Sve je to moglo lepo, tiho i diskretno, a napravljen je cirkus sa pevanjem, pucanjem i paljevinom, u koprodukciji MUP-a i Odbora za odbranu. Opet je policija stradala jer neko misli da joj je to posao: da pije batine u javnim spektaklima. Odbor je godinama manipulisao slučajem Veselina Šljivančanina, a za svoje političke svrhe, da bi svog štićenika na kraju lišio i ono malo prednosti koju bi imao da se predao dobrovoljno
VATRENA BREHTOVA ULICA: Huligani protiv policije
Ako je Odbor za odbranu Veselina Šljivančanina mislio da je zbunio policiju i druge službe puštajući sistematski i veoma glasno dezinformacije i podižući još jednom nivo histerije u „patriotskoj“ javnosti – prevario se. Izjave kako je „pukovnik Šljivančanin u inostranstvu“ (dan-dva pre hapšenja) bile su već same po sebi sumnjive i pobudile su opreznost vlasti. Akcija skupljanja potpisa na peticiju za suđenje Šljivančaninu u zemlji, koja je u četvrtak, 12. juna, počela i u Beogradu pred Skupštinom Srbije, trebalo je da skrene pažnju i da još jednom podgreje to pitanje. Mora biti da je Odbor procenio da su te dve diverzije dovoljne i da bi dolazak puk. Šljivančanina u svoju kuću mogao proći neopaženo. Sve se to događa u opštem političkom kontekstu obeleženom pregrupisavanjem i konsolidovanjem ekstremne nacionalističke desnice, potresene akcijom Sablja.
Policija je imala više načina da primeti dolazak puk. Šljivančanina u Beograd: možda ga je držala na oku i čekala pravu priliku da hapšenje obavi sa minimalnim rizikom; možda je znala za mobilne i druge telefone za koje se mislilo da su bezbedni; možda je, kako tvrdi porodica Šljivančanin, infiltrirala u zgradu u Brehtovoj 1 svog operativca; možda je imala i izvor iz samog Odbora; sve je moguće… A možda je i pukovnikov dolazak bio neoprezan: kažu da se dovezao u rano jutro u pratnji više vozila svojih saplemenika i simpatizera, što u to doba noći privlači pažnju.
Bilo kako bilo, policija je odabrala da Šljivančanina uhapsi usred bela dana i bez elementarnih mera predostrožnosti, javno, u uniformama i očigledno službenim vozilima. Naravno da je čim su joj zakucali na vrata kćer smesta obavestila Odbor, koji je u tom trenutku nahvatavao poslanike Skupštine Srbije da potpišu peticiju; naravno da se taj inače veoma agilan i spretan Odbor smesta mobilisao, podigao uzbunu među pristalicama i da su svi pojurili u Brehtovu ulicu. Ne zna se ko je obavestio navijačko pleme Rada da se pojavila prilika za tuču s policijom; možda su i sami nanjušili, jer su tome vični. Za tren oka složila se kritična situacija na nepovoljnom otvorenom terenu i sa inicijativom na strani Šljivančaninovih branilaca. Policija se našla u defanzivi. Postojale su indicije da to nije optimalna taktika: pre svega, postojala je verovatnoća da je pukovnik Šljivančanin naoružan (stalne priče da „nosi bombu“ i da se „neće živ predati“); znalo se da je Odbor dobro organizovan i agresivan, da je porodica Šljivančanin brojna i fanatizovana, ali i da opozicione stranke jedva čekaju priliku da naprave neki „patriotski“ cirkus. Taktička procena i planiranje morali su biti protiv ovakvog pristupa. Policija je ipak upala u tu zamku, ostalo je istorija.
Policija je mogla:
– da u akciju krene tiho, u dva noću, bez galame, u civilu i bez pokazivanja vozila naokolo;
– da isključi fiksne telefone u celoj zgradi, da telefon u stanu puk. Šljivančanina preveže na svoj telefon kao lokal; da isključi mobilne brojeve stanara, pa i bazne stanice celularne telefonije koje pokrivaju taj teren, jer se nikada ne zna koliko SIM kartica tu ima;
– da osigura izlaze iz zgrade i tako spreči kurire da rašire vest;
– da počne telefonske pregovore o predaji na pametan način;
– da se obavesti kod stručnjaka i kod prodavaca o karakteristikama blindiranih vrata na stanu, da napravi dva-tri eksperimenta na istom tipu vrata, a ne da se njima bavi celo popodne pod napadima demonstranata, jer vešt stručnjak za eksplozive može takva vrata da otvori bez opasnosti po ljude u stanu;
– da, ako se stvar razvuče, pre jutra privede članove Odbora na neko vreme i tako spreči pokušaj mobilizacije;
– da diskretno rasporedi dovoljno ljudstva na prilaznim putevima, za slučaj da se Vlasi dosete i da tako olakša položaj policije na licu mesta;
– da u stan uđe na drugi način: kroz prozore, što ne bi trebalo da bude neki problem, mada je rizično s obzirom na mogućnost oružanog otpora.
Sve je, uz malo sreće, moglo da se obavi unutar sat-dva akcije, do zore i niko ne bi bio nimalo pametniji dok se sve to ne bi završilo.
Uz sve primedbe i rizike, sve je to bolje od ovoga što se desilo oko Brehtove br. 1; bolje i taktički i politički. Naime, desetine policajca je povređeno, nekoliko skupih vozila uništeno; policija se s lica mesta povlačila na ne baš dostojanstven način, ekstremisti i navijački huligani su ohrabreni; nije njih briga za Šljivančanina, nego za svoje interese, političke i huliganske; oni su te događaje doživeli kao pobedu. Huligani su to već pokazali u ulici Kneza Miloša, a politički ekstremisti već kukaju i zapomažu zbog „dosmanlijskog terora“ i „policijskog nasilja“.
Pritom niko ne primećuje da je taj isti Odbor Veselina Šljivančanina godinama koristio za svoje političke svrhe, zamajavao ga i ohrabrivao da se skriva i dalje; ispalo je da je čuvena Vesna Gojković u stvari član Glavnog odbora SPS-a. Iz nekog razloga propagandni aparat DOS-a i Vlade Srbije nije na Odbor bio obratio pažnju kad je trebalo; da jeste, možda bi cela ova stvar ispala drugačije.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Odluka studenata da režimu upute zahtev za raspuštanje državnog parlamenta i raspisivanje vanrednih republičkih izbora nije pala s Marsa. O ovoj opciji se na plenumima već dugo žustro diskutovalo, a stvar je presečena onda kada je svima, ali baš svima, postalo jasno da vlast ne samo da ne želi da ispuni studentske zahteve nego na političku krizu odgovara sve jačom represijom i sve prljavijom propagandom. I kada više niko nije mogao da ospori činjenicu da je upravo režim generator svih društvenih i političkih anomalija, te da zahvaljujući njemu novosadska nadstrešnica svakom građaninu ove zemlje visi nad glavom
Kakvo je interesovanje među najvišim univerzitetskim radnicima za direktno učešće u politici, na “studentskoj listi”, ukoliko bi u Srbiji bili raspisani vanredni parlamentarni izbori
Poziv na raspisivanje izbora je poziv režimu, a trebalo bi da se vidi da li će postojati i studentski poziv svim ostalima na društveni dogovor o tome kako se suprotstaviti režimu na budućim izborima. Oni mogu biti raspisani neočekivano brzo, a možda ih i ne bude pre nekog “redovnog termina” ako ne bude izuzetno jakog pritiska na ulici
Možda je tačna verzija da je Aleksandru Vučiću pozlilo pa se zato vratio u zemlju. Ali i dalje cela stvar ostavlja mnogo otvorenih pitanja. Za početak, zašto je predsednik naše zemlje išao na donatorsko veče namenjeno unutarpolitičkim ciljevima druge zemlje? Zašto je išao na događaj na koji se ne može ući ako se ne donira novac? I ko ga je zvao? Ako se ova sapunska opera posmatra kao izolovan događaj, van domaćeg konteksta, zaista je reč o nečemu što izmiče zdravom razumu
Bez razumevanja zla koje je činjeno u našoj neposrednoj istoriji u poslednje tri, četiri decenije, to bi bilo parcijalno i licemerno. Zakasnilo se i za ono što se dogodilo pre šest meseci, sve sada je nadoknada. Ako ne dođemo do ozbiljnog suočavanja sa prošlošću, sa snažnim programom stvaranja nenasilnog društva, promene će imati kratak rok trajanja. A u toj promeni roditelji ubijene dece mogli bi da budu ambasadori procesa normalizacije ovog društva. Oni su spremni na tu ulogu i bilo bi dobro da ih i studenti uključe u svoje debate, da razumeju šta se dogodilo i koji su putevi suočavanja
Klecavo vrhovno biće uzda se u lokalne izbore u Kosjeriću i Zaječaru. Ne sme se zaboraviti da on 13 godina teškim otrovima zasipa naročito u provinciji, te da je detoksikacija dug i mučan proces
Ukoliko različiti oponenti Vučićevog režima nisu u stanju pomoći studentskoj omladini, mogli bi makar da ne odmažu. Suviše dugo su radili na isti način i sa istim poraznim rezultatima da bi mogli očekivati da ih itko išta pita
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!