Srpsko pravosuđe poručilo je građanima Srbije: za ubistvo Slavka Ćuruvije niko nije kriv! Kao da je reklo da on zapravo i nije ubijen već ga je “samo”, kako to narod zna reći, “pojeo mrak”. I danas se u Srbiji novinari kroz izjave visokih državnih zvaničnika i brutalne kampanje režimskih medija proglašavaju za izdajnike i neprijatelje, čak ljude opasne po ličnu bezbednost predsednika i njegove porodice
Veoma su retke presude koje izazovu toliko žestokih reakcija kao nedavno objavljena presuda Apelacionog suda u Beogradu kojom su četvorica okrivljenih za ubistvo novinara Slavka Ćuruvije oslobođeni krivice. Presudom je okončan sudski postupak koji je trajao gotovo deceniju i tokom koga je prvostepeni, Viši sud u Beogradu dva puta svu četvoricu okrivljenih pripadnika resora Državne bezbednosti oglasio krivim i u oba slučaja im izrekao iste kazne zatvora, u ukupnom trajanju od 100 godina. Prvu presudu Apelacioni sud je ukinuo i vratio na ponovno suđenje, a drugu je preinačio i oslobodio okrivljene.
foto: darko vojinović / ap photo…I PROTEST: Posle oslobađajuće presude za ubistvo Slavka Ćuruvije
NE MOŽE SE VIŠE NIŠTA
Tu presudu su kao skandaloznu, neprihvatljivu ili bar zabrinjavajuću ocenili ne samo sva naša novinarska udruženja, mnoštvo organizacija civilnog sektora, opozicionih političkih stranaka i mnogi građani nego i brojni međunarodni subjekti počevši od novinarskih i medijskih asocijacija kao što je Evropska federacija novinara, preko međunarodnih organizacija poput OEBS-a, pa do diplomatskih predstavništava ili političkih organa stranih država, npr. Stejt departmenta SAD.
Ali bez obzira na reakcije, izreka presude konačno znači da su ljudi koji su bili optuženi za ubistvo Slavka Ćuruvije oslobođeni svake krivice i tu se ništa ne može promeniti. Postoji mogućnost da javni tužilac na osnovu člana 482 ZKP podnese Vrhovnom sudu vanredni pravni lek – zahtev za zaštitu zakonitosti. I tužilac će to možda, čak verovatno i uraditi. Međutim, po zakonu, praktično dejstvo to može imati samo ako je zahtev uložen u korist okrivljenih, što ne bi bio slučaj. Tako da bi u konkretnom slučaju čak i da petočlano veće Vrhovnog suda koje odlučuje po zahtevu za zaštitu zakonitosti nađe da postoji neka povreda zakona, ono povredu formalno konstatovalo, ali bi oslobađajuća presuda ostala na snazi.
Inače, koliko god da je za najširu javnost ova presuda bila šokantna, ona zapravo nije bila sasvim neočekivana. Naime, već mesecima pre nego što je objavljena, u pravosudnim kuloarima i ne samo njima, kolale su informacije da je oslobađajuća presuda doneta još u proleće 2023, ali da se, iz ko zna kojih razloga, njeno objavljivanje uporno odlaže. S tim u vezi, indikativna je i činjenica da je Apelacioni sud baš sredinom aprila 2023. okrivljenima ukinuo meru zabrane napuštanja stana. Taj postupak suda bi se mogao objasniti činjenicom kako je prethodno Evropski sud za ljudska prava u Strazburu utvrdio da su neopravdano dugim boravkom u pritvoru okrivljenima povređena prava garantovana Evropskom konvencijom o ljudskim pravima – pravo na slobodu i bezbednost i pravo da sud brzo odluči o zakonitosti pritvora ali, svakako ne manje verovatno, deluje kao logična konsekvenca oslobađajuće presude.
Nakon objavljivanja presude, konačno se moglo čuti da je Apelacioni sud zaista još u proleće prošle godine otvorio glavni pretres i nakon pretresa doneo oslobađajuću presudu. Ali nije se moglo čuti nikakvo objašnjenje zbog čega je do njenog objavljivanja prošlo toliko vremena, čak 10 meseci. U odsustvu iole prihvatljivog objašnjenja, možemo brojnim razlozima za zabrinutost zbog stanja u našem pravosuđu dodati još jedan. Jer mogućnost da navodno nezavisno pravosuđe vreme objavljivanja presude podređuje dnevnopolitičkim razlozima je više nego ozbiljan razlog za zabrinutost.
PRVA ŽRTVA
Razloge presude samo na osnovu kratkog obrazloženja objavljenog u okviru saopštenja na veb-sajtu Apelacionog suda nije ni lako ni uputno komentarisati. Dok sud ne objavi kompletno obrazloženje, uputnije je, radi sagledavanja ukupnog konteksta, vratiti se u prošlost.
Pre nešto više od dvadeset pet godina Srbija je dobila jedan od najsramnijih zakona u svojoj u istoriji, zloglasni Zakon o informisanju. Akt koji je samo po imenu bio zakon, a koji je suštinski bio negacija najosnovnijih pravnih principa je tadašnjim vlastima poslužio kao opak instrument u brutalnom obračunavanju sa medijima i novinarima, njihovom drakonskim kažnjavanju i nemilosrdnom oduzimanju imovine, i redakcijske i lične. Cilj ovog zakona bio je od samog početka očigledan. Novine koje su se suprotstavljale režimu i otvoreno pisale o pogubnoj i zločinačkoj politici trebalo je, do tada nezamislivo visokim kaznama, izrečenim u dotad nezamislivo brzom sudskom postupku, finansijski uništiti, “ubiti” ih.
U ostvarivanju cilja instrument se pokazao kao izuzetno efikasan, a prve žrtve bili su “Dnevni telegraf” i “Evropljanin”, novine koje je uređivao i izdavao Slavko Ćuruvija.
Nekoliko meseci kasnije ubijen je i sam Slavko Ćuruvija. Samo pet dana nakon što je u “Politici ekspres” objavljen, a potom i u Dnevniku RTS-a pročitan tekst pod naslovom “Ćuruvija dočekao bombe”, u kom je perfidno i lažno etiketiran kao neprijatelj naroda i izdajnik, tekst koji mnogi, sa razlogom, smatraju najavom njegovog ubistva, ubijen je u haustoru zgrade u kojoj je živeo, mučki, sa sedamnaest metaka ispaljenih u leđa.
Iako je sahrana održana tokom NATO bombardovanja, uz zvuke sirena za vazdušni napad, Slavka Ćuruviju ispratilo je nekoliko hiljada ljudi. A mada je režim i kasnije nastojao da ga predstavi kao nedostojnu ličnost, neprijatelja zemlje i naroda, izdajnika, u tome nije uspeo. Naprotiv, on je s vremenom postao svojevrstan sinonim za slobodu govora, profesionalizam, novinarsku hrabrost i etiku, simbol nezavisnog novinarstva koje se opire autokratskom režimu i represiji.
OBEĆANJE OSTAVKE
Miloševićev režim nije dugo nadživeo Ćuruviju. Ali ni odnos novih demokratskih vlasti prema ovom zločinu nije im služio na čast. Iako je odmah posle petooktobarskih promena dosije Državne bezbednosti o praćenju Ćuruvije stigao do medija, tim povodom nije preduzimano ništa ozbiljno. Tek krajem 2006. godine specijalni tužilac za organizovani kriminal zatražio je od istražnog sudije da preduzme određene predistražne radnje, što je očito ostalo bez efekta jer je početkom 2009. godine novi specijalni tužilac izjavio kako nema dokaza za pokretanje sudskog postupka.
A onda je početkom 2013. došlo do, reklo bi se, kopernikanskog obrta u odnosu vlasti prema slučajevima ubistva novinara. Formirana je Komisija za istraživanje ubistva novinara, nezavisno telo sa ciljem da doprinese tekućim a sterilnim istragama, a ubrzo je usledila i optužnica u slučaju Ćuruvije. Snažnu notu bizarnosti ovom obrtu dalo je to što je iza njega upadljivo energično stajao prvi čovek novog režima Aleksandar Vučić, isti čovek koji je krajem 90-ih kao ministar informisanja bio jedan od glavnih promotera pomenutog zloglasnog Zakona o javnom informisanju. I toliko energično da je čak javno obećao kako će, ako slučaj Ćuruvija ne bude rešen, podneti ostavku.
Juna 2015. počelo je suđenje u slučaju Ćuruvija, a u aprilu 2019. doneta je prva osuđujuća presuda. Nju je u septembru iste godine Apelacioni sud ukinuo i uz obrazloženje da je “prvostepeni sud presudom prekoračio optužbu i uvođenjem NN lica kao neposrednog izvršioca izmenio činjenično stanje opisano u optužnici”, vratio predmet na ponovno suđenje. Ponovljeno je suđenje i u decembru 2021. doneta druga prvostepena presuda, gotovo istovetna kao i prva. A sad i druga drugostepena presuda takođe gotovo istovetna kao i prva, samo ne ukidajuća već preinačujuća, pa je postupak definitivno okončan.
BEDA OD DRŽAVE
Značaj ovako vođenog postupka i odluke kojom je okončan je ogroman, daleko prevazilazi značaj pojedinačnog slučaja.
Mnogo važnije od sudbine konkretnih optuženih je to što je presuda potvrda i inače za normalne građane snažno prisutne zastrašujuće predstave o potpunoj nemoći države. Ako nadležni državni organi ni za četvrt veka nisu u stanju da razotkriju i kazne nalogodavce i izvršioce mučkog ubistva novinara, kritičara i oponenta vlasti koji je prethodno bio izložen maltretmanu i brutalnoj kampanji diskreditacije, a praktično do same smrti bio pod prismotrom službe državne bezbednosti, onda je bukvalno sve moguće.
Srpsko pravosuđe poručilo je građanima Srbije: za ubistvo Slavka Ćuruvije niko nije kriv! Kao da je reklo da on zapravo i nije ubijen već ga je “samo”, kako to narod zna reći, “pojeo mrak”.
I danas se u Srbiji novinari kroz izjave visokih državnih zvaničnika i brutalne kampanje režimskih medija proglašavaju za izdajnike i neprijatelje, čak ljude opasne po ličnu bezbednost predsednika i njegove porodice. Zato je dobro i važno što građani, makar i svesni da konkretnu presudu Apelacionog suda ne mogu da promene, protestuju protiv poruke koju ona predstavlja. Mirno prihvatanje takve poruke značilo bi i prihvatanje društvene perspektive kojom bi mogao dominirati mrkli mrak.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Otkako su počeli investicioni ciklusi javnost se navukla na trošenje miliona i milijardi evra kao na normalnu pojavu. Šta znači kad se milioni izliju u mozak? Da li je 12 miliona evra prevelika suma za obrenovačku pijacu, a 17 miliona evra za ulepšavanje Kalenića gumna? Lako je prevariti lakoverne. Bagatelizacija evra i dolara posledica je aljkavog i nipodaštavajućeg odnosa prema dinaru kao nacionalnoj valuti. Zlatno doba donosi i zlatne bonuse
Triler uživo. Slučaj “Jovanjica” postao je luđi od TV serije koja se emitovala u vreme Koluvijinog hapšenja. Sudski postupci “Jovanjica Jedan” i “Dva” postali su objedinjeni. To znači da će se od sada za proizvodnju droge – marihuane i skanka – zajedno suditi osamnaestorici optuženih. Šta će Srbija pre dočekati: presudu za Jovanjicu ili legalizaciju kanabisa? S tolikim brojem optuženih, suđenje može da traje “odavde do večnosti”
Šta ako je način na koji se jedno društvo odnosi prema ubijenoj bebi Danki Ilić, zapravo način na koji se odnosi prema sebi? To onda povlači pitanje – a prema kome imamo milosti i čije dostojanstvo čuvamo ako to ne možemo da pružimo ni ubijenom detetu
Kako je moguće da je sporazume teže sprovesti nego postići? Analitički se može samo reći da je to rezultat nedovoljnog pritiska Zapada, nepostojanja političke volje zvaničnog Beograda i zvanične Prištine, ali možda je i metodologija prevaziđena. Ovakva stagnacija ne daje rezultate, tako da i nema velikih očekivanja od dijaloga koji je i Beogradu i Prištini jedan od glavnih uslova za nastavak evropskih integracija
Šta posle posle junskih izbora? Na tu temu za “Vreme” govore opozicioni stranački akteri s obe strane “modre reke”. Dakle, lider stranke “Srce” Zdravko Ponoš, predsednik Pokreta slobodnih građana Pavle Grbović, potpredsednik Narodnog pokreta Srbije Borislav Novaković i politički analitičar Dejan Bursać. Inače, “Srce” je bojkotovalo beogradske izbore, ali ne i izbore u nekim drugim lokalnim sredinama, dok su PSG i NPS delovi takozvane borbene, odnosno opozicije koja je odlučila da izađe na junske izbore
Još prošle godine je bilo upozorenja o naprednjačkim planovima da polovinu, ako ne i veći deo Futoškog parka pretvore u turističko-poslovno-ugostiteljski centar. Da li će sve biti hotel i kancelarijski prostor, kako se navodi u novom planu, ili možda i tržni centar, videćemo. Poznavaoci prilika tipuju da će tu biti svakako i tržnog centra, pa će ljudi moći da šopinguju u parku posle ljuljanja dece, ako preostane još koja ljuljaška
Pristao je da bude režimska maskota, da svakom prilikom istakne doprinos predsednika države, da mu bude pri ruci za slikanje, da mu se nađe na spiskovima podrške... I sve je bio sličniji naprednjačkim funkcionerima, da bi se nakon slabih rezultata u Nemačkoj u potpunosti pretvorio u bahatog i samoljubivog naprednjaka, koji ne podnosi kritiku, niti pomišlja na samokritiku
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!