Politička komunikacija drugim sredstvima

Članicu Savjeta za borbu protiv korupcije Miroslavu Milenović dvojica nepoznatih napadača sačekala su prošle subote, 21. novembra, u ulazu zgrade u kojoj živi. Ona je to prijavila medijima (TV N1, sajt „Peščanik“, gdje je u nedjelju, 22. novembra detaljno opisala što se dogodilo), ali nije policiji. Srećom, kako je rekla, ozljede nisu teške – dobila je daskom po glavi – i shvaća to kao opomenu zbog svega onoga što Savjet i ona rade, ali ne odustaje od borbe protiv korupcije, naprotiv.

Premijer Srbije Aleksandar Vučić još se nije izjasnio o svemu, mada je prije puta u Kinu imao vremena (otputovao je u ponedjeljak, 23. novembra). Ipak, prije odlaska na daleki istok – usprkos tome što ga je informirani medijski djelatnik Dragan Vučićević uvjeravao da je na pomolu državni udar i da neće preživjeti do petka – izjavio je da će nakon 5. decembra, kada prođu „važni događaji u Srbiji“, odgovoriti na neka pitanja i „drugima koji su se zaigrali“.

Napadnutu članicu Savjeta za borbu protiv korupcije svoje vlastite vlade Miroslavu Milenović nije spomenuo, iako je javnost već uveliko brujala o napadu, pa valja čekati njegovu i jedino meritornu presudu kad se vrati, ali ovi njegovi koje je ostavio uveliko su se oko cijelog slučaja zaigrali.

Na istom su zadatku, kad je o državi riječ, ministar policije dr Nebojša Stefanović, ministar vanjskih i bivši ministar unutrašnjih poslova Ivica Dačić i Srpska napredna stranka: iz svega što su ovih dana imali za reći proizlazi da tu nešto Miroslava Milenović muti, da destabilizira vlast, da se u danu posle napada „pojavljuju komentari i reakcije koji izgledaju potpuno identično i orkestrirano i doprinose stvaranju atmosfere linča“ u kojoj treba da se pronađe neko ko je politički kriv, a ne neko ko je kriv za fizički napad (dr Stefanović), da „umesto da se insistira na što bržem identifikovanju i hapšenju počinilaca, izgleda da je to najmanje važno“ namjera je „iskoristiti ovaj incident za napad na Vladu Srbije i državne organe“ (Dačić). Istodobno, naprednjaci saopćenjem kažu da Miroslavu Milenović pozivaju da „slučaj, o kom govori u medijima, uključujući sve detalje navodnog napada, prijavi nadležnim državnim organima, pre svega policiji, jer u suprotnom – nastavlja da otežava istragu i pronalazak lica za koja tvrdi da su je napala. Valjda bi ona prva morala znati da se postupci ne vode i ne rešavaju preko medija, već da je to isključivo u delokrugu nadležnih državnih organa.“

Obratiti pažnju na opasku o „navodnom napadu“!

IZVEŠTAJI I ĆUTANJE: Činjenice su sljedeće: Savjet za borbu protiv korupcije osnovala je Vlada Srbije 2001. godine. Otad do danas taj je organ proizveo određeni broj izvještaja, nekad boljih, nekad lošijih – nema ih mnogo i resursi im nisu neki – nekad zakašnjelih (o pravosuđu, što je najogledniji primjer), nekad pravovremenih. Ni na koji od izvještaja nijedna vlast se nije previše obazirala, prešućivala ih je i zanemarivala, ali nešto se očito promijenilo posljednjih mjeseci u kojima su bar dva izvještaja ustalasala ustajalu žabokrečinu, usprkos kontroli medijskog prostora. Prvi, onaj o vlasničkoj strukturi medija, koji je još životniji postao s trenutnim ratom na liniji „Kurir“ protiv „Pinka“ i „Informera“ i obrnuto, te Tanjugom kao nastavkom državno-privilegirane agencije u vidu nekakvog biroa Vlade Srbije. Drugi, mnogo pogubniji po vlast, onaj je o poslovanju DIPOS-a, koji privilegiranim pojedincima omogućuje da za sitne novce iznajmljuju ekskluzivne dedinjske i ine kvadrate po prestolnici… Da je samo Tomislav Nikolić pristao potpisati sramni zakon ta bi privilegirana ekipa za sitne pare mogla otkupiti iznajmljene vile i stanove, čak i protivno restituciji i pravima pravih vlasnika.

Treći se izvještaj tek očekuje, najavila je Miroslava Milenović: više od 800 milijuna eura iz budžeta, kojega pune građani, često zahvaljujući privatnim izvršiteljima koji nasrću na njihovu bijedu, izdvojeno je u tri godine za marketinške usluge koje su pogodovale određenim medijima, pri čemu se ističu oni iz kojih – suprotno zakonima – država još nije napustila vlasništvo, ali i privatni TV „Pink“ Željka Mitrovića, o čijim će se državnim poslima, kako izgleda, tek čitati u izvještaju. Dok to čitanje ne stigne na dnevni red, javnost će gledati i slušati informiranog Dragana J. Vučićevića i samog premijera u teškorječivim monolozima, ustravljivati se od državnih udara i atentata i prostakluka svake vrste. Pritom, nakon čitanja budućeg izvještaja Savjeta, ostat će najvjerojatnije sve isto… Izbori su, kažu, pred vratima.

HRONOLOGIJE: Vratimo se nazad na napad na Miroslavu Milenović i neprijavljivanje istoga. Ona kaže, prije tri mjeseca napadnut je njen bliski suradnik Ivan Ninić, koji je – za razliku od nje – brutalno premlaćen. Do danas vinovnici nisu pronađeni, usprkos obećanjima dr Stefanovića i svih ostalih. Osim toga, ona, i ne samo ona, već i ljudi njoj privatno i poslovno bliski, primjetili su da je mjesecima prate. Sve to je početkom septembra prijavila nadležnima koji se bave borbom protiv organiziranog kriminala, policiji i tužilaštvu. Čak je s ovima iz policije hodala po gradu, pokazivala mjesta gdje je primijetila sumnjivce koji ju prate, brojale su se nadzorne kamere i sve ono što već treba, a od svega je ispalo – kaže ona – „ni pisma, ni razglednice“. Policija je zaboravila da ju obavijesti o bilo čemu, tužilac Miljko Radisavljević također. Njemu je „Vreme“, inače, u ponedjeljak uputilo sms poruku s pitanjem da li je baš njegovo tužilaštvo, ili neko drugo, nadležno da ispituje prijetnje članu Savjeta za borbu protiv korupcije i odgovor koji smo dobili je očekivan: nema ga, ni pisma, ni razglednice. Ili, kako reče Miroslava Milenović ovih dana, kako tražiti bilo kakvu pomoć od nekoga tko je upravo u postupku reizbora, s malim šansama da prođe novouspostavljeno političko rešeto!

foto: fonet

„Ne vjerujem više policiji“, kaže Miroslava Milenović, inače jedina međunarodno licencirana financijska knjigovotkinja u Srbiji. Zbog toga ju je i napao dvojac dr Stefanović–Dačić plus naprednjaci – kolektivno: em opstruira istragu i pravi političku priču, em je, po onoj naprednjačkoj mantri, neprijatelj države, premijera i njegove porodice.

Kad bismo ostali gluhi na reakcije nadležnih iz vrha policije koji ni prstom nisu mrdnuli da riješe pitanje praćenja članice Savjeta za borbu protiv korupcije, slučaj prebijanja Ivana Ninića koji – kao i mnogi drugi slučajevi – ostaje neriješen, mogli bismo pitati Milenovićevu zašto se nije obratila nadležnima. Problem jest u tome da se obični, tzv. mali ljudi, ako stave prst na čelo, moraju upitati gdje su oni i kome su oni važni ako vlastima nije važna članica jednog državnog savjeta i ako vlasti činjenicu da ju je netko napao tumače kao njen napad na vlast i premijera. Ako ona nema povjerenja u pravdu, kako ga mi mali možemo imati? U krajnjoj konzekvenci, ako nas male netko prebije, možda je najbolje da odemo kući lizati rane i „ne talasati“, ne pitati kako ćemo nakon ukidanja „socijalnih stomatologa“ nadoknaditi zube koje nam je iz glave, kao našem kolegi novinaru Davoru Pašaliću, izbio neki nasilnik i ne pitati se da li iz glave trebamo sami izbiti bilo koje pitanje koje će najediti ove koji niti za Miroslavu Milenović neće prstom mrdnuti.

NASILJE KAO KOMUNIKACIJA: Nismo u svemu tome čuli nikakve argumente: kome su se mogli zamjeriti Ninić i Milenovićeva? On je mogao mnogima, uglavnom radikalnim naprednjacima, bio je sa njima, pa ih je napustio i krenuo se baviti korupcijom protiv koje su oni načelno bili. Miroslava Milenović se također mogla zamjeriti raznima: em je radila forenzičko-knjigovodstvene nalaze u mnogim procesima koji su bili ili jesu aktualni u specijalnim sudnicama, em je svoja znanja stavila u službu Savjeta za borbu protiv korupcije, koji na svjetlo dana iznosi mnoge podatke iz zakutaka lopovluka i kriminala u koje su, kako je bjelodano, zagazili dijelovi – veći ili manji – tzv. političkih elita, bivših, sadašnjih i nadasve kombiniranih.

Najbolju definiciju dao je u izjavi „Blicu“ zaštitnik građana Saša Janković: „Napadnuta je utvrđena državna politika, napadnuto je zvanično telo države Srbije i napadnuta je građanka, jedna od nas. Treba nam rezultat jer je vreme za pokazne vežbe i političke izjave davno prošlo.“

I još jedna konstatacija, profesora Vladimira Pavićevića iz Nove stranke, koji kaže da postajemo društvo u kojem je nasilje postalo prihvatljivo, legitimirano kao sredstvo komunikacije.

Jučer kolega Glavaš i profesor Ilija Vujačić i Ivan Ninić, danas Miroslava Milenović, sutra netko od nas.

A od dr Stefanovića: ili smo se sami prebili, ili smo to zaslužili zato što on naučno zna da ne ljubimo njega, premijera i njegovu porodicu.