Od izdajnika do spasitelja

Dobri poznavaoci lika i djela Milorada Dodika tvrde da je riječ o političaru izuzetne harizme, ali kratkog fitilja, što na sopstvenoj koži najbolje mogu osjetiti novinari. „Osobina zbog koje se mnogi plaše Milorada Dodika je impulsivnost. Veoma lako ‘plane’ i tada je u stanju svašta da kaže i uradi. Malo je političara u Bosni i Hercegovini koji bi poslije takvih verbalnih, ali i drugih ispada, opstali u političkom životu ove zemlje, što njemu polazi za rukom“, oslikava Dodika psiholog Srđan Puhalo.

Možda ga je upravo ta njegova osobina dovela do rasprave o mogućoj smjeni. Poslije nedavnog boravka u Vašingtonu, gdje je „doživio ono što ne bi poželio ni najvećem neprijatelju“, pojedine nevladine organizacije iz SAD gotovo sigurno su najavljivale da će prvi čovjek Republike Srpske biti smijenjen. Piter Cejhan, autor analize Stratfora, otišao je čak tako daleko da je izjavio: „Mi znamo da je Milorad Dodik blizak sa radikalima. Ako oni dođu na vlast u Srbiji, SAD neće imati drugog izbora nego da smijene Dodika“. Dodiku se može zamjeriti mnogo toga, ali ni u kom slučaju bliskost sa radikalima.

Istina je da je na proteklim izborima u Srbiji podržavao G17 plus, potom Borisa Tadića i njegove demokrate, dok je najveću bliskost ipak ispoljio prema Vojislavu Koštunici. Čak su mu i neke stranačke kolege zamjerile što je pravoslavnu Novu godinu dočekao cupkajući sa Koštunicom uz zvuke Arkanove udovice. Dio javnosti pak to što je „entitet pretvorio u klip Vojislava Koštunice“, koji je trošeći Republiku Srpsku i njene lidere pokušavao samo usporiti put Kosova ka nezavisnosti.

„NE“ VAŠINGTONU: Smjena Dodika o kojoj se govori posljednjih dana gotovo da je nemoguća, jer Dodik, nekada jedan od najomraženijih ovdašnjih političara, uživa podršku među građanima, koju poslije Radovana Karadžića na ovim prostorima niko od političara nije uživao. Sam je priprijetio da neće sjediti skrštenih ruku, ukoliko neko pokuša da ga ukloni sa političke scene. Osim toga, smijeniti Dodika u predvečerje odluke o statusu Kosova, moglo bi dodatno zapaliti političku situaciju u BiH. A ona gotovo da je zapaljena na slučaju Kosova, održavana na presudi Međunarodnog suda pravde u Hagu.

Prije devet godina u intervjuu za „Vreme“ Dodik je, tada predsjednik Vlade RS na pitanje o posljedicama kosovskog problema na Republiku Srpsku rekao:

„Ja sam samo ipak predsjednik Vlade RS. Djelokrug i domen mog rada je Srpska. Normalno je da ukoliko dođe do destabilizacije prilika u bilo kom regionu, to može da ima uticaja i na samu RS. Način na koji treba riješiti problem Kosova i svih drugih kriznih prostora je dogovor. Dijalogom se mora doći do konačnog rješenja. Ako bi se neko sutra ipak odlučio za oružani vid rješavanja tog problema, mora računati da ga u krajnjoj instanci čeka razgovor o svemu. Valjda smo to iskustvo imali upravo u Bosni i Hercegovini.“

Skoro deset godina kasnije, Dodik je Kosovo vezao za status Republike Srpske, učinivši ga centralnom pričom izborne kampanje protekle godine. Ideja o referendumu Republike Srpske, dijelom obrazložena stalnim pritiscima iz Sarajeva o centralizaciji BiH, dijelom vezana za dvostruke standarde međunarodne zajednice i jednaka prava za Srbe iz BiH kao i za Albance na Kosovu, dobrano je preplašila predstavnike međunarodne zajednice.

Već tad su pomišljali na Dodikovu smjenu, a sam premijer Srpske je od miljenika Zapada, tog novog „daška vjetra“ koji je unio u politiku, postao neko na koga je Zapad „bijesan“. Dio bijesa Dodik je navukao na sebe rekavši nedavno odlučno NE Vašingtonu:

„Nemam namjeru da po cijenu bilo kakvih velikih svijetlih ciljeva prihvatim promjenu naziva RS, ukidanje entitetskog glasanja u Parlamentu BiH i da podržim reformu policije koja u sebi ne sadrži jasno organizovanu policiju RS. Ni pod kojim pritiskom, koji već postoji, nemam namjeru da potpisujem bilo kakve papire, niti da se saglasim sa bilo čim što izlazi iz okvira koji mi podržavamo.“

PRAGMATIČAR IZ LAKTAŠA: Milorad Dodik obilježio je političku scenu Bosne i Hercegovine posljednjih decenija. Danas je centralna politička figura oko koje se, pored Harisa Silajdžića, sve okreće u BiH. U političkom životu postao je prepoznatljiv još u prijeratnom periodu pretvaranjem opštine Laktaši u preduzetnički centar, na čijim lovorikama ta opština i danas živi. Poreske olakšice i potenciranje malih i srednjih preduzetnika pretvorili su ovo mjesto sa tridesetak hiljada stanovnika u poželjno mjesto za život. Svoj partijski put započeo je u reformistima Ante Markovića, sve vrijeme rata djelovao u nezavisnom poslaničkom klubu Narodne skupštine Republike Srpske. Dakle, u vrijeme rata bio je opozicionar Radovanu Karadžiću.

Po završetku rata, marta 1996, pristupio je osnivanju Stranke nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), čiji je prvi i do sada jedini predsjednik. Prvi put postaje premijerom Vlade Republike Srpske 1998, u vrijeme kada su u Narodnoj skupštini Republike Srpske sjedila dva njegova poslanika (Saziv Narodne skupštine RS ima 83 poslanika) i pošto je propao koncept Mladena Ivanića o svesrpskom ujedinjenju. Ivanić, tadašnji kandidat za mandatara, vjerovao je da može preporoditi radikale, pošto ih kao jednu od tadašnjih najjačih parlamentarnih stranaka uključi u vlast. Ovaj koncept biva odbačen u međunarodnim krugovima, a Dodik, iako politički najslabiji u koaliciji Sloga i deset mjeseci pred slijedeće izbore, preuzima premijersku fotelju, u kojoj sjedi iznad svih očekivanja tri i po godine. Tadašnju vladu Dodik nije sastavljao sam; s obzirom na parlamentarnu snagu, u nju su ušli socijalisti i Plavšićkin Srpski narodni savez (SNS), a podržali su ih Bošnjaci, što je u to vrijeme bilo ravno nacionalnoj izdaji, te će biti jedan od razloga Dodikovog gubitka vlasti.

Tadašnji vinovnici političkog života RS smatrali su da je Ivanić djelovao politički, Dodik matematički, čime je već tada utirao put političkom pragmatizmu.

Među prvim političarima Republike Srpske tražio je da Karadžić i Mladić budu izručeni Hagu. Na početku svog političkog djelovanja nije „volio“ Biljanu Plavšić, nazivajući je „senilnom babom“ i govoreći kako je ona, odijevajući se u demokratsko ruho, i dalje ostala nacionalistkinja. Zamjerao joj je što je okružena poltronima, da bi neke od tih istih poltrona, kasnije, morao imenovati u svoj kabinet. U rekonstrukciju prvog mu kabineta upleo se i Slobodan Milošević, tražeći da u Dodikovu vladu uđu radikali i Srpska demokratska stranka (SDS), što je Dodik odbio. Tad je naivno vjerovao da će se uhvatiti u koštac sa kriminalnim radnjama prvih ljudi SDS-a. U intervjuu „Vremenu“ u aprilu 1998, na pitanje da li misli da će se SDS i radikali vratiti iz mrtvih, Milorad Dodik je odgovorio:

„Oni koji se povrate iz mrtvih, otići će u zatvor. Ima dovoljno elemenata da se protiv njih pokrenu određeni postupci. To nije politički revanšizam niti mržnja prema SDS-u, u kojem ima isto tako časnih i poštenih ljudi. Ovdje se radi o onima koji su vodili SDS i RS, te ogrezli u kriminalu. Dok ovaj intervju bude odlazio u štampu saznaće se o nekim aktivnostima koje vlada poduzima u ovom pravcu. Nije uobičajeno da jedan premijer na ovaj način saopštava javnosti o tome. Izvještaje o našem radu spremni smo sedmično davati na uvid javnosti.“ U prvom mandatu Milorada Dodika niko zbog kriminalnih radnji nije završio iza rešetaka. Građani koji su mu tad vjerovali da će se obračunati sa kriminalcima, već na slijedećim izborima su ga kaznili. Danas Dodik javno kaže na sjednicama parlamenta kako ne voli SDS niti ljude u njemu, „baš kao što ni oni njega ne vole“. Osim SDS-a, Dodik danas ne voli Bosnu i Hercegovinu, niti javni RTV sistem – BHTV1. U mjeri u kojoj oni njega ne vole.

Početna netrpeljivost prema Plavšićevoj u međuvremenu je prerasla u veliko poštovanje i prijateljstvo. Jedinu ženu, osuđenu za ratne zločine, Dodik je posjećivao u zatvoru, dok se politički revanšizam najprije obrušio na njegova leđa. Dodik se našao u petogodišnjem sudskom procesu, u kojem je oslobođen prošle godine, nekoliko mjeseci pred preuzimanje premijerskog mandata. Mnogi su ovaj proces označili političkim, s obzirom da se desio u vrijeme političke krize i dogovora političkih partija o formiranju vlade. Dodik se „teretio“ za dodjele stanova ministrima i osoblju Vlade, posebne naknade i kupovinu odijela funkcionerima.

„Čak su se Dragan Čavić i Dragan Kalinić nudili da dođu na suđenje kao moji svjedoci“, izjavljivao je Dodik. „Kalinić je čak rekao mom advokatu da će doći na suđenje i reći da je optužnica protiv mene politička.“

Jedino na čemu je Dodik pao prije mnogo godina bio je šverc cigareta, i to zato što, kako je rekao pred parlamentarcima RS u maju 1998, „nije ni čudo što sam pao na švercu cigareta, kada je policija bila pod vašom kontrolom“ (odnosilo se na SDS).

Zbog državničke mudrosti i naklonjenosti prema Miloradu Dodiku „pao“ je i Dragan Čavić. Krajem 2006. godine nudi drugi premijerski mandat Miloradu Dodiku, čovjeku iz protivničkog tabora, što mu njegove stranačke kolege neće oprostiti. Malo ko je tada savjetovao Dodiku da osam mjeseci pred izbore preuzme vlast u Republici Srpskoj. Očito su njegova procjena i strategija bile dobre, jer je na prošlogodišnjim oktobarskim izborima Dodik pomeo političke protivnike. Od stranke, koja je imala dva poslanika, u vrijeme prvog mandata, Dodik danas gotovo da ima aspolutnu vlast u parlamentu, a njegova stranka jedna je od stranaka na nivou države BiH, bez koje formiranje vlasti nije bilo moguće. Osvojio je sve bitne poluge vlasti u Republici Srpskoj, njegove stranačke kolege vode Savjet ministara BiH i sjede u Predsjedništvu države. O tome kruže i stranačke anegdote, da bi zahvaljujući Dodikovoj snazi i „konj, da je bio kandidovan na proteklim izborima, izbore dobio“.

Za razliku od prvog mandata, u drugom je sam krojio svoj kabinet i birao saradnike. Dio posmatrača sa strane smatra da su neki Dodikovi saradnici upravo njegova najslabija karika i da ga „tapšanjem po ramenu“ mogu odvesti u propast. Osim toga, sad mu se zamjera prevelika kontrola pojedinih poluga društva.

ALFA I OMEGA: Čovjek koji je prije deceniju imao misiju popravljanja lošeg imidža Republike Srpske, koja je do njegovog dolaska na vlast bila crna rupa u BiH, koju su stranci zaobilazili u velikom luku, i danas ima gotovo identičnu zadaću. Tad su u Banjaluku dolazili najugledniji strani zvaničnici, među njima Klaus Kinkel i Madlin Olbrajt, kako bi ga podržali. Otpočela je demokratizacija u uslovima kad se Slobodan Milošević žestoko sukobljavao sa međunarodnom zajednicom, dok se na lokalnom nivou Biljana Plavšić, uz pomoć nezaobilaznih stranaca, borila protiv Momčila Krajišnika i paljanske klike. Danas u Banjaluku uglavnom svraćaju samo strani ambasadori, akreditovani u Sarajevu, i to uglavnom kako bi domaćim neposlušnim političarima zavrtali ruke, zahtijevajući sprovođenje reformi, koje posljednjih godinu dana u BiH tapkaju u mjestu. Dvije dominantne ličnosti u BiH, Silajdžić i Dodik, određuju tok reformi i političkih zbivanja.

Oči cjelokupne javnosti u Republici Srpskoj uprte su u Dodika. Od njega se najviše očekuje na ekonomskom polju, i mnogi smatraju, ukoliko ih premijer Vlade (mnogi između Vlade i Dodika stavljaju znak jednakosti) iznevjeri, da će očekivanja i nade među ljudima teško ko iznova probuditi. Oformio je tim za reviziju privatizacije a priprema zakon o preispitivanju nelegalno stečene imovine.

Izveo je majstorsku, političku prodaju Telekoma RS, uzevši oko 200 miliona evra više od njegove stvarne vrijednosti, privatizovao je milionskog gubitaša – naftnu industriju i najavljuje silne projekte diljem RS.

Čovjek koji obožava košarku i ima sopstveni košarkaški tim, koji se takmiči u Prvoj ligi BiH, čekao je strpljivo svoj trenutak. U međuvremenu je u stranku usisao liberale, potom i Demokratsku partiju socijalista, predvođenu sadašnjim članom Predsjedništva BiH Nebojšom Radmanovićem, i od stranke sa dva poslanika stvorio Savez nezavisnih socijaldemokrata, koji danas s obzirom na masovnu podršku i članstvo ima više karakter pokreta. Prevalio je dug put od najvećeg „srpskog izdajnika“ u Republici Srpskoj do najvećeg spasitelja naroda.

Iako je instistirao na preuzimanju odgovornosti domaćih političara u BiH, dio međunarodne zajednice smatra da je upravo zahvaljujući njemu (pored situacije na Kosovu) odlučeno da se produži mandat visokom predstavniku i to sa bonskim ovlašćenjima. Radikalizovana politička klima, nastala na kompoziciji bh vlasti sa dvjema dominantnim figurama, Dodik – Silajdžić, tomu je doprinijela.

Danas se Dodik zalaže za federalno uređenje BiH, a Silajdžić insistira na unitarnom konceptu države. Sve netrpeljivosti i sukobi u državi nastaju iz ova dva nepomirljiva koncepta. Psiholozi kažu da rad Milorada Dodika malo koga ostavlja indiferentnim.

„Njega ili volite ili ne volite, jednostavno nema sredine. Interesantno je da je uvijek bolje kotirao kod ženskog biračkog tijela (posebno osjetljivog na njegove plavozelene oči, nešto više zelene – op.a.) nego kod muškog. Jedna od njegovih osobina koja najviše dolazi do izražaja je dominantnost. To se veoma dobro može vidjeti kroz aktivnosti koje stranka vodi, u kojoj je on alfa i omega, ali i kroz rad Vlade RS koju on vodi. U javnosti se stiče utisak da je on Vlada, a ministi se skoro i ne vide. Ostaje bojazan da zbog preuzetih obaveza upravo Dodik ne postane „najslabija karika“ te vlade.

Energičnost i preuzimanje inicijative takođe je karakteristično za ovog političara. Ovo mu priznaju, mada nevoljno, i njegovi politički oponenti. Zbog tih osobina vrlo se često dešava da u svom radu napravi i nekoliko suvišnih poteza tj. previdi proceduralne obaveze.

Za Milorada Dodika možemo reći da je uporan političar, što se najbolje može vidjeti kroz njegove uspone i padove u političkom životu Republike Srpske. Kod njega se ciklično smjenjuju periodi kada se opaža kao izdajnik srpskog naroda, ali i njegov spasitelj.

Građani Republike Srpske ga opažaju kao čovjeka iz naroda, koji ima snage da vrati dostojanstvo Republici Srpskoj“, zaokružuje Dodikov psihološki profil Srđan Puhalo.

Možda ćemo za deset godina biti u prilici da preispitamo Dodikovu tvrdnju i vidimo koliko je bio u pravu, kada je kao opozicioni lider prije dvije i po godine rekao političkim protivnicima (SDS-u): „Vi mislite da ste bogovi i pravite strašnu grešku. I ja sam, kada sam bio premijer, mislio da sam bog i da sam svemoguć. Bila je to neoprostiva greška koju sam preskupo platio i koju više nikada neću ponoviti.“