

Novi broj „Vremena“
Pobuna i defetizam: Ko bi to da digne ruke?
Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati




Ovih dana, tačnije, 5. februara, navršava se pet godina od smrti našeg osnivača i glavnog urednika Dragoljuba Žarkovića. Žare je “Vreme” vodio kroz najteže trenutke, ne samo za redakciju, već i za čitavo društvo, od Devetog marta, preko Vučićevog zakona o informisanju, cenzure tokom bombardovanja, Petog oktobra, pa i kroz ovaj period, koji se, nadamo se, bliži kraju
Redakcija “Vremena” Žaretovim odlaskom izgubila je sopstveni koren i veliki deo identiteta. Ali za sobom je ostavio štafetu slobodnog i oštrog novinarstva, koju, nadamo se, uspešno predajemo svakoj narednoj generaciji novinarki i novinara “Vremena”. I danas ga pamtimo po spremnosti da na sopstvenim leđima ponese najveći teret pritisaka i da čak žrtvuje i sebe kako bi poštedeo redakciju i sačuvao njen integritet i kredibilitet.
Pravila novinarstva kojima nas je učio i dan-danas žive, baš kao i brojni citati koje i danas koristimo u redakciji. Ne počinjemo tekst ako nemamo naslov. Odaberemo jedan ugao i iz njega pišemo. Brišemo prideve u rečenici, a čuvamo glagole. Čak i njegov humor ušao je u svakodnevni jezik redakcije: “Dušo, da ti kaže tvoj drug”, znao je da kaže mladim novinarima, kojima bi se noge oduzimale kad Žare kaže da im je drug. Ili, rečenica kojom je izluđivao uređivački kolegijum: “Umoran sam, bolestan sam, a moram i da pišem”.
Kao urednik, znao je da podmetne leđa i zaštiti svakog, od najpoznatijeg autora, do tek pridošlog novinara ili novinarke. Ako bi neko od sagovornika bio neprijatan prema mladom početniku, učio nas je da ih pošaljemo gde treba, uz napomenu da se na novinare “Vremena” ne dere niko.
Svako ko je u “Vreme” došao dok je Žare još bio sa nama zna i dan-danas tačno vreme i mesto kad ga je upoznao, kad mu se Žare prvi put obratio… Tradiciju koju je uspostavio čuvamo i danas. Vrata sobe glavnog urednika otvorena su uvek i svako može da uđe u bilo koje vreme. Nema zakazivanja ni najavljivanja. Naučio nas je da je urednik i roditelj i general, ali nikad despot. Zapravo, nikad ga niko u redakciji urednikom nije nazvao. Uvek je bio – Žare. A to Žare, za nas je uvek bilo i ostaće, ne nadimak, nego titula.
Dragoljub Žarković je osnivač “Vremena” i njegov glavni urednik od 1991. godine. Pre toga bio je novinar i urednik u novinskim kućama “Politika” (1974–1987) i “Borba” (1987–1990). Bio je radijski komentator “Slobodne Evrope” (1993–1998), sarađivao je sa WDR (Nemački narodni radio) i povremeno pisao za čitav niz listova u Evropi (italijanska “Republika”, austrijski “Standard”…). Usavršavao se u SAD kao gost Udruženja američkih urednika.
Bio je autor više televizijskih emisija i projekata. Kasnije tokom karijere bio je stalni kolumnista dnevnog lista “Politika” i predavač na Fakultetu političkih nauka, gde je bio i član Saveta fakulteta. Bio je prvi predsednik Udruženja profesionalnih novinara Srbije iz koga je kasnije nastalo Nezavisno udruženje novinara Srbije i počasni član više međunarodnih medijskih asocijacija. Godine 2016. objavio je Naprednu knjigu sa podnaslovom “Godine uspona Aleksandra Vučića”.
Svi biografski podaci, međutim, nisu dovoljni da dočaraju njegovu uredničku i novinarsku lucidnost, talenat i neverovatnu veštinu komunikacije i harizmu.


Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Može se reći da su izbori koji se održavaju u deset lokalnih samouprava – najskuplji lokalni izbori u istoriji svetskog višestranačja. Upregli su naprednjaci sve svoje resurse da bi pobedili na tim izborima, ne bi li održali utisak nepobedivosti. Represija koju svakodnevno sprovode ima pre svega za cilj da stvori percepciju režimske moći i odlučnosti. Bitka se, kako stvari stoje, vodi pre svega na psihološkom planu. Ključno je pitanje da li će utiske koje produkuju naprednjaci uspeti da nametnu većini građana i da im oduzmu svaku nadu da su političke promene moguće


Šta se zaista dešava u poslednjih nedelju-dve na Kosovu? Da li je zaista rešeno pitanje boravišnih dozvola i da li je uzimanje, odnosno dobijanje kosovskih dokumenata veliki ili mali korak i ka čemu? Da li je srpskoj zajednici na Kosovu išta lakše ili ne? Kako na to gleda, ako uopšte gleda, Brisel? Hoće li Srbija zatvoriti makar jedno pregovaračko poglavlje u okviru onog čuvenog i sve daljeg puta ka članstvu u EU? I kakve veze, ako ikakve, sa tim imaju predlozi Aleksandra Vučića


Status Kosova ostaje centralno pitanje za Srbiju. U takvom kontekstu, dinamika evropskih integracija susednih država dobija poseban značaj. Brza integracija Crne Gore značila bi dodatno razdvajanje političkih tokova u regionu i smanjenje manevarskog prostora Beograda u odnosima sa Evropskom unijom


Naša prva adresa je zgrada iz pedesetih godina – verovatno neokrečena od tada. Gospođa u penziji: “Mi smo aktivisti za studentsku listu. – Izvinite, ja vas ne podržavam.” Entuzijazam blago opada. Ulazimo u sledeću zgradu. Građena je kasnih sedamdesetih, fasada je od betona i crvene cigle, osam spratova, bez lifta. “Oooo, pa gde ste vi meni, znam sve, vidimo se na glasanju”
Propagandne strategije režima
Ima li pobunjeno društvo razlog za defetizam Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve