Ministar Dinkić pokušava da finansijski disciplinuje vojsku. To neće proći
ŠLEM GLAVU ČUVA: Prvoslav Davinić
Dve značajne vojne promocije održane su poslednje nedelje u Beogradu. Na prvoj su predstavljene nove vojne uniforme, sa sve opremom za buduće mirotvorce SCG u dalekim zemljama, uključujući mrežicu za komarce i pribor za prečišćavanje vode. Na drugoj promociji govorilo se o sporazumu sa Sjedinjenim Državama o uzajamnom školovanju oficira. Oba svečana događaja, organizovana na visokom nivou, protekla su bez Prvoslava Davinića, prvog čoveka Ministarstva odbrane (MO). Već petnaestak dana, Davinić se nalazi pod žestokom vatrom svog kolege po partiji i po funkciji, ministra finansija Mlađana Dinkića, pa je verovatno procenio da je bolje da ostane u zaklonu. Trebalo se utvrditi i spremiti za opsadu.
Dinkićevo nezadovoljstvo Davinićem dugo je tinjalo, ali je javno buknulo sredinom meseca, izrazima teškog nezadovoljstva ministarstva finansija o načinu na koji MO troši pare. Dinkić je rekao da u sektoru finansija u MO-u vlada „potpuni haos“ jer se dugovi gomilaju a dobavljači plaćaju preko reda i dodao da Davinić, koji je funkcioner G17 plus, „ne kontroliše situaciju“. Zarekao se da će „zavesti potpuni red u Vojsci ili ćemo se povući i mesto ministra odbrane SCG prepustiti nekom od koalicionih partnera“. Sem toga, najavio je da će Daviniću biti dodeljen tutor, postavljanjem bivšeg direktora Poreske uprave Srbije Aleksandra Radovića na mesto pomoćnika ministra odbrane za finansije.
Davinić je žestoko uzvratio već istog dana. „Ministar Dinkić ili nije svestan posledica svojih postupaka, ili ne mari za njih“, rekao je u saopštenju i dodao da je „govoriti za ministra odbrane da nije sposoban da vodi sistem za koji je odgovoran i da u tom sistemu vlada haos, zbog čega treba uvesti tutorstvo pod komandom ljudi koje bi on lično doveo, pokušaj urušavanja ugleda ministra, ali i preuzimanja ministarstva koje mu ne pripada.“ Otišavši korak dalje, optužio je Dinkića da se svrstao među „ne samo saučesnike već i inspiratore“ podrivačke delatnosti protiv sistema odbrane i obećao da neće postupiti po diktatu.
Nakon početne razmene salvi, nastalo je zatišje tokom koga su oba protivnika nastojala da utvrde štetu i zatraže od koalicionih partnera podršku i pojačanje. Prvi su Daviniću pritekli Crnogorci, brzinom koja im obično nije svojstvena kada je reč o srbijanskim unutarpartijskim sporovima, čak i kada se ti sporovi prelamaju kroz savezne organe. Predsednik SCG Svetozar Marović ocenio je da Ministarstvo odbrane državne zajednice radi „potpuno u skladu sa odlukama Vrhovnog saveta odbrane“ i dodao da ministar Prvoslav Davinić ima njegovu „punu podršku u nastavku reformskog procesa Vojske SCG i sistema odbrane“. Omah zatim, punu podršku Daviniću iskazao je i Vukašin Maraš, Davinićev zamenik i jak crnogorski kadar u MO-u. Uz Dinkića se, kao što se očekivalo, svrstala rođena stranka saopštenjem nakon sastanka Predsedništva G17 plus. Tom prilikom je zatražena Davinićeva ostavka, uz jetku opasku da je stranka pogrešila što ga je uopšte postavila na to mesto. Nešto kasnije, usledila je dugo očekivana podrška premijera Vojislava Koštunice. Koštunica je, prema navodima „Večernjih novosti“, pozvao Davinića 26. avgusta u Vladu Srbije na razgovor i zamolio ga da sam podnese ostavku. Iste novine pišu da je Davinić odgovorio da će „razmisliti“. Nakon par dana, javnosti je poručio da mu ostavka ne pada na pamet.
IDEJEVAŠE, FONDNAŠ: O čemu se u ovom sukobu uopšte radi? O novcu, naravno, i to veoma velikom novcu. Vojska ono što dobije iz budžeta uglavnom troši na plate i penzije, i pri tom stalno kuka da im je malo. Svaki ozbiljniji trošak mora da dobije dvostruko odobrenje: od Vrhovnog saveta odbrane i Ministarskog saveta (savezne vlade). U oba tela, Crna Gora je zastupljena ravnopravno sa Srbijom, i malo ravnopravnija, s obzirom na to da je Svetozar Marović u oba predsedavajući. Dakle, Crna Gora dobija svoj deo kolača, premda je kolač srpski, jer Crna Gora za Vojsku u savezni budžet po dogovoru ne plaća ništa. Međutim, kada se odbiju plate i penzije, ostaju samo mrvice oko kojih se ne vredi ozbiljno sporiti.
Ali, kako je neko davno primetio, nije sve u novcu: ima nešto i u nekretninama. Vojska jeste siromašna u kešu, ali nepokretna vojna imovina uključuje krupne objekte na najboljim lokacijama, u gradovima, u planinama i na primorju, a to se dâ pretvoriti u keš. Još kada je došao na funkciju, Davinić je najavio osnivanje Fonda za reformu vojske, koji bi prodajom nekretnina namakao sredstva za reforme. Fond je, pod ingerencijom Saveta ministara, osnovan u junu prošle godine, i u njega se slivaju fantastične sume. Davinić je s početka ispoljio ambiciju da prikupi šest do osam milijardi dolara, a kasnije je pominjao izgradnju deset hiljada stanova za oficire iz sredstava Fonda. Iako su te cifre izvesno preterane, niko osim Saveta ministara nema tačan uvid u rad Fonda, kao ni u kompletan inventar vojne imovine, pod uslovom da tako nešto uopšte postoji.
Fond je, doduše, imao dosta problema, najpre zbog načina kojim njim rukovode Davinićevi bliski saradnici iz Atlantskog saveta, nevladine organizacije iz koje je potekao i sam ministar. Krajem prošle godine izbio je neprijatan skandal zbog prodaje Vojnotehničkog instituta u centru Beograda jednoj pomalo misterioznoj srpsko-američkoj firmi u zamenu za neke stanove. Zatim, Ustavni sud je osporio legalitet Fonda, s obzirom na to da ovo telo ne podleže nikakvoj skupštinskoj kontroli, a dato mu je da raspolaže državnom imovinom. Uprkos problemima, Fond radi punom parom, a Crna Gora i od tog kolača uzima deo kad god se prodaju nepokretnosti na njenoj teritoriji, a i šire.
NIŠTAODTRAMPE: Ovim postaje jasno zašto su Crnogorci tako spremno podržali Davinića, kao i zašto on ne može biti smenjen. Po proceduri, ministra odbrane smenjuje savezna skupština, na predlog Saveta ministara. Čak i ako bi Marović hteo da sazove sednicu Saveta da raspravlja o Davinićevoj smeni (a izgleda da neće), veliko je pitanje da li bi Savet usvojio predlog o razrešenju. A zatim, više od polovine srpskih i više od polovine crnogorskih deputata moralo bi da glasa za Davinićevu smenu.
Iako se po kuloarima dosta priča o mogućnostima da se srbijanska vlada dogovori sa Crnom Gorom o kompromisnom rešenju, kojim bi se u zamenu za Davinićevu glavu Crnoj Gori ponudilo mesto načelnika Generalštaba, od toga najverovatnije neće biti ništa. Najpre, kako primećuje vojni analitičar Aleksandar Radić, mesto načelnika GŠ-a je po ingerencijama neuporedivo slabije od mesta ministra odbrane. A zatim, „Crnogorci bi sa novim ministrom morali da o svom delu kolača pregovaraju iz početka, a to im nimalo ne odgovara“.
Sem toga, pada u oči da Dinkić nije uspeo da obezbedi punu podršku Koštunice i ostatka Vlade. Ako je Koštunica zaista apelovao na Davinića da se povuče, to dosad nije učinio javno i zvanično. I Koštuničina Demokratska stranka Srbije osetno je rezervisana po tom pitanju, dok su ostali igrači na političkoj sceni mahom odabrali neutralnost.
To znači da ministar Dinkić nije pažljivo prebrojao svoje redove pre nego što je pokrenuo ofanzivu na Davinića. Time je prekršio jedno od osnovnih strateških načela, koje je kineski vojskovođa Sun Cu definisao pre više od hiljada godina, u knjizi Umećeratovanja: „Onaj ko poznaje i sebe i neprijatelja, može bezbrižno da se upusti u hiljadu bitaka“, pisao je Sun Cu. „Onaj ko sebe poznaje a neprijatelja ne, gubiće po jednu bitku za svaku dobijenu. A onaj ko ne poznaje ni sebe ni neprijatelja, izgubiće svaki put.“
Pitanje je, međutim, ko će dobiti rat. Obračun dva ministra, koji dobija sve ličniji ton, zaglušio je ozbiljnu debatu o finansiranju odbrane, a ta je debata neophodna, između ostalog zato što je sadašnje stanje neodrživo.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Režim ne zna kud udara. To se vidi po, čak i za njegove standarde učestalim, javnim obraćanjima nepomenika. Vidi se i po tome što je pogubljen i konfuzan, a često se građanima obraća i u vidno alkoholisanom stanju. Samokontrola nikada nije bila njegova jača strana, a sada je potpuno nestala. Slabost se ogleda i u metodi borbe protiv masovnog studentskog i građanskog pokreta. Metoda se zove – majmunsko oponašanje. Njihov položaj je sve gori kako vreme odmiče. Ne samo na političkom nego i na ekonomskom planu. Plate kasne, budžetska sredstva su sve tanja
Opozicija i njoj naklonjena javnost očekuje veći angažman Evropljana kada je u pitanju srpski politički prostor, vlast takve najave koristi da argumentuje tezu o obojenoj revoluciji, ali bi sa radošću ugostila bilo koga sa te strane, posebno ako daju neke pare. Čini se da i jedna i druga strana preteruju: niti će Evropa doći da nam organizuje izbore, niti će više stizati bilo kakva lova kojom će vlast da krpi budžetske rupe nastale vanrednim korupcionaškim troškovima
Vojska Srbije nema kapacitet da izvede paradu poput nekadašnje JNA, koja je 1985. godine imala više od 300.000 pripadnika, a na poslednju paradi 9. maja te godine direktno je izvela njih 6.690. Plus prateće službe, kojih je bilo više od 4.000. Na toj paradi bila su borbena sredstva koja će se pokazati i sad, 40 godina kasnije. Reč je o tenkovima M-84, helikopterima “gazela”, avionima “orao” i “super galeb G-4”, oklopnim transporterima i kamionima. Sada će svi oni biti predstavljeni kao “modernizovana čuda” iako su im odavno istekli resursi
Glas svakog fakulteta, ali i mogućnost stavljanja veta uz obavezan intervju i prihvatanje ideološkog minimuma, deo su procesa kroz koji svaki potencijalni kandidat za “studentsku listu” mora da prođe, saznaje “Vreme”. Iako Aleksandar Vučić žali što njegov protivnik još nema lik, studenti baš strateški ne žele da vlastima i tabloidima daju mogućnost za satanizaciju izabranih ljudi
Kao sa statistima na naprednjačkim okupljanjima, predsednik Srbije nema sreće ni sa siledžijama: em ih je malo, em su sitna boranija. Da nemaju policijski kordon iza leđa, davno bi ih narod razjurio. Ovako zavise od tetošenja onih koji bi ih – da je zakona i pravde u Srbiji – morali hapsiti. Prosto rečeno, jadni su i oni, a i ovi koji ih angažuju
U novom broju „Vremena“ Jovo Bakić je rekao da ne bismo opstali kao društvo i pojedinci kada bi režim pobedio. U pravu je. Reč sloboda u takvoj Srbiji bila bi zabranjena, lični integritet bio bi razlog za hapšenje, a kukavičluk – način preživljavanja
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!