Naši tragični, slavni i veliki dani

„Na pitanje Ministra Dvora o priređivanju banketa povodom oslobođenja Beograda u čast stranih poslanika, Vlada je mišljenja da se taj banket ne priređuje.“ Ovako glasi zaključak broj šest sa sjednice Ministarskog savjeta Kraljevine Jugoslavije održane 18. oktobra 1944. Izbjeglička vlada u Londonu nije se razmetala: umjesto da troši na banket, usvojila je odluke o slanju 20.000 funti Kraljevskom poslanstvu u Egiptu za pomoć izbjeglicama i povećanju stipendije sa 15 na 20 funti osmorici studenata šerijatskog prava u Kairu.

Istog dana, načelnik štaba Vrhovne komande Jugoslavenske vojske u Otadžbini i ministar vojni, armijski general Dragoljub Draža Mihailović, poslao je radiogram Živku Topaloviću, svome izaslaniku kod saveznika u Italiji i članu Centralnog nacionalnog komiteta: „Ako nema drugog rešenja, osigurajte evakuaciju u Italiju. Mi još uvek možemo da se probijemo do mora sa oko 50.000 ljudi. Pitanje je da li će to biti moguće i kasnije. Šaljite nam vaš savet hitno. Opetujem: šaljite nam vaš savet hitno. Savetujte Šubašića i kralja da se odele od Tita.“

Dok su se Draža Mihailović i njegovi četnici povlačili od septembra 1944. u Semberiju i istočnu Bosnu udaljavajući se tako sve više od Beograda, član Politbiroa Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije i Vrhovnog štaba, general-lajtnant Milovan Đilas hitao je ka prestonici. Zanoćio je u Valjevu koji je nekoliko dana ranije oslobodila Šesta lička proleterska divizija Nikola Tesla. „Nametnulo mi se zamišljanje da su nas u Valjevu dočekali kao što su dočekivali srpske generale koji su se krajem Prvog svetskog rata vraćali sa Solunskog fronta: zasebna, supružnička soba u uglednoj građanskoj kući, hodanje na prstima da nas ne probude, a kada se probudimo – slatko i rakija i nutkanja uz doručak“, napisaće kasnije Đilas u knjizi Revolucionarni rat. „Tako je svu našu vojsku dočekala Srbija – ratnička, izmučena i državotvorna.“

„Državotvorna“. Taj atribut Srbije bio je u srcu svih vojnih i političkih akcija oba tvorca Jugoslavije: kralja Aleksandra II Karađorđevića 1918. i maršala Josipa Broza Tita 1944. Nije zato nimalo slučajno što je Beograd, uz djelomično Pariz, jedini glavni grad u Evropi u čijem je oslobađanju sa armijama velikih antifašističkih sila ravnopravno učestvovala regularna nacionalna vojska. U našem slučaju – Narodno oslobodilačka vojska i Partizanski odredi Jugoslavije (NOV i POJ) ili, prosto, partizani. Mada oslobađanjem prestonice neće bilo sve riješeno, ono najvažnije je bilo: autonoman i priznat status unutar pobjedničke antihitlerovske koalicije, suverenitet i teritorijalni integritet i, što je posebno bitno, poslijeratno državno uređenje. Partizani su bili u Beogradu, čvrsto na vlasti i, što se njih ticalo, vlada u Londonu je mogla do mile volje da raspoređuje prinadležnosti službenicima, a Draža da se potuca po Bosni – bar još neko vrijeme.

KAKO JE POČELO: U ljeto 1944. Crvena armije je bila u općoj ofanzivi. Od Baltika do Crnog mora gruvale su „kaćuše“ i topovi iz Zavoda imena Staljin, obrušavali se „iljušini“, a na tenkovima T. 34 koji su se valjali istočnoevropskom ravnicom, čučala su odeljenja crvenoarmejaca sa automatima „špagin“. Početkom augusta 1944, ne priznajući prepreke i ne osvrćući se na gubitke, Crvena armija je izbila na Vislu na sjeveru i Karpate na jugu.

Hitleru i njegovim trabantima nije išlo dobro ni u zapadnoj Evropi. Američke i britanske armije, zajedno sa Slobodnim Francuzima generala Šarla de Gola, oslobodile su Pariz i druge gradove u Francuskoj; u sjevernoj Italiji, pod pritiskom saveznika, lomila se njemačka „Gotska linija“.

Slom nacističke Njemačke je bio na vidiku. Međutim, nitko nije znao kada će točno do njega doći. I koliko će žrtava još pasti? Da li će, kako se savezničke armije približavaju granicama Rajha, ojačati njemački otpor? Da li će se u nekom obliku ponoviti rovovsko krvoproliće poput onog iz Prvog svjetskog rata? I što je najbitnije, kako će izgledati poslijeratna Evropa? Kako će biti povučene državne granice, kako će se podijeliti interesne sfere i tko će instalirati vlast na ratnim zgarištima.

Vrhovni komandant NOV i POJ, maršal Josip Broz Tito proveo je ljeto 1944. na otoku Visu. Partizani su u to doba postajali ozbiljna vojska. Raspolagali su solidnim naoružanjem: kako onim kojeg su se dokopali poslije kapitulacije Italije 1943. tako i onim dobijenim od zapadnih saveznika. Poslije susreta sa Vinstonom Čerčilom u augustu 1944. godine Titu je bilo jasno da od omiljene ideje britanskog premijera – iskrcavanje na sjevernom Jadranu – nema ništa. U Jugoslaviju treba da uđe Crvena armija… Ma koliko da je Tito bio impresioniran Čerčilom – a jeste i to mnogo – duboko je odahnuo u Napulju. Mada je bio svjestan Staljinove makijavelističke realpolitike, uzdao se u čvrsto ideološko savezništvo sa Moskvom. No, tu je postojao i jedan ozbiljan problem: partizani su kontrolirali jadransko zaleđe, ali u Srbiji gotovo da ih nije bilo. A ukoliko Crvena armija oslobodi Srbiju i Beograd bez NOV i POJ, rezultati trogodišnje borbe protiv okupatora bez premca u Evropi mogli su biti dovedeni u pitanje. Zašto tada velike sile pobjednice ne bi o sudbini Jugoslavije i njenog poslijeratnog uređenja odlučivale shodno svojim interesima i pogodbama bez učešća praktički jedinog pokreta otpora u zemlji?

Pored spajanja sa Crvenom armijom, partizani su imali i još jedan imperativ da sve snage koncentrišu na oslobađanje Srbije. Riječ je – naravno – o četnicima Draže Mihailovića. Da li će ovaj – danas skupštinskom većinom legaliziran – pokret otpora zaključiti da je dosta bilo čekanja i da je konačno sazrelo vrijeme da se podigne ustanak? Da li će Crvena armija, uprkos zajedničkoj vjeri u Staljina, dijalektički materijalizam i svjetsku proletersku revoluciju, zavesti u Srbiji vojnu upravu, pacifizirati i partizane i četnike do daljnjeg? Zar Staljin nije uvjeravao jugoslavenske komuniste da prihvate kralja Petra II Karađorđevića zbog dobrih odnosa sa zapadnim saveznicima; poslije mu mogu, kad uoče zgodnu priliku, „zabiti nož u leđa“, savjetovao im je.

NOV i POJ već su na početkom ljeta 1944. započeli ofanzivu u južnoj Srbiji. Te borbe su vođene sa promjenjivom srećom, kako sa njemačkom vojskom koja je svaku cijenu nastojala da održi koridor za povlačenje svoje grupe armija E iz Grčke, tako i sa četnicima. U tom kontekstu, Tito i njegov vrhovni štab imali su pred očima i sudbinu Varšave. U augustu 1944. tamo je poslije pet godina sa razglasa prvi put odjeknula nacionalna himna „Mazurka Dombrovskega“, ovdje poznata kao „Hej Slaveni“. Ustanak u Varšavi je uspio, ali kako nije bilo pomoći ni od Crvene armije koja je stajala na Visli niti od dalekih zapadnih saveznika, njemačka vojska se surovo obračunala sa poljskim rodoljubima, a sam grad je planski i do temelja razorila. Da li su partizani mogli doživjeti sličnu sudbinu u Srbiji, ako Crvena armija iz nekog razloga zastane ili promijeni pravac nastupanja? Njemačka vojska u Jugoslaviji i dalje je bila moćnija od jedinca NOV i POJ.

A onda je, nakon što je izbacila Rumuniju i Bugarsku iz rata, 6. septembra 1944, baš na rođendan kralja Petra II, Crvena armija izbila na granice Jugoslavije. U tajnosti, bez znanja Britanaca, Tito je sredinom tog mjeseca odletio u Rumuniju, pa u Moskvu da se tamo dogovori o zajedničkim operacijama u zemlji. Dobio je više nego što je tražio. Umjesto jedne tenkovske divizije, Staljin je za oslobađanje Beograda dao tenkovski korpus, a za kasnije obećao naoružanje za dvanaest pješadijskih divizija, plus avione za dvije vazduhoplovne divizije, plus školovanje oficira… Imao je i zbog čega. Jugoslavija je tada bila južno krilo istočnog fronta i ma šta da se danas o tome misli, nipošto se nije radilo o sporednoj predstavi na pozornici Drugog svjetskog rata.

PUT ZA BERLIN VIA BEOGRAD: „…Zaustavio me je jadan sovjetski vojnik koji je gonio konjska kola, natovarena džakčićima, kazanima, pokrivačima. Svakako je tražio svoju jedinicu i upitao: ‘Je li ovo put za Berlin?’ To je jedini pravac za koji je on znao kad je krenula ruska vojska od Staljingrada i Harkova na kome će nepogrešivo naći svoju četu“, sjeća se Đilas u već citiranim ratnim memoarima.

Drugi i Treći ukrajinski front Crvene armije prešli su u septembru iz Rumunije i Bugarske u Srbiju i krenuli da mrve Vermaht. Ofanzivu je započelo i osam partizanskih divizija. I one su brzo napredovale iz Sandžaka preko zapadne i centralne Srbije ka sjeveru i ka Beogradu. U bici na Jelovoj gori partizanski Prvi proleterski korpus razbio je 9. septembra 1944. četničku glavninu; od tog trenutka Draža Mihailović i njegove jedinice prestali su biti politički i vojni faktor u Srbiji. Od tada, one su se povlačile prateći okupatore i kvislinške formacije poput Srpskog dobrovoljačkog korpusa Dimitrija Ljotića i Srpske dobrovoljačke straže Milana Nedića uz manju ili veću kolaboraciju, zavisno od situacije i prilika. Stoji, ipak, činjenica je da su pojedini četnički komandanti pokušavali da uspostave vezu sa Crvenom armijom radi zajedničkog borbenog djelovanja. Kako je to izgledalo, svjedoči jedan Mihailovićev radiogram iz oktobra 1944. upućen njegovim potčinjenima: „Rusi se služe prevarom. Sa našim trupama prvo lepo postupaju, pa onda pokušavaju njihovo razoružavanje. Razoružavanje ne dozvoliti ni po koju cenu. Za slučaj nailaska ruskih trupa blagovremeno se uklonite i to sve jedinice.“ Ovaj savjet bio je na mjestu: crvenoarmejci bi četničke delegate nahranili i napojili, pa ako ovima ne bi pošlo za rukom da se pod nekim izgovorom udalje ili pobjegnu, redovno su bili izručivani partizanima.

Narodno oslobodilačka vojska i Crvena armija započele su oslobađanje Beograda 14. oktobra. Nijemci su se grčevito nastojali održati i vođene su ogorčene ulične borbe.

„Izbili smo pred ponoć kod Autokomande“, zabilježio je Savo Puzić, komandir Treće čete Prvog bataljona Prve proleterske brigade. „Od jake eksplozije tu, na cesti, planuše dva sovjetska tenka, gore kao da su od luča. Grupa Nijemaca sačekala ih je pancerfaustima, a zatim pokušala da pobjegne u noć. Zapaljeni su treći i četvrti tenk – dva prva su propustili da prođu. Ova grupa, trojica Nijemaca, neletjela je na vod Vida Jovićevića koji ih je već bio prošao. Uhvaćena su sva trojica. Od eksplozije, pored tenka, poginuo mi je jedan borac…“

Do 18. oktobra 1944. smjenjivali su se napadi i kontranapadi njemačke vojske na jednoj i partizana i Crvene armije na drugoj strani. Posebno krvavo bilo je kod Željezničkog muzeja i hotela „Moskva“. Nijemci su se držali na Kalemegdanu, u zgradi „Albanija“, na Terazijama, mostu na Savi i Čukarici. U noći između 19. na 20. oktobra počelo je njihovo potiskivanje. Iste te večeri, partizan Mladen Petrović, dok su se još razmjenjivale granate i rafali, razvio je jugoslavensku trobojku sa petokrakom na tada najvišoj zgradi u gradu – palati „Albanija“. Beograd je konačno bio slobodan!

No borci Narodnooslobodilačke vojske i Crvene armije nisu stali. Nastavili su da gone neprijatelja preko Savskog mosta koji je samoinicijativno razminirao penzionirani učitelj i veteran iz Prvog svjetskog rata Miladin Zorić. Na drugu obalu Save prešli su djelovi Trinaeste gardijske mehanizirane brigade i djelovi 814. i 211. streljačkog puka Crvene armije i naravno – a i tko bi drugi – Prva brigada Šeste ličke divizije koju će uskoro slijediti i Trinaesta proleterska brigada.

NEKA VRSTA EPILOGA: Oslobađanje glavnog grada bio je ključni vojni, politički i psihološki faktor u Drugom svjetskom ratu u Jugoslaviji. Naravno, jasno je da to ne bi bilo moguće u oktobru 1944. bez učešća Crvene armije, ali ni bez Narodnooslobodilačke vojske koja je tri godine vodila antifašistički rat.

Oslobođenjem Beograda Jugoslavija je bila na početku svog ponovnog formiranja, čvrst status u antifašističkoj koaliciji nije temeljila na grupama koje su štampale letke i vršile sabotaže, već na dobro organiziranoj i snažnoj armiji, a partizani su u Srbiji stekli materijalne i ljudske resurse za konačno oslobođenje zemlje da bi je, što je posebno važno, oslobodili bez neposrednog učešća savezničkih vojnika. Koliko će to biti važno, vidjelo se na Vidovdan 1948. kada je objavljena Rezolucija Informbiroa. Ma koliko da su se zaklanjali u Staljina i Sovjetski Savez, ma koliko da su bili iskreno zahvalni Crvenoj armiji, tadašnji jugoslavenski komunisti i njihovi saputnici znali su da cijene i čuvaju nezavisnost. Za razliku od kolega iz Poljske, Čehoslovačke, Mađarske, Rumunije i Bugarske, oni su na vlast došli uz pomoć ruskog tenka – nipošto na njemu.

I još nešto. Onoliko koliko su sjeverna Afrika ili Italija bile sporedna ratišta, toliko je to bila i Jugoslavija. Iz te perspektive, kada se pogledaju veličine ratnih napora, broj civilnih žrtava i vojnih gubitaka, slobodno se može reći da je Drugi svjetski rat bio veliki rusko-njemački rat (devet od deset njemačkih vojnika ubijeno je na Istočnom frontu, stradalo je oko dvadeset i osam miliona građana Sovjetskog Saveza), u kome su učestvovale i druge države i nacije. Ipak, prije će biti da svi koji su se na raznim mjestima borili protiv nacizma i osjetili sav njegov užas, nisu sebe vidjeli kao puke statiste na velikoj svjetskoj pozornici – naprotiv. U tom kontekstu, u okviru onog što su mogli uraditi i dati kao svoj doprinos u slamanju fašizma, Srbi i svi ostali narodi bivše Jugoslavije zaista imaju pravo na istaknuto mjesto. Ako ništa drugo, bar je to neosporno…

Ne može se reći da poslije Drugog svjetskog rata vlast nije s dužnom pažnjom obilježavala oslobađanje Beograda. Kako je vrijeme odmicalo, zaboravilo se što se zapravo slavi i sve je postala neka vrsta ritualne parade socijalističkog kiča. Iz godine u godinu smjenjivali su se govornici sa istim frazama, mehaničkim parolama, lakiranim evociranjima… Reakcija je stigla tokom devedesetih godina prošlog vijeka i kasnije, nakon Petog oktobra. Sada su se – sasvim opravdano – otvorila pitanja streljanja odmah po oslobođenju kada su uz kolaborante likvidirani i ideološki protivnici i, uopće, naličja oslobodilačkog rata. U tom pravcu, kao što to ovdje često biva, potpuno se zastranilo u njanjav i jadan revizionizam. Ispada da su partizani bili ti koji su okupirali Beograd, a ne Nijemci; da njihov ulazak u glavni grad sa Crvenom armijom nije bilo oslobođenje, već kaznena ekspedicija; da su se Tito, Ranković, Koča i Peko borili isključivo protiv Draže i četnika samo zato što su ovi bili Srbi… Ispada – na koncu – da je Srbija bila poražena država koja traži izgovore i opravdanja što u Drugom svjetskom ratu nije bila na pravoj strani, istovremeno osporavajući samu srž svog dokazanog antifašizma.

Zbog svega toga, dobro je što nam 20. oktobra dolazi Dmitrij Anatoljevič Medvedev. Možda se zbog njega ponovo prisjetimo riječi Milovana Đilasa iz prve polovine ovog teksta: „… Srbija – ratnička, izmučena i državotvorna.“