

Novi broj „Vremena“
Šoškić za „Vreme“: Znamo ko je ko
Bivši guverner Dejan Šoškić, kandidat Studentske liste, u razgovoru za novi broj „Vremena“ najavljuje da će nova vlast ukloniti loše kadrove, doneti zakon o lustraciji i ispitati poreklo imovine


Fantaziranje o “prečicama” kojima se dolazi do promene vlasti neposredna je posledica činjenice da je u ovih dvanaest godina zatvoren gotovo svaki put, čak i kozja staza, koji vodi do normalne smene vladajućih ličnosti i stranaka


Kad sam bio klinac, bio je popularan vic koji se pričao u pola glasa i samo u poverljivom društvu. Elem, čovek stane pred kiosk i pažljivo se zagleda u naslovne strane dnevnih novina. Posle nekog vremena odlazi, vidno nezadovoljan. Ista scena se ponavlja i narednog dana, i trećeg, i četvrtog… Trafikant više ne može da odoli: “Gospodine, zašto svakog dana proučavate naslovne strane, a nikad ne kupite ni jedne novine?” “Tražim osmrtnice”, rezignirano mu odgovara građanin. “Ali, osmrtnice nisu na naslovnoj strani!”, kaže mu trafikant. “Verujte, ona koju ja tražim biće na naslovnoj strani”, odgovara čovek i odlazi.
Svi smo to, razume se, čitali kao aluziju na Titovu smrt i hihotali se od zadovoljstva, ne zato što smo stvarno priželjkivali da Tito – tada već vremešan kao Broj Jedan iz “Alana Forda” – zaista umre, nego zato što je bilo golicljivo prijatno i zavodljivo opasno sudelovati u kršenju tabua. Tito je bio pretežno voljeni diktator, ali ipak diktator, a takvi ne vole da misle o kraju svog života i svoje vladavine (što je u tim slučajevima vrlo često jedno te isto), a pogotovo ne dozvoljavaju da se to javno razmatra kao moguća, čak neizbežna opcija. Otuda još jedna apokrifna anegdota: navodno je Maršal nekada negde rekao “Ako ikada umrem…”. To je verovatno čista izmišljotina, ali od onih u kojima ima nečega stvarnijeg od stvarnosti.
Sirijski tiranin Bašar el-Asad pobegao je pred pobunjenicima spasavajući živu glavu, avionom, u poslednji čas; neko vreme se čak spekulisalo da je mrtav, da je njegov avion oboren negde na Levantu, ali osmrtnice na naslovnim stranama neće biti jer su Bašar i familija osvanuli u Moskvi (a gde bi drugo, sigurno ne u Kopenhagenu). Dakle, imao je više sreće ili brže reflekse od Čaušeskua i njegove dražesne Elene, koji su onomad takođe odleteli u pravcu celog sveta dok im je raja dihala za ovratnik, ali nisu stigli baš daleko nego su prizemljeni, a po kratkom postupku i uzemljeni, što je ceo svet gledao u direktnom prenosu – kao modernu verziju nekadašnjih vešanja ili spaljivanja na trgovima.
Demokratski izabrani predsednik demokratski uređene Republike Srbije ovih je dana, neznano kojim povodom, izjavio da on “nije Asad” i da “neće bežati”. Nema razloga da mu ne verujemo da je iskren, mada je i on sigurno svestan toga da velika i gostoljubiva Moskva uvek ima dovoljno smeštajnih kapaciteta ako slučajno baš zagusti. Ima ih, uostalom, i mnogo bliža Pešta u kojoj stoluje njegov politički stariji brat, ali to možda nije tako bezbedna varijanta na duži rok, nema tu one ušuškavajuće ruske širine.
Ali, zašto uopšte govorimo o tome i povlačimo takve morbidne paralele, pa ih, evo, povlači čak i sam Vučić? Kakve “naša situacija” ima veze sa bekstvima, uspešnim ili neuspešnim, i smrtima, nasilnim ili prirodnim, kojekakvih belosvetskih tirana? Zar se u ovoj zemlji vlasti ne menjaju mirno i civilizovano, na demokratskim izborima? Ne znam ja, pitajte Vučića… Znam samo da ni Tadić ni Koštunica nisu nikuda bežali kada su “padali s vlasti”, niti su strahovali za svoj život. Baš kao što onaj Nemac Šolc nije ni na koji način ugrožen gubitkom vlasti, i kao što to nije bila ni njegova prethodnica, Mutti Angela: evo je gde živa, zdrava i vesela promoviše svoje memoare. Jedini vladar u novijoj istoriji Srbije koji je “smenjen” tako što je ustreljen bio je Zoran Đinđić, ali njega su ubili ljudi koji su pre pristalice nego protivnici tiranije – naravno, one tiranije koja im i ideološki i sasvim praktično-statusno odgovara.
Hajde, dakle, da se malko uozbiljimo. Ove Bašar-paralele imaju zapravo dva izvora, suprotstavljena a opet i komplementarna. S jedne strane, sama vlast odavno širi famu o bezbrojnim “atentatima” na Vučića, koje je ovaj preživeo valjda zahvaljujući svojim supermoćima (možda su punjene lignje za njega ono što je spanać za Popaja?), a još i više o tome kako i opozicija i pobunjeni građani, studenti i ostali žele da ga “sruše” s vlasti nelegitimno i nedemokratski, tj. fizičkim i političkim nasiljem raznih vrsta. S druge strane, nije neistina da među političkim oponentima režima raste frustracija u kojoj je svaki odušak dobar – kao što je i ono traženje osmrtnice na naslovnoj strani iz vica bio odušak zbog Maršalove i faktičke i zvanične nesmenjivosti – gde je fantaziranje o “prečicama” kojima se dolazi do promene vlasti neposredna posledica činjenice da je u ovih dvanaest godina zatvoren gotovo svaki put, čak i kozja staza, koji vodi do normalne smene vladajućih ličnosti i stranaka. Na kraju je na sceni, kao bogomdana za vlast i vladanje, ostala samo jedna stranka, a i ta stranka je nestala i slila se u jednu ličnost, koja čak posebno uživa u tome da svoju stranku tj. svoje dvorjane podseti da su niko i ništa bez njega.
To je čak i tačno, ali isto je tako i on niko i ništa bez vlasti, čak i kada ne bi imao nikakvog razloga da se boji reperkusija po njegov građanski status u slučaju da mu se izmakne tepih ispod nogu. Drugde, u zemljama koje su i dalje demokratije, bivši/penzionisani predsednici i premijeri drže predavanja i pišu memoare, ali možete li zamisliti tog sumornog čoveka koji energetskim vampirizmom emanira sveopšti smor kako piše o svom životu, a neko to čita iako ne mora?


Bivši guverner Dejan Šoškić, kandidat Studentske liste, u razgovoru za novi broj „Vremena“ najavljuje da će nova vlast ukloniti loše kadrove, doneti zakon o lustraciji i ispitati poreklo imovine


Koga vidimo kao “velike znalce” u tom režimu koji nešto tobože znaju? Uglavnom priučene ljude sa kupljenim diplomama. Kod njih su evidentno najveći “znalci” jedna osoba koja je navodno završila neku dopisnu loše rangiranu biznis školu u ruralnoj Americi, jedan dva puta dokazani plagijator, a i jedna starija žena koja je navodno doktorirala na jednom privatnom fakultetu, na kome je njen predsednik stranke otprilike u isto vreme završio master tezu čiji naslov nije znao da kaže kad je javno upitan o tome. Studentska lista ima više od 140 doktora nauka. U pitanju su ljudi neuporedivo većih sposobnosti. O razlici u čestitosti i moralu ne treba trošiti reči


Visoka izlaznost će, kažu sagovornici “Vremena”, biti pokazatelj da li je Studentski pokret, kao neočekivana politička sila koja se pojavila nakon novosadske tragedije, uspeo u nameri da građanima vrati nadu da je moguće izaći iz ćorsokaka u kojem se zaglavila Srbija. Istovremeno, ona će biti i znak da naprednjaci nisu uspeli da značajan broj građana koji su protiv njih oteraju u apstinenciju


Studentska pobeda otvara pitanje predaje vlasti, pobeda SNS a pitanje prihvatanja rezultata, a osporen ishod novu fazu političke krize. Bojan Pajtić i Dragan Popović za “Vreme” govore o tome šta bi moglo da se dogodi nakon zatvaranja biračkih mesta, ali i zašto promena počinje pre formiranja nove vlade


Iako im je fokus na parlamentarnim izborima, studenti su najavili da će imati kandidata za predsednika. Koga će i na koji način studenti izabrati da predstavlja pokret koji insistira na decentralizaciji, i može li taj kandidat da okupi dovoljno širok krug birača i dobije podršku opozicije? Da li će ishod parlamentarnih izbora da odredi poziciju iz koje će studenti ući u predsedničku trku
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve