Odgovor s naše planete

Trakavica, sapunica – zovite ju, dragi čitaoci, kako hoćete – oko reizbora sudija i tužilaca se nastavlja i postaje sve zanimljivija što je bliže dan kad će se Ustavni sud Srbije napokon izjasniti o prve dvije, od više od 800 ustavnih žalbi nereizabranih sudija podnesenih tom sudu.

Visoki savjet sudstva (VSS) je, pošto je porastao pritisak iz evropskih i domaćih ekspertskih krugova (koji bi se lako zanemario da nije ovih dosadnih Evropljana!) da se nereizabranim sudijama ipak obrazlože odluke za njihovo odstranjivanje sa sudačkih dužnosti (ne i funkcija, kažu neki: nije isto, funkcije su na snazi tek od 1. januara ove godine, dotad su bile dužnosti!), zatražio od Ustavnog suda Srbije da zastane s postupkom odlučivanja o žalbama, da bi mu dostavio svoje odgovore na žalbene navode. Taj je zahtjev upućen 30. aprila, dan nakon što je Ustavni sud odbio prethodni zahtjev VSS-a da rok za dostavu odgovora na sudijske tužbe produži na 45 dana. Novu odbijajuću odluku Ustavnog suda obrazložila je sudija Katarina Andrić: po zakonu, taj sud može zastati s odlučivanjem da bi podnosiocu akta omogućio da u dodatnom vremenu otkloni neustavnost ili nezakonitost, što u zahtjevu VSS-a nije slučaj; osim toga, Ustavni sud ne smije kršiti pravo podnosilaca žalbi na odlučivanje u razumnom roku.

DISKUSIJA ZA IZUZEĆE: Na toj istoj sjednici Ustavnog suda 13. maja govorila je i sudija Olivera Vučić, rekavši da „ne vidi nijedan razlog“ da VSS od Ustavnog suda traži da koči odlučivanje o žalbama sudija i da taj sud takvom zahtjevu ne bi trebao udovoljiti. Dopis VSS-a u kojem se traži zastajanje postupka rješavanja žalbi neizabranih sudija ona je ocijenila – po formi – kao „poruku s druge planete“, kao i da bi pristajanjem na takvu prepisku Ustavni sud pružio osnov za kršenje ljudskih prava, koja su upravo u njegovoj nadležnosti.

Zahtjev VSS-a nema osnova, kaže Olivera Vučić, jer je to tijelo za donošenje odluke o (ne)izboru svakog sudije utrošilo oko pet minuta, dok bi pisanje odgovora na žalbe po tom reciprocitetu zahtijevalo manje od deset radnih dana: „Više vremena traži se za jedan formalni odgovor od onoga koje je potrošeno za odlučivanje o ljudskim sudbinama“, rekla je sudija Vučić i – prema navodima nekih dnevnih novina – dodala da po njenoj procjeni VSS ima još 23 načina da promijenjenim jezičkim izrazom od Ustavnog suda traži odlaganje.

Samo nekoliko dana nakon sjednice Ustavnog suda stiže tom sudu (17. maja) dopis VSS-a i njegove predsjednice Nate Mesarović koja, dostavljajući u prilogu izvod novinskog izvještaja o sjednici Ustavnog suda održanoj četiri dana ranije, traži izuzeće sudije Olivere Vučić u postupku sudijskih žalbi. Prema njoj, naime, sudija Olivera Vučić je usprkos Poslovniku svoga suda koji predviđa zabranu javnog izjašnjavanja o predmetu spora, na sjednici svoga suda „iznela niz netačnih tvrdnji koje su se odnosile na VSS, a koje tvrdnje se tumače kao njeno prethodno izjašnjenje i davanje mišljenja u predmetima o pitanjima u kojima Ustavni sud treba da odlučuje u narednom periodu“.

Jasno je da je Nata Mesarović, kao čelna osoba cijelog ovog zamešateljstva oko reizbora sudija, na braniku reforme u tom personalnom smislu; kao stranka u postupku pred Ustavnim sudom, i sama je – sa još tri člana VSS-a, sudija inače – izdvojila mišljenje o sudbini postupka pred Ustavnim sudom, jer su očito ostali članovi, njih šestoro, među kojima su i ministarka pravde Snežana Malović i advokat i poslanik Boško Ristić, stali na stanovište da je ipak neophodno dostaviti obrazloženja nereizabranima i stvar riješiti na Ustavnom sudu. To je njeno pravo, dakako, ali teško da se i sama nije ogriješila o „zabranu javnog izjašnjavanja“ tražeći izuzeće ustavne sudije Olivere Vučić i objavljujući to sve na zvaničnom sajtu VSS-a. Jer, sjednice Ustavnog suda Srbije su – za razliku od sjednica VSS-a koje su se bavile reizborom sudija – javne i novinari imaju mogućnost slušati i potom profesionalno izvijestiti javnost o toku sjednice i sudijskoj raspravi kojoj su prisustvovali. Da bi bio moguć zaključak da je sudija Olivera Vučić, radeći svoj posao, prekršila vlastiti Poslovnik i prethodno se izjasnila o budućim odlukama Ustavnog suda, taj bi sud morao raditi u maniru VSS-a: sve proglasiti službenom tajnom i sebe staviti iznad služenja javnom interesu i građanima.

I JOŠ IZUZEĆA I OGRANIČENJA: Službeno neprovjerljive su informacije da se u samom Ustavnom sudu sada doista i raspravlja o izuzeću Olivere Vučić, pa se spominje da bi se o tome morali izjasniti svi sudije Ustavnog suda. Odnosno, onoliko koliko ih ima, jer taj sud nikada do kraja nije konstituiran, i dalje im fali pun sastav sudija. Pritom, ne spominje se da bi se još u nekim slučajevima moglo govoriti o izuzećima, i to puno utemeljenije nego o spomenutoj sudiji Vučić. Na primjer, o zakonitosti postupka reizbora u odnosu na neizabrane sudije, koji su se žalili Ustavnom sudu, trebali bi odlučivati oni čija je „koža na istom bubnju“, koji su i sami bili u tom postupku: sudija Milan Stanić i Bratislav Đokić, obojica nakon što su imenovani za sudije drugih sudova prevedeni su u sudije Ustavnog suda. S obzirom na vlastita promaknuća i postupak u kojem su i sami bili akteri, valjalo bi da se „izluče“ iz odlučivanja o sudbini dojučerašnjih sudija koji su bez obrazloženja proglašeni, svi o istom trošku, nestručnima i nedostojnima.

Imamo još jednog „aprilskog“ ustavnog sudiju (kao i prethodna dvojica imenovan je ovog aprila), Milana Markovića, donedavnog javnog pravobranioca Srbije. Nema primjedbi na njegovu profesionalnu biografiju, ali u ovom slučaju dva su fakta koja su – kao što je na mnoge sudbine utjecala činjenica da su supružnici advokata – morala biti uzeta u obzir: njegova rođena sestra portparolka je vladajuće i najveće parlamentarne stranke, koja je politički žestoko stala uz ovakvu personalnu reformu sudstva, a otac mu je optuženi u onoj sramnoj kragujevačkoj „aferi Indeks“ kojoj se još ne vidi ni početak, a kamoli kraj i na kojoj će građani sasvim sigurno testirati najavljene genijalne domete reformiranog sudstva.

Sam Ustavni sud, na što se u svom (kolektivnom od četiri člana VSS-a) izdvojenom mišljenju poziva i Nata Mesarović, sebi je još lani zabio klipove koji ga danas ograničavaju. Nije prihvatio, naime, inicijativu Društva sudija Srbije da se preispita ustavnost odredbi Zakona o sudijama i prelaznih i završnih odredbi tog zakona (umnogome spornih i zbunjujućih, kako nam to Evropljani i Venecijanska komisija diskretno ili manje diskretno stavljaju do znanja). U spominjanom izdvojenom mišljenju predsjednica VSS-a Nata Mesarović napominje da je „bilo vremena i da je bilo celishodno“ da Ustavni sud, ukoliko je smatrao da zakoni i odluke o izboru sudija nisu jasni, nisu u skladu s Ustavom i međunarodnim standardima, predloži VSS-u da se izbor odloži, „ali nejasno je zbog čega se to nije učinilo, jer VSS je samo sprovodio izborni proces na osnovu Ustava i zakona, poštujući međunarodne standarde kako je to ustvrdio Ustavni sud u svojoj pomenutoj odluci“. Da je Ustavni sud tada rekao da sudije u postupku „opšteg izbora“ – zaključuje predsjednica VSS-a u svom izdvojenom mišljenju – na osnovu člana 67. Zakona o sudijama (koji se primjenjuje od 1. januara 2010. godine), imaju pravo žalbe Ustavnom sudu, VSS bi „takvu odluku poštovao, kao što i sada poštuje i postupa po odluci Ustavnog suda“.

Posljednje nije baš sasvim točno: do pred koji dan, prema riječima predsjednice Ustavnog suda, tek je nešto više od 60 odgovora na sudijske žalbe stiglo sa adrese VSS-a. Poštovanje Ustava i rokova vidi se i po tome da i danas, iako su rokovi davno istekli (31. marta ove godine) i dalje na čelu svih sudova sjede predsjednici u v.d. stanju; uzgred, upravo je status predsjednika sudova proteklih, nereformiranih godina, bila jedna od većih rak-rana pravosuđa.

I POČETAK SPORAN: Ima još jedan drastičan primjer, o kojem bi se – ako bi bilo po pravdi i zakonima – Ustavni sud morao izjasniti kao o prethodnom pitanju, prije nego što se uopće udubi u sudijske žalbe. Riječ je o konstituiranju samog VSS-a kao tijela koje će odlučivati o sudbinama aktualnih i budućih sudija, održanog na sjednici 6. aprila 2009. godine u biblioteci tadašnjeg Vrhovnog suda Srbije. Iz zapisnika proizlazi da konstituirajuća sjednica nije propisno (zakonito) sazvana, pa i sama Nata Mesarović konstatira da je „u ovom slučaju propušteno“ da ona kao (v.d.) predsjednica Vrhovnog suda Srbije sazove sjednicu, s obzirom na to da je „predsedavajuća o sednici obaveštena nakon što su ostali članovi Saveta obavešteni o danu održavanja sednice, odnosno neposredno pre održavanja sednice. Takođe, postavila je pitanje sa kojim dnevnim redom se održava današnja sednica, kao i da li je članovima Saveta dnevni red dostavljen.“ U zapisniku te konstituirajuće sjednice VSS-a – a da zaista bude konstituirajuća glasalo je šest od osam prisutnih – stoji i da je ministarka Snežana Malović „istakla da je Ministarstvo pravde smatralo da treba da se ispoštuje zakonom propisan rok o održavanju Konstitutivne sednice, zbog čega je služba obavestila članove o održavanju sednice, kao i da se u svoje ime i u ime Ministarstva izvinjava zbog ovog propusta“ (nepismenost proizlazi iz originalnog teksta zapisnika, čiji faksimil u cjelini objavljujemo na sajtu www.vreme.com).

Ako zanemarimo taj početni konstitutivni slalom, činjenica je da je VSS faličan od početka: nema nikoga iz reda profesora pravnih fakulteta, a i predstavnik advokature je upitan zbog načina izbora (Upravni odbor Komore, ne i Skupština, kako je propisano). Iz svega su proizašle tek deklaratorne odluke VSS-a – one koje „samo konstatuju prestanak sudijske dužnosti neizabranim sudijama po sili zakona“ i koje ne traže bilo kakvo objašnjenje bogu, neizabranim sudijama i javnosti – umjesto konstitutivnih, koje bi valjalo valjano obrazložiti.

Taj stav, međutim, nije stav tek „izdvojenog mišljenja“ Nate Mesarović i još troje članova VSS-a (sudija Mladena Nikolića, Nadice Jovanović i Biljane Tošković), to je bio stav i Ustavnog suda u julu prošle godine kad nije prihvatio spominjanu inicijativu za ocjenu ustavnosti spornih pravila Društva sudija Srbije.

Sad nam ostaje da čekamo nove evropske delegacije i njihove ocjene, o kojima ovisi naš san o Evropi. Ostaje i da čekamo odluke Ustavnog suda i da vidimo na koju će se stranu, u svojim vlastitim lutanjima, prikloniti: zakonu i Ustavu, ili antievropskim političkim pogodbama za unutrašnju upotrebu.

DOKUMENTI: Zapisnik sa sednice prvog sastava VSS-a