Više od pola veka je bio u državnoj službi, doprevši do njenog samog vrha (predsednik vlade), da bi iz javnog života otišao posramljen, kad je na čast njegove porodice udario bestidni kralj
Filip Hristić, fotografija Anastasa Jovanovića 1850-1855
Pretposlednjeg dana juna navršiće se tačno 125 godina od kada je svoju dužnost započeo prvi srpski diplomatski predstavnik u Londonu. Bio je to Filip Hristić, čija je služba u svojstvu stalnog izvanrednog i opunomoćenog ministra Srbije u Velikoj Britaniji započela 29. juna 1883, kada je u posebnoj audijenciji, u dvorcu Vindzor nedaleko od Londona, predao svoje akreditivno pismo kraljici Viktoriji.
Pisani trag o činu audijencije ostavio je sam Hristić, u pismu predsedniku vlade i ministru inostranih dela Milanu Piroćancu, koje je napisao istog dana po povratku u britansku prestonicu. Iz pisma, koje se danas čuva u Arhivu Srbije, saznajemo da je audijencija trajala samo nekoliko minuta. Pored akreditivnog pisma Hristić je kraljici predao i orden Belog orla, kojim je odlikovana od srpskog kralja Milana Obrenovića. Nakon što je zahvalila na ordenu i interesovala se za zdravlje srpskog kraljevskog para, audijencija je bila završena. Hristić primećuje i da je kraljica izgledala veoma loše, da se prilikom kretanja oslanjala o štap i da se zbog toga, umesto prigodne besede, čitava procedura predaje akreditiva obavila „sa nekoliko prigodnih reči“.
Kraljica Viktorija – primila akreditive Filipa Hristića
Međutim, istorija srpsko-britanskih odnosa započela je pet decenija ranije, tačnije 1832, kada se diplomata i publicista, tada sekretar britanske ambasade u Carigradu, Dejvid Urkvart, pri povratku iz Carigrada u London, kraće zadržao u Srbiji. Tom prilikom Urkvart se sastao sa knezom Milošem, da bi to učinio i sledeće godine pri novom odlasku za Carigrad. Miloš je drugi susret iskoristio da saopšti britanskom diplomati svoju nameru da Srbiju oslobodi tadašnjeg ruskog protektorata i uticaja, i da mu je zbog toga potrebna pomoć britanske vlade. Srpski knez je tom prilikom izrazio i čuđenje što je britanska vlada više zainteresovana za Novi Zeland nego za Srbiju. Inače, na Urkvarta je poseta Srbiji ostavila snažan utisak, pa je na njegov predlog ministar spoljnih poslova lord Palmerston odlučio da u Beogradu otvori konzulat.
Naravno, svoju odluku da u Srbiju pošalje zvaničnog diplomatskog predstavnika Palmerston je bazirao na ekonomskom i političkom interesu Britanske imperije, tada vodeće industrijske i kolonijalne sile sveta. Plašeći se prvenstveno ruskog širenja na Balkan i izlaska na moreuze Bosfor i Dardanele, pri tom ne misleći na ugroženi turski državni suverenitet nego na svoj ugroženi kopneni put za Indiju, Palmerston pribegava politici očuvanja Otomanskog carstva kroz podršku balkanskim narodima u sticanju autonomije (kasnije i nezavisnosti), koji bi, čuvajući svoju državnu tekovinu, bili ujedno i brana ruskom širenju na Balkan. Rezultat te politike bilo je imenovanje Lojda Džordža Hodžesa za prvog britanskog konzula u Kneževini Srbiji, koji je stupio na dužnost 3. juna 1837, kada ga je knez Miloš svečano primio. Zbilo se to iste godine kada je kraljica Viktorija stupila na presto, započevši vladavinu, kasnije nazvanu viktorijanskimdobom (do 1901. godine kada je preminula), stvorivši „Imperiju u kojoj sunce nikad ne zalazi“.
London u vreme dolaska Filipa Hristića u diplomatsku službu
Britanska politika se prema Srbiji nije u suštini menjala narednih pola veka, pa je Filip Hristić na diplomatsku dužnost u London otišao kao predstavnik nezavisne Kraljevine (Srbija je dobila nezavisnost odlukom velikih sila, između ostalih i Velike Britanije, na Berlinskom kongresu 1878. godine).
Ali, pored jubileja – 125. godišnjice odlaska prvog srpskog diplomatskog predstavnika u London, našu dalju pažnju posvetićemo izuzetnoj ličnosti Filipa Hristića, glavnog aktera tog događaja. Pre bi se moglo reći da će to biti jedinstvena priča o čoveku koji je više od pola veka bio u državnoj službi, doprevši do njenog samog vrha (predsednik vlade), da bi iz javnog života otišao posramljen, kad je na čast njegove porodice udario sam bestidni kralj.
Filip Hristić (rođen 1819) bio je sin Karađorđevog buljukbaše Hriste Riste Đorđevića, koji se posle Ustanka bavio abadžijskim zanatom. Bez oca je ostao u svojoj devetoj godini, da bi ga samohrana majka (imala je još troje dece), zbog njegovog lepog glasa, dala na školovanje i izdržavanje mitropolitu Milentiju, da mu bude pojac. Kao vrednog i pametnog dečaka, mitropolit je Filipa preporučio kneginji Ljubici, koja ga je prihvatila kao družbenika svojim sinovima Milanu i Mihailu. Primajući sada znanje od najboljih učitelja, Filip je 1836. godine završio Licej, da bi školovanje nastavio u Beču i Parizu, gde je i doktorirao prava u svojoj 29. godini (1848).
Vrativši se u Srbiju Filip Hristić je dugo radio u Ministarstvu prosvete, zatim u diplomatskoj službi i Kasacionom sudu, da bi 1875. godine ušao u Državni savet, a pred knez Miloševu smrt (1860) bio i njegov lični sekretar. Bio je zatim srpski diplomatski predstavnik u Carigradu, Beču, Berlinu i Londonu, ministar prosvete, predsednik vlade i ujedno ministar inostranih dela, da bi karijeru završio kao guverner Narodne banke. Posebno značajne bile su njegove diplomatske misije: (1) 1862, kada je u Londonu, pripremajući teren za podršku srpskom zahtevu kod Porte u Carigradu za vraćanje utvrđenih gradova pod srpsku upravu, inicirao šestočasovnu debatu o Srbiji u Donjem domu, (2) 1871, kada je pratio mladog kneza Milana na podvorenje ruskom caru, (3) 1874, kada je pratio istog kneza na podvorenje sultanu, i (4) 1878, kada je učestvovao u radu nezvanične srpske delegacije na Berlinskom kongresu, čijim je odlukama Srbija dobila nezavisnost.
Ali, ovaj aktivni učesnik mnogih istorijskih događaja Srbije XIX veka, umesto da ode u zasluženu penziju kao uvaženi diplomata i državnik, biva predmet negde podsmeha, negde sažaljenja, jer su bestidni kralj Milan i snaha Artemiza (supruga Filipovog sina Milana, diplomate i jedno vreme kraljevog sekretara) ukaljali čast njegove porodice. Artemiza je bila carigradska Grkinja, kći bogatog trgovca drvetom, koju je Milan Hristić upoznao u vreme dok mu je otac bio srpski poslanik u Carigradu. U braku sa Milanom Artemiza je imala troje dece, kada se kralj Milan umešao u taj brak i razorio ga. O toj vezi, zbog koje je i kraljica Natalija pucala od muke, a ceo Beograd ga osuđivao, piše Milan Jovanović Stojimirović: „Artemiza je stanovala u Knez Mihailovoj ulici, u blizini današnje engleske čitaonice (oko broja 46, prim. Z. J.), a kralj Milan se svakodnevno dovozio k njoj u zatvorenom dvorskom fijakeru sa državnim grbom i livrejisanim kočijašem (i lakejom) na boku, pa bi ostavio ta kola da ga tu čekaju. Nije se znalo ko je bio bestidniji, on ili ona, jer je Artemiza znala i da prkosi… Izneveren na svom porodičnom ognjištu (i obrukan), Milan F. Hristić se povukao iz Srbije i oženio jednom poljskom aristokratkinjom, pa je i umro kod nje, u jednom zamku blizu Krakova.“
A Filip, koji je u međuvremenu postao udovac i zagazio u osmu deceniju života, morao se povući iz javnog života. Vreme je provodio u svojoj vili na Topčiderskom brdu, u biblioteci koja je bila puna knjiga, pažljivo prikupljanih tokom duge karijere diplomate i državnika. Umro je 1905. godine, dve decenije posle događaja koji su ga odvukli sa javne scene, u vreme kada su se šetači po Topčiderskom brdu već pitali ko je ovaj stari gospodin, otmeni jahač, u belom prsluku i sa sivim polucilindrom, koji ih podseća na nekog lorda prispelog među njih direktno iz Londona.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Ljudi se osvešćuju, ohrabruju i udružuju. Tako ujedinjeni možemo sve. Ceo ovaj proces je značajno lekovit za celo društvo, sada svi učimo šta možemo zajedno kada su nam iste bazične vrednosti. Mislim da su i studenti mnogo toga naučili, dosta su iskustveno osetili i na svojoj koži, a, iskreno, i mi “stariji” učimo od njih. Za razliku od mnogih, mislim da je dobro što sve ovo duže traje, jer bi nagle, brže promene verovatno bile i kratkotrajne
Vladajuća partija je kampanju u Zaječaru i Kosjeriću vodila kao u centru Beograda – pravila je mala naselja od šatora, pekla prasiće i jariće, mesila hlebove, točila rakiju i sokove i delila dnevnice. Vučić je kampanju pretvorio u proizvodnu delatnost gde postoji tačna računica koliko “košta” glas, a kako je u mogućnosti da sam određuje način na koji će se trošiti javni novac, bukvalno mu ništa nije skupo. Protiv ovoga stoje građani koji su odlučili da se ne boje, da prihvate socijalni rizik, neki i po cenu da izgube posao. Da li na ova dva mala ogledna polja može da se vidi promena o kojoj se govori i u koju se veruje
Studenti su, kada su izašli sa objedinjujućim, za neke dugo očekivanim zahtevom za vanrednim parlamentarnim izborima – pogodili u metu. Ovaj zahtev je očigledno za naprednjake preveliki izazov, oni i njihovi partneri ne znaju šta bi sa tim, što se najviše vidi po njihovim konfuznim izjavama – tipa: može da bude, ali ne mora da znači, samo da tetki odnesem lek pa ću razmisliti. Pogodili su studenti Vučića i tamo gde ga najviše boli, i to dvared uzastopno: prvo tvrdnjom da je “nenadležna institucija”, a sada i da je postao “kukavica”. Ne sme da raspiše izbore, kojima svako malo preti već 13 godina i koje raspisuje kad mu se ćefne, uvek siguran u pobedu
Presek nedelje je sledeći: imamo nadvlačenje dveju suprotstavljenih struja. Jedna želi da se oslobodi talačke krize u kojoj je drži druga. Prva strana želi izbore. Druga nikome ne ostavlja izbor. Suština je u razlici: vladajuća klika želi da sve ostane isto, a građani – da sve bude drugačije. U tom smislu, studenti i građani su na neki način već pobedili: više ništa nije isto i nikada neće biti isto
Izbor članova Saveta Regulatornog tela za elektronske medije
Dok se čuo huk pobunjenih ljudi sa ulice, nestali su bahatost i bezobrazluk naprednjačkih zastupnika, a kad je buka prošla – nastavili su po starom. Naše pretnje da ćemo izaći iz procesa, a i ni naše žalbe domaćoj javnosti i međunarodnim posmatračima, ne utiču mnogo na naprednjačku mašineriju da posustane u lažima i prevarama, i zato se rešenje za vraćanje ponovljenog procesa u zakonske okvire samo nameće: da se studenti i pobunjeni građani ponovo vrate tamo gde će ih čuti i vlast i Evropa
Zakleo se Vučić u vlast i u med da će u Kosjeriću da zavede red, mogla bi da glasi pesmica o apsurdno brutalnoj funkcionerskoj kampanji koja se vodi u ovoj malenoj opštini
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!