

Novi broj „Vremena“
Pobuna i defetizam: Ko bi to da digne ruke?
Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati




Da je Aleksandar Vučić shvatio tregedije u “Ribnikaru”, Duboni i Malom Orašju, nikad mu kandidat za gradonačelnika ne bi bio Aleksandar Šapić
Čini se da predsednik Srbije i dalje ne shvata da Beograđani – uprkos onolikom zasipanju javnog prostora naprednjačkim drvljem i kamenjem – nisu zaboravili šta je rekao u prvom javnom nastupu nakon masovnog ubistva u “Ribnikaru”. Tog 3. maja objasnio je Aleksandar Vučić građanima, najpre, da su tu ubijena neka deca iz privilegovanih porodica koja, jelte, idu u “Ribnikar”. To mu je valjda bilo najvažnije da naglasi.
Vučić izgleda još ne shvata zašto Beograđani ne mogu da zaborave da ni on, ni gradonačelnik Beograda kojeg je on postavio, ni premijerka koja je njegova marioneta, nisu smogli hrabrosti da se pojave ispred ulaza u školu i da na mestu zločina odaju počast našoj ubijenoj deci. Ne shvata zašto Beograđani nikako da im oproste što se nisu pojavili tamo gde je hiljade njihovih ucveljenih sugrađana danima čekalo u redu da se upiše u knjigu žalosti, položi neki cvet i upali sveću.
Deluje da Vučić do danas nije shvatio koliko su bedno zvučala sva naknadna objašnjenja, priče o tome u kom su se minulom času, pod okriljem kojih mrakova, on i njegova ekipa, navodno, usudili da kroče u “Ribnikar”. Nismo želeli da se slikamo i promovišemo se pod senima dece, penili su i lagali, jer se nisu bili usudili da pogledaju u suzne oči Beograđana na mestu zločina.
Da je shvatio kako gnev Beograđana nisu toliko izazvale dve uzastopne tragedije, već reakcija predstavnika njegove vlasti na tragedije, Vučić ne bi u trku za gradonačelnika Beograda, sedam meseci kasnije, gurao Aleksandra Šapića.
ŠTO BI PREKIDAO ODMOR
Kandidat za gradonačelnika Beograda Aleksandra Vučića je bivši gradonačelnik koji nije prekinuo odmor sa svojom decom nakon što su ga obavestili da su ubijena deca u gradu na čijem je čelu. Ni on nikada nije shvatio u čemu je tu problem, koliko je takvo ponašanje neprimereno i do koje mere pokazuje kakav je njegov odnos prema ljudima u gradu u kome je bio i ponovo bi hteo da bude gradonačelnik.
Postavio je bio Šapić na svom Instragram profilu 3. maja nekakve izraze saučešća pogođenim porodicama i kasnije još objašnjavao da ništa više nije mogao da uradi, da im je i besplatnu sahranu obećao.
Tek kada su mu sledećeg dana saopštili da je u gradu na čijem je čelu pobijeno još dece, počeo je polako da pakuje kofere.
A kada se konačno vratio u Beograd, sadašnji kandidat za gradonačelnika koalicije “Srbija ne sme da stane – Aleksandar Vučić” nije prešao dvesta metara od svoje kancelarije do mesta gde su naša deca pobijena, već je organizovao kontrakomemoraciju ispod svog prozora.
BESRAMNO I MUČNO
I dok je hiljade Beograđana danima odavalo poštu ubijenim učenicima ispred “Ribnikara”, šačica predstavnika vlasti je, sama za sebe, simetrično ređala skupocene državne vence na stepenicama Starog dvora. Ispred njih – stilizovane srpske zastave. U sredini venac na kome je pisalo “Grad Beograd”, koji je Grad Beograd položio sam sebi na sopstvene stepenice. Sa strane su stajale tri gorionice za paljenje sveća, dovučene, biće, iz neke crkve. Sve je delovalo sterilno, inscenirano, veštački, lažno.
“Besramniji i mučniji gest od ovog, Beograd teško da pamti. To je, još jednom, pokazalo dokle sežu režimska bezosjećajnost i prezir vlastitih građana”, napisao je tada Filip Švarm.
Beograđani se nisu bili odazvali lažnoj komemoraciji tadašnjeg gradonačelnika. Ignorisali su je prepoznavši u tome još jedan pokušaj naprednjačkih vlasti da dele građane na “nas” i “njih”, da razdele čak i tugu. Ono okupljanje ispred “Ribnikara” vlast je bila procenila kao nešto “antivučićevsko”, nekanalisano, potencijalno opasno. Tamo njenih predstavnika nije bilo.
A “tamo” – srpski Zid plača. Uz ogradu igrališta Treće beogradske gimnazije do velikog ulaza u “Ribnikar” koji koriste učenici od petog razreda osnovne škole položeno cveće, sveće, visile su poruke, fotografije, igračke, neka majica… Predmeti žalovanja dece za decom. Život koji ostaje za ugašenim životima, ulični oltar stihijski izrastao. I građani koji stoje, prolaze, odlaze, dolaze, plaču, ćute, tiho razgovaraju, zabeležio je tada autor ovih redova.
Ne samo da zbog svog ponašanja i svega što nije učinio, a trebalo je da učini, Aleksandar Šapić nije podneo ostavku, već se u istoj godini bez ikakvog srama kandiduje za gradonačelnika Beograda. I još besni kada ga neko podseti šta je govorio i činio nakon ubistva – još jednom – naše dece. Nikada se nije izvinio jer, biće, nikada nije ni shvatio u čemu je pogrešio.
Ali nije problem da li je on nešto shvatio, već da li su Beograđani nešto naučili.


Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Može se reći da su izbori koji se održavaju u deset lokalnih samouprava – najskuplji lokalni izbori u istoriji svetskog višestranačja. Upregli su naprednjaci sve svoje resurse da bi pobedili na tim izborima, ne bi li održali utisak nepobedivosti. Represija koju svakodnevno sprovode ima pre svega za cilj da stvori percepciju režimske moći i odlučnosti. Bitka se, kako stvari stoje, vodi pre svega na psihološkom planu. Ključno je pitanje da li će utiske koje produkuju naprednjaci uspeti da nametnu većini građana i da im oduzmu svaku nadu da su političke promene moguće


Šta se zaista dešava u poslednjih nedelju-dve na Kosovu? Da li je zaista rešeno pitanje boravišnih dozvola i da li je uzimanje, odnosno dobijanje kosovskih dokumenata veliki ili mali korak i ka čemu? Da li je srpskoj zajednici na Kosovu išta lakše ili ne? Kako na to gleda, ako uopšte gleda, Brisel? Hoće li Srbija zatvoriti makar jedno pregovaračko poglavlje u okviru onog čuvenog i sve daljeg puta ka članstvu u EU? I kakve veze, ako ikakve, sa tim imaju predlozi Aleksandra Vučića


Status Kosova ostaje centralno pitanje za Srbiju. U takvom kontekstu, dinamika evropskih integracija susednih država dobija poseban značaj. Brza integracija Crne Gore značila bi dodatno razdvajanje političkih tokova u regionu i smanjenje manevarskog prostora Beograda u odnosima sa Evropskom unijom


Naša prva adresa je zgrada iz pedesetih godina – verovatno neokrečena od tada. Gospođa u penziji: “Mi smo aktivisti za studentsku listu. – Izvinite, ja vas ne podržavam.” Entuzijazam blago opada. Ulazimo u sledeću zgradu. Građena je kasnih sedamdesetih, fasada je od betona i crvene cigle, osam spratova, bez lifta. “Oooo, pa gde ste vi meni, znam sve, vidimo se na glasanju”
Propagandne strategije režima
Ima li pobunjeno društvo razlog za defetizam Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve