Fantaziranje o “prečicama” kojima se dolazi do promene vlasti neposredna je posledica činjenice da je u ovih dvanaest godina zatvoren gotovo svaki put, čak i kozja staza, koji vodi do normalne smene vladajućih ličnosti i stranaka
Kad sam bio klinac, bio je popularan vic koji se pričao u pola glasa i samo u poverljivom društvu. Elem, čovek stane pred kiosk i pažljivo se zagleda u naslovne strane dnevnih novina. Posle nekog vremena odlazi, vidno nezadovoljan. Ista scena se ponavlja i narednog dana, i trećeg, i četvrtog… Trafikant više ne može da odoli: “Gospodine, zašto svakog dana proučavate naslovne strane, a nikad ne kupite ni jedne novine?” “Tražim osmrtnice”, rezignirano mu odgovara građanin. “Ali, osmrtnice nisu na naslovnoj strani!”, kaže mu trafikant. “Verujte, ona koju ja tražim biće na naslovnoj strani”, odgovara čovek i odlazi.
Svi smo to, razume se, čitali kao aluziju na Titovu smrt i hihotali se od zadovoljstva, ne zato što smo stvarno priželjkivali da Tito – tada već vremešan kao Broj Jedan iz “Alana Forda” – zaista umre, nego zato što je bilo golicljivo prijatno i zavodljivo opasno sudelovati u kršenju tabua. Tito je bio pretežno voljeni diktator, ali ipak diktator, a takvi ne vole da misle o kraju svog života i svoje vladavine (što je u tim slučajevima vrlo često jedno te isto), a pogotovo ne dozvoljavaju da se to javno razmatra kao moguća, čak neizbežna opcija. Otuda još jedna apokrifna anegdota: navodno je Maršal nekada negde rekao “Ako ikada umrem…”. To je verovatno čista izmišljotina, ali od onih u kojima ima nečega stvarnijeg od stvarnosti.
Sirijski tiranin Bašar el-Asad pobegao je pred pobunjenicima spasavajući živu glavu, avionom, u poslednji čas; neko vreme se čak spekulisalo da je mrtav, da je njegov avion oboren negde na Levantu, ali osmrtnice na naslovnim stranama neće biti jer su Bašar i familija osvanuli u Moskvi (a gde bi drugo, sigurno ne u Kopenhagenu). Dakle, imao je više sreće ili brže reflekse od Čaušeskua i njegove dražesne Elene, koji su onomad takođe odleteli u pravcu celog sveta dok im je raja dihala za ovratnik, ali nisu stigli baš daleko nego su prizemljeni, a po kratkom postupku i uzemljeni, što je ceo svet gledao u direktnom prenosu – kao modernu verziju nekadašnjih vešanja ili spaljivanja na trgovima.
Demokratski izabrani predsednik demokratski uređene Republike Srbije ovih je dana, neznano kojim povodom, izjavio da on “nije Asad” i da “neće bežati”. Nema razloga da mu ne verujemo da je iskren, mada je i on sigurno svestan toga da velika i gostoljubiva Moskva uvek ima dovoljno smeštajnih kapaciteta ako slučajno baš zagusti. Ima ih, uostalom, i mnogo bliža Pešta u kojoj stoluje njegov politički stariji brat, ali to možda nije tako bezbedna varijanta na duži rok, nema tu one ušuškavajuće ruske širine.
Ali, zašto uopšte govorimo o tome i povlačimo takve morbidne paralele, pa ih, evo, povlači čak i sam Vučić? Kakve “naša situacija” ima veze sa bekstvima, uspešnim ili neuspešnim, i smrtima, nasilnim ili prirodnim, kojekakvih belosvetskih tirana? Zar se u ovoj zemlji vlasti ne menjaju mirno i civilizovano, na demokratskim izborima? Ne znam ja, pitajte Vučića… Znam samo da ni Tadić ni Koštunica nisu nikuda bežali kada su “padali s vlasti”, niti su strahovali za svoj život. Baš kao što onaj Nemac Šolc nije ni na koji način ugrožen gubitkom vlasti, i kao što to nije bila ni njegova prethodnica, Mutti Angela: evo je gde živa, zdrava i vesela promoviše svoje memoare. Jedini vladar u novijoj istoriji Srbije koji je “smenjen” tako što je ustreljen bio je Zoran Đinđić, ali njega su ubili ljudi koji su pre pristalice nego protivnici tiranije – naravno, one tiranije koja im i ideološki i sasvim praktično-statusno odgovara.
Hajde, dakle, da se malko uozbiljimo. Ove Bašar-paralele imaju zapravo dva izvora, suprotstavljena a opet i komplementarna. S jedne strane, sama vlast odavno širi famu o bezbrojnim “atentatima” na Vučića, koje je ovaj preživeo valjda zahvaljujući svojim supermoćima (možda su punjene lignje za njega ono što je spanać za Popaja?), a još i više o tome kako i opozicija i pobunjeni građani, studenti i ostali žele da ga “sruše” s vlasti nelegitimno i nedemokratski, tj. fizičkim i političkim nasiljem raznih vrsta. S druge strane, nije neistina da među političkim oponentima režima raste frustracija u kojoj je svaki odušak dobar – kao što je i ono traženje osmrtnice na naslovnoj strani iz vica bio odušak zbog Maršalove i faktičke i zvanične nesmenjivosti – gde je fantaziranje o “prečicama” kojima se dolazi do promene vlasti neposredna posledica činjenice da je u ovih dvanaest godina zatvoren gotovo svaki put, čak i kozja staza, koji vodi do normalne smene vladajućih ličnosti i stranaka. Na kraju je na sceni, kao bogomdana za vlast i vladanje, ostala samo jedna stranka, a i ta stranka je nestala i slila se u jednu ličnost, koja čak posebno uživa u tome da svoju stranku tj. svoje dvorjane podseti da su niko i ništa bez njega.
To je čak i tačno, ali isto je tako i on niko i ništa bez vlasti, čak i kada ne bi imao nikakvog razloga da se boji reperkusija po njegov građanski status u slučaju da mu se izmakne tepih ispod nogu. Drugde, u zemljama koje su i dalje demokratije, bivši/penzionisani predsednici i premijeri drže predavanja i pišu memoare, ali možete li zamisliti tog sumornog čoveka koji energetskim vampirizmom emanira sveopšti smor kako piše o svom životu, a neko to čita iako ne mora?
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Režim ne zna kud udara. To se vidi po, čak i za njegove standarde učestalim, javnim obraćanjima nepomenika. Vidi se i po tome što je pogubljen i konfuzan, a često se građanima obraća i u vidno alkoholisanom stanju. Samokontrola nikada nije bila njegova jača strana, a sada je potpuno nestala. Slabost se ogleda i u metodi borbe protiv masovnog studentskog i građanskog pokreta. Metoda se zove – majmunsko oponašanje. Njihov položaj je sve gori kako vreme odmiče. Ne samo na političkom nego i na ekonomskom planu. Plate kasne, budžetska sredstva su sve tanja
Opozicija i njoj naklonjena javnost očekuje veći angažman Evropljana kada je u pitanju srpski politički prostor, vlast takve najave koristi da argumentuje tezu o obojenoj revoluciji, ali bi sa radošću ugostila bilo koga sa te strane, posebno ako daju neke pare. Čini se da i jedna i druga strana preteruju: niti će Evropa doći da nam organizuje izbore, niti će više stizati bilo kakva lova kojom će vlast da krpi budžetske rupe nastale vanrednim korupcionaškim troškovima
Vojska Srbije nema kapacitet da izvede paradu poput nekadašnje JNA, koja je 1985. godine imala više od 300.000 pripadnika, a na poslednju paradi 9. maja te godine direktno je izvela njih 6.690. Plus prateće službe, kojih je bilo više od 4.000. Na toj paradi bila su borbena sredstva koja će se pokazati i sad, 40 godina kasnije. Reč je o tenkovima M-84, helikopterima “gazela”, avionima “orao” i “super galeb G-4”, oklopnim transporterima i kamionima. Sada će svi oni biti predstavljeni kao “modernizovana čuda” iako su im odavno istekli resursi
Glas svakog fakulteta, ali i mogućnost stavljanja veta uz obavezan intervju i prihvatanje ideološkog minimuma, deo su procesa kroz koji svaki potencijalni kandidat za “studentsku listu” mora da prođe, saznaje “Vreme”. Iako Aleksandar Vučić žali što njegov protivnik još nema lik, studenti baš strateški ne žele da vlastima i tabloidima daju mogućnost za satanizaciju izabranih ljudi
Kao sa statistima na naprednjačkim okupljanjima, predsednik Srbije nema sreće ni sa siledžijama: em ih je malo, em su sitna boranija. Da nemaju policijski kordon iza leđa, davno bi ih narod razjurio. Ovako zavise od tetošenja onih koji bi ih – da je zakona i pravde u Srbiji – morali hapsiti. Prosto rečeno, jadni su i oni, a i ovi koji ih angažuju
U novom broju „Vremena“ Jovo Bakić je rekao da ne bismo opstali kao društvo i pojedinci kada bi režim pobedio. U pravu je. Reč sloboda u takvoj Srbiji bila bi zabranjena, lični integritet bio bi razlog za hapšenje, a kukavičluk – način preživljavanja
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!