Moramo se samo nadati da sav taj potencijal regionalnog zbližavanja, pa makar i preko jedne sporedne stvar – a nogomet je najvažnija sporedna stvar na svijetu – nije prokockan prisutnošću Tompsona na proslavi
Prema nekim medijskim izvještajima, preko pola milijuna građana se skupilo u centru Zagreba u ponedjeljak kako bi proslavili epski uspjeh hrvatske nogometne reprezentaciju. Neki su u centru od samog jutra do navečer proveli pjevajući i slaveći hrvatsku nogometnu reprezentaciju, koja se gotovo šest sati probijala od zračne luke do centralnog trga. U sveopćoj euforiji koja trese naciju već od prolaska Rusije u četvrtfinalu, građani u javnom i privatnom prostoru „žive“ hrvatsku nogometnu reprezentaciju i njihove uspjehe. Nogomet je doručak, ručak i večera i jedina tema u hrvatskim medijima i kavanskim raspravama. Tijekom ovog prvenstva, možda kao nikad prije, nogomet je u Hrvatskoj prešao sve barijere i ušao u živote i ljudi koji su ga do tada uspješno ignorirali. Nogomet je od četvrtfinala ušao u dućane i kafiće, automobile i domove.
Kako je došlo do toga da nogomet zavrije nacionalnu euforiju do vrhunca?
Jedan razlog je svakako nogomet per se, odnosno nogomet koji je hrvatska reprezentacija pokazala dospijevši do finala kao u nekom naivnom holivudskom filmu. U osmini finala je gubila od Danske od 1. minute, samo kako bi dobila nakon dramatičnog izvođenja penala, kada je golman Danijel Subašić skinuo tri udarca. Potom je od Rusije opet gubila u prvom poluvremenu, kako bi opet dobila nakon penala. Na kraju, Engleska je pala nakon 120 minuta iako je vodila od 5. minute utakmice.
Drugi razlog masovne euforije, pa čak na momente i histerije, svakako je i medijska reprezentacija tih pobjeda i te momčadi. Od samih prvih utakmica, mediji su galvanizirali navijače ali i ostale, potencijalno rezervirane, građane. Osim hvalospjeva za samu igru, pojedinačni igrači su slavljeni i hvaljeni ne samo na temelju svojih loptačkih sposobnosti, nego i karakternih. Tako gotovo nitko nije mogao ostati ravnodušan kada vidi video u kojom petogodišnji Luka Modrić vodi koze na vrletima Velebita, okružen vukovima. Modrić je (s pravom) postao moderna inscenacija Pepeljuge, dečko iz dalmatinskog zaleđa koji kao izbjeglica bježi pred ratom – u kojem mu je ubijen djed i spaljena kuća – i u gradu, probijajući se s dna, dolazi do zvijezda.
Još jedan razlog euforije je taj što hrvatski navijači vide ovaj uspjeh kao eskapizam, bijeg od čemerne i jadne svakodnevnice, bez sjajnih rezultata i perspektive na horizontu. Nogometni uspjesi su ispušni ventil, koji kanalizira tu ogromnu energiju koji obični građani često ne mogu ili ne znaju izraziti. Neki se svakako užive u potpunosti i iskreno su sretni radi pobjede, ali mnogi svakako vole događaje koji raspiruju masovnu euforiju. Nije za zanemariti ni nivo do kojeg se ljudi personificiraju s reprezentacijom – „mi smo prvaci“.
Ono što je također važno je to da ovakve pobjede, a naročito njihove proslave, imaju snagu reafirmiranja nacionalnog identiteta jedne suštinski mlade države. Mnogobrojne zastave, dresovi, nacionalni, pa čak i religijski simboli nisu bez značenja, iako tako mogu djelovati na prvi pogled, u poplavi te ikonografije u javnom prostoru. U tom smislu, postoji određeni nivo masovne identifikacije građana sa svojom državom i političkom zajednicom kroz naizgled banalne rituale.
Ono što je svakako problematično je česta, naizgled nesvjesna etnička homogenizacija tijekom ovakvih događaja. To se očitava kako u medijskoj reprezentaciji utakmica – Hrvati zamjenjuju hrvatske igrače – tako i u navijačkom folkloru – navijanje „mi Hrvati“. U hrvatskom slučaju, u navijački folklor se uvukao i muzički asortiman Marka Perkovića Tompsona, gdje se naročito stvar „Lijepa li si“ doživljava kao lijepa i neutralna domoljubna pjesma – usprkos pozdravima Herceg Bosni, hrvatskoj verziji Republike Srpske.
Svakako ne pomaže ni ratna terminologija koja postoji u sportskom novinarstvu, kada se koriste glagoli poput „poginuti“ ili se na igrače referira kao na „ratnike“ ili „vojnike“. U Hrvatskoj to ima dodatnu konotaciju, jer se u par logičkih skokova veže uz rat 90-ih. To se odražava kako u komentarima voditelja, tako i u navijačkom imaginariju koja je nastao 90-ih, kad su ratne rane još bile svježe. Također, i u sportskim i društveno-političkim analizama bilo je neizbježno izbjeći paralele s uspjehom Hrvatske na Svjetskom prvenstvu 1998. godine, u vrijeme vladavine Franje Tuđmana, kada su nacionalističke poruke bile daleko snažnije i direktnije nego danas.
Usprkos svemu, ova reprezentacija je mobilizirala navijače i van granica Hrvatske. Za Hrvatsku se u „kockastim“ dresovima navijalo u Novom Sadu, Beogradu, Sarajevu i Skoplju. Sigurno je pomogao mnogo bolji PR unutar reprezentacije, odnosno brza reakcija na manje incidente – pjevanje Tompsonove pjesme „Bojna Čavoglave“ u svlačionici i pozdravljanje sa „Slava Ukrajini“ putem društvenih mreža. Sigurno je pomogla činjenica da je Novak Đoković rekao kako navija za Hrvatsku, na što su hrvatski igrači uzvratili kako navijaju za njega. Sve to je na možda jedan način malo zbližilo regiju, pa makar na samo jednoj razini i na samo jedan rok. Sport ima tu snagu napraviti puno više nego protokolarne deklaracije i sastanci.
Jedino se moramo nadati da sav taj potencijal regionalnog zbližavanja, pa makar i preko jedne sporedne stvar – a nogomet je najvažnija sporedna stvar na svijetu – nije prokockan prisutnošću Tompsona na proslavi.
Narodna pobuna posle tragedije na Železničkoj stanici u Novom Sadu probudila je pravu stranu režima koji počinje sve doslednije da sledi izreku pripisanu Idiju Aminu, čuvenom afričkom diktatoru: Sloboda govora je garantovana, ali niko ne garantuje šta će vam se dogoditi posle tog govora
Šta se sve zameralo opoziciji? Jedni su tvrdili da pokušava da ubije gnev građana jer njeni delovi rade za Vučića. To je poznata teorija zavere, koja nekada zaista počiva, bar prividno, na dobrim argumentima. Ona je, međutim, možda ipak optimistična verzija naše političke scene. Pesimističnija je ona da je opozicija po difoltu nesposobna i budalasta, i da je predvode politički diletanti, što su tvrdili drugi kritičari. Čuli smo takođe da su odnosi među opozicionim čimbenicima tako dinamični, takoreći preokupirajući u borbi za lične pozicije, da stvarnost oko njih za njih postaje prilično nebitna
Kakve su veze Orbana i Vučića? Na čemu se sve zasniva njihova politička i ekonomska bliskost? Koji su kanali kojim putuje novac između dve zemlje? Šta se radilo, a koji su planovi najavljeni? Kakva su preplitanja između porodica Orban i Vučić? Koje sve mađarske firme osvajaju tendere po Srbiji? Konačno, šta sve nadgleda Utiber
Dovoljno je da tužilaštvo uzme pisana upozorenja inženjera Zorana Đajića, koji je radio kao konsultant za firmu Starting, a koji je ukazao da je stanje betona koje je video posle podizanja mermernih ploča veoma loše. Po zakonu, izvođač je morao istog časa da obavesti nadzor koji je mogao da zaustavi radove i na osnovu dopisa Đajića
Srpske vlasti stalno ističu da ih sa Kinezima vezuje “čelično prijateljstvo”. Krediti koje Srbija uzima od Kine predstavljaju se kao investicije. Malo šta se zna o tim kreditima, kao i o tome kakve posledice dužnici mogu da očekuju ako ne vrate novac. U javnosti se predstavlja da se širom Srbije sa Kinezima posluje i gradi zajednički od kanalizacije, preko Železare, rudnika, topionica, fabrika guma, delova auto-puteva i brze železnice, pa sve do gradnje projekata u vezi sa nacionalnim stadionom i Ekspom 2027
Stepen državne represije u Srbiji je obrnuto srazmeran rejtingu Aleksandra Vučića i Srpske napredne vrhuške: što jače budu osećali da im je vlast ugrožena, to će represija biti veća
Zašto je tako teško poverovati da je među dvadeset hiljada ljudi na protestu u Novom Sadu bilo i spremnih za radikalne metode?
Goran Ješić i ostali uhapšeni u Novom Sadu
Vučićevi politički zatvorenici Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
