Biće da je i "slučaj Kadijević" – kao i mnogi dosadašnji – u funkciji političke stvarnosti: parlamentarni izbori u Hrvatskoj su krajem godine, a suđenja hrvatskim generalima u Haškom sudu upravo su u toku
NI SLIKE NI TONA: Veljko Kadijević
Gotovo dva desetljeća od početka ratnog raspada bivše Jugoslavije, svi njeni nekad sastavni dijelovi udarili su u teorije o tome gdje se nalazi general bivše JNA i sekretar za narodnu obranu pokojne države s početka rata Veljko Kadijević: za hrvatske medije, koji se pozivaju na srpske medijske izvore, on je na Floridi i savjetuje Amerikance u iračkim ratnim operacijama; za srpske medije, on je na Floridi ili u Moskvi, kamo se sklonio pod šinjel generala Jazova; američki zvaničnici, pak, pojma o Kadijeviću nemaju, a zvanična se Moskva – kao i obično – pokrila po ušima i svečano šuti.
Jedino službeno što zasad imamo je činjenica da su čak tri hrvatska državna tužilaštva Kadijevića optužila za ratne zločine protiv civilnog stanovništva: osječko, bjelovarsko i – tek odnedavno – i vukovarsko, te je MUP Hrvatske prije nekoliko dana raspisao i međunarodnu potjernicu, a Ministarstvo pravosuđa te države najavilo i zahtjev Sjedinjenim Američkim Državama za Kadijevićevo izručenje.
U cijeloj toj zavrzlami, našao se ovih dana i hrvatski portal Biznis.hr, čija je novinarka, navodno, preko posrednika razgovarala s Kadijevićem „u jednom ‘europskom parku’, u kojemu je nekada navodno volio predahnuti i car Franjo Josip“. To jest, priča ide ovako: „Ponekad se i novinarima posreći. Nakon gotovo mjesec dana dovijanja, traganja, veza i vezica, desetaka pravih i krivih informacija, obećanja, konačno smo uspjeli, doduše preko posrednika, stupiti u vezu s nekadašnjim saveznim sekretarom za Narodnu obranu. Za izjavu smo morali doći u jednu državu EU, gdje nas je dočekala ‘veza’ do koje nam je trebalo pet prethodnih veza, preporuka i jamstava“, kaže novinarka vodeći svoje čitaoce do „europskog parka“ omiljenog i caru Franji Josipu, i nastavljajući da se stvar dalje odvijala „uz precizne upute“: „’Veza’ će uspostaviti vezu s generalom, a mi onda trebamo upaliti diktafon, sa slušalicama na ušima, pustiti ‘gospodina generala da priča, bez pitanja’, potom izjavu skinuti, prepisati, a vrpcu odmah vratiti.“ Ubrzo, novinarka čuje Kadijevićev „ostarjeli bariton“ koji usprkos hrvatskoj potjernici ima „miran san“, tvrdi da je „stvarno savjetnik vojne koalicije u Iraku“ (u što normalan čovjek može i povjerovati gledajući vojno razvaljivanje te zemlje), što pak „ne znači da tamo stalno i boravi“.
„A kada je po američkom nalogu pronašao sve što je trebalo, bunkere i vojnu tehnologiju koju je bivša država izvozila Sadamu, otišao se i ‘malo odmoriti’, ali ‘ne može reći gdje, ne zbog hrvatske tjeralice nego zbog svoga mira’“, kaže autorica portala Biznis.hr.
Po istom izvoru, prva Kadijevićeva rečenica bila je da ga hrvatska potjernica „uopće ne zanima i mirno spava“. „Hrvatske tužbe, da ih je i 33, a kamoli tri, nimalo me ne plaše. Ja sam samo spašavao jednu državu, koju su mnogi, poput vašeg predsjednika Mesića, željeli razbiti“, navodno je rekao Kadijević.
Suprotno hrvatskom portalu, Miroslav Lazanski, autor davnog i tada vrlo važnog intervjua s Kadijevićem – onoga 1990. iz zagrebačkog „Danasa“ – pisanje hrvatskih medija o Kadijeviću u Americi i njegovoj savjetničkoj ulozi u Iraku, komentira u „Politici“: „Verovatno se negde jako daleko od Floride smeje na sve te priče o njemu i Sadamovim bunkerima…“ Odmah potom dobili smo novi prilog za zbunjivanje: penzionirani pukovnik Dragan Vukšić, nekada Kadijevićev savjetnik, tvrdi u izjavi za „Danas“ da je on u Moskvi, te da mu je – nakon što je skoro godinu dana gost nekadašnjeg ruskog ministra obrane, maršala Dimitrija Jazova, od kojega je još 1991. tražio podršku za vojni udar u SFRJ – ovaj svojim kontaktima pomogao da ostane u Rusiji. „Kadijević je sada već duže vreme u Rusiji. Pre nego što je otišao prodao je jednom advokatu deo kuće koju je delio sa generalom Milanom Daljevićem. Otišao je neprimetno, jer je i sam osetio da mu nad glavom visi optužnica“, tvrdi Vukšić.
Ako je Vukšić u pravu, pitanje je što je sve ove godine radila hrvatska država: tek sad se sjetila razaranja Vukovara, osječka optužnica podignuta je 2006, jedino bjelovarska datira još od 1992, ali tek sad su se nadležni sjetili da raspišu i potjernicu. Bit će da je i „slučaj Kadijević“ – kao i mnogi dosadašnji – u funkciji političke stvarnosti: parlamentarni izbori u Hrvatskoj su krajem godine, suđenja hrvatskim generalima u Haškom sudu upravo u toku i protiču uz svađe obrambenih timova Ante Gotovine i ostalih, a valja suditi i nekim optuženicima koje je domaćem pravosuđu prepustio Haški tribunal.
U svemu tome, teško da se može ocijeniti da itko smisleno govori o nesumnjivo počinjenim ratnim zločinima u Hrvatskoj, od Vukovara do Dubrovnika, kao niti o ulozi rođenog Imoćanina Kadijevića (rođenog 1925. u Glavini Donjoj), ili Blagoja Adžića, Kadijevićevog nasljednika od 1992. godine, za kojega se također najavljuje skora hrvatska potjernica. S druge strane, hrvatska vlast – kao ni vlast u Srbiji, uostalom – ni do danas nije riješila sudski slučaj generala Vladimira Trifunovića, osuđenog u obje države za to što po jednoj jest, a po drugoj nije počinio ratni zločin. Ta priča se, usprkos potpunoj pravnoj jasnoći, već više od 15 godina nikoga ne zanima.
Tako Kadijević ostaje samo zahvalna medijska tema. Hrvatska policija najavila je ispitivanje vjerodostojnosti intervjua s Kadijevićem, na isti način kako se i ranije postupalo kad su objavljivani intervjui s optuženima za ratne zločine. Ostalo je još da, po uzoru na te situacije, autorica portala Biznis.hr dobije novinarsku nagradu, kao onomad vlasnik hrvatskog „Nacionala“ za konspirativni intervju s tad odbjeglim haškim optuženikom Antom Gotovinom.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Egzit je počeo kao glas pobune, a izgleda da se njime i završava. Festival koji je rođen iz studentskih protesta 2000. godine, ove godine će simbolično zatvoriti svoje kapije zauvek – upravo zbog podrške studentima
Ko i kada sme da nosi fantomku? Kada i zašto policija ćuti, a kada bije? Ko im naređuje, odnosno čija je odgovornost za scene kojima prisustvujemo? Napadaju li građane kriminalci u uniformama? Ko je ko među partijskom policijom? Kako je SNS promenio krvnu sliku policije?
Predsednik Srbije misli da su pobunjeni građani u stanju da nekog nagovore da ode i da se ubije. Manje bi zabrinulo da laže, odnosno, da ne veruje u ono što je rekao. Jer, ako zaista veruje da je ovo moguće, onda je on političar spreman da nekom svom da kantu benzina i upaljač pod izgovorom da to treba Srbiji
Za proteklih sedam meseci stavljena je tačka na tradicionalno začikavanje Užičana i Čačana ovekovečeno u spajanju nekadašnjih registarskih oznaka TU (Titovo Užice) i ČA (Čačak) u TUČA
Slučaj privedenog studenta Lazara Klačara pokazao je da su studenti i građani, čak i pored miroljubive situacije u Kragujevcu, spremni da reaguju na jedan poziv nekog od njih. I to zajedništvo se vidi na svakom koraku
Protesti u Srbiji ne nameću više pitanja „da li“ i „ako”, oni su postali sistemski događaji. Trpeljivost u društvu preokrenula se u nezajažljivu potrebu za normalnošću, za pravnom državom
Aleksandar Vučić više nije u stanju da povrati ravnotežu u pobunjenom društvu. To se najbolje vidi u ravni govora: nijedno njegovo baljezganje više ne prolazi
Ako smo neutralni dok studente zatvaraju, devojke i momke mlate na pravdi boga, zatiru demokratiju, neistomišljenike dehumanizuju, nastavljaju korupciju koja ubija i još mnogo toga poganog rade – onda ništa
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!