Partizani pred sudom

Prije tjedan dana u Vukovoj Gorici blizu Karlovca jake snage MUP-a Hrvatske, u njegovoj kući, uhapsile su Josipa Boljkovca, prvog ministra policije u nezavisnoj Hrvatskoj. Nije zbog toga – a po nekima, baš bi mu se zbog toga moglo suditi – što je bio jedan od osnivača „kriminalne organizacije“ Hrvatske demokratske zajednice 1990. godine, već zbog navodnih zločina partizana 1945. godine.

„Tijekom kriminalističkog istraživanja utvrđena je osnovana sumnja da je 91-godišnjak počinio kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva jer je kršeći pravila međunarodnog prava u svibnju 1945. godine na području Duge Rese naredio ubijanje civilnog stanovništva. Osumnjičeni je kao šef Povjerenstva OZNA za kotar Karlovac zapovijedio da se bez stvarnog razloga uhiti i pod optužbama da su surađivali s ustaškim vlastima, u zatvor Povjerenstva OZNA za kotar Karlovac u Dugoj Resi, dovede veći broj civila s područja Duge Rese i okolnih mjesta. Po njegovoj zapovijedi, pripadnici podređene mu 3. čete 1. hrvatske brigade KNOJ-a, hicima iz vatrenog oružja na lokaciji Vidanka-Curak usmrtili su sedam osoba čiji identitet je tijekom kriminalističkog istraživanja utvrđen i još 14 drugih za sada nepoznatih osoba“, stoji u saopćenju MUP-a.

ZA I PROTIV: „Radi se o izborima, jer kako drukčije protumačiti činjenicu da je starog i nemoćnog čovjeka došla privoditi hrpa specijalaca“, komentirao je Boljkovčev advokat Anto Nobilo, a slično misli i bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić koji hapšenje Boljkovca vidi kao „obračun s ljudima koji su po bilo kojem kriteriju nepoćudni aktualnoj vlasti“, te je „na djelu manje država, a više vladajuća stranka koja gotovo očajničkim potezima nastoji skrenuti pozornost javnosti sa kriminalnih afera što je potresaju“. Njega je sve to šokiralo, kaže Mesić, jer pokazuje „do koje su mjere spremne ići snage koje nameću obračun s antifašistima pod izgovorom razjašnjavanja onoga što zovu komunističkim zločinima“.

Odmah su se javili i oni „drugi“. Hrvatski helsinški odbor, na čelu sa Ivanom Zvonimirom Čičkom pozdravio je Boljkovčevo hapšenje; ništa čudno, Čičak godinama izjednačuje fašizam i komunizam (čija je žrtva sam bio 1971. godine i nakon toga), kao i desno orijentirani povjesničari. Ushićen je bio i advokat Vladimir Gredelj, kojega je prošle godine današnji predsjednik Ivo Josipović nazvao „jednom od većih štetočina u hrvatskom pravosuđu“, koji je danas jedan od advokata HDZ-a. On je kolegu advokata Nobila optužio da „ostavlja dojam branitelja ne Josipa Boljkovca, nego bivšeg režima“, da bi se obrušio i na publicista Slavka Goldštajna: „Žalosno je kada nas u 21. stoljeću, primjerice, ugledni intelektualac Goldštajn uvjerava da fašizam i komunizam nisu isto, čak ni s aspekta zločina. I nisu! Komunizam je ubio više ljudi od fašizma“, kaže Gredelj, ta gromada od nekad sudačke, a danas advokatske misli.

Ministar policije Tomislav Karamarko, koji je nedavno izjavio da njega vrijeđa kad ga netko naziva antifašistom, izjavio je da „takvo procesuiranje (Boljkovca) može samo vratiti dignitet antifašističkoj borbi, a do toga je svima stalo“. Slično je reagirala i još kratko aktualna premijerka Jadranka Kosor: i ona se pozivala na evropske konvencije i na potrebu da svi ratni zločini budu kažnjeni.

Suprotno njima, Američko udruženje preživjelih holokausta (American Gathering of Holocaust Survivors and their Descendants) saopćilo je da su preživjeli Holokausta uznemireni i šokirani neočekivanim uhićenjem ratnog antifašističkog partizanskog borca, i to pod optužbama iza kojih se skriva jasna politička motivacija. „S obzirom na konstantnu nesposobnost Hrvatske da procesuira zločince iz nacizmu bliskog ustaškog režima, postupak koji se provodi protiv borca koji se suprotstavio zločinačkim ustaškim snagama, licemjeran je i neprihvatljiv“, kažu oni u saopćenju i dodaju da je „nečovječnost ustaša bila toliko brutalna da su tijela unutar nacističke hijerarhije bila šokirana“, te završavaju riječima: „Sram bilo Hrvatsku što se nije ozbiljno pozabavila tim zločinima“.

VRLO OZBILJAN PROBLEM: Na tom je tragu i saborski zastupnik i predsjednik Srpskog narodnog vijeća Milorad Pupovac, koji ocjenjuje da je hapšenje Josipa Boljkovca zloupotreba rezolucija Vijeća Evrope i Evropskog parlamenta, te najavio da će sve učiniti da upozori ta tijela. Riječ je, kaže on, o rezolucijama koje osuđuju komunističke režime i njihove zločine (na što se pozvala Kosorova).

„Čovjeka koji je i sam sedamdesetih bio žrtva progona zbog hrvatskoga nacionalizma, sada se želi osuditi kao komunističkog egzekutora“, kaže Pupovac, koji hapšenje Boljkovca smatra „vrlo ozbiljnim problemom“ i dodaje da se nada da će pravosuđe i politika naći adekvatan odgovor na taj revizionistički zahvat. „U zemlji u kojoj je porušeno tri hiljade partizanskih spomenika i u kojoj su zločini počinjeni u ime desnih ideologija mnogo veći problem u posljednjih dvadeset godina, sada se kao problem predstavlja jedan od osnivača ove države, antifašist i zagovornik suživota Hrvata i Srba, kao i mirnog rješenja jugoslavenske krize“, kaže Pupovac.

No, vlastodršci nisu ostali samo na Boljkovcu: ne jednom su nadležni najavili da su pod lupom istrage i Josip Manolić i Rade Bulat, također poznati pripadnici partizanskog i antifašističkog pokreta. I oni su dio, povremeno čak i euforije, koja se posebno pojačala nakon što su nadležni u Sloveniji pokušali (i to ne prvi puta) za ubijanje pripadnika neprijateljskih vojski u toj republici neposredno nakon Drugog svjetskog rata optužiti Mitju Ribičića, koji je bio u poslijeratnoj OZNA-i, a potom i godinama visoki partijski i državni funkcioner u Sloveniji i bivšoj Jugoslaviji.

Da ne bude zabune, nisu imuni na to niti u Srbiji: prije dvije godine upravo su na tu temu debatirali slovenski tužioci s komisijom našeg Ministarstva pravde, osnovane radi istraživanja grobnica strijeljanih nakon rata, te traženje ostataka Draže Mihailovića (zasad neuspješnog, s obzirom na to da se veliko otkriće na Adi Ciganliji pretvorilo u – ništa). Uostalom, odmah nakon što je stigla vijest o hapšenju Josipa Boljkovca, krenulo se u nekim beogradskim medijima s pohvalama Hrvatima (kad se bratska srca slože, a slažu se uglavnom u tim krvoločnim i anti-antifašističkim pitanjima) i razmatranjima zašto se u Srbiji nema snage razračunati s partizanima, ono malo njih koji su još živi i koji su na stubu srama, umjesto četnika i ustaša.

No, vratimo se Hrvatskoj. Zanimljivo je da se Boljkovca – koji je ne jednom javno osporio da je imao veze s bilo kakvim logorima i ubijanjem zarobljenih ustaša, pa i civila nakon „velikoga rata“ – tereti po zapovjednoj odgovornosti, onoj istoj za koju se cijeli obrambeni tim haškog prvostepeno osuđenog za ratne zločine, generala Ante Gotovine, skupa s velikim dijelom hrvatske javnosti, na glavu postavlja ne bi li ju osporio. Ne samo u konkretnom Gotovininom slučaju, već i inače; niti ima zapovjedne odgovornosti, niti „udruženog zločinačkog pothvata“ (ljube ih braća po obrazloženjima s ove strane Drine!).

Ima, međutim, za Boljkovca, partizana i antifašista, nema za Gotovinu i ostale „hrvatske uznike“ i „heroje“: to je današnji domet pravne misli hrvatskih aktualnih vlastodržaca.

„Na što je spao HDZ, kao da ih Boljkovac može spasiti. Ovo je manevar da si HDZ digne rejting“, kaže saborski zastupnik i potpredsjednik Istarskog demokratskog sabora Damir Kajin, dodajući da „ne može vjerovati da je Franjo Tuđman mjesto prvog šefa policije povjerio komunističkom ratnom zločincu“. „A uopće ne vjerujem da sadašnji članovi HDZ-a, koji su ‘90. mirno stajali pred ministrom Boljkovcem nisu ni glasa pustili o njegovoj partizanskoj prošlosti (a sve su znali). Jednako tako ne vjerujem da su ti isti šutjeli Franji Tuđmanu, o Oluji, ili Ahmićima, Osijeku ili Pakračkoj Poljani“, kaže Kajin.

PITANJE SVIH PITANJA: I Kajin i Pupovac su u pravu, jer riječ je o nastavljanju 20-godišnje ideje koja se, u najkraćem, može sažeti u: „Ja tebe Jasenovcem, ti mene Blajburgom“, koji nije ni Tuđman uspio promijeniti svojom (srećom, neuspješnom) idejom „miksanja kostiju“ ubojica i njihovih dželata, ustaša i onih koje su oni onako svesrdno ubijali tokom Drugog svjetskog rata. Hrvatska i danas u nekim gradovima ima ulicu Mile Budaka, ustaškog ministra i autora rečenice „Bjež’te psine preko Drine“ i autora „konačnog rješenja“ srpskog pitanja u Hrvatskoj po modelu trećinu protjerati, trećinu prekrstiti, a trećinu pobiti.

Na žalost, nije Hrvatska usamljena u svom revizionizmu i uzletu anti-antifašizma, nije jedina koja se nije u stanju suočiti ni sa zločinima počinjenima u nedavnoj prošlosti, kao niti s onima počinjenima prije sedam desetljeća. Nije jedina u kojoj je dijelu političke tzv. elite draži zločinac, nego antifašist i partizan bez kojega, na kraju krajeva, ne bi ni postojala u današnjem obliku. Ima toga, na žalost, i u Srbiji (pa i Sloveniji) koja donosi tko-zna-koji već po redu zakon o rehabilitaciji: najprije su oni odozgo proglasili kako je Srbija bila čudo u Evropi 40-ih godina prošloga vijeka, pa je imala „dva antifašistička pokreta“ (partizanski i Dražin četnički), da bi potom donijela zakon koji uopće nije ulazio u suštinu procesa koji su vođeni nakon rata protiv zločinaca i kolaboracionista, upravo zato da bi oni mogli biti „rehabilitirani“. Sad će se krenuti i korak dalje: svi su zadovoljni, jer – kako je najavljeno iz Vlade – na djelu će biti „univerzalna rehabilitacija, pa neće biti razloga da se koalicioni partneri (sic!, op. T. T.) spore oko toga ko su bili oslobodioci, četnici ili partizani“.

Kad je o oslobodiocima riječ, valja znati da je Beograd, na primjer, „antidatirao“ svoju nekadašnju Oktobarsku nagradu, a da Zagreb već godinama nema (a imao je, u centru grada) svoju Ulicu 8. maja 1945., dana kad su ga oslobodili partizani i dana kad su ustaše i njihovi pomagači već otišli ka Sloveniji i dalje; kako bi rekli braća Slovenci, u nadležnost Mitje Ribičića.

U svemu tome, već dva desetljeća revizionisti šute na pitanje svih pitanja: tko je pobijedio u Drugom svjetskom ratu?