Fantaziranje o “prečicama” kojima se dolazi do promene vlasti neposredna je posledica činjenice da je u ovih dvanaest godina zatvoren gotovo svaki put, čak i kozja staza, koji vodi do normalne smene vladajućih ličnosti i stranaka
Kad sam bio klinac, bio je popularan vic koji se pričao u pola glasa i samo u poverljivom društvu. Elem, čovek stane pred kiosk i pažljivo se zagleda u naslovne strane dnevnih novina. Posle nekog vremena odlazi, vidno nezadovoljan. Ista scena se ponavlja i narednog dana, i trećeg, i četvrtog… Trafikant više ne može da odoli: “Gospodine, zašto svakog dana proučavate naslovne strane, a nikad ne kupite ni jedne novine?” “Tražim osmrtnice”, rezignirano mu odgovara građanin. “Ali, osmrtnice nisu na naslovnoj strani!”, kaže mu trafikant. “Verujte, ona koju ja tražim biće na naslovnoj strani”, odgovara čovek i odlazi.
Svi smo to, razume se, čitali kao aluziju na Titovu smrt i hihotali se od zadovoljstva, ne zato što smo stvarno priželjkivali da Tito – tada već vremešan kao Broj Jedan iz “Alana Forda” – zaista umre, nego zato što je bilo golicljivo prijatno i zavodljivo opasno sudelovati u kršenju tabua. Tito je bio pretežno voljeni diktator, ali ipak diktator, a takvi ne vole da misle o kraju svog života i svoje vladavine (što je u tim slučajevima vrlo često jedno te isto), a pogotovo ne dozvoljavaju da se to javno razmatra kao moguća, čak neizbežna opcija. Otuda još jedna apokrifna anegdota: navodno je Maršal nekada negde rekao “Ako ikada umrem…”. To je verovatno čista izmišljotina, ali od onih u kojima ima nečega stvarnijeg od stvarnosti.
Sirijski tiranin Bašar el-Asad pobegao je pred pobunjenicima spasavajući živu glavu, avionom, u poslednji čas; neko vreme se čak spekulisalo da je mrtav, da je njegov avion oboren negde na Levantu, ali osmrtnice na naslovnim stranama neće biti jer su Bašar i familija osvanuli u Moskvi (a gde bi drugo, sigurno ne u Kopenhagenu). Dakle, imao je više sreće ili brže reflekse od Čaušeskua i njegove dražesne Elene, koji su onomad takođe odleteli u pravcu celog sveta dok im je raja dihala za ovratnik, ali nisu stigli baš daleko nego su prizemljeni, a po kratkom postupku i uzemljeni, što je ceo svet gledao u direktnom prenosu – kao modernu verziju nekadašnjih vešanja ili spaljivanja na trgovima.
Demokratski izabrani predsednik demokratski uređene Republike Srbije ovih je dana, neznano kojim povodom, izjavio da on “nije Asad” i da “neće bežati”. Nema razloga da mu ne verujemo da je iskren, mada je i on sigurno svestan toga da velika i gostoljubiva Moskva uvek ima dovoljno smeštajnih kapaciteta ako slučajno baš zagusti. Ima ih, uostalom, i mnogo bliža Pešta u kojoj stoluje njegov politički stariji brat, ali to možda nije tako bezbedna varijanta na duži rok, nema tu one ušuškavajuće ruske širine.
Ali, zašto uopšte govorimo o tome i povlačimo takve morbidne paralele, pa ih, evo, povlači čak i sam Vučić? Kakve “naša situacija” ima veze sa bekstvima, uspešnim ili neuspešnim, i smrtima, nasilnim ili prirodnim, kojekakvih belosvetskih tirana? Zar se u ovoj zemlji vlasti ne menjaju mirno i civilizovano, na demokratskim izborima? Ne znam ja, pitajte Vučića… Znam samo da ni Tadić ni Koštunica nisu nikuda bežali kada su “padali s vlasti”, niti su strahovali za svoj život. Baš kao što onaj Nemac Šolc nije ni na koji način ugrožen gubitkom vlasti, i kao što to nije bila ni njegova prethodnica, Mutti Angela: evo je gde živa, zdrava i vesela promoviše svoje memoare. Jedini vladar u novijoj istoriji Srbije koji je “smenjen” tako što je ustreljen bio je Zoran Đinđić, ali njega su ubili ljudi koji su pre pristalice nego protivnici tiranije – naravno, one tiranije koja im i ideološki i sasvim praktično-statusno odgovara.
Hajde, dakle, da se malko uozbiljimo. Ove Bašar-paralele imaju zapravo dva izvora, suprotstavljena a opet i komplementarna. S jedne strane, sama vlast odavno širi famu o bezbrojnim “atentatima” na Vučića, koje je ovaj preživeo valjda zahvaljujući svojim supermoćima (možda su punjene lignje za njega ono što je spanać za Popaja?), a još i više o tome kako i opozicija i pobunjeni građani, studenti i ostali žele da ga “sruše” s vlasti nelegitimno i nedemokratski, tj. fizičkim i političkim nasiljem raznih vrsta. S druge strane, nije neistina da među političkim oponentima režima raste frustracija u kojoj je svaki odušak dobar – kao što je i ono traženje osmrtnice na naslovnoj strani iz vica bio odušak zbog Maršalove i faktičke i zvanične nesmenjivosti – gde je fantaziranje o “prečicama” kojima se dolazi do promene vlasti neposredna posledica činjenice da je u ovih dvanaest godina zatvoren gotovo svaki put, čak i kozja staza, koji vodi do normalne smene vladajućih ličnosti i stranaka. Na kraju je na sceni, kao bogomdana za vlast i vladanje, ostala samo jedna stranka, a i ta stranka je nestala i slila se u jednu ličnost, koja čak posebno uživa u tome da svoju stranku tj. svoje dvorjane podseti da su niko i ništa bez njega.
To je čak i tačno, ali isto je tako i on niko i ništa bez vlasti, čak i kada ne bi imao nikakvog razloga da se boji reperkusija po njegov građanski status u slučaju da mu se izmakne tepih ispod nogu. Drugde, u zemljama koje su i dalje demokratije, bivši/penzionisani predsednici i premijeri drže predavanja i pišu memoare, ali možete li zamisliti tog sumornog čoveka koji energetskim vampirizmom emanira sveopšti smor kako piše o svom životu, a neko to čita iako ne mora?
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Srbi će morati da odgovore na pitanje na koje su morali i Mađari – da li prihvataju da su ono što jesu, ni manje ni više… To u intervjuu za novi dvobroj „Vremena“ kaže istoričar Stefano Botoni koji poredi političku situaciju u Srbiji i Mađarskoj
Sve naprednjačke kampanje: Pevaj i kad ti se plače
Šatre sa džigera-muzikom, prasetinom i alkoholisanjem pojavljivale su se u nekom obliku tokom cele radikalsko-naprednjačke karijere, a u ovoj predizbornoj kampanji, bar se tako sada čini, postaju njen najvažniji element. Nije sramota biti siromašan i neobrazovan, glavna je poruka te kampanje. Kada pevaju i plešu pod šatrama, naprednjaci poručuju da su i oni slični raji. Imaju nešto malo više para, ali mani to. A oni drugi – studenti, obrazovani i ostali – bogata su đubrad koja čita nekakve opasne knjige, sluša narkomansku muziku i hoće da se dokopa vlasti kako bi raji oduzeli sve što ima. Kako bi se reklo – nismo imali ništa, a onda su došli okupatori i uzeli nam sve
Cela Srbija je išarana parolama da su studenti ustaše (vidi slike) ili da je to rektor beogradskog univerziteta Vladan Đokić. Funkcioneri vlasti rutinski koriste ovu reč, čak i najviši, poput gradonačelnika Niša ili brojnih odbornika SNS-a širom Srbije. Kako je režim slabio i sve više ulazio u poziciju ranjene zveri sabijene u ćošak, tako su se i planovi pretvarali u stihiju. Radikalski jurišnici, inače ne baš poznati po inteligenciji i obrazovanju, preuzeli su inicijativu, delom iz straha za sopstvene pozicije, delom iz želje da se umile gazdi
Stoji činjenica da je, u celini gledano, protivnika ove vlasti u Srbiji nesumnjivo više od podržavalaca. I to čak za nekih desetak procenata. Uostalom, nezavisno od ovih stranačkih rejtinga, pogledajte na primer, rezultate odgovora na pitanje o Ekspu
“Nova vlast u Budimpešti je izuzetno besna na političke elite mađarske manjine u susednim zemljama. Poruka upućena Ištvanu Pastoru i Kelemenu Hunoru u Rumuniji bila je jasna: ‘Sada ćete da ućutite i slušate naređenja. Neće vam biti prijatno. Dobićete znatno manje novca pod neuporedivo oštrijim uslovima, jer ste od prvog minuta bili lojalni, entuzijastični saučesnici Orbana i ko zna kojih sve lokalnih diktatora u regionu.’… U današnjim okvirima, glas mađarske dijaspore u Berlinu će za Budimpeštu verovatno nositi veću političku težinu od glasa Mađara u Subotici. To jeste politički škakljivo, ali to je ideja nacionalnog identiteta konačno usidrena u 21. vek – svesno odvojena od toksične prošlosti koja nam je trovala društvo decenijama”
Političke partije i organizacije koje su protiv režima Aleksandera Vučića sve drže u svojim rukama. Ako na izborima, kad god da budu bili, budu poražene, biće same krive
Hoće li će Veslin Milić biti proglašen u tabloidima za „blokadera“? Da li je njegova krivična prijava protiv Marka Krička poruka za Aleksandra Vučića? I, ako jeste, mogu li se očekivati nove kamare prljavog veša iz MUP-a?
Predsednik Aleksandar Vučić opet kaže da će priznati poraz i čestitati jer će „blokaderi“ pobediti. On bi time da istera zeca iz šume, ali niko sa druge strane nije dužan da obeća Vučiću sličnu čestitku
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.