Bila Gejtsa ne treba pozivati. Čim u Srbiji neko napravi softver vredan spominjanja, eto njega sa parama, možda i sa flašom viskija ako je razumeo da je to ovde običaj
POD PIRATSKOM ZASTAVOM: Softver na ulici
Da se premijer Đinđić kojim slučajem setio da umesto flaše rakije predsedniku Majkrosofta uruči disketu sa nekom vindouz aplikacijom, radom domaćih stručnjaka, dovoljno kvalitetnim da zainteresuje čoveka koji je manje-više sve video (barem kada je softver u pitanju), možda bismo mi danas o njihovom susretu pričali sa više optimizma. Ovako, čini se da je to više bila prilika da srpski premijer ostvari svoju veliku želju, da upozna čoveka koga smatra najmoćnijim na planeti. No, ne treba to Zoranu Đinđiću uzeti za zlo, Bilom Gejtsom i njegovim parama opsednuta je danas veća polovina sveta, gotovo svi koji su za njega ikada čuli.
Ideja da se uopšte ide u Redmond, država Vašington, gde je sedište najveće softverske firme na svetu, bolje se kotirala u političkim nego u „kompjuteraškim“ krugovima u Srbiji. Političari su verovali da bi donatorski entuzijazam mogao da zahvati i najbogatijeg čoveka na svetu, koji (po njima) ne bi mnogo „štetovao“ ako bi koju milijardu investirao ovde, dok su informatičari strahovali što od mogućeg uspostavljanja Majkrosoftovog monopola, što od predstojeće legalizacije softvera koja bi mogla odneti nekoliko stotina dolara po računaru, uglavnom u Gejtsove džepove.
Na put se, barem što se zvaničnih izjava tiče, krenulo sa idejom o formiranju Majkrosoftovog predstavništva u Srbiji, gde bi se naši ljudi obučavali za korišćenje Majkrosoftovih programa, a lokalni stručnjaci radili na daljem razvoju MS softvera. Takođe, pominjana je ideja da se obavi svojevrsna amnestija, odnosno da se Majkrosoftov softver legalizuje po ceni od jednog dolara po računaru. Izjave nakon sastanka ostavljale su utisak da smo ostvarili, fudbalski rečeno, „aktivan rezultat“.
Ko je malo pratio dešavanja na domaćoj informatičkoj sceni u poslednjih nekoliko meseci nije nakon ovog sastanka saznao ništa novo. Otvaranje Majkrosoftovog predstavništva u Beogradu najavljeno je za septembar još u junu, traženi centri za obuku koji bi radili po Majkrosoftovom programu odavno postoje i izdaju zvanične, svuda priznate sertifikate onima koji polože odgovarajuće ispite, dok je pitanje legalizacije ostalo otvoreno. Licence koje su poklonjene školskim i akademskim ustanovama uobičajen su gest kompanije koja iznad svega brine da mlade širom sveta navikne na svoje vindouz okruženje. Slično je i sa pričom o „elektronskoj vladi“. Načelno je dogovoreno da se u taj projekat uđe, ali nijedna strana nije izašla sa konkretnijom ponudom. Biće da na udicu za hvatanje Majkrosofta treba staviti nešto primamljivije od ponude da se automatizuje državna administracija, recimo pare. Majkrosoft ni u Srbiji, kao ni u jednoj drugoj zemlji na svetu, nema neku drugu ambiciju sem da pravi profit, te će mogućnost ostvarenja tog cilja uticati na brzinu ulaska ove kompanije na domaće tržište. U ovom trenutku ta brzina je vrlo mala.
Ideja da Majkrosoft ovde pravi nekakav centar za proizvodnju softvera, privučen neverovatnim informatičkim talentima kojima Srbija obiluje, kao i plan da se Bilu Gejtsu predoči koliko Srba već radi u njegovoj firmi kao zalog za priču o tim naročitim potencijalima može se smatrati naivnim i neukusnim. Najpre, gospodin Gejts mnogo dobro zna gde da nađe talentovane ljude, a u toj profesiji kao u malo kojoj drugoj nacionalnost nema baš nikakav značaj, sem ako je cilj bio da mu se (uz rakiju) prezentuje još jedna balkanska specifičnost, nacionalno prebrojavanje. Doktrina Majkrosofta je da pored ogromnih ulaganja u razvoj i istraživanje budno motri i na rezultate koje ostvaruje konkurencija. Ukoliko ocene da su negde zaostali ili da se na tržištu pojavio kvalitetan proizvod koji nije njihovo delo, menadžeri Majkrosofta ga otkupljuju po ceni koju je nemoguće odbiti. Znači, Bila Gejtsa ne treba pozivati. Čim u Srbiji neko napravi softver vredan spominjanja, eto njega sa parama, možda i sa flašom viskija ako je razumeo da je to ovde običaj.
Važnije pitanje za nas je zašto pored tolikih talenata koji se premijeru priviđaju mi ne ostvarujemo značajne rezultate u pisanju kompjuterskog softvera. Za takvo nešto neophodni su vrhunski ili barem natprosečni programeri. Takvih je ovde bilo malo i mahom su već napustili zemlju, ili planiraju da je uskoro napuste nezadovoljni brzinom reformi i svojim položajem. Potom, neophodno je uvesti zaštitu intelektualne svojine kako se rad ovih ljudi ne bi i dalje obezvređivao do besmisla. Kod nas se softver piše isključivo namenski, za određenog klijenta, jer je to jedina šansa da se rad (kako-tako) naplati. Prave pare, međutim, leže u softveru pisanom za tržište (video igre na primer), koje ovde postoji, ali je potpuno piratizovano. Za ovaj problem nije trebalo potezati na kraj sveta, premijer Đinđić mogao ga je odsečno rešiti baš kao što je rešio i neke druge.
Ono što je u ovoj priči najopasnije je stvaranje neke nove fame o „domaćoj pameti“ koje ima toliko da ni desetogodišnji odliv mozgova ne može da je umanji. Vreme je da se suočimo sa činjenicom da Srbija nikada neće biti softverska velesila, kao što to nije postala kada su u pitanju bili elektronika ili automobili. Ali bismo mogli da budemo sasvim prosečni, bez nekih megalomanskih planova, da proizvodimo toliko da pokrijemo neke svoje potrebe. Za sada smo i od tog cilja predaleko, a nećemo se ni pomeriti s mesta dok god verujemo da se pamet može kupiti za jedan dolar.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Režim ne zna kud udara. To se vidi po, čak i za njegove standarde učestalim, javnim obraćanjima nepomenika. Vidi se i po tome što je pogubljen i konfuzan, a često se građanima obraća i u vidno alkoholisanom stanju. Samokontrola nikada nije bila njegova jača strana, a sada je potpuno nestala. Slabost se ogleda i u metodi borbe protiv masovnog studentskog i građanskog pokreta. Metoda se zove – majmunsko oponašanje. Njihov položaj je sve gori kako vreme odmiče. Ne samo na političkom nego i na ekonomskom planu. Plate kasne, budžetska sredstva su sve tanja
Opozicija i njoj naklonjena javnost očekuje veći angažman Evropljana kada je u pitanju srpski politički prostor, vlast takve najave koristi da argumentuje tezu o obojenoj revoluciji, ali bi sa radošću ugostila bilo koga sa te strane, posebno ako daju neke pare. Čini se da i jedna i druga strana preteruju: niti će Evropa doći da nam organizuje izbore, niti će više stizati bilo kakva lova kojom će vlast da krpi budžetske rupe nastale vanrednim korupcionaškim troškovima
Vojska Srbije nema kapacitet da izvede paradu poput nekadašnje JNA, koja je 1985. godine imala više od 300.000 pripadnika, a na poslednju paradi 9. maja te godine direktno je izvela njih 6.690. Plus prateće službe, kojih je bilo više od 4.000. Na toj paradi bila su borbena sredstva koja će se pokazati i sad, 40 godina kasnije. Reč je o tenkovima M-84, helikopterima “gazela”, avionima “orao” i “super galeb G-4”, oklopnim transporterima i kamionima. Sada će svi oni biti predstavljeni kao “modernizovana čuda” iako su im odavno istekli resursi
Glas svakog fakulteta, ali i mogućnost stavljanja veta uz obavezan intervju i prihvatanje ideološkog minimuma, deo su procesa kroz koji svaki potencijalni kandidat za “studentsku listu” mora da prođe, saznaje “Vreme”. Iako Aleksandar Vučić žali što njegov protivnik još nema lik, studenti baš strateški ne žele da vlastima i tabloidima daju mogućnost za satanizaciju izabranih ljudi
Kao sa statistima na naprednjačkim okupljanjima, predsednik Srbije nema sreće ni sa siledžijama: em ih je malo, em su sitna boranija. Da nemaju policijski kordon iza leđa, davno bi ih narod razjurio. Ovako zavise od tetošenja onih koji bi ih – da je zakona i pravde u Srbiji – morali hapsiti. Prosto rečeno, jadni su i oni, a i ovi koji ih angažuju
U novom broju „Vremena“ Jovo Bakić je rekao da ne bismo opstali kao društvo i pojedinci kada bi režim pobedio. U pravu je. Reč sloboda u takvoj Srbiji bila bi zabranjena, lični integritet bio bi razlog za hapšenje, a kukavičluk – način preživljavanja
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!