Umro je predratni aktivista Komunističke partije Jugoslavije, partizan i ilegalac u toku Drugog svetskog rata, a posleratni direktor Radio Beograda, glavni i odgovorni urednik lista "Politika", ministar inostranih poslova SFRJ i angažovani antiratni intelektualac
Mirko Tepavac, ratnim drugovima poznat pod nadimkom Beli, umro je 28. avgusta u Beogradu u 93. godini. Rođen je 13. avgusta 1922. godine u Zemunu. Kao šesnaestogodišnjak je 1939. prvi put uhapšen i batinan od strane policije, zbog veza sa komunističkom omladinom. Gimnaziju je učio u Zemunu, ali nakon odluke Ministarstva prosvete o „isterivanju iz svih škola na teritoriji Uprave grada Beograda“ zbog komunizma nastavio je školovanje u Sremskoj Mitrovici i Beloj Crkvi.
foto: stanislav milojković
Jula 1941. godine, iz Zemuna koji je tada bio u sastavu „Nezavisne države Hrvatske“, prelazi u okupiranu Srbiju i pridružuje se Kosmajskom partizanskom odredu. Ubrzo, po zadatku SKOJ-a, vraća se u Zemun da radi na organizovanju pokreta otpora kao ilegalac. Nedugo po dolasku u Zemun uhapšen je, u noći 12. avgusta 1942. Isleđivao ga je Nikola Francetić, ekspert zagrebačke antikomunističke policije, brat Jure Francetića, komandanta zloglasne ustaške „Crne legije“. Od njega je traženo da otkrije identitet vođe gradskog komiteta SKOJ-a, što nije učinio. Takvim držanjem spasao je živote mnogim komunistima, a pre svega Marku Nikeziću Cvikerašu, koji je u dužem vremenskom periodu bio glavna ličnost na poternici zemunskih ustaša. Na istragama se držao čvrsto, prilikom saslušanja pljunuo je u lice islednicima koji su ga fizički zlostavljali prilikom saslušanja i pokušavao da uzvrati udarce. Bio je dva puta vođen na strijeljanje, ne bi li od njega iznudili priznanje, ali da je on uporno ćutao. Nakon četiri meseca torture u ustaškim zatvorima pušten je krajem decembra 1942, na intervenciju brata domobranskog oficira, koji potom i sam prelazi u partizane.
Član je Komunističke partije Jugoslavije od 1942. godine.
Početkom 1943. godine Tepavac je otišao u Bosnu, u vojvođanske partizanske jedinice, gde je zbog „nejasnoća“ oko njegovog puštanja iz ustaškog zatvora, privremeno bio raspoređen kao puškomitraljezac u sastavu vojvođanske brigade, ali je ubrzo unapređen i postavljen na dužnost zamenika političkog komesara odreda, brigade, a na kraju i 36. vojvođanske divizije.
Posle rata bio je na funkcijama člana Glavnog odbora Saveza socijalističkog radnog naroda Srbije, člana Centralnog komiteta Komunističke partije Srbije, sekretara Okružnog komiteta KPJ u Zrenjaninu i Pančevu, člana Pokrajinskog komiteta KPJ za Vojvodinu, sekretara Saveta za prosvetu i kulturu NR Srbije.
Sredinom 1952. godine predao je izveštaj o „nacionalnoj politici“ i represivnoj politici Udbe u Vojvodini, u kojem je nadležne obaveštavao i o neselektivnom streljanju nekoliko stotina pripadnika nacionalnih manjina, najviše Mađara u nekoliko sela u Bačkoj, nakon oslobođenja. Drugovi su, ubrzo potom, o njemu sproveli opsežnu policijsku i partijsku istragu, koja je imala zadatak da otkrije njegovu „izdaju“ u ustaškom zatoru. Tepavca su višednevno ispitivali članovi komisije Centralnog komiteta KPJ: Miloš Minić, Slobodan Penezić Krcun, Spasenija Cana Babović i Isa Jovanović. Decembra 1952. godine oslobađajućim nalazom Komisije odbačene su sve sumnje kao neosnovane.
U svojim memoarima Tepavac je zapisao da je pitanje kako to da je preživeo ustaške zatvore razumeo kao pitanje zašto je živ: „Kad čovek čudom ostane živ, nekada zažali što nije na vreme umro. A tada nisam – kao deset godina ranije pred neprijateljskim islednicima – mogao da kažem: ‘Neću da odgovaram na vaša pitanja’, jer preda mnom ovog puta nisu bili moji krvnici, nego moji ratni drugovi.“
Mirko Tepavac je nakon Drugog svetskog rata zauzimao visoke pozicije u nomenklaturi socijalističke Jugoslavije.
Bio je direktor Radio Beograda u periodu od 1955. do 1959. godine. Ambasador FNRJ u Mađarskoj i pomoćnik državnog sekretara za inostrane poslove, od 1959. do 1969. godine. Direktor i glavni urednik lista „Politika“ i član CK SK Srbije, od 1965. do 1967. godine. Predsednik Pokrajinskog komiteta Saveza komunista Vojvodine, od 1965. do 1967. godine. Vrhunac karijere bilo je vođenje spoljne politike Titove Jugoslavije, a ministar inostranih poslova bio je od 25. aprila 1969. do 1. novembra 1972. godine.
Tepavac je nakon „čistke liberala“, odnosno smene srpskog republičkog rukovodstva, u znak solidarnosti sa smenjenim, dobrovoljno demisionirao i otišao u penziju. Bio je jedan od onih koji su Titu rekli „Ne“. Nakon odlaska sa funkcije ministra isključen je iz Partije. „Nakon što smo podneli ostavke, (Marko) Nikezić i ja odlazimo u prvoboračku prevremenu penziju, na koju smo imali pravo, a Latinka (Perović) je odmah vredno počela svoju doktorsku disertaciju. Našli smo se tako u strogoj izolaciji, koja je uskoro postala naročito neprijatna, kad je štampa pisala o frakcionaškoj antititovskoj grupi, što je slutilo i na administrativne mere protiv nas. Družili smo se po našim stanovima sa Kočom Popovićem, koji je takođe podneo ostavku iz solidarnosti sa smenjenim liberalima, i još nekolicinom najbližih istomišljenika.“
Devedesetih u vreme raspada Jugoslavije i početka oružanih sukoba 1991. godine učestvovao je u više antiratnih skupova u zemlji i inostranstvu. Tada je bio aktivan i kao publicista, pisao je za časopise „Republika“, „Naša Borba“ i „Danas“. Bio je predsednik Evropskog pokreta u Srbiji od 1994. do 1996. godine.
Objavio je knjige: „Demokratija ili despotija“ (1994); „Mirko Tepavac – sećanja i komentari“ (1998) (razgovori s Aleksandrom Nenadovićem); „Države, državnici i stradalnici“ (2009); a memoarsku knjigu „Moj drugi svetski rat i mir“ objavio je 2012. godine, u 91. godini.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Srbija je ušla u građansku neposlušnost, a to sa sobom nosi posledice. U danima za nama postalo je nemoguće prebrojati privedene, uhapšene i povređene. Ostaće zabeleženo da su se policijske marice u punoj brzini zaletale u mirne građane i da je jedan čovek hteo da naudi sebi, pod teretom pritiska vlasti
Šta je sve pokazao protest u subotu 28. juna? Kakve poruke i pouke odatle može da izvuče vlast – i čini li to – a kakve studenti i građani koji demonstriraju? Da li je manifestacija nacionalizma na Vidovdan bila očekivana, potencijalno opasna ili predstavlja nešto sasvim drugo? U kakvom se položaju sada nalazi režim, a u kakvom njegovi protivnici
Brojanje glasova na ponovljenim izborima, na jednom izbornom mestu, u varošici od 10.000 ljudi, pratio je lično predsednik države Aleksandar Vučić jer je znao – ako padne Kosjerić, zaljuljaće se mnogo više od jedne opštinske vlasti. Uspeo je SNS na kraju da zadrži izbornu pobedu, uz uobičajeni repertoar – zastrašivanje, demonstraciju sile i medijska blaćenja protivnika
Građani i studenti su tako dobro organizovani da policija izgleda smešno. Trčkaraju od ulice do ulice, od kvarta do kvarta, kao neka zbunjena deca. Ako ovaj bunt iznedri očekivani rezultat, odnosno ako Novi Sad odista postane ovdašnji Gdanjsk – to će u istoriju grada nesumnjivo biti upisano zlatnim slovima. Govoriće se o tome sa ponosom, kao što se sa ponosom ističe da je 1748. godine postao slobodan, autonoman grad, dekretom carice Marije Terezije. Slobodu je tada platio, ona se uvek plaća
“Posle ovih sedam meseci”, kaže psiholog Zoran Pavlović, “represija postaje sasvim jasno kontraproduktivna. Režimi koji koriste prekomernu silu često nehotice mobilišu građane, jer nasilje delegitimizuje vlast, a ljudima daje moralnu jasnoću i emocionalnu snagu da se suprotstave. Represija, drugim rečima, ne samo da neće pasivizovati društvo (što režim planira), već će samo ojačati granicu između ‘nas’ i ‘njih’, ojačaće i identitet otpora i pojačati koheziju unutar grupe koja trpi nepravdu. Broj ljudi koji izlaze na ulice ne smanjuje se već raste”
I kako će vatrogasci, policajci i lekari da brinu o nebezbednim tunelima? Pa, tako što će da osmatraju brdo i budu spremni ako se brdo obruši na autobus, na primer
Da li biste seli sa Aleksandrom Vučićem za kafanski sto nakon što je pomilovao naprednjačke muškarčine koje su palicom junački polomile vilicu studentkinji? Osim gubitka elementarnih moralnih kočnica, šta još stoji iza ovog čina
Nad premlaćivanjem i hapšenjem studenata čovek može da se zgrozi, ali ne sme da se iznenadi – pa sve je to Aleksandar Vučić najavio. Ali, videće da je pendrek slaba zaštita od naroda
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!