Zašto vlast posle fizičkog napada na Miroslavu Milenović reaguje izjavama da postoji namera da se "iskoristiti ovaj incident za napad na Vladu Srbije i državne organe" i kakve veze sa svim time ima najavljeni izveštaj Saveta za borbu protiv korupcije o izdvajanjima iz budžeta u protekle tri godine za marketinške usluge koja su pogodovala određenim medijima
Članicu Savjeta za borbu protiv korupcije Miroslavu Milenović dvojica nepoznatih napadača sačekala su prošle subote, 21. novembra, u ulazu zgrade u kojoj živi. Ona je to prijavila medijima (TV N1, sajt „Peščanik“, gdje je u nedjelju, 22. novembra detaljno opisala što se dogodilo), ali nije policiji. Srećom, kako je rekla, ozljede nisu teške – dobila je daskom po glavi – i shvaća to kao opomenu zbog svega onoga što Savjet i ona rade, ali ne odustaje od borbe protiv korupcije, naprotiv.
Premijer Srbije Aleksandar Vučić još se nije izjasnio o svemu, mada je prije puta u Kinu imao vremena (otputovao je u ponedjeljak, 23. novembra). Ipak, prije odlaska na daleki istok – usprkos tome što ga je informirani medijski djelatnik Dragan Vučićević uvjeravao da je na pomolu državni udar i da neće preživjeti do petka – izjavio je da će nakon 5. decembra, kada prođu „važni događaji u Srbiji“, odgovoriti na neka pitanja i „drugima koji su se zaigrali“.
Napadnutu članicu Savjeta za borbu protiv korupcije svoje vlastite vlade Miroslavu Milenović nije spomenuo, iako je javnost već uveliko brujala o napadu, pa valja čekati njegovu i jedino meritornu presudu kad se vrati, ali ovi njegovi koje je ostavio uveliko su se oko cijelog slučaja zaigrali.
Na istom su zadatku, kad je o državi riječ, ministar policije dr Nebojša Stefanović, ministar vanjskih i bivši ministar unutrašnjih poslova Ivica Dačić i Srpska napredna stranka: iz svega što su ovih dana imali za reći proizlazi da tu nešto Miroslava Milenović muti, da destabilizira vlast, da se u danu posle napada „pojavljuju komentari i reakcije koji izgledaju potpuno identično i orkestrirano i doprinose stvaranju atmosfere linča“ u kojoj treba da se pronađe neko ko je politički kriv, a ne neko ko je kriv za fizički napad (dr Stefanović), da „umesto da se insistira na što bržem identifikovanju i hapšenju počinilaca, izgleda da je to najmanje važno“ namjera je „iskoristiti ovaj incident za napad na Vladu Srbije i državne organe“ (Dačić). Istodobno, naprednjaci saopćenjem kažu da Miroslavu Milenović pozivaju da „slučaj, o kom govori u medijima, uključujući sve detalje navodnog napada, prijavi nadležnim državnim organima, pre svega policiji, jer u suprotnom – nastavlja da otežava istragu i pronalazak lica za koja tvrdi da su je napala. Valjda bi ona prva morala znati da se postupci ne vode i ne rešavaju preko medija, već da je to isključivo u delokrugu nadležnih državnih organa.“
Obratiti pažnju na opasku o „navodnom napadu“!
IZVEŠTAJI I ĆUTANJE: Činjenice su sljedeće: Savjet za borbu protiv korupcije osnovala je Vlada Srbije 2001. godine. Otad do danas taj je organ proizveo određeni broj izvještaja, nekad boljih, nekad lošijih – nema ih mnogo i resursi im nisu neki – nekad zakašnjelih (o pravosuđu, što je najogledniji primjer), nekad pravovremenih. Ni na koji od izvještaja nijedna vlast se nije previše obazirala, prešućivala ih je i zanemarivala, ali nešto se očito promijenilo posljednjih mjeseci u kojima su bar dva izvještaja ustalasala ustajalu žabokrečinu, usprkos kontroli medijskog prostora. Prvi, onaj o vlasničkoj strukturi medija, koji je još životniji postao s trenutnim ratom na liniji „Kurir“ protiv „Pinka“ i „Informera“ i obrnuto, te Tanjugom kao nastavkom državno-privilegirane agencije u vidu nekakvog biroa Vlade Srbije. Drugi, mnogo pogubniji po vlast, onaj je o poslovanju DIPOS-a, koji privilegiranim pojedincima omogućuje da za sitne novce iznajmljuju ekskluzivne dedinjske i ine kvadrate po prestolnici… Da je samo Tomislav Nikolić pristao potpisati sramni zakon ta bi privilegirana ekipa za sitne pare mogla otkupiti iznajmljene vile i stanove, čak i protivno restituciji i pravima pravih vlasnika.
Treći se izvještaj tek očekuje, najavila je Miroslava Milenović: više od 800 milijuna eura iz budžeta, kojega pune građani, često zahvaljujući privatnim izvršiteljima koji nasrću na njihovu bijedu, izdvojeno je u tri godine za marketinške usluge koje su pogodovale određenim medijima, pri čemu se ističu oni iz kojih – suprotno zakonima – država još nije napustila vlasništvo, ali i privatni TV „Pink“ Željka Mitrovića, o čijim će se državnim poslima, kako izgleda, tek čitati u izvještaju. Dok to čitanje ne stigne na dnevni red, javnost će gledati i slušati informiranog Dragana J. Vučićevića i samog premijera u teškorječivim monolozima, ustravljivati se od državnih udara i atentata i prostakluka svake vrste. Pritom, nakon čitanja budućeg izvještaja Savjeta, ostat će najvjerojatnije sve isto… Izbori su, kažu, pred vratima.
HRONOLOGIJE: Vratimo se nazad na napad na Miroslavu Milenović i neprijavljivanje istoga. Ona kaže, prije tri mjeseca napadnut je njen bliski suradnik Ivan Ninić, koji je – za razliku od nje – brutalno premlaćen. Do danas vinovnici nisu pronađeni, usprkos obećanjima dr Stefanovića i svih ostalih. Osim toga, ona, i ne samo ona, već i ljudi njoj privatno i poslovno bliski, primjetili su da je mjesecima prate. Sve to je početkom septembra prijavila nadležnima koji se bave borbom protiv organiziranog kriminala, policiji i tužilaštvu. Čak je s ovima iz policije hodala po gradu, pokazivala mjesta gdje je primijetila sumnjivce koji ju prate, brojale su se nadzorne kamere i sve ono što već treba, a od svega je ispalo – kaže ona – „ni pisma, ni razglednice“. Policija je zaboravila da ju obavijesti o bilo čemu, tužilac Miljko Radisavljević također. Njemu je „Vreme“, inače, u ponedjeljak uputilo sms poruku s pitanjem da li je baš njegovo tužilaštvo, ili neko drugo, nadležno da ispituje prijetnje članu Savjeta za borbu protiv korupcije i odgovor koji smo dobili je očekivan: nema ga, ni pisma, ni razglednice. Ili, kako reče Miroslava Milenović ovih dana, kako tražiti bilo kakvu pomoć od nekoga tko je upravo u postupku reizbora, s malim šansama da prođe novouspostavljeno političko rešeto!
foto: fonetGLEDA, NE VERUJE: Nebojša Stefanović, ministar unutrašnjih poslova
„Ne vjerujem više policiji“, kaže Miroslava Milenović, inače jedina međunarodno licencirana financijska knjigovotkinja u Srbiji. Zbog toga ju je i napao dvojac dr Stefanović–Dačić plus naprednjaci – kolektivno: em opstruira istragu i pravi političku priču, em je, po onoj naprednjačkoj mantri, neprijatelj države, premijera i njegove porodice.
Kad bismo ostali gluhi na reakcije nadležnih iz vrha policije koji ni prstom nisu mrdnuli da riješe pitanje praćenja članice Savjeta za borbu protiv korupcije, slučaj prebijanja Ivana Ninića koji – kao i mnogi drugi slučajevi – ostaje neriješen, mogli bismo pitati Milenovićevu zašto se nije obratila nadležnima. Problem jest u tome da se obični, tzv. mali ljudi, ako stave prst na čelo, moraju upitati gdje su oni i kome su oni važni ako vlastima nije važna članica jednog državnog savjeta i ako vlasti činjenicu da ju je netko napao tumače kao njen napad na vlast i premijera. Ako ona nema povjerenja u pravdu, kako ga mi mali možemo imati? U krajnjoj konzekvenci, ako nas male netko prebije, možda je najbolje da odemo kući lizati rane i „ne talasati“, ne pitati kako ćemo nakon ukidanja „socijalnih stomatologa“ nadoknaditi zube koje nam je iz glave, kao našem kolegi novinaru Davoru Pašaliću, izbio neki nasilnik i ne pitati se da li iz glave trebamo sami izbiti bilo koje pitanje koje će najediti ove koji niti za Miroslavu Milenović neće prstom mrdnuti.
NASILJE KAO KOMUNIKACIJA: Nismo u svemu tome čuli nikakve argumente: kome su se mogli zamjeriti Ninić i Milenovićeva? On je mogao mnogima, uglavnom radikalnim naprednjacima, bio je sa njima, pa ih je napustio i krenuo se baviti korupcijom protiv koje su oni načelno bili. Miroslava Milenović se također mogla zamjeriti raznima: em je radila forenzičko-knjigovodstvene nalaze u mnogim procesima koji su bili ili jesu aktualni u specijalnim sudnicama, em je svoja znanja stavila u službu Savjeta za borbu protiv korupcije, koji na svjetlo dana iznosi mnoge podatke iz zakutaka lopovluka i kriminala u koje su, kako je bjelodano, zagazili dijelovi – veći ili manji – tzv. političkih elita, bivših, sadašnjih i nadasve kombiniranih.
Najbolju definiciju dao je u izjavi „Blicu“ zaštitnik građana Saša Janković: „Napadnuta je utvrđena državna politika, napadnuto je zvanično telo države Srbije i napadnuta je građanka, jedna od nas. Treba nam rezultat jer je vreme za pokazne vežbe i političke izjave davno prošlo.“
I još jedna konstatacija, profesora Vladimira Pavićevića iz Nove stranke, koji kaže da postajemo društvo u kojem je nasilje postalo prihvatljivo, legitimirano kao sredstvo komunikacije.
Jučer kolega Glavaš i profesor Ilija Vujačić i Ivan Ninić, danas Miroslava Milenović, sutra netko od nas.
A od dr Stefanovića: ili smo se sami prebili, ili smo to zaslužili zato što on naučno zna da ne ljubimo njega, premijera i njegovu porodicu.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Režim ne zna kud udara. To se vidi po, čak i za njegove standarde učestalim, javnim obraćanjima nepomenika. Vidi se i po tome što je pogubljen i konfuzan, a često se građanima obraća i u vidno alkoholisanom stanju. Samokontrola nikada nije bila njegova jača strana, a sada je potpuno nestala. Slabost se ogleda i u metodi borbe protiv masovnog studentskog i građanskog pokreta. Metoda se zove – majmunsko oponašanje. Njihov položaj je sve gori kako vreme odmiče. Ne samo na političkom nego i na ekonomskom planu. Plate kasne, budžetska sredstva su sve tanja
Opozicija i njoj naklonjena javnost očekuje veći angažman Evropljana kada je u pitanju srpski politički prostor, vlast takve najave koristi da argumentuje tezu o obojenoj revoluciji, ali bi sa radošću ugostila bilo koga sa te strane, posebno ako daju neke pare. Čini se da i jedna i druga strana preteruju: niti će Evropa doći da nam organizuje izbore, niti će više stizati bilo kakva lova kojom će vlast da krpi budžetske rupe nastale vanrednim korupcionaškim troškovima
Vojska Srbije nema kapacitet da izvede paradu poput nekadašnje JNA, koja je 1985. godine imala više od 300.000 pripadnika, a na poslednju paradi 9. maja te godine direktno je izvela njih 6.690. Plus prateće službe, kojih je bilo više od 4.000. Na toj paradi bila su borbena sredstva koja će se pokazati i sad, 40 godina kasnije. Reč je o tenkovima M-84, helikopterima “gazela”, avionima “orao” i “super galeb G-4”, oklopnim transporterima i kamionima. Sada će svi oni biti predstavljeni kao “modernizovana čuda” iako su im odavno istekli resursi
Glas svakog fakulteta, ali i mogućnost stavljanja veta uz obavezan intervju i prihvatanje ideološkog minimuma, deo su procesa kroz koji svaki potencijalni kandidat za “studentsku listu” mora da prođe, saznaje “Vreme”. Iako Aleksandar Vučić žali što njegov protivnik još nema lik, studenti baš strateški ne žele da vlastima i tabloidima daju mogućnost za satanizaciju izabranih ljudi
Kao sa statistima na naprednjačkim okupljanjima, predsednik Srbije nema sreće ni sa siledžijama: em ih je malo, em su sitna boranija. Da nemaju policijski kordon iza leđa, davno bi ih narod razjurio. Ovako zavise od tetošenja onih koji bi ih – da je zakona i pravde u Srbiji – morali hapsiti. Prosto rečeno, jadni su i oni, a i ovi koji ih angažuju
U novom broju „Vremena“ Jovo Bakić je rekao da ne bismo opstali kao društvo i pojedinci kada bi režim pobedio. U pravu je. Reč sloboda u takvoj Srbiji bila bi zabranjena, lični integritet bio bi razlog za hapšenje, a kukavičluk – način preživljavanja
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!