O protestima, neutemeljenim optužbama, crkvi, vlastima u Podgorici i Beogradu

Litije i molebani povodom usvajanja spornog Zakona o slobodi veroispovesti u Crnoj Gori sve su brojnije. I dalje stižu slike hiljada ljudi po trgovima, bezbroj kišobrana i dece sa ikonama. Crnogorska vlast ne popušta, naprotiv.

Sve su oči ovih nedelja uprte u mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija, na ono što će on reći i učiniti. Ovdašnji, prorežimski tabloidi, ali i pojedini predstavnici vlasti ne prestaju sa napadima na njega, kao eho onog napada koji je započeo predsednik Srbije Aleksandar Vučić u svom obraćanju početkom januara. Tamošnjoj vlasti je svakako trn u oku.

Sa mitropolitom Amfilohijem razgovaramo o tome šta se dogodilo i šta se događa u Crnoj Gori, o sekularizmu i ulozi Crkve u društvu, o odsustvu dijaloga sa Vladom Crne Gore, o optužbama da sarađuje sa Milom Đukanovićem, o tome zašto je Eparhijski savet bio protiv toga da Aleksandar Vučić dođe u Crnu Goru, kao i o tome da li se kaje zbog nekih prejakih reči u prošlosti i da li bi danas nešto učinio drugačije.

„VREME„: Da li ste iznenađeni brojem ljudi koji su danas na trgovima i ulicama i koji podržavaju Crkvu?

MITROPOLIT AMFILOHIJE: Gospod sve čini novim, sve obnavlja i onaj ko vjeruje u Njega, ne bi trebalo da se iznenadi Njegovom silom, koja često djeluje kroz žive ljude. Ali baš onako ljudski gledano, u odnosu na neka zemaljska očekivanja i predviđanja, ovaj narod i njegova brojnost jesu iznenađenje za sve. Niko nije mogao da predvidi šta u ovom narodu – što bi Njegoš rekao – spava.

Slično se desilo i početkom devedesetih kad sam došao na tron cetinjskih mitropolita. Zatekao sam u Crnoj Gori svega dvadesetak sveštenika i puno zapuštenih i oskrnavljenih hramova. Ličilo je sve na bespovratno opustošenu Crkvu, na onu „gnusobu opustošenja“ opisanu kod proroka Danila u Starom zavjetu. Ali tada sam se uvjerio da vjera u Boga može da razgrne – kako reče jedan stari sveštenik – „žar ispod pepela“. A taj žar, pak, koji tinja, nekad je nevidljiv ljudskom oku. Međutim, kad se on razgori, nastaje plamen najljepše vatre ljubavi između Boga i čovjeka i među ljudima.

I nama je izgledalo da sva ova priča sa antiustavnim zakonom prolazi neopaženo pred narodom koji je obremenjen egzistencijalnim brigama, koji je izgubio vjeru u zemaljsku pravdu i mogućnost da se do nje dođe. Tako je, naime, izgledalo. A opet, svjedoci smo bili, u bogoslužbenom životu naše Crkve ovdje u Crnoj Gori, da je narod željan svetinje i Božije blizine. I znali smo, mi u Crkvi, da je tih i takvih ljudi – mnogo.

I evo – pogledajte sada! Narod je izašao, ne toliko na poziv sveštenika, ni uprava parohija, koliko na Božiji glas u sebi, glas sopstvene savjesti. Taj glas ne mari za zemaljske podjele niti za neke prizemne interese. Taj glas odzvanja u našim dušama – a dolazi sa neba. To je jedan čudesni, duhovni čaktar, koji oko Gospoda, kao oko pravog pastira okuplja „gladne, žedne pravde, umorne“ i čini ih bogonoscima, spremnim na žrtvu za pravdu i pravednost.

Iz Vlade Crne Gore se čulo nedavno da su, kako reče premijer Duško Marković, „otvoreni za razgovore sa Mitropolijom crnogorsko–primorskom o zaključenju temeljnog ugovora, kad god za to pokaže spremnost„. Kako vidite ovu rečenicu, da li ona predstavlja poziv na dijalog?

foto: a. anđić

To sve zvuči lijepo, ali je nedorečeno. Muke sa ovim zakonom su, između ostalog, nastale i zbog toga što nije bilo prave, civilizovane komunikacije države i Crkve. Nije bilo zvanične, institucionalne korespondencije. Nego gomila nekih medijskih objava i saopštenja. A pritom nijesmo bili u ravnopravnoj poziciji. Vlada je bila predlagač i imala je obavezu da inicira kontakt. Dakle, toga nije bilo – i sad strahujemo da ga neće u pravom smislu ni biti. U ovih par dana predsjednik i potpredsjednik Vlade obraćaju nam se preko medija, uopštenim pozivima na dijalog, koji je dosad bio monolog i poziv da prihvatimo „dijaloški“ njihovo bezakonje iako dobro znaju da to tako ne ide.

Mi smo nezadovoljna strana, čiji su pozivi na istinski dijalog i dogovor prećutani i ignorisani. Strana čiji su amandmani odbijeni. Strana koja opravdano strahuje od zloupotrebe državne moći i vlasti.

Smatramo da sad nije vrijeme za priču o ugovoru, ukoliko ne prepoznamo spremnost Vlade da djeluje (znaju oni kako to sve može) protiv spornih djelova teksta ovog i ovakvog zakona. Jer, pored ovakvog zakona, svaki ugovor, makar bio satkan i od najboljih pravnih formulacija, ne bi imao nikakvo pozitivno dejstvo na odnose Crkve i države.

Koliki je prostor za razgovor u ovom trenutku između Mitropolije i crnogorskih vlasti? Kako vidite rasplet trenutne krize?

Gdje ima dobre volje, biće i prostora za razgovor. Narod je na crnogorskim ulicama, i on je protiv ovoga zakona. Zato je jedini način da se ova kriza rasplete – uklanjanje ovakvog zakonskog teksta! Poslije toga – sve može. Svaki dogovor.

Šta Vi mislite, zašto je uopšte usvojen Zakon, za koji se znalo da će izazvati nemire, i zašto sada?

Usvojen je zbog pohlepe nekih ljudi, i zbog njihovog osjećaja da je politička volja veća i jača od svih prethodno donijetih zakona. Kako od onih zakona koji su sami izglasali, tako, nažalost, i od onih Božijih. U pitanju je opijenost osjećajem neograničene vlasti. Osjećajem da ova vlast, iako sekularna i građanska, može, recimo, da osniva „crkvu“! Pa da onda, s obzirom da joj normalni propisi to nikad ne bi omogućili, ta ista vlast dođe na ideju da donese jedan zakon koji je u suprotnosti sa državnim Ustavom, sa ranije donijetim zakonima, sa međunarodnim standardima…

A kako je u pitanju vlast koja neometano vlada u kontinuitetu već tri decenije, suštinski nastavljajući ideologiju prethodne vlasti, vjerovatno im se učinilo da pred njihovim željama nema valjane granice. Zakon im je – da opet citiram Njegoša – ono „što im srce žudi“. A „što ne žudi“ – u zakonu ne piše. E, upravo zato je odzvonilo sa neba ono zvono koje je vjernike izvelo na ulice. Vjernike – a istovremeno građane ove zemlje.

Kako biste danas opisali društvo u Crnoj Gori? Kako vidite ulogu Crkve u tom društvu?

Crnogorsko društvo iza sebe ima dugu istoriju duhovnosti i okrenutosti ka vrijednostima koje su uvijek bile iznad pukog zemaljskog preživljavanja. Mi smo potomci pisaca Miroslavljevog jevanđelja, nasljednici slikara Proroka Ilije u Morači, štampara Oktoiha i Psaltira, prvih čitalaca Gorskog vijenca i Luče mikrokozme… A danas jesmo svedeni na prosto preživljavanje. To, nažalost, nije samo krivica nas samih, to je jedan opšti trend Evrope i čovječanstva. Samo, mi smo vjekovima bili svetionik ka nebu, baš ovdje sa Lovćena i Ostroga. Zato ta degradacija ovdje djeluje još teže i poraznije…

I upravo je uloga Crkve ne u tome da nas vraća u prošlost, nego da na nebeskim vrijednostima i vječnom ljudskom dostojanstvu gradi budućnost i motivaciju ovdašnjeg čovjeka. Kako je pjesnik ovih dana rekao za ove naše molitvene skupove: „Hiljade mladih ljudi je krenulo pješke prema nebu“!

To nije tek tako neka ideologija ili nešto što bi stvaralo iluziju ili nekakvu odsutnost za ovaj svijet. Ne! To je napor, onaj Bogom blagosloveni, da se ovaj život osoli, da mu se da vječni smisao i usmjerenje. On će tada i takav biti plodonosan u ovome vijeku, a vječno živ u budućem.

E vidite, to ovi naši vlastodršci, zatrovani opakom bolešću – brozomorom, ne razumiju i misle da se te luke iz kojih se isplovljava u Nebesko carstvo, te naše svetinje, mogu pretvoriti u štandove za sticanje ovozemaljskog blaga…

Protesti koje organizuje Crkva zaista prolaze mirno, nastupi crkvenih velikodostojnika su odmereni i smireni, i to je nešto što je veoma važno u ovom trenutku. Moram da Vas pitam, smatrate li da su neke Vaše ranije izjave i nastupi trebalo da budu više u tom tonu… Odnosno – verujem da nisam prva koja Vas to pita – kajete li se zbog nekih prejakih reči? Da li biste nešto učinili drugačije?

Sa jedne strane, slava Bogu za sve. A opet, sa druge strane, svjestan sam da je moglo biti i bolje. E to, gdje je moglo i trebalo biti bolje, naravno, kao hrišćanin i grešan čovjek – pripisujem svojim slabostima. Samo, nije hrišćanski vraćati se unazad i raspravljati što je moglo i kako je moglo biti. Sveti apostol Pavle kaže: „Ono što je za mnom zaboravljam, trčim za onim što je preda mnom!“

Zato, sve ono što je urađeno ili rečeno prejako, neka Bog oprosti i neka mi niko ne zamjeri. U revnosti za Dom božiji ponekad se iz čovjeka izlije plamen koji ni sam ne može da kontroliše. Nije ovo pravdanje. Svjestan sam svojih grešaka. Za neke prejake riječi sam, ne jednom, zamolio oproštaj od ljudi i svih koji su se našli pogođeni i uvrijeđeni njima. I sad to ponavljam. Vjerujem da Gospod sve vidi i da će sve naše propuste nadomjestiti, a ja ću, koliko bude do mene, vrijeme koje je preda mnom iskoristiti da se pred božijim oltarom pokajem prizivajući i sve druge na pokajanje, u skladu sa Hristovim pozivom: „Pokajte se, jer se približilo Carstvo nebesko“.

Zašto ste smatrali (vi kao Eparhijski savet, ali i Vi lično) da nije dobro da Aleksandar Vučić dođe na Badnji dan u Crnu Goru? Sudeći po govoru, deluje da mu je ta sugestija veoma teško pala.

Nema razloga da mu takva sugestija predstavlja teškoću. Mi mu nijesmo mogli niti htjeli zabraniti dolazak. Bila je to bratska molba da se njegova posjeta odloži za neko bolje vrijeme. Za vrijeme u kome neće biti moguće zloupotrebiti posjetu predsjednika Srbije i okrenuti je protiv SPC u Crnoj Gori i unutarnjeg zajedništva u Crnoj Gori. I danas mislimo da je naša molba bila na mjestu.

Bili su to dani početka naših protesta. Naše autentične, duhovne i građanske pobune protiv pomenutog zakona. Dolazak predsjednika druge države među nezadovoljne ljude mogao se vrlo lako zloupotrebiti kao njegov politički uticaj i interes, i kao njegovo pokroviteljstvo – što ne bi bila istina i što bi naudilo duhu tih sabranja. Na drugoj strani, smatramo da bi sve ono što predstavlja legitimni interes države Srbije – u smislu brige o duhovnoj i kulturnoj baštini srpskog naroda u regionu, kao i o očuvanju identiteta Srba izvan Srbije – trebalo i moglo da se rješava u državničkim aktivnostima predsjednika Srbije, a ne kroz njegove neformalne posjete.

Na meti ste ovdašnjih prorežimskih tabloida koji kažu, ne znam ni da li to uopšte čitate, ali uglavnom da pravite Crkvu sa Milom Đukanović itd… Otkuda dolaze ti napadi?

Otkud god da dolaze – oni su lažni i nemaju nikakvog smisla. Takve stvari niti su u skladu sa prirodom Crkve kojoj sam posvetio cio svoj život, niti su u saglasnosti sa Ustavom Crne Gore – koju volim i poštujem kao svoju otadžbinu. Bilo bi van pameti da radim na nečemu što bi naudilo i Crkvi i Crnoj Gori i što bi mi oduzelo hrišćanski i ljudski obraz.

Kako vidite odnos države i Crkve u ovom dugom periodu nakon pada komunizma, i u Srbiji i u Crnoj Gori? Šta smo sve prošli u prethodnih trideset godina?

Više puta sam iznio svoj lični stav da je očigledno prošla konstantinovska era u istoriji Crkve. Ta era je bila vrijeme težnje, obostrane, i državne i crkvene, da se izgradi neka simfonija, neka međusobna povezanost, pa rekao bih i uslovljenost života, djelovanja i napretka Crkve i države. I Bog je dao da u tom trajanju, dužem od 1000 godina, imamo i plodove takve misije. Crkvene misije poduprte državom i države oplemenjene Crkvom. Ali, to vrijeme je iza nas. Krvave ateističke revolucije 19. i 20. vijeka, sekularizacija nekada hrišćanskog Zapada, učinile su, po mom mišljenju, kraj takvim idealima i vratile nas u vrijeme prirodne, suštinske odvojenosti političkog i duhovnog života, Crkve i države, naravno uz ostvarivanje uzajamnosti i saradnje, u brizi o ljudskom zajedništvu.

U prethodnih trideset godina smo prošli i buđenje crkvenog života i evociranje uspomena na te ideale naše srednjovjekovne prošlosti, ali smo se, mislim, susreli sa božijom voljom, da se od nas traži sekularni odnos. Odnos odvojenosti, neuslovljenosti – a opet saradnje i uvažavanja.

Koji je za Vas, u savremenosti, dobar odnos nacije i Crkve koji ne bi podrivao hrišćanski univerzalizam?

Pa, upravo ova sekularnost o kojoj sam prethodno govorio…. To je model koji je u biću Crkve, a koji istovremeno odgovara i građanskoj demokratiji, na koju se sve vlasti ovoga svijeta pozivaju.

U 19. vijeku imali smo temu „etnofiletizma“ kao jednog zastranjenja koje je narodnu, krvnu, rodnu pripadnost stavljalo u istu ravan ili čak iznad one pripadnosti Crkvi božijoj, kao jedinstvenom narodu božjem, sastavljenom od svih nacija i zemaljskih naroda. Tokom 20. vijeka pojavio se „nacionalizam“ kao svojevrsno obožavanje biološke nacije i države. Nacionalizam te vrste se u svojim ekstremnim varijantama klanja državi kao nekom „idolu“ ili „božanstvu“, proglašavajući sebe za jedinu vrijednost.

Smatram da je ljubav prema rodu nešto što je Bogom dano i samo po sebi nije negativno. Isto tako i ljubav prema otadžbini, prema državi u kojoj čovjek živi, koju su stvarali njegovi preci. Samo treba paziti da to ne preraste u obožavanje, jer svako obožavanje zemaljskih stvari jeste okretanje od Boga ili protiv Boga i odricanje od jedinstvenog naroda božjeg, u koji je Hristos prizvao sve ljude i sve zemaljske narode „da budu jedno“, kao što je On u Ocu i Otac u Njemu.

A to je drevna muka i dilema koju je još u vrijeme Starog zavjeta imao prorok Samuilo kada se kolebao da li da pomaže Izrailju prvoga cara Saula. On tamo otvoreno kaže – parafraziram biblijski tekst – „ako vam pomažem cara, i ako stvorite državu, vi ćete tada zaboraviti na Boga“. Iz ovih i sličnih, brojnih drugih primjera izvlačim zaključak da će sekularizam, kao jasna odvojenost Crkve i nacije (države) – gajiti odnos koji će čuvati obje u međusobnom poštovanju, ali bez miješanja i preplitanja koje bi ugrozilo pojedinačnu i svenarodnu odanost Gospodu Bogu i Njegovom prizvanju svih zemaljskih naroda.