Sve je to moglo lepo, tiho i diskretno, a napravljen je cirkus sa pevanjem, pucanjem i paljevinom, u koprodukciji MUP-a i Odbora za odbranu. Opet je policija stradala jer neko misli da joj je to posao: da pije batine u javnim spektaklima. Odbor je godinama manipulisao slučajem Veselina Šljivančanina, a za svoje političke svrhe, da bi svog štićenika na kraju lišio i ono malo prednosti koju bi imao da se predao dobrovoljno
VATRENA BREHTOVA ULICA: Huligani protiv policije
Ako je Odbor za odbranu Veselina Šljivančanina mislio da je zbunio policiju i druge službe puštajući sistematski i veoma glasno dezinformacije i podižući još jednom nivo histerije u „patriotskoj“ javnosti – prevario se. Izjave kako je „pukovnik Šljivančanin u inostranstvu“ (dan-dva pre hapšenja) bile su već same po sebi sumnjive i pobudile su opreznost vlasti. Akcija skupljanja potpisa na peticiju za suđenje Šljivančaninu u zemlji, koja je u četvrtak, 12. juna, počela i u Beogradu pred Skupštinom Srbije, trebalo je da skrene pažnju i da još jednom podgreje to pitanje. Mora biti da je Odbor procenio da su te dve diverzije dovoljne i da bi dolazak puk. Šljivančanina u svoju kuću mogao proći neopaženo. Sve se to događa u opštem političkom kontekstu obeleženom pregrupisavanjem i konsolidovanjem ekstremne nacionalističke desnice, potresene akcijom Sablja.
Policija je imala više načina da primeti dolazak puk. Šljivančanina u Beograd: možda ga je držala na oku i čekala pravu priliku da hapšenje obavi sa minimalnim rizikom; možda je znala za mobilne i druge telefone za koje se mislilo da su bezbedni; možda je, kako tvrdi porodica Šljivančanin, infiltrirala u zgradu u Brehtovoj 1 svog operativca; možda je imala i izvor iz samog Odbora; sve je moguće… A možda je i pukovnikov dolazak bio neoprezan: kažu da se dovezao u rano jutro u pratnji više vozila svojih saplemenika i simpatizera, što u to doba noći privlači pažnju.
Bilo kako bilo, policija je odabrala da Šljivančanina uhapsi usred bela dana i bez elementarnih mera predostrožnosti, javno, u uniformama i očigledno službenim vozilima. Naravno da je čim su joj zakucali na vrata kćer smesta obavestila Odbor, koji je u tom trenutku nahvatavao poslanike Skupštine Srbije da potpišu peticiju; naravno da se taj inače veoma agilan i spretan Odbor smesta mobilisao, podigao uzbunu među pristalicama i da su svi pojurili u Brehtovu ulicu. Ne zna se ko je obavestio navijačko pleme Rada da se pojavila prilika za tuču s policijom; možda su i sami nanjušili, jer su tome vični. Za tren oka složila se kritična situacija na nepovoljnom otvorenom terenu i sa inicijativom na strani Šljivančaninovih branilaca. Policija se našla u defanzivi. Postojale su indicije da to nije optimalna taktika: pre svega, postojala je verovatnoća da je pukovnik Šljivančanin naoružan (stalne priče da „nosi bombu“ i da se „neće živ predati“); znalo se da je Odbor dobro organizovan i agresivan, da je porodica Šljivančanin brojna i fanatizovana, ali i da opozicione stranke jedva čekaju priliku da naprave neki „patriotski“ cirkus. Taktička procena i planiranje morali su biti protiv ovakvog pristupa. Policija je ipak upala u tu zamku, ostalo je istorija.
Policija je mogla:
– da u akciju krene tiho, u dva noću, bez galame, u civilu i bez pokazivanja vozila naokolo;
– da isključi fiksne telefone u celoj zgradi, da telefon u stanu puk. Šljivančanina preveže na svoj telefon kao lokal; da isključi mobilne brojeve stanara, pa i bazne stanice celularne telefonije koje pokrivaju taj teren, jer se nikada ne zna koliko SIM kartica tu ima;
– da osigura izlaze iz zgrade i tako spreči kurire da rašire vest;
– da počne telefonske pregovore o predaji na pametan način;
– da se obavesti kod stručnjaka i kod prodavaca o karakteristikama blindiranih vrata na stanu, da napravi dva-tri eksperimenta na istom tipu vrata, a ne da se njima bavi celo popodne pod napadima demonstranata, jer vešt stručnjak za eksplozive može takva vrata da otvori bez opasnosti po ljude u stanu;
– da, ako se stvar razvuče, pre jutra privede članove Odbora na neko vreme i tako spreči pokušaj mobilizacije;
– da diskretno rasporedi dovoljno ljudstva na prilaznim putevima, za slučaj da se Vlasi dosete i da tako olakša položaj policije na licu mesta;
– da u stan uđe na drugi način: kroz prozore, što ne bi trebalo da bude neki problem, mada je rizično s obzirom na mogućnost oružanog otpora.
Sve je, uz malo sreće, moglo da se obavi unutar sat-dva akcije, do zore i niko ne bi bio nimalo pametniji dok se sve to ne bi završilo.
Uz sve primedbe i rizike, sve je to bolje od ovoga što se desilo oko Brehtove br. 1; bolje i taktički i politički. Naime, desetine policajca je povređeno, nekoliko skupih vozila uništeno; policija se s lica mesta povlačila na ne baš dostojanstven način, ekstremisti i navijački huligani su ohrabreni; nije njih briga za Šljivančanina, nego za svoje interese, političke i huliganske; oni su te događaje doživeli kao pobedu. Huligani su to već pokazali u ulici Kneza Miloša, a politički ekstremisti već kukaju i zapomažu zbog „dosmanlijskog terora“ i „policijskog nasilja“.
Pritom niko ne primećuje da je taj isti Odbor Veselina Šljivančanina godinama koristio za svoje političke svrhe, zamajavao ga i ohrabrivao da se skriva i dalje; ispalo je da je čuvena Vesna Gojković u stvari član Glavnog odbora SPS-a. Iz nekog razloga propagandni aparat DOS-a i Vlade Srbije nije na Odbor bio obratio pažnju kad je trebalo; da jeste, možda bi cela ova stvar ispala drugačije.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Može se reći da su izbori koji se održavaju u deset lokalnih samouprava – najskuplji lokalni izbori u istoriji svetskog višestranačja. Upregli su naprednjaci sve svoje resurse da bi pobedili na tim izborima, ne bi li održali utisak nepobedivosti. Represija koju svakodnevno sprovode ima pre svega za cilj da stvori percepciju režimske moći i odlučnosti. Bitka se, kako stvari stoje, vodi pre svega na psihološkom planu. Ključno je pitanje da li će utiske koje produkuju naprednjaci uspeti da nametnu većini građana i da im oduzmu svaku nadu da su političke promene moguće
Šta se zaista dešava u poslednjih nedelju-dve na Kosovu? Da li je zaista rešeno pitanje boravišnih dozvola i da li je uzimanje, odnosno dobijanje kosovskih dokumenata veliki ili mali korak i ka čemu? Da li je srpskoj zajednici na Kosovu išta lakše ili ne? Kako na to gleda, ako uopšte gleda, Brisel? Hoće li Srbija zatvoriti makar jedno pregovaračko poglavlje u okviru onog čuvenog i sve daljeg puta ka članstvu u EU? I kakve veze, ako ikakve, sa tim imaju predlozi Aleksandra Vučića
Hoće li Crna Gora ispuniti uslove za ulazak u EU 2028. godine
Status Kosova ostaje centralno pitanje za Srbiju. U takvom kontekstu, dinamika evropskih integracija susednih država dobija poseban značaj. Brza integracija Crne Gore značila bi dodatno razdvajanje političkih tokova u regionu i smanjenje manevarskog prostora Beograda u odnosima sa Evropskom unijom
Naša prva adresa je zgrada iz pedesetih godina – verovatno neokrečena od tada. Gospođa u penziji: “Mi smo aktivisti za studentsku listu. – Izvinite, ja vas ne podržavam.” Entuzijazam blago opada. Ulazimo u sledeću zgradu. Građena je kasnih sedamdesetih, fasada je od betona i crvene cigle, osam spratova, bez lifta. “Oooo, pa gde ste vi meni, znam sve, vidimo se na glasanju”
U gradu pod Bukuljom zavladala je prava referendumska atmosfera: za i protiv vlasti, odnosno za i protiv studentske liste. Za razliku od ranijih godina, kada su išli samo kod “svojih” ljudi, u potrazi za “sigurnim glasovima” SNS kuca na vrata svakog građanina i svih privrednika
Aleksandar Vučić i Srpska napredna stranka frizirali su Platonovu ideju države i postigli ono što se u istoriji retko viđalo: kriminalizovali su sebe same
Prisluškuju li vas? Bez brige – prisluškuju. Prikupljaju li vaše lične podatke? Nego šta. Prate? Sasvim moguće. Prete li vam? Kako je kada to osetite na sopstvenoj koži, pitajte Verana Matića
Istorijski skup od Petnaestog marta nije bio „propuštena prilika“ nego važna stanica u borbi protiv režima. Narod je tada video koga je više, ali sada se vodi drugačija igra
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!