i konfuzan, a često se građanima obraća i u vidno alkoholisanom stanju. Samokontrola nikada nije bila njegova jača strana, a sada je potpuno nestala. Slabost se ogleda i u metodi borbe protiv masovnog studentskog i građanskog pokreta. Metoda se zove – majmunsko oponašanje. Njihov položaj je sve gori kako vreme odmiče. Ne samo na političkom nego i na ekonomskom planu. Plate kasne, budžetska sredstva su sve tanja
Opozicija i njoj naklonjena javnost očekuje veći angažman Evropljana kada je u pitanju srpski politički prostor, vlast takve najave koristi da argumentuje tezu o obojenoj revoluciji, ali bi sa radošću ugostila bilo koga sa te strane, posebno ako daju neke pare. Čini se da i jedna i druga strana preteruju: niti će Evropa doći da nam organizuje izbore, niti će više stizati bilo kakva lova kojom će vlast da krpi budžetske rupe nastale vanrednim korupcionaškim troškovima
Vojska Srbije nema kapacitet da izvede paradu poput nekadašnje JNA, koja je 1985. godine imala više od 300.000 pripadnika, a na poslednju paradi 9. maja te godine direktno je izvela njih 6.690. Plus prateće službe, kojih je bilo više od 4.000. Na toj paradi bila su borbena sredstva koja će se pokazati i sad, 40 godina kasnije. Reč je o tenkovima M-84, helikopterima “gazela”, avionima “orao” i “super galeb G-4”, oklopnim transporterima i kamionima. Sada će svi oni biti predstavljeni kao “modernizovana čuda” iako su im odavno istekli resursi
Glas svakog fakulteta, ali i mogućnost stavljanja veta uz obavezan intervju i prihvatanje ideološkog minimuma, deo su procesa kroz koji svaki potencijalni kandidat za “studentsku listu” mora da prođe, saznaje “Vreme”. Iako Aleksandar Vučić žali što njegov protivnik još nema lik, studenti baš strateški ne žele da vlastima i tabloidima daju mogućnost za satanizaciju izabranih ljudi
Kao sa statistima na naprednjačkim okupljanjima, predsednik Srbije nema sreće ni sa siledžijama: em ih je malo, em su sitna boranija. Da nemaju policijski kordon iza leđa, davno bi ih narod razjurio. Ovako zavise od tetošenja onih koji bi ih – da je zakona i pravde u Srbiji – morali hapsiti. Prosto rečeno, jadni su i oni, a i ovi koji ih angažuju
U novom broju „Vremena“ Jovo Bakić je rekao da ne bismo opstali kao društvo i pojedinci kada bi režim pobedio. U pravu je. Reč sloboda u takvoj Srbiji bila bi zabranjena, lični integritet bio bi razlog za hapšenje, a kukavičluk – način preživljavanja
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!