
Jezik
„Neopoziva ostavka“ – vrag u rečima
Lepo je kad se narod bavi i jezikom. Recimo, povodom toga šta u slučaju Željka Obradovića znači „ostavka“ i koliko je bitno da li jeste ili nije „neopoziva“
U skladu sa inicijativom predsednika Srbije, dajemo skromni doprinos o temama iz bliže i dalje prošlosti koje bi trebalo prećutkivati. Idemo ni hronološki, ni logički, nego eto tako, kako nam padne na pamet, uz povremena obrazloženja, ako nekome nije baš odmah jasno
U jednom od svojih napada jevtine lukavosti, nedavno, Aleksandar Vučić – očajan zbog stalnih prizivanja prošlih događaja – predložio je da se uvede šestomesečni moratorijum na pominjanje nemilih događaja iz prošlosti. Šest meseci je premalo, naravno. Da je predložio šezdeset godina, bilo bi bolje – osim što ni ovo ne valja: ni šest meseci neće funkcionisati, kao što mu je već skrenuta pažnja sa raznih strana, ali naročito sa desne. Natuknuo je stidljivo (doduše) da aludira na srpsko-hrvatske odnose, čime je od jevtine ideje načinio glupu ideju.

Otišao je u Hrvatsku gde su ga dva dana za redom, po nekoliko puta dnevno podsećali na taj nesrećni glinski govor iz 1995. (o čemu dole). Moratorijum bi trebalo da ima i pristanak hrvatske strane da bi bio efikasan (ako je to – efikasnost, to jest – uopšte moguće), ali Vučić nije imao vremena da to sredi sa Kolindom i Plenkovićem, pa se našao tamo spuštenih gaća.
Ideja – jevtina kakva je – ipak zaslužuje pažnju. Vučić u žurbi nije imao kada da predloži teme koje nisu za pominjanje, pa ćemo pokušati da mu pomognemo, jadnom.
Dakle: koje bi teme iz bliže i dalje prošlosti trebalo prećutkivati? Idemo ni hronološki, ni logički, nego eto tako, kako nam padne na pamet, uz povremena obrazloženja, ako nekome nije baš odmah jasno:
Majski prevrat 1903;
1912. i 1999;
1914–1918;
Period 1918–1941 – naročito 1929. i Puniša Račić,
te Marsej 1934;

Period 1941–1945;
Jasenovac, Blajburg i ostalo;.
Draža, Nedić i Mita Ljotić;
Mile Budak, Stepinac, Pavelić i drugi;
Istorija Srpske radikalne stranke 1990–2008. sa naročitim osvrtima na „sto za jednog“ i na Glinski govor 1995, u kom nekoliko meseci pre nego što će ih Oluja zbrisati, Vučić Srbima u Glini objašnjava da će „Kordun i Banija zauvek ostati srpski“, što mu sada vešaju na nos svaki čas;
Vučićev paljanski period koji bolje da ostane nejasan i dalje;
Republika Srpska krajina i prateće pojave poput „Velike Srbije“ koju čas vidiš i čuješ, čas ne;

Vlada „Nacionalnog jedinstva“ 1998–2000. i ministarski portfelji u njoj;
Zakon o informisanju iz 1998. i Vučić kao ministar za informisanje;
Vojislav Šešelj;
Tomislav Nikolić;
Delikatni vremenski razmaci od osnivanja Srpske napredne stranke 2008. pa do pristupanja istoj Aleksandra Vučića i Aleksandra Martinovića;
Stiropor, vreće sa kradenim glasovima i štrajk „glađom i žeđom“ onoga za koga smo rekli da se ne pominje;
Predsednički mandat tog istog nepomenika i njegovi rezultati;
Brza pruga, 300 km/h, Beograd-Budimpešta;
Mubadala čipovi;
Beograd na vodi i tri milijarde dolara investicija;
Savamala i „kompletni idioti“ – policija na stranu, a optužnica za ubistvo pevačice Jelene Marjanović konačno je podignuta, pa Vučić više nema na šta da se vadi;
Slučaj pada helikoptera;
Žandarmerija i porodica;
Stefanović, Vulin, Gašić (ne dao Bog da vas oni brane, čuvaju i štite);
Vučević i Jovanov;
Razna obećanja, neproverive cifre, hvalisanja hrabrošću, „nemam problem“ i ostalo…
Moratorijum na sve ove teme bio bi dobrodošao – samo ako bi bio moguć, što nije. Vučić je pomislio da će možda začepiti usta kojekakvima koji bi, kao, trebalo da poslušaju njegov savet i ućute. Neće da ućute; štaviše pobesneće svi redom: Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Albanci i tutti quanti. On će njima moratorijume! Ima do kraja istorije ili do Strašnog suda, šta pre dođe, da lupetaju i podsećaju, da se vređaju i indigniraju, jer – za ovako postavljena pitanja odgovor po definiciji ne postoji; ta se pitanja postavljaju samo zato što su nerešiva.

Lepo je kad se narod bavi i jezikom. Recimo, povodom toga šta u slučaju Željka Obradovića znači „ostavka“ i koliko je bitno da li jeste ili nije „neopoziva“

Mnogo koji navijač je oglasio „kraj Partizana“. Ili jer je u odlasku Željka Obradovića video rušenje po notama režima ili jer klub koji napusti njegova najveća legenda gubi moralno pravo da postoji. To je naslovna tema novog „Vremena“

Željko Obradović više nije trener “Partizana”. Otišao je jer nije mogao više, i uz reči koje predsedniku kluba Ostoji Mijailoviću ne ostavljaju prostor ni za šta osim da podnese ostavku. Navijači nisu dočekali da dosanjaju “jedan davni san”. Kako je jedan čovek postao više od košarke i kako je došlo do neslavnog kraja

Šta se desi kad brane oko Pionirskog parka puknu i horde ćacija se izliju na gradove u Srbiji u kojima se održavaju lokalni izbori? To smo proteklog vikenda gledali u Mionici, Negotinu i Sečnju. Nije ovo tekst o lokalnim izborima, ni o rezultatima, jer izbora tog dana u suštini nije ni bilo. Sve što smo videli bilo je bezvlašće, teror, suspenzija zakona i države, te opšta vladavina nasilnika i batinaša sa crnim kačketima. Takođe i nova fazu represije koja je još jača i iracionalnija

Srpska napredna stranka ne sme i neće raspisati parlamentarne izbore u skorije vreme. Razlog je jednostavan – ako je ovako prošla u Mionici, Sečnju, Kosjeriću i Zaječaru, u malim sredinama gde tradicionalno ima najtvrđu infrastrukturu i najlojalnije biračko telo, onda je stanje u Beogradu, Novom Sadu, Valjevu, čak i na nivou republike nesagledivo lošije. Zato su izbori sada po prvi put za SNS prestali da budu demonstracija sile i postali nepoznanica. A nepoznanica je opasna: nosi mogućnost da se izbori izgube
Odlazak najboljeg evropskog trenera
Ništa nije crno-belo osim “Partizana” i Željka Obradovića Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve